Пилипенда
Veoma poznat
- Poruka
 - 13.865
 
Шала, Славене, шала! (Додуше добрано утемељена па, барем мени, тим боља).Radi se o potpuno istom delu, odnosno nastavku tog, iz istog projekta. Gledston je citirao iz iste knjige, a ja iz docnije, dakle nakon što je još godinama nastavio rad. Dakle, sasvim je obrnuto od toga što si napisao.
Но, сад сасвим озбиљно, шта је то обрнуто од оног што сам написао?
Ono što je po sredi jeste istrgavanje iz konteksta i naknadnoj interpretaciji koja nema neke preterane veze sa porukom koju je autor pokušao napraviti (odnosno, o njihovom iskrivljavanju). Mrkalj je to bezuspešno pokušao «popraviti» tvrdnjom da je zapravo mislio na neke tajne i nepoznate Fajnove stavove. 
Što se tiče opservacije oko izvora i informacija, ja sam do potpuno istog zaključka došao samostalno pre nego što sam uopšte i pročitao Fajna, kao i postavio na internet taj citat koji je Mrkalju toliko omiljen. Ono gde Mrkalj posebno greši jeste to što suštinski ne razume istorijsku nauku (što je vrlo porazo, jer se za sve ove godine doslovno nije ni makar potrudio) i što je pomislio da je ovo nekakav specifikum vezano za hrvatsku prošlost, a uopšte nije. Radi se samo o hrvatskoj nacionalno romantičarskoj istoriografiji koja je konstruisala jednu sliku oslanjajući se na fantazmagorije, a iz koje se nije u celosti hrvatska istoriografija otrgla sve do današnjeg dana. No, slični dojam (možda samo nešto drugačiji zbog nešto veće brojnosti poznatih materijalnih ostataka) stiče se i prilikom proučavanja svake druge drevne prošlosti, pa uključujući i srpsku.
Što se više proučavaju neki izvori, to se smanjuju saznanja o vremenu o kojem se mislilo da svedoče, te otvaraju neka bliža vremena. Takav je bio slučaj sa drevnom Grčkom; što se više radi na izvorima, to se slabije poznaju Mikena, drevna Atina itd...a stiče bolji uvid u helenistička vremena i dr. poznije epohe. Tako nešto sasvim je prirodno i očekivano i, kao što rekoh, vrlo tipično i za najraniju srpsku prošlost; srpske crkve i manastiri pune su falsifikovanih dokumenata, datuma, natpisa i zapisa (govorimo li o Krki, Krupi ili nekom drugom), originali ne postoje već samo pozniji prepisi velike većine dokumenata, uključiv i najbitnije (i to verzije koje se međusobno dosta razlikuju); o istoriji Srba pre XI stoleća može se sasvim solidno prepričati u svega nekoliko rečenica kada se otklone sve te stvari; gomilu fresaka su novije rekonstrukcije (neke i potpune izmišljotine) a ne ostaci od srednjovekovnog doba. Jedna bitna razlika izeđu hrvatske i srpske stare istoriografije jeste što su se razvijali na drugačijim temeljima, odnosno što je za Srbe to bio kult Nemanjića, pa samim tim istorija od XII stoleća, dok je za Hrvate od značaja bio period upravo pre toga, pre pada pod Ugare. To je bilo dovelo, u sklopu jugoslovenskog istorijskog iskustva posebno, do toga da se istorija pisala nešto više mitovima nego činjenicama, za razliku od slučaja kod Srba.
		
Što se tiče opservacije oko izvora i informacija, ja sam do potpuno istog zaključka došao samostalno pre nego što sam uopšte i pročitao Fajna, kao i postavio na internet taj citat koji je Mrkalju toliko omiljen. Ono gde Mrkalj posebno greši jeste to što suštinski ne razume istorijsku nauku (što je vrlo porazo, jer se za sve ove godine doslovno nije ni makar potrudio) i što je pomislio da je ovo nekakav specifikum vezano za hrvatsku prošlost, a uopšte nije. Radi se samo o hrvatskoj nacionalno romantičarskoj istoriografiji koja je konstruisala jednu sliku oslanjajući se na fantazmagorije, a iz koje se nije u celosti hrvatska istoriografija otrgla sve do današnjeg dana. No, slični dojam (možda samo nešto drugačiji zbog nešto veće brojnosti poznatih materijalnih ostataka) stiče se i prilikom proučavanja svake druge drevne prošlosti, pa uključujući i srpsku.
Što se više proučavaju neki izvori, to se smanjuju saznanja o vremenu o kojem se mislilo da svedoče, te otvaraju neka bliža vremena. Takav je bio slučaj sa drevnom Grčkom; što se više radi na izvorima, to se slabije poznaju Mikena, drevna Atina itd...a stiče bolji uvid u helenistička vremena i dr. poznije epohe. Tako nešto sasvim je prirodno i očekivano i, kao što rekoh, vrlo tipično i za najraniju srpsku prošlost; srpske crkve i manastiri pune su falsifikovanih dokumenata, datuma, natpisa i zapisa (govorimo li o Krki, Krupi ili nekom drugom), originali ne postoje već samo pozniji prepisi velike većine dokumenata, uključiv i najbitnije (i to verzije koje se međusobno dosta razlikuju); o istoriji Srba pre XI stoleća može se sasvim solidno prepričati u svega nekoliko rečenica kada se otklone sve te stvari; gomilu fresaka su novije rekonstrukcije (neke i potpune izmišljotine) a ne ostaci od srednjovekovnog doba. Jedna bitna razlika izeđu hrvatske i srpske stare istoriografije jeste što su se razvijali na drugačijim temeljima, odnosno što je za Srbe to bio kult Nemanjića, pa samim tim istorija od XII stoleća, dok je za Hrvate od značaja bio period upravo pre toga, pre pada pod Ugare. To je bilo dovelo, u sklopu jugoslovenskog istorijskog iskustva posebno, do toga da se istorija pisala nešto više mitovima nego činjenicama, za razliku od slučaja kod Srba.
Да, помало се спрдуцкам са хрватском митоманијом. Најчешће онда кад ме мрзи да куцам дуже текстове или кад тиме желим јасно указати на нешто.Ono što je pravo pitanje ovde jeste koja je, tačno, poenta? Da li je cilj ukazivanje i ismevanje hrvatske mitomanije o srednjovekovnoj prošlosti...ili je po sredi ljubomora što sa srpske nije tako, odnosno žudnja da bi Srbi trebalo da kopiraju to od Hrvata?
О љубомори и копирању нема ни говора (код мене). Мене занима како заиста стоје ствари. Српске кривотворине ми нису нимало драже од хрватских, чак напротив. Више ми смета кукољ у властитој баштини него у некој туђој. Ни против митологије немам ништа, све док знам да је то мит (хрватски, српски, чији год).
Има код мене и мало љутње на властите школске петице давно стечене тако што сам наивно (као и свако дијете) повјеровао да у уџбеницима стоје само провјерене и доказане чињенице. Кад је ама баш све што сам касније „чачнуо” завршило као накнадни препис, вијековима удаљено препричавање, кривотворина или пука претпоставка, закључио сам да сам за показано школско „знање” морао добити чисту јединицу. Ко врата. Умјесто тога, „награђен” сам петицом јер сам вјеровао. Зато одавно више не вјерујем у приче, сад сам сумњичав, сад хоћу да видим. (Ето нпр, и на овом форуму сам тражио да видим тај чувени препис крунидбене завјернице настао готово за Звонимирова живота, што је скоро па оригинал. Све сам добио, и каталошке бројеве из ватиканске библиотеке, и скен из штампаног зборника, али документ још не видјех. Сигурно постоји брижно сакривен у Ватикану само га ником не дају на увид? Аха, важи.)
На концу, нисам те случајно на почетну овог дуготрајног надгорљавања око тисућљетне хрватске државности питао за мјерила (критерије) по којима процјењујеш постојања или непостојање државно-правног континуитета који ти је неспоран. Умјесто тога добио сам „пацку” да нађем када је то Хрватска избрисана са карте, а сам си, нешто касније, поменуо да ни Србија никада није избрисана с карте мада има државно правни дисконтинуитет. Негдје си поменуо (немој ме тјерати да тражим, стварно ме мрзи, реагирај само ако погрешно пренесем суштину) да је Хрватска могла и да остане без иједног становника и да се пресели на Марс, а то ми је зазвучало као да континуитета има да има, па како га год натезали.
На крају, има ли нпр. Далмација непрекнути континуитет? (И у најкраћем зашто да или зашто не, овисно од одговора.)