Odlomci knjiga koje volimo

stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.
„Nemati prošlosti je ostati bez budućnosti. Ali ako tamo ostanemo, ako se tamo zaglibimo, budućnost zbog koje smo se u nju vratili postaće nedostižna. Proći će pre nego što shvatimo da je sve – sadašnjost. Da je sve uvek u istoj ravni. Da je nerazumevanje onoga što je bilo juče jemstvo da ćemo još manje razumeti ono što nas čeka, a najmanje ovo što danas radimo.“
B.Pekić:Nemati prošlosti je ostati bez budućnosti
 
Glazbena uvertira čija središnja tema podseća na sirenu za uzbunu.
Zastor se diže. Pozornica je u potpunom mraku.
Uvertira završava, ali tema uzbune ostaje, kao daleko brujanje.
Iznenada, u dubini, sa leve strane pozornice, pojavljuje se kometa i polagano se kreće prema desnoj strani.
Kometa osvetljava, poput kineskih sena, siluete više ljudi koji su okrenuli leđa publici, nepomični, nagnuvši glave prema kometu.
Odzvanja četiri sata. Dijalog je gotovo nerazumljiv, nalik na mrmor.

- Kraj sveta!
- Ne, čoveče!
- Ako svet umre...
- Na kolena, ovo je komet zla...
- To je znak rata...
- To nije nikakav znak.
- Kako se uzme.
- Dosta! To je vrućina. U naše se doba više ne veruje u znakove, šugavče! Srećom smo suviše razumni...
- Ti suviše toga prezireš... Štedi svoj prezir, trebaće ti.

- Meni ništa ne treba. Prezira imam do smrti. I ništa ovozemaljsko neće nikad biti iznad mene, ni kralj,
ni kometa, ni moral! Ne želeći više ništa ja sam iznad svega.


Alber kami - Pravednici
 
Bol je veoma strpljiv, ali čak se i bol povremeno smori i poželi da se okuša s nečim drugim. Čak se i bol nacirka, pa onda čezne za raznolikošću. Bol ne želi uvek da dokoličari i neprestano boli. Posle nekih sat vremena bio sam prešao na nivo autohipnotičke nepristrasnosti, bestežinskog stanja: to me je donekle podsetilo na odložena stanja budističkog besa koja nakratko iskusim kada primetim neki novi drastičan „fijaskov“ nedostatak. Umem ja da prihvatim šalu na svoj račun, pomislio sam, čak i kada je ta šala moj život, kada sam to ja.

Semjuel Blejk - Zemlja gori
 
Poslednja izmena od moderatora:
„Čitav naš um je magla koju su Tolteci nazvali mitota. Naš um predstavlja san u kome hiljadu ljudi govori istovremeno i niko nikoga ne razumije. To je stanje ljudskog uma – jedna velika mitota, i zbog te velike mitote mi ne možemo da vidimo sebe onakvima kakvi smo uistinu. U Indiji mitotu nazivaju maja, što znači iluzija. To je lična predstava našeg „Ja“. Sve što mislimo o sebi i o čitavom svijetu, sve je to mitota. Mi ne možemo da vidimo šta zaista jesmo; nismo u stanju da vidimo da u stvari nismo slobodni.
Eto zbog čega se ljudi opiru životu. Sam život predstavlja najveći ljudski strah. Smrt nije naš najveći strah; naš najveći strah je rizik koji moramo preuzeti da bismo živjeli. Rizik da izrazimo svoje pravo „Ja“. Ljudi se najviše plaše da budu ono što jesu. Naučili smo da živimo pokušavajući da zadovoljimo potrebe drugih. Naučili smo da živimo po mjerilima drugih ljudi zbog straha da nas oni neće prihvatiti i da nas neće smatrati dovoljno dobrim. Tokom procesa pripitomljavanja, pokušavajući da budemo dovoljno dobri, mi u sebi stvaramo sliku savršenstva. Mi zamišljamo kakvi bi mi trebali da budemo da bi nas drugi prihvatili. Naročito se trudimo da zadovoljimo one koji nas vole, kao što su majka i otac, braća sestre, vjerske vođe, učitelji itd. Trudeći se da budemo dovoljno dobri u njihovim očima, mi „stvaramo“ sliku savršenstva, ali mi toj slici tad ne odgovaramo. Ta slika nije stvarna. Na taj način nikada nećemo postati savršeni. NIKADA! Pošto nismo savršeni, mi odbacujemo sebe. A taj stepen samoodbacivanja zavisi od toga koliko su odrasli bili uspješni u slamanju našeg integriteta. Nakon pripitomljavanja više se ne radi o tome da treba da budemo dovoljno dobri za nekog drugog. Mi nismo dovoljno dobri više ni sami sebi, jer ne odgovaramo sopstvenoj predstavi o savršenstvu. Mi ne možemo da oprostimo sebi što nismo onakvi kakvi „vjerujemo“ da trebamo biti. Mi ne možemo sebi da oprostimo naše „nesavršenstvo“.

Zbog svega toga se osjećamo lažno, frustrirano i nepošteno. Pokušavamo da sakrijemo sebe i pretvaramo se da smo onakvi kakvi nismo. Posljedica toga je da se osjećamo neiskreno i nosimo društvene maske da bismo spriječili druge da to primjete. Plašimo se da će drugi primjetiti da nismo onakvi kakvi se pretvaramo da jesmo. Isto tako procjenjujemo i druge na osnovu naše predstave o savršenstvu i normalno da ni oni ne mogu da ispune naša očekivanja. Mi ponižavamo sebe samo da bi udovoljili drugima. U stanju smo čak i da se fizički povrijeđujemo samo da bi nas drugi prihvatili. Znamo da tinejdžeri uzimaju droge samo da ih drugi tinejdžeri ne bi odbacili. U čitavom našem životu niko nas nije zlostavljao više od nas samih. A granica ovog zlostavljanja upravo je ista ona granica koju smo spremni da trpimo od nekog drugog. Mi imamo potrebu da nas drugi vole i prihvataju, ali mi ne možemo da prihvatimo i volimo sebe. Što više volimo sebe, manje ćemo sebe zlostavljati. Samozlostavljanje je posljedica samoodbacivanja, a samoodbacivanje potiče od naše predstave o savršenstvu i nemogućnosti da taj ideal dostignemo. Naša predstava o savršenstvo je razlog zbog kojeg odbacujemo sebe; to je razlog što ne možemo da prihvatimo sebe onakve kakvi jesmo i što ne možemo da prihvatimo druge onakvima kakvi jesu.“

Don Migel Ruiz -Četiri Sporazuma
 
Poslednja izmena od moderatora:
- Htio bih da posjetim one uzvišene planinske goleti, gdje čovjek umire od žeđi i hladnoće, onu vanvremensku povijest, onaj apsolut vremena i prostora gdje ne postoji ni čovjek, ni zvijer, ni bilje, gdje čovjek silazi s uma od samoće, gdje je jezik naprosto puste riječi, gdje je sve izglavljeno, nepovezano, u raskoraku s vremenima. Hoću svijet muškaraca i žena, stabala koja ne govore (zato što se previše govori u ovom svijetu i ovako!), rijeka koje te odnose na mnoga mjesta, ne rijeka koje su samo legende, nego rijeka koje te dovode u dodir s drugim muškarcima i ženama, s arhitekturom, vjerom, biljem i životinjama — rijeka koje na sebi imaju čamce, i u kojima se ljudi utapaju, ne utapaju se u mitovima i legendama i knjigama i prašini prošlosti, nego u vremenu i prostoru i povijesti. Hoću rijeke koje stvaraju okeane, kao što su Shakespeare ili Dante, rijeke koje nisu presahle u pustoši prošlosti. Okeane, da! Dajte, da imamo više okeana, novih okeana koji prekrivaju prošlost, okeana koji stvaraju nove geološke formacije, nove topografske prizore i čudne, zastrašujuće kontinente, okeane koji istovremeno razaraju i konzerviraju, okeane po kojima možemo ploviti, uputiti se prema novim otkrićima, novim obzorima. Dajte da imamo više okeana, više potresa, više ratova, više katastrofa. Dajte da imamo svijet muškaraca i žena s dinamima između nogu, svijet prirodnog bijesa, strasti, akcije, drame, snova, ludila, svijet koji proizvodi ekstazu a ne suhi prdež. Vjerujem da se danas više nego ikada prije mora težiti prema knjizi čak ako u njoj postoji samo jedna velika stranica: moramo se dati u potragu za fragmentima, krhotinama, komadićima odsječenog nokta, bilo čim što u sebi ima žicu rudače, bilo čim što može uskrsnuti tijelo i dušu.
Može biti da smo osuđeni, da za nas nema nade, za nikoga od nas, ali ako je tome tako, onda se dajmo u posljednji agonijski, krvavi urlik, kriještanje izazova, ratni poklič! Odbacimo tužaljke! Odbacimo elegije i jadikovke! Odbacimo biografije i istorije, biblioteke i muzeje! Nek mrtvaci jedu mrtvace. Neka mi živi plešemo oko ruba kratera, posljednji ples izdišući. Ali ples!


Henri Miler - Rakova obratnica
 
Moje velike nesreće na ovom svetu bile su Hitklifove nesreće, a svaku sam osećala od početka, on je moja velika misao u životu. Kad bi sve ostalo nestalo, a on ostao, ja bih još uvek postojala; a kad bi on bio uništen a svi drugi ostali, svet bi mi postao sasvim tudj, činilo bi mi se da nisam deo njega. Moja ljubav prema Lintonu je kao lišće u šumi-vreme će je izmeniti, svesna sam toga kao što zima menja drveće. Moja ljubav prema Hitklifu liči na večite stene ispod površine; izvor malo vidljive radosti ali neophodne. Neli, ja sam Hitklif! Uvek, uvek mislim na njega, ne kao na neko zadovoljstvo, jer ni ja nisam uvek zadovoljstvo sama sebi, već kao na svoje sopstveno biće.’- Orkanski visovi
 
658. Sklonosti

Kada jednom postaneš svestan svoje tendencije ka vezivanju za to da dobiješ ono za čim žudiš i patnje koju sve to izaziva, počinješ da uviđaš da i pored toga što imaš sklonosti, ne moraš nužno da budeš i vezan za te sklonosti.

Phillip Moffitt
 
"Volio sam je jer je bila na mojoj strani. Bila je na mojoj strani bezuslovno, bez klauzule o razilaženju. Lako je voljeti nekog ko je na vašoj strani. Rouz je bila na mojoj strani onako kako niko nikada nije bio. Rouz je bila dobrovoljac. Bilo joj je stalo do mene. Voleći me ona me je oslobodila. Bio sam slobodan da budem ono što jesam. Nije u meni vidjela samo čovjeka kakav jesam, nego i čovjeka kakav bih mogao da budem. Voleći me, učinila je da povjerujem da bi moji snovi mogli da postanu stvarnost. Tako to počinje. Pogledate nekoga koga nikada ranije niste vidjeli i prepoznate ga. To je sve. Samo ga prepoznate. Onda sve počne...."

"Čudno je to. Voliš nekoga, a onda to jednog dana iznenada nestane, izmijeni se ili se zauvijek izgubi. Ali to nekako ne može da spriječi ljubav. Možda se tako prepoznaje prava stvar. Kada ne dođe uz uslove i klauzule o dolasku, kada nema rok trajanja. Kada samo dajemo ljubav, ne prestajemo da je dajemo i znamo da nećemo nikad prestati. Tada je to stvarno. Tada niko ne može da je dotakne, pokvari ili oduzme...."


Tony Parsons - Za moju malu
 
Poslednja izmena od moderatora:
659. Ja sam

Kontemplirajte "ja sam", samo tu misao "ja sam" pre nego što na nju nakalemite bilo kakav identitet. Mi svi imamo taj osećaj "ja sam ovde i sada", tu prisutnost. Ali onda brže-bolje tome dodamo: "Ja sam Ađahn Sumedho" i ograničenje je odmah tu. Sada sam ja oblik, osoba, stav.

Ađahn Sumedho
 
" Iznenada ju je obuzela panika, tako različita od hladnog užasa koji
je pre osećala. Sada je nastupila eksplozija rastrojstva i ludila koja ju
je naterala da vrisne, kratko i suvo, pridržavajući glavu rukama. Noge
je nisu držale, tako da se sručila na krevet. Pogledala je okolo: zlatnožute
i bele rezbarije na uzglavlju, na zidovima slike dopadljivih pejzaža
i parova koji šetaju pri zalasku sunca, porculanske figurice koje je
skupljala i ređala na police, sve je to trebalo da čini lep i udoban dom.
Shvatila je da to nije više bio dom, i da će za neki minut postati zamka.
Pogledala se u velikom ogledalu ormara: gola, mokra, crna kosa slepljena
za lice, crne oči širom otvorene, izbezumljene od straha. „Beži
i ne zaustavljaj se“, rekli su Guero i onaj glas koji je ponavljao njegove
reči. Onda je počela da beži."
"KRALJICA JUGA"
Arturo Peres-Reverte
 
Poslednja izmena od moderatora:
Nemir me strpljivo cekao, kao da sam ga ostavio pred ovom kucom, i opet ga uzeo kad sam izašao.

Samo je sad bio složeniji nego maloprije, obogatio se, otežao, postao neodredeniji. Nikakvo zlo nisam ucinio, ali je ostalo sjecanje na muklu tišinu, neproziran mrak, cudna svjetlucanja, mucno cekanje, ružnu napetost, skrivene i smiješkom uljepšavane misli, stidne tajne, i cinilo mi se da sam nešto promašio, da sam u necemu pogriješio, ali ne znam u cemu, ne znam kako, ne znam a nisam miran. Teško sam podnosio taj osjecaj nelagodnosti, uznemirenost kojoj nisam mogao da odredim uzrok. Možda zato što nisam pomenuo brata, što nisam nastojao da o njemu govorimo. Ali to sam ucinio namjerno, da ništa ne pokvarim. Ili što sam prisustvovao ružnom razgovoru i cuo ružne namjere, a nisam se suprotstavio, nisam uzeo u zaštitu nevina covjeka; samo, ja sam imao svoje razloge važnije od svega toga, i ne bi bilo pravo da sebi predbacujem previše. Cemu god sam se približio, našao sam opravdanje, a tegoba je ipak ostala.

Bila je mjesecina, krhka i svilena, nišani na mezarlucima bjelasali su se toplo, izmedu kuca cucorila je razbijena moc, po sokacima i avlijama uznemireno se kretao mladi svijet, cuo se kikot, i daleka pjesma, i šapat, izgledalo je da u ovoj durdevskoj noci kasaba cepti u groznici. I odjednom, bez ikakva razloga, osjetih da sam izdvojen iz svega ovoga. Neprimjetno se uvukao u mene strah, sve je pocelo dobijati cudne razmjere, nisu to više bila poznata kretanja, ni poznati ljudi, ni poznata kasaba. Nisam ih nikad vidio ovakve, nisam znao da se svijet može toliko izobliciti za dan, za sat, za tren, kao da se uzbunila vilenjacka krv, i niko je utišati ne može. Vidio sam ih po dvoje, cuo po dvoje, bili su iza svih taraba, iza svih kapija, iza svih zidova, nisu se smijali kao drugih dana, ni gledali, ni razgovarali, glasovi su im prigušeni, teški, vrisak se probija kao munja u ovoj oluji što prijeti, vazduh je natopljen grijehom, noc ga je puna, poletjece nocas vještice s kikotom iznad krovova polivenih mlijekom mjesecine, i niko nece ostati razuman, buknuce ljudi strašcu i bijesom, ludošcu i željom da se upropaste, odjednom, svi, kuda cu ja? Trebalo bi se moliti, tražiti milost od Boga za sve griješne, ili kaznu, da ih urazumi. Obuzimala me srdžba, kao groznica, kao nastup. Zar ništa ne pomaže sve što cinimo? Je li rijec božja koju propovijedamo mutava i glinena, ili je uho njihovo gluho za nju? Je li prava vjera u njima toliko slaba da se ruši kao trula ograda pred krdom divljih strasti?- Mesa Selimovic
 
Poslednja izmena od moderatora:
Gospodo, neke od ideja koje sam izneo mnogima od vas izgledace tesko ostvarljive; ipak, one su rezultat dugotrajnog razmisljanja i rada. Vi biste im sudili valjanije da ste im posvetili svoj zivot, kao sto sam ja to ucinio. Sa idejom je slicno kao sa omamljujucom visinom na koju se penjete: ispocetka stvara nelagodnost i vi se bojite da cete pasti, sumnjajuci u sopstvene snage; ali, uskoro, udaljenost meteza zivota i uticaj visine koja pobudjuje hrabrost i odusevljenje, umiruje vasu krv; vasi koraci postaju cvrsti i sigurni, i vi pocinjete da vidite - zadivljujuce daleko

Milovan Matic, Teslino prorocanstvo
 
Pacijent psihijatru ne ide radi zdravlja, jer ako dolazi bas zato, onda je ucenik a ne pacijent. On dolazi samo da bi se oslobodio bolesti; stav mu je potpuno negativan. Pacijent je dosao samo da bi se prisilio da opet bude normalan, da opet bude ispravan zavrtanj u masini ovog sveta. Postao je neprilagodjen - sad mu treba nesto malo prilagodljivosti, a psihijatar mu samo pomaze pri svemu tome. Ali, kome pacijent treba da se prilagodi? Ovom svetu, ovom drustvu, koje je u potpunosti bolesno.
Ono sto vi zovete "normalnim" ljudskim bicem, nije nista drugo do normalna patologija, ili normalno ludilo, ili normalna abnormalnost. Covek koji je "normalan" takodje je lud, ali u okviru prihvacenih ogranicenja drustva i kulture u kojoj se nalazi. Ponekad neko i predje preko tih drustvenih okvira - i tad je bas lud. To je, nakon prelaska odredjenih granica, misljenje njegove okoline, i svi kazu da je malo "otkacio". Psihijatar je covek koji cuci na granici i koji samo pomaze bolesniku da se vrati nazad, u gomilu.
Cak i vasi Frojdovi, Jungovi, Adleri, krajnje su bolesni. Ne samo sitni psihijatri - i najveci medju njima imaju nesto patolosko u sebi.
Citava filozofija koju je Jung stvorio jednostavno je detinjasta, jer covek je stvorio tako nepregledne, maltene kosmicke sisteme - i svi su ti sistemi sada u rusevinama. Strah ga je: otici do Rima, to znaci otici na rusevine velikih sistema koji su stvoreni jednom u proslosti.
Gde li su skole Aristotela, Platona i Sokrata? Sve su sravnjene u saku vruceg pepela. Na koncu se ispostavi da su sve misli potpuno beskorisne, jer misao je ljudsko delo.
Jung je shvatio da ce mu Rim pognuti glavu koju s ponosom uspravlja. U trenutku kada baci pogled na velike filozofske sisteme koji sad pocivaju u rusevinama, odjednom ga obuzima drhtavica i strah: "Sta li ce se dogoditi sa mojim sistemom? Sta ce onda samnom biti?" Zadrhtao bi i odustao, i u svojim memoarima je napisao: "Na kraju sam odbacio citavu zamisao: ne idem u Rim".
A potpuno ista stvar desavala se i Frojdu. I on je pokusavao da dopre do Rima - izgleda da nije u pitanju puka slucajnost - no strah bi ga uvek savladao. Zasto? Frojd je ljut bas kao vi, i seksualan bas kao i svaki covek, uplasen od smrti, pa i neurotican po ponasanju kao vi, takodje: i gde je onda razlika? On moze da bude mnogo inteligentniji - mozda je i genije - i cak moze donekle i da pomogne, ali je slep kao i vi, sto se onog vrhovnog tice, sto se tice onog najdubljeg sloja bica.
Ne, psihijatrija ne moze da postane religija. Dobra bolnica jos i moze da bude, ali ne i hram - to je sasvim iskljuceno. Psihijatar moze da bude nuzan, zato sto su ljudi bolesni i neprilagodjeni, ali on nije Majstor, niti je pacijent ucenik. I ako dodjete do Ucitelja kao pacijent, tada cete propustiti mnogo toga, jer Majstor zaista nije psihijatar. Ja s psihijatrom nemam ama bas nikakve veze.
Do bozanskog dolazite samo preko "ne-misli". Pomocu misli ne mozemo ostvariti spoznaju onog sto je vecno i bezvremeno, jer misao je iz vremena i u vremenu. Ona ne moze da bude beskrajna; ne moze biti vecna. Nijedna filozofija, nijedan misaoni sistem nema nikakve veze sa bezvremenoscu.
~Nebesko seme~ Osho Rajneesh
 
Poslednja izmena od moderatora:
Od toga dana ,dolazio sam u tu kuću kao sin i brat,ali i kao zaljubljen čovek.Kad bih za sobom zatvorio kapiju,
čak i kad bih izdaleka ugledao kako uskrsava visoko drveće u vrtu,bio sam bogat i srećan.Napolju je bila *stvarnost*,
napolju su bile ulice i kuće,ljudi i uređaji,knjižnice i slušaonice - a ovde unutra bila je ljubav i duša,ovde je živela bajka
i san.A pri svemu tom,nismo niukoliko živeli zatvoreno od sveta,živeli smo u mislima i razgovorima često usred njega,
samo na drugom polju ; bili smo od većine ljudi rastavljeni ne granicama,nego samo drugim načinom viđenja.
Naš zadatak je bio da u svetu predstavljamo jedno ostrvo ,možda neki uzor,ali u svakom slučaju nagoveštavanje druge
mogućnosti življenja,Naučio sam,ja koji sam dugo bio usamljen,da upoznam zajednicu,koja je mogućna među ljudima
koji su okušali potpunu samoću.Nikada više nisam žudeo da se vratim trpezama srećnih,svečanostima veselih,nikada
me više nije okrznula zavist ili nostalgija kad bih sagledao zajednička živovanja drugih.I lagano sam bio posvećivan
u tajnu onih koji su na sebi nosili *znak*.


Herman Hese - Demijan
 
"Vama predstoji da blagotvornom jarmu razuma potčinite nepoznata bića koja naseljavaju druge planete - i koja su možda još u divljem stanju slobode. Ako ona ne shvate da im mi nosimo matematički besprekornu sreću, naša je obveza da ih primoramo da budu sretni. Ali pre oružja - oprobacemo reč."
Jevgenij Ivanovič Zamjatin: "Mi"
 
662. Početnikov um

Ljudi kažu da je teško praktikovati zen, ali postoji zabuna oko toga zašto je to tako. Nije teško zato što je teško sedeti ukrštenih nogu ili dostići probuđenje. Teško je zato što um i našu praksu treba održati čistim u onom osnovnom smislu...

U Japanu imamo izraz "shoshin", koji znači "početnikov um". Cilj prakse je da uvek održavamo početnikov um. Zamislite da recitujete Prađnaparamita sutru samo jednom. Možda ćete to vrlo dobro uraditi. Ali šta će se dogoditi ako je recitujete dva, tri, četiri ili više puta? Moguće je da ćete vrlo brzo promeniti svoj početni stav prema svemu tome. Ista stvar dogodiće se i sa drugim načinima na koje praktikujete zen. Nakratko održavate početnikov um, ali ako nastavite da vežbate godinu, dve, tri ili više, iako ste se u nečemu popravili, postoji opasnost da izgubite iz vida bezgranično značenje izvornog uma.

Za zen učenike najvažnija stvar jeste da ne budu dualisti. Naš "izvorni um" uključuje sve u sebe. On je uvek bogat i dovoljan sam po sebi. Ne treba da izgubite to stanje samodovljnosti svoga uma. Ovo ne znači zatvoren um, već zapravo prazan i spreman um. Ako je vaš um prazan, on je uvek spreman za bilo šta; on je otvoren za sve. U početnikovom umu postoji mnoštvo mogućnosti; u umu eksperta, tek nekoliko.

Shunryu Suzuki: Zen Mind, Beginner's Mind


Meditating-Life-Coach1.jpg
 
663. Dve vrste vere

Postoje dve vrste vere. Jedna je neka vrsta slepog poverenja u Budu, učenje, učitelja, koja nas često navodi da vežbamo. Druga vrsta je istinska vera -- čvrsta, nepokolebljiva -- koja se rađa iz znanja nastalog na osnovu sopstvenog iskustva.

Ajahn Chah


Faith_Saddha33.jpg
 
Postoje tri bitne stvari, tri bitna poklona od Boga, koje kad dobiješ ne smeš da izgubiš,
jer njega to strašno naljuti. Ljubav, Talenat i Život. Ili Život, Ljubav i Talenat.
Oni koji oduzmu sebi Život, nikada ne bivaju primljeni u Carstvo Nebesko i njihove duše
večito lutaju mrakom, a oni koji prokockaju svoj Talenat ili Ljubav svoju, u životu bivaju osuđeni na ispraznost i besmisao.
Ali "tri puta Bog pomaže"....pa ko vidi - vidi.


J.Tinska - Vilhelmina
 
..Onako kako mislimo, govorimo i radimo drugima, tako će i oni vratiti nama. Ono što dajemo, to nam se i vraća. Zato gledaj da ono što daješ bude ljubav, mudrost, dobrota, jer ćeš samo tako primiti još više svega toga. Sve što činimo drugima će prije ili kasnije biti učinjeno nama. U stavri, mi to, svakako, činimo sami sebi. Čak se i u krađi od drugih, najprije, krade od sebe.
Istog trenutka kada promijeniš svoju svijest i počneš da priznaješ i prihvataš dobru stranu života: harmoniju, mir, ljubav- nezavisno od bilo čega, život, odnosno zakon reaguje na tvoje prihvatanje. Zakon ni na koga nije kivan.
Ljudi su vječno u neprijateljstvu sa sobom; ljuti su na sebe, potcjenjuju sebe, kritikuju sebe, osuđuju sebe. Proces praštanja se vrši u podsvijesti na naučnoj osnovi. Podsvijest automatski mijenja svoje akcije prema tebi kada ti promijeniš svoje misli, osjećanja, stavove. Nije važno šta je bilo prije toga. Ništa se protiv tebe ne zadržava. Jednom kada se stvarno promijeniš i počneš da razmišljaš i gledaš konstruktivno i duhovno, prošlost se zaboravlja. Ti nisi kažnjen zbog grešaka: ako si iz njih izvukao poruku, njima si obogaćen.
Daj i daće ti se. Mjerom kojom mjeriš biće i tebi mjereno. Zato kada daješ izmjeri mnogo ljubavi, mira, harmonije. Postoje ljudi koji stalno moljakaju sve oko sebe za nešto malo naklonosti i pažnje. Vape za ljubavlju. A ti budi onaj koji daje ljubav, onaj koji stvara i širi oko sebe pozitivnu klimu; onaj čije je samopouzdanje zarazno i lako zahvata sve ostale.
Da li si samostalan u razmišljanju? Da li vjeruješ onom dijelu u sebi koji je za to odgovoran? Ako ne vjeruješ njemu, onda ne vjeruješ ni sebi, onda nemaš ni za sebe ni za druge dovoljno ljubavi. Možda ćeš uspjeti da mehanički odradiš neke stvari, ali ih u tom slučaju nećeš stvarno voljeti, jer nekoga voljeti znači vidjeti ga baš onakvim kakav treba biti: srećnim, radosnim, slobodnim.
Ne nameći svoje ideje drugima. Drži se nepovredivosti svake ličnosti. Niko nema pravo da vrši invaziju na tvoj um, da te uči kakoda vaspitavaš svoju djecu, kako da misliš, kako da izabereš posao, kuću...Niti ti imaš pravo da im to dozvoliš. NIko ne smije napadati tvoju individualnost, ni očekivati od tebe da rasformiraš svoj životni obrazac da bi udovoljio tuđim manama, delikvencijama, lijenistima i neurozama.- Dž. Marfi
 
Poslednja izmena od moderatora:
Čovekova je zabluda u lažnom uverenju: ''Ako savlada prepreke, ubuduće ga očekuje sreća.'' To je samo iluzija. U budućnosti nema nikakve sreće ma koliko se čovek trudio, uvek će se nalaziti u položaju onog koji sustiže zalazeće sunce. Na tuđoj liniji života čoveka ni u bliskoj, ni u dalekoj budućnosti ne čeka nikakva sreća.
Mnogi ljudi koji postignu cilj s velikim trudom, ne osećaju ništa osim pustoši. Gde se sakrila sreća? Uopšte je nije ni bilo, već samo obmana koju su klatna stvorila kako bi im čovek na putu do varljive sreće davao energiju. Još jednom ponavljam: u budućnosti nema nikakve sreće, ona je ili ovde i sada ili je uopšte nema.
Sreća dolazi za vreme kretanja prema svojem cilju kroz svoja vrata. Ako se čovek nalazi na svojoj liniji života, na svojem putu, odmah je sretan, čak i ako se cilj ostvari tek kasnije. Tada se život pretvara u praznik. Kada se cilj postigne, biće to dvostruko veselje. Međutim, već samo kretanje prema vlastitom cilju pretvara svaki dan u praznik. Kretanje prema tuđem cilju sreću ostavlja u iluzornoj budućnosti. Postizanje tuđeg cilja donosi razočarenje i pustoš, ali nikako sreću...
Transurfing - V.Zeland
 
Poslednja izmena od moderatora:
Uživam u svakoj godini koja prođe. Bogatstvo mojeg znanja raste i u dodiru sam s mudrošću. Osjećam da me na svakom koraku vode anđeli. Znam kako živjeti. Znam kako biti mlad i zdrav. Moje se tijelo obnavlja u svakom trenutku. Vitalna sam, živahna, zdrava, potpuno budna i pridonosim svijetu do svog posljednjeg dana. Pomirena sam sa svojim godinama. Stvaram obilje koje mi je potrebno. Znam kako pobjeđivati. Kasne godine su moje najbolje godine te postajem majstor umijeća. Pridonosim životu na svaki način znajući da sam ljubav, radost, mir i beskonačna mudrost sada i zauvijek.
I tako to jest! --Louise L. Hay, Moć žene
 
Poslednja izmena od moderatora:
"Ako išta pogodi Beograd, pogodiće ga to što više neće moći da priča sa svetom! U ovom gradu, naime, gotovo da nema porodice koja nema nekog od bližnjih u inostranstvu. I ne postoji grad na planeti gde se više priča preko telefona!
Naravno, više zovemo mi, nego naši nas! Naši u belom svetu su se već navikli da štede novac, impulse i osećanja. Prezaduženi preko guše, s neplaćenim kirijama i telefonskim računima, kada nas uhvati sentimentalno raspoloženje zovemo koga stignemo u Americi, Australiji ili Francuskoj."

"Postoje beznačajna, siva, prljava i sumorna mesta, za koja nas nekim čudnim slučajem veže ljubav.Nalazimo bezbroj misterija u kakvoj trafici, osećamo strašnu tajnu iza odškrinutog prozora na periferijskoj straćari, a neki nasip pokraj želetničke pruge, zarastao u korov, postaje nam očajnički cilj kome se omađijano vraćamo čitavog života.Kakvo je to prokletstvo?
S druge strane, postoje gradovi čuveni zbog svoje lepote, ali nam ne znače baš ništa, jer ih nikad nije ozarila naša ljubav, neki tajni smisao.Koračamo kroz njih zevajući od dosade.
Krivica nije do tih gradova - ona je u nama.
Zbog toga, najpametniji ljudi i ne putuju.Sede na trgu na kom su se rodili, i čekaju da svet dođe do njih."

"- Stvarno, nikada ne pitaš šta radim kada nisam sa tobom? - rekla je razbacujući odeću na sve strane.

Klekla je nad gramofon i počela da namešta jednu na drugu čitav svežanj ploča. Billie Holiday za buđenje ljubavi, Charles Aznavour za maženje. Dawn Summer kao uvod u erotiku. I neizbežni, Mocartov Koncert za flautu i orkestar, kao očišćenje.

- Ne - reče - kad si samnom, samnom si!
- Volim te što nisi posednik! - kazala je - Volim što ne polažeš nikakvo pravo na mene. A u isto vreme mi je i krivo zbog toga! Šta da radim..."



"Postoji jedan jutarnji čas posle svake neprospavane noći kada se dodirne samo dno greha. To je onaj trenutak kada se na usnama osećaju posledice duhovitih dosetki, a u grlu skrama gorčine od ludorija i ispovesti, da ne govorimo o griži savesti dok se gleda pošteni narod kako upravo odlazi na posao."

Tu sam gde sam, i ponekad, kad otvorim oči da bih na čas, dva zbrisao iz svog filma, bacim pogled na veliku zastakljenu sliku ulice u čijem se okviru neprestano smenjuju prizori. Stakla knjižare su, inače, malo zatamnjena, tako da svi koji prodju ispred njih ne odolevaju samozaljubljenosti; obično zagledaju lice ili odeću, pažljivo popravljaju neposlušni pramen kose ili čvor na kravati, narcisoidno pilje u svoj lik, procenjujući ga u prolazu, žene ovlaže usne, isprobaju neki novi zavodljivi pogled iskosa, ne znajući da ih posmatram.
Koliko nesigurnosti izmešane sa sujetom! Kako izgledam? Jesam li privlačna?
Dok ih tako gledam skriven bleskom izloga, nevidljiv sve dok ne pridju sasvim blizu stakla, čini mi se da je čitav svet napolju samo jedan ogromni glupi akvarijum, u kome se čudni primerci čovekolikih riba love, preganjaju, progone, proždiru, hrane u hodu, razmnožavaju..."

"Volim beogradske ulice... volim beogradske novine, ujutro, kada još mirišu na svežu, tek otisnutu štamparsku boju. Prelistavam ih uz prvu kafu, pa ako su vesti loše (a obično jesu) i izgledi na budućnost - sumorni, ja natrag u krevet. Šta da radim u jednom takvom danu? Nisam neophodan!"
 
Poslednja izmena od moderatora:
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

Back
Top