Nesumnjivo Hrvati

[mupi]

Evo kako su stajale stvari. Sva elita, gradska gospoda, intelektualci, umjetnici, itd. ukoliko se nisu smatrali Talijanima, smatrali su se Srbima ili kasnije Jugoslavenima. Sa običnim narodom je bilo drugačije, dalmatinski seljak je bio ono što mu je pop rekao. Zato sa širim narodnim masama postoje dvije faze, u prvoj, oni su ili Srbi ili bez definiranog nacionalnog identiteta, a u drugoj, kad od Mihovila Pavlinovića i ostalih katoličkih svećenika počinje agresivna kampanja pohrvaćenja ili kroatizacije Srba katolika - Dalmatinaca onda se šire narodne mase pomalo počinju izjašnjavati kao Hrvati, ali taj je proces završen tek iza 1945. Baš sam danas šetao po jednom groblju na hrvatskom primorju, kad gledaš rođene u 2. polovini 19. stoljeća imaš Miloša, Bogosava, Dušana, Milica, Rajka, Rista, Stoja koliko hoćeš, čak i tu, na Sjevernom Jadranu. Hrvoja nema, a ni Tomislava, ima samo Toma, znači ne hrvatski oblik Tomo 'Nikolić' nego srpski Toma 'Nikolić'.

Kad znamo da Austrija radi na stvaranju Hrvata kao umjetne nacije radi svog prodora na istok i radi opasnosti od tek stvorene Srpske kneževine (koja je austrijski satelit, ali u elementima dugog trajanja je sigurno neprijatelj Austrije) onda čudi da se srpstvo toliko dugo održali u Dalmaciji. Prvi Hrvati su u Dalmatinski sabor ušli tek u 20. stoljeću, petorica. A Dubrovački gradonačelnik, Srbin katolik, ali odan Beču je umor od tuge i stresa kad je 1900. srpska stranka zabranjena i nakon toga i uništena u Dubrovniku. Uz sve to, mi još do 1943. imamo novine Srba katolika u Dalmaciji na ćirilici, a zadnji Srbin katolik, splitski gradonačelnik je ubijen od strane partizana 1943.

Uzmi čak i današnje Dalmatince tzv. Hrvate koji još uvijek imaju ostatke srpskog nacionalnog identiteta. Recimo u Splitu, oni zovu pazar, ono što mi ostali u Hrvatskoj kažemo tržnica. Mi u Hrvatskoj kažemo toplice, oni banja. Oni kažu da pristavljaju kavu, mi da je stavljamo, oni kuvaju, mi kuhamo... U Dubrovniku čak kažu kafa, a ne kava. Kažu kao i Srbi iz Crne Gore đe, a ne gdje, onđe, a ne ondje.... Dalmatinci i danas veliku važnost pridaju imendanu kao ostatku negdašnje slave. Još jedan sociološki pokazatelj, a i psihološki da su pokatoličeni Srbi i pohrvaćeni Srbi-katolici je što u Dalmaciji kao nigdje na svijetu postoje najodvratnije psovke Boga, Isusa, Majke Božje... recimo psuju Isusove rane, malo djete Isusa, krv Majke Božje kojoj joj dodaju pogrdni naziv 'prasice', itd. što ukazuje podsvijesni otpor prema nametnutoj im vjeri i identitetu.

Pogledaj samo da nigdje u Dalmaciji nije bilo ustaša, samo u Zagori koja je bila fanatično katolička, ali i tamo ih nije bilo tako puno kao što se misli. Sa druge strane, 80 do 90 posto hrvatskih četnika Srba katolika ili danas Hrvata bilo je iz Dalmacije.

Pretpostavljam da su bajke u drugom dijelu foruma

Prvi hrvati ušli u dalmatinski sabor u 20 stoljeću, a službeni jezik Dalmatinskoga sabora bio hrvatski od 1883 godine. Vjerovatno Srbi izglasali hrvatski jezik

Proces hrvatska Dalmacija završen tek 1945 godine
U Splitu 1911 osnovan Hrvatski Nogometni Klub Hajduk Split sa povijesnim hrvatskim grbom te zastavicom crven bijel plav.Točnije crveno plavom sa bijelim natpisom Hajduk u sredini.

Pravi Srbin gradonačelnik Splita : Dujam pl. Rendić Miočević (Split, 4. siječnja 1834. - Split, 29. rujna 1915.), hrvatski pravnik, arheolog; član JAZU/HAZU i prvi splitski narodnjački načelnik (1882.-1885.)
Evo još jednoga pravog Srbina gradonačelnika Splita:Gajo Bulat (Supetar, 4. siječnja 1836. - Beč, 9. lipnja 1900.), bio je hrvatski odvjetnik, .Od godine 1885. do 1893. bio je općinski načelnik u Splitu, zastupnik u Dalmatinskom saboru i bečkom Carevinskom vijeću.

Dalmatinci i danas veliku važnost pridaju imendanu,samo št ne želiš napisati da se ta imena daju po katoličkom kalendaru.To jest svetac diktira ime djeteta.Velika većina djece rođena na sv Antu su Ante,Toni,Antonijo naravno da će slaviti imendan.
Ili misliš da velika većina djece rođena na sv Duju neće bit Duje?

Što će Dalmatinci u ustašama kad su ih ustaše dale Italiji?

Ma luđi sam ja od tebe šta odgovaram na ove kretenizme.

 

[Mrkalj]

ako se NITKO u bosni do 1993. nije nazivao niti deklarirao kao bošnjak, zašto ih danas trpamo u bošnjake? zašto sve one muslimane poginule npr 1992. trpamo u bošnjake, kad se nitko od njih tako nije deklarirao? zašto na internetu vidim da su "u općini srebrenica, po popisu 1991., večinu činili bošnjaci", kad svi znamo da su po popisu 1991. večina bili muslimani?
zašto npr. englezi beowulf nazivaju staroengleskim epom, kad se u to doba u engleskoj nisu nazivali englezima?

Postavio si dobro pitanje - zašto ih mi ("nebošnjaci") zovemo Bošnjacima? Hajde sad budi ljubazan pa odgovori.

PS. Prilikom odgovora nemoj prepisivati od Ministra Obrane.

 

[Urvan Hroboatos]

Ovo je pogrešno rečeno. Srbokatolički pokret je bio masovan; zato se u literaturi i koristi naziv - 'pokret'. Nisu u pitanju nikako po koji pojedinci, već zajednica ljudi koja se svakako, barem na području jugoistočnoga Jadrana (da isključimo one kontinentalce, tipa mladoga Grge Martića), već jedna zajednica ljudi za koju možemo reći da je bila jedna mala subetnija.

Bilo je Srba katolika...bilo je i Hrvata pravoslavaca (ovih prvih znatno više). I to nije ograničeno nikako na svega XIX stoljeće; kad je djelao i umro Milan Rešetar? Arcibiskup barski i primas srpski Nikola Dobrečić je stolovao od epohe Balkanskog ratova do pedesetih godina...odumiranju srbokatolika udarac konačni je bio zadat poslije Drugog svjetskog rata (iako su i prije njega bili postali izumiruća vrsta).

Ovdje bih se složio, nu samo donekle. Točno je da s e može govoriti o pokretu,
u smislu da se radil oo organiziranim skupinma. No, te brojke nisu prelazile 100-200 ljudi ukupno.

Zbog izbornoga zakona i muljanja oko političkih programa, uspjeli su kojih 10 godina biti na čelu
dubrovačke općine i odonda su nestali kao pokret. Njeki su izolirani pojedinci poput Luje Vojnovića ostali,. no to je sve.

Važno je što ti Srbi katolici nisu bili postojani u svojim stajalištima, pa
su settebandieraški mijenjali kapute. Ne zbog promjene stajališta, nego iz njekoga hira
ili kako je vjetar puhao. Npr. Pero Budmani se možda i izjasnio kao Srbin (katolik), no ako i jest
- htio bih vidjeti- onda je zašutio i takav ostao do kraja života, radeći poglavito u hrvatskome miljeu i za hrvatsku
kulturu.

Valjda je eksponiraniji Luko Zore, za kojeg postoji dosta potvrda o srbovanju.
A taj isti Zore piše u Radu JAZU o dubrovačkoj drami, pobijajući Armina Pavića (Rad JAZU,
knjiga 34., god. 1876):
http://dizbi.hazu.hr/document_viewe...cid=830&page=136&fid=&c=org&ext=pdf&doctype=1

Primjetbe na razpravu Armina Pavića....

....
Kad se ta talijanska knjiga usporedi s onim što se
u isto doba učnilo u Hrvatskoj, tj. Dubrovniku, dakako
da mi postajemo mrav prema lavu...Kao dokaz tomu Pavić izpituje
Zlatarićev prevod Sofoklove Elektre i veli, da nije moguće da dubrovački pisac bude
vješti hrvatski stilista.

Ja mislim naprotiv da i nema u ono doba hrvatskih stilista nego u Dubrovniku,
i zaman bi ih išao drugovdje ribat. A odkuda da se prosta figurativna sintaksa hrvatska
vadi nego iz Dubrovačkih spomenika ?
..

Dakle:

1) slažem se da je postojao dosta brojan skup koji se može nazvati pokretom,
i koji je, konačno, njeko vrijeme vladao i općinom

2) no broj tih ljudi u pokretu se prenaglašava, a još više
se prenaglašava njihova srpskost. To su bili ljudi koji su mijenjali zastave, ne samo
iz oportunizma, nego i više iz zbunjenosti.
I biološki, njihovi su potomci Hrvati (Rešetar, Zore,..)
Kakvo je to uvjereno srpstvo kad jedan Rešetar počne kao Srbin-katolik, pa prijeđe u Jugoslavene,
pasivizira se i ode u Italiju, i na koncu završi kao potvrđeni član HAZU, s Pavelićevim pečatom ?

3) i broj se srbokatoličkih publikacija, i autentičnost toga preuveličava. To je
učinio i Tolja. Ne mislim nijekati postojanje te pojave, niti iskrenost i
postojanost jednoga dijela tih ljudi (mislim da je Valtazar Bogišić bio
među njima). No, niz se izjasnio nehajno i nije jednostavno mario
ni djelovao u tom smjeru (Budmani), a dio je mijenao stajališta
vremenom, i to dosta brzo i lako.

3) stvari treba gledati u surječju, jer do 1880-ih, i oni koji su se tako-
kadkad-izjašnjavali, bili su realno politički Hrvati. Tekar nakon raspada
narodnjaštva i osnutka Srpske stranke, možemo govoriti o toj
pojavi kao zasebnom fenomenu, glasnijem nego brojnijem, koji je brzo izgorio, a
najbolji je pokazatelj toga nadmetanje oko otvorenja Gundulićeva spomenika 1893.

 

[Лички гусар]

- htio bih vidjeti- onda je zašutio i takav ostao do kraja života, radeći poglavito u hrvatskome miljeu i za hrvatsku
kulturu.

Онда је по твоме и Ђуро Даничић био Хрват. И он је радио у хрватскоме миљеу и за хрватску културу. Миноризација Срба католика је комична. Прије свега јер су они често пута били веће перјанице српства него некатолици.
Поготово Дубровчани, од којих су многи били међу најученијима људима свога времена. Срби католици су били стварност и било их далеко више од 100-200. Да није створена Југославија, било би их далеко више, али је Југославија појела и оно што их је било.
У Аустрији их је могло бити, а у Југославији не.

 

[mupi]

Postavio si dobro pitanje - zašto ih mi ("nebošnjaci") zovemo Bošnjacima? Hajde sad budi ljubazan pa odgovori.

PS. Prilikom odgovora nemoj prepisivati od Ministra Obrane.

Ako Mate promijeni na općini ime u Stipe,hoćeš li ga i dalje zvati Mate?

Da su se muslimani 90-ih nazvali marsovci bi li to nešto promijenilo osim što nebi mogli svojatati cijelu Bosnu?

 

[Urvan Hroboatos]

Онда је по твоме и Ђуро Даничић био Хрват. И он је радио у хрватскоме миљеу и за хрватску културу. Миноризација Срба католика је комична. Прије свега јер су они често пута били веће перјанице српства него некатолици.
Поготово Дубровчани, од којих су многи били међу најученијима људима свога времена. Срби католици су били стварност и било их далеко више од 100-200. Да није створена Југославија, било би их далеко више, али је Југославија појела и оно што их је било.
У Аустрији их је могло бити, а у Југославији не.

Đuro Daničić je bio Srbin, i to velikosrbin nemali dio života.
Dao je iznimno vrijedne prinose srpskoj kulturi- npr. njegov
"Rječnik iz književnih starina srpskih" jedan je od najboljih srpskih rječnika, bitno bolji od
Karadžićevih (iako drugačijega profila).

Sam Daničić nije mijenao nacionalnost, a bio je jugoslavenski unitarac
pred kraj. Sve je to jasnije kad se odčita u posljednjem broju časopisa "Jezik", gdje
u tekstu Marija Grčevića postoji opsežno obrađena povijest hrv. vukovaca i spletki s njima.

N.pr., samo neki dijelovi:
VANJSKOPOLITIČKI UTJECAJI NA HRVATSKI
KNJIŽEVNOJEZIČNI RAZVOJ U DRUGOJ POLOVICI XIX. st.
..............
Daničić je bio jedan od rijetkih Srba koji su podržali
Strossmayera, a do svojega dolaska u Zagreb djelovao je s pozicija velikosrpskoga
prosvjetitelja. Pokušavajući katoličke Hrvate potaknuti na prihvaćanje srpske narodne
svijesti, Daničić je još 1864. godine latinično izdanje svojih Oblika srpskoga
jezika provokativno posvetio kao „Srbin istočne crkve“ „Srbima zapadne crkve“.
On je taj svoj postupak „lingvistički“ „obrazložio“ u radu Razlike između jezika
srpskoga i hrvatskoga 1857. godine. Ondje tvrdi da je hrvatsko ime „čuveno u svetu“,
no da je „narod hrvatski vrlo nepoznat“: budući da se narodi između sebe najjače
razlikuju jezicima kojima govore, i za Hrvate bi se moglo najbolje znati tko su kad
bi im se saznao jezik. U tu svrhu Daničić popisuje (vrlo nekonzistentno) čakavsko-
štokavske razlike te za Hrvate „otkriva“ da su čakavci, a Srbi da su štokavci.
Hrvatske je kajkavce pripisao Slovencima. Daničić se mogao obavijestiti o tom tko
su Hrvati npr. u Šulekovoj raspravi Srbi i Hrvati iz 1856. godine. Međutim, on to ne
čini jer svoje pitanje postavlja samo retorički kako bi uzmogao razraditi tezu koju
je postavio Franc Miklošič u prvoj knjizi svoje usporedne gramatike slavenskih
jezika iz 1852. godine.
..............................
Dolaskom u Zagreb Daničić više nije svoja djela kao „Srbin istočne crkve“
posvećivao „Srbima zapadne crkve“, a odmah u prvom broju Rada JAZU 1867.
godine objavio je tekst o glasovima /ć/ i /đ/ u kojem za štokavštinu kaže da je to
„naš, hrvatski ili srpski“ jezik (Rad JAZU 1 (1867.): 121.). U prvom broju Rada
JAZU otisnuto je i njegovo „Izvješće tajnikovo“ (54. i d.), u kojem govori o „našem
narodu“ „hrvatskom ili srbskom“.
..........................
Protiv reformiranoga i prilagođenoga Đure Daničića nitko u Zagrebu nije mogao
imati ništa protiv. Štoviše, on je napustio Srbiju i priklonio se je hrvatskim kulturnim
djelatnicima koji su Zagreb kanili učiniti glavnim južnoslavenskim gradom i koji su
smatrali da koncepcijom „hrvatskoga ili srpskoga jezika“ treba osporavati Karadžić–
Miklošičevu nacionalnu razdiobu srednjojužnoslavenskih narječja, a koju je do
dolaska u Zagreb zastupao i Daničić kao najistaknutiji srpski jezikoslovac svojega
vremena. Daničić je tako za Strossmayerovu politiku koju opisuje Maretić, postao
ne samo prihvatljiv, već iznimno koristan. Tomu je u prilog išlo i to da je Daničić
odbacivanje svojih velikosrpskih stajališta vrlo razložno i uvjerljivo obrazložio srpskoj
publici 1874. godine, nakon što je napustio Hrvatsku i vratio se u Srbiju. Pored
toga, Daničić je iste godine u Beogradu (također na ćirilici) objavio svoju Istoriju
oblika srpskoga ili hrvatskoga jezika do svršetka XVII vijeka. U vrijeme u koje su
se suvremeni jezici ocjenjivali dijakronijskim mjerilima, Daničić je tu svoju vrlo
važnu knjigu o povijesti oblika svojega jezika napisao uglavnom na temelju hrvatskoga
književnojezičnoga korpusa. Time je pokazao da je njegov književni „srpski
ili hrvatski jezik“ prirodni nasljednik poglavito hrvatske književnojezične tradicije.
Kaže da se u istraživanju ograničio na kraj XVII. stoljeća jer je „do tada u srpskom
ili hrvatskom jeziku već bilo svršeno ako i nije svuda preovladalo sve čim se sadašnji
oblici njegovi razlikuju od starijih“. Daničić u nastavku nabraja djela iz kojih je crpio,
i to djela V. Andrijaševića, I. Bandulavića, Š. Budinića, F. Vrančića, Glavinića, B.
Gradića, F. Gundulića, A. Gučetića, D. Ranjine, M. Divkovića, R. Đamanjića, D.
Zlatarića, J. Jerkovića, B. Kašića, B. Karnarutića, S. Matijevića, J. Mikalje, I. T.
Mrnavića, N. Ranjine, M. Orbinija, P. Posilovića, J. Radojevića, P. Hektorovića, A.
Čubranovića, te djela pisaca zastupljenih u tada pokrenutoj ediciji Stari pisci hrvatski.
Tim korpusom Daničić je srpskoj publici – u skladu s negdašnjim preporukama J.
Kopitara – kao novo „domovinsko središte“ književnoga jezika ponudio autore kojih
izričaj Srbi do V. S. Karadžića i Đ. Daničića nisu osjećali svojim, jer su bili prožeti
katolicizmom i duhom zapadnoga civilizacijskoga kruga, a znatan je dio tih autora
svoj jezik ili svoju etničku pripadnost označivao hrvatskim imenom. Ostvarivanju
istih ciljeva trebao je poslužiti i Rječnik JAZU u kojem su srpska vrela nasuprot
hrvatskima predstavljala tek neznatnu manjinu, a koji je pod Daničićevom redakcijom
počeo izlaziti 1880. godine. Daničić je takvim djelovanjem u književnosti eliminirao
preostale kulturno-jezične obrambene mehanizme srpskoga pravoslavlja pred
dominantnim katoličanstvom, a ujedno je promicao i latinicu među Srbima. Rački
i Strossmayer tim su razvojem bili zadovoljni, ne samo kao hrvatski političari, već
i kao dužnosnici katoličke crkve u vremenu u kojem se Rim zalagao za ujedinjenje
s pravoslavnim crkvama. Bili su uvjereni u hrvatsku kulturnu nadmoć na južnoslavenskom
prostoru, i to ne samo Rački, već i Strossmayer, koji je smatrao da je
Zagreb „nedvojbeno predodređen za atenej južnih Slavena“ (Auburger, 2012.: 29.).

Provoditelji jezične politike osmišljene u bečkim kancelarijama Daničiću su rekli
kakvu jezičnu politiku od njega očekuju u Zagrebu. U pismu Ilarionu Ruvarcu iz
1867. godine u povodu Ruvarčeva odbojnoga stava prema „zajednici sa kekavcima“
(kajkavcima), Daničić stoga odgovara ovako: „ne činite sebi iluzija“, „neće u vas i
u vaše ‘braće’ iskati dopuštenja onaj koji čini što u svijetu biva“ (Đurić, 1981.: 8. –
22.; 20). „Onaj koji čini što u svijetu biva“, tj. ondašnji mjerodavni politički krugovi
u Beču, a zatim i Pešti, podupirali su i usmjeravali jezično i kulturno ujedinjenje
Hrvata i Srba na prostoru zajedničke države, a ciljali su i mnogo šire
...
itd. itd.

 

[Пилипенда]

Ako Mate promijeni na općini ime u Stipe,hoćeš li ga i dalje zvati Mate?

Ако псу ставиш огрлицу кроз коју га удари струја кад год приђе месу, а из које проструји пријатна топлина кад год једе поврће и ако послије неког времена пас сам почне јести искључиво поврће, хоћеш ли тврдити да је такав пас биљојед?
Е, сад главно питање: хоће ли то значити да су и сви његови псећи преци, тисућљећима уназад, били биљоједи?

Da su se muslimani 90-ih nazvali marsovci bi li to nešto promijenilo osim što nebi mogli svojatati cijelu Bosnu?

А што да је не својатају? Па само уче од сусједа.

 

[Mrkalj]

Ako Mate promijeni na općini ime u Stipe,hoćeš li ga i dalje zvati Mate?

Tvoj odgovor je očekivano neiskren. Uzmimo da je Mate promenio ime u Opališmegolim, da li bi ga ti zvao: Ej, Opališmegolim! Odgovor je - da, zato što moraš da radiš po diktatu moćnih. To je jedini mogući odgovor. KAda analogiju vratimo na slučaj "Bošnjak" vidimo da su Švabe nastavili, a Amerikanci prihvatili XIX-tovekovni plan stvaranja bošnjačke nacije (političkog naroda) vezane za tzv. bosansku državu ("tzv." jer se ustvari zove "i Hercegovina") i tzv. bosanski jezik (jer je ustvari srpski jezik).

 

[Ministar Obrane]

Prvi hrvati ušli u dalmatinski sabor u 20 stoljeću, a službeni jezik Dalmatinskoga sabora bio hrvatski od 1883 godine. Vjerovatno Srbi izglasali hrvatski jezik

Ako ti je promaklo, hrvatsko-srpski je u drugoj polovini 19. stoljeća jedan jezik. On se u 19. stoljeću u (današnjoj) Hrvatskoj zvao srpski, narodni ili irirski. Hrvatski ne, jer hrvatski jezik nije bio štokavica. U Zagrebu današnji hrvatski ili srpski jezik u 19. stoljeću nije govorio niko. Govorili su njemački, mađarski, a priprost narod kajkavski. Tako da je normalno da su u Dalmatinskom saboru, Srbi katolici iz Dalmacije govorili materinjim jezikom - srpskim, kojeg je Bečka administracija nazivala ponekad i hrvatskim u cilju stvaranja hrvatske nacije.

Proces hrvatska Dalmacija završen tek 1945 godine
U Splitu 1911 osnovan Hrvatski Nogometni Klub Hajduk Split sa povijesnim hrvatskim grbom te zastavicom crven bijel plav.Točnije crveno plavom sa bijelim natpisom Hajduk u sredini.

Ne znam da li provociraš ili stvarno ne znaš da su Hajduk osnovali Srbi, katolici i pravoslavci i da su mu prve boje bile srpske, a da mu je predsjednik bio Budislav Grga Anđelinović (predak Vesne Pusić) koji je za vrijeme rata bio četnik i suradnik vojvode Momičila Đujića, isti Anđelinović koji je naredio da se na Trgu Bana Jelačića puca u proaustrijske demonstrante, isti Anđelinović koji se izjašnjavao kao Srbin katolik. Samo ime Hajduk preuzeto je kao podsjetnik na slavne četničke vojvode i borce protiv Turaka. Zaista je danas čudno koliko su ti ljudi bili zadojeni srpstvom, a danas ih guraju pod Hrvate.

Pravi Srbin gradonačelnik Splita : Dujam pl. Rendić Miočević (Split, 4. siječnja 1834. - Split, 29. rujna 1915.), hrvatski pravnik, arheolog; član JAZU/HAZU i prvi splitski narodnjački načelnik (1882.-1885.)

Nemaš nikakvo zanje, a googlati po ustaškoj hrvatskoj wikipediji može svako. A tu wikipediju su odbacili mnogi moderatori Hrvati i raskrinkali kolika je to sramota na internetu.

Prije svega, Miočevići su Srbi katolici iz Bosne. Drugo, Ni Miočević ni Bulat nisu bili gradonačelnici Splita nego načelnici. Split je u Austro-Ugraskoj bio skoro selo na kraju najsiromašnije austrijske pokrajine, Dalmacije gdje su ljudi umirali od gladi i gdje nije postojala čak ni pruga. Tek je kralj Aleksandar izgradio prugu Zagreb Split i hranio tu sirotinju hranom srpskih seljaka.

Dujam Rendić Miočević bio je član narodne stranke. Ta stranka okupljala je austrijske agente i plaćenike koji su radili za interese Beča protiv svog naroda. Među njima je bio i Dujam koji ipak tada u srpskom Splitu nije osnovao hrvatsku čitaonicu jer bi je narod zapalio, nego slavensku. A kad si već spomenuo njega, trebao si i njegovog prethodnika Bajamontija najvećeg dobročinitelja Splita koji je uvijek govorio:'Slaven i sutra, ali Hrvat nikad'. Bajamonti se žestoko borio protiv nametanja hrvatstva dalmatinskim Srbima katolicima, pa mu je Austrija namjestila financijski skandal. Ipak, pred kraj života Dujam se pokajao što je izdao interese svog naroda i branio je Srbe, odnosno njihove advokate kad je počeo progon.

Evo još jednoga pravog Srbina gradonačelnika Splita:Gajo Bulat (Supetar, 4. siječnja 1836. - Beč, 9. lipnja 1900.), bio je hrvatski odvjetnik, .Od godine 1885. do 1893. bio je općinski načelnik u Splitu, zastupnik u Dalmatinskom saboru i bečkom Carevinskom vijeću.

Ne znam da li si stvarno toliko neinformiran da ne znaš da su svi Bulati porijeklom Srbi?

Dakle, ni Bulat ni Rendić nisu bili gradonačelnici, nego načelnici Splita, ali je zato gradonačelnik Splita bio četnički vojvoda dr. Jakša Račić, povjerenik Draže Mihailovića za Dalmaciju i najveći gradonačelnik Splita, koji je osnovao modernu splitsku bolnicu i napravio park na Marijanu. Danas, kada se Splićani šeću po parku na Marijanu, ni ne znaju da im je to omogućio jedan četnički vojvoda.

Dalmatinci i danas veliku važnost pridaju imendanu,samo št ne želiš napisati da se ta imena daju po katoličkom kalendaru.To jest svetac diktira ime djeteta.Velika većina djece rođena na sv Antu su Ante,Toni,Antonijo naravno da će slaviti imendan.
Ili misliš da velika većina djece rođena na sv Duju neće bit Duje?

I? Ostatk krsne slave kod Hrvata, bivših Srba najbolje je vidljiv u Dalamciji, ovo što si napisao to nikako ne negira.

Što će Dalmatinci u ustašama kad su ih ustaše dale Italiji?

A šta će u četnicima?

Da sumiramo. Je li bilo Srba katolika i Srba pravoslavaca koji su za činovničko mjesto i Austro-ugarsku plaću bili spremi prodati i rođenu mater. Bilo je. Bili su čalnovi režimske narodne stranke, austrijske agenture, stranke koja je radila u korist interesa Beča, a protiv vlastitog naroda, koja je u AU Monarhiji bila nešto kao Komunistička partija, stranka državnih službenika i svih koji su imali koristi od AU Monarhije, gradska gospoda, itd... Kad im je Beč naložio da se imaju nazivati Hrvati, oni su to prihvatili. Šta je narod Dalmacije mislio o njima, vidjeli smo po veličanstvenom dočeku srpske vojske 1918.

 

[Ministar Obrane]

Postavio si dobro pitanje - zašto ih mi ("nebošnjaci") zovemo Bošnjacima? Hajde sad budi ljubazan pa odgovori.

PS. Prilikom odgovora nemoj prepisivati od Ministra Obrane.

Bošnjake je kao naciju pokušala stvoriti AU Monarhija kada je okupirala Bosnu od tamošnjih Srba katolika, Srba pravoslavaca i Srba muslimana. Nije išlo. Niko se od te tri vjerske skupine nije htio poistvojetiti sa Bošnjacima, a kako je Austrija već imala tek stvorenu hrvatsku naciju, onda su pokušali od Srba sve 3 vjere u Bosni stvoriti Hrvate. To je samo djelomično uspjelo. Srbi katolici, odnosno najšire mase, kroz desetljeća su polako usvajale hrvatski identitet preko propovjedi svojih svećenika koji su u to doba bili apsolutni autoritet, ali su odbijali reći da su Hrvati već su se samo nazivali katolicima. Međutim, to nije išlo lako, prošlo je tek kad su predvodnici bosanskih katolika, Srba - fra Ivan Frano Jukić, četnički vojvoda don Ivan Musić, Toma Kovačević, fra Grga Škarić i dr. odavno bili mrtvi. Srbi islamske i pravoslavne vjere odbili su postati Hrvati. Srbi islamske vjere izjašnjavali su se kao Turci, Srbi i neopredljeno, kasnije kao Srbi, za vrijeme NDH dio njih se izjasnio Hrvatima. Od 1992. postaju Bošnjaci.

 

[Urvan Hroboatos]

Ako ti je promaklo, hrvatsko-srpski je u drugoj polovini 19. stoljeća jedan jezik. On se u 19. stoljeću u (današnjoj) Hrvatskoj zvao srpski, narodni ili irirski. Hrvatski ne, jer hrvatski jezik nije bio štokavica. U Zagrebu današnji hrvatski ili srpski jezik u 19. stoljeću nije govorio niko. Govorili su njemački, mađarski, a priprost narod kajkavski. Tako da je normalno da su u Dalmatinskom saboru, Srbi katolici iz Dalmacije govorili materinjim jezikom - srpskim, kojeg je Bečka administracija nazivala ponekad i hrvatskim u cilju stvaranja hrvatske nacije.

.

Nema potrebe za osvrtom na sve ove besmisli.
Dosta je jasno navesti osnovno.

Važniji hrvatski rječnici
...........
19. stoljeće

..
Ivan Filipović (uz sudjelovanje Gjure Deželića i Ljudevita Modca), Novi rječnik hrvatskoga i njemačkoga jezika, I–II, Zagreb 1869.

Bogoslav Šulek, Hrvatsko-njemačko-talijanski rječnik znanstvenog nazivlja, I–II, Zagreb 1874–1875. Pretisak: Zagreb 1990.

Ivan Filipović (uz sudjelovanje Gjure Deželića, Ljudevita Modca i Gjure Šimončića), Neues Wörterbuch der kroatischen und deutschen Sprache, I–II, Zagreb 1875.

Josip Kostić – Franjo Maixner – Franjo Petračić, Gèrčko-hèrvatski rěčnik za škole, Zagreb 1875.

Bogoslav Šulek, Jugoslavenski imenik bilja, Zagreb 1879.

Rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, I–XXIII, JAZU, Zagreb 1880–1976. Uobičajena kratica: ARj. Obrađivači-urednici: Đuro Daničić (I–II, g. 1880–1882, 1015 str.),

Sebastijan Žepić (uz suradnju Mirka Divkovića, Matije Valjavca i Franje Petračića), Latinsko-hrvatski rječnik, Zagreb 11881, Mirko Divković (dorađeno prvo izdanje), 21900. Od 1980. više pretisaka. Mirko Divković je napisao i zagubljeni priručni rkp. jednojezični hrvatski rječnik.

Dragutin A. Parčić, Rječnik talijansko-slovinski (hrvatski), Zadar 11868, Senj 21887, Senj 31908, Zadar 41909.

August Musić, Rječnik hrvatsko-slovenski, Zagreb 11887, 21895, 31919, 4192

Važnije gramatike...
http://www.hrvatskiplus.org/index.p...catid=41:bibliografije&Itemid=75&limitstart=1
19. stoljeće

..
Vjekoslav Babukić, Osnova slovnice slavjanske narěčja ilirskoga, u: Danica ilirska, II, br. 10–15, Zagreb 1836. Pretisak Danice 1835–1837: Zagreb 1970. Poseban otisak (uz neznatne izmjene): Zagreb 1836. Prijevod na njemački: Grundzüge der illirischen Grammatik, prev. R. Fröhlich (Veselić), Beč 1839. Prijevod na talijanski: Elementi della grammatica illirica, prev. I. Kaznačić, Zadar 11846, 21851, 41865. Prijevod na njemački i talijanski: Grundzüge der ilirischen Sprachlehre, Fondamenti della grammatica illirica, uz Ilirsko-němačko-talianski mali rěčnik J. Drobniča i A. Mažuranića, prev. na tal. V. Vežić, Beč 1849.

Ignac Kristijanović, KGrammatik der Kroatischen Mundart, Zagreb 1837, Anhang zur Grammatik der kroatischen Mundart…, Zagreb 1840.

Antun Mažuranić – Josip Drobnič, Temelji ilirskoga i latinskoga jezika za početnike, Zagreb 11839, 21842.

Rudolph Frölich [Veselić], Der kleine Ilirer, Beč 1840.

Ilija Rukavina Ljubački, Kroatische Abänderungs- und Abwandlungsformen nebst den Regeln der Aussprache und Rechtsschreibung, Trst 1843.

Rudolph Frölich [Veselić], Anleitung zur Erlerung der vier slavischen Hauptsprachen, Beč 1847.

Lavoslav Fürholzer, Horvatsko-slavonska slovnica za početnike, Varaždin 11847, 21850.

Šime Starčević, Ričoslovje, u: Glasnik dalmatinski, I–II, br. 34–57, Zadar 1849–1850.

Rudolf Fröhlich [Veselić], Theoretisch-praktische Taschen-Grammatik der ilirischen Sprache, Beč 11850, (preradio I. Macun) 41865.

Andrija Stazić, Grammatica della lingua illirica…, Zadar 1850. Namijenjena školama, tiskana Gajevom grafijom, primjeri iz stare književnosti ikavske i jekavske.

Jerolim Šutina, Principi di grammatica illirica, u: Voccaboli di prima necessità…, Zadar 1850.

Andrija Barić, Slovnica sèrbsko-ilirskoga jezika za děcu u Dalmacii i u druzih dèržavah jugoslavjanskih, Split 11851, 21861.

Franjo Volarić, Ilirska slovnica za početne učionice, Trst 1852.

Vjekoslav Babukić, Ilirska slovnica, Zagreb 1854.

Andrija Torkvat Brlić, Grammatik der illyrischen Sprache, wie solche im Munde und Schrift der Serben und Kroaten gebräuchlich ist, Beč 1854.

Fran Volarić, Ilirska slovnica za početne učionice, Trst 1854.

Ivan Danilo, Grammatica illirica, Zadar 1855.

Andrija Stazić, Grammatica illirica prattica…, Split 11855, Trst 21861.

Antun Mažuranić, Slovnica hèrvatska. Dio I. Rěčoslovje, Zagreb 11859, 21861, 31866, 41869. Pretisak: Zagreb 2008.

Adolfo Veber [Tkalčević], Skladnja ilirskoga jezika, Beč 11859, 21862. Pretisak: Zagreb 2005. Prva hrvatska sintaksa.

Vinko Pacel, Slovnica jezika hrvatskoga ili srbskoga. Dio I. Nauka o prieslovu, Zagreb 1860.

Rudolf Fröhlich [Veselić], Grammatik der illirischen Sprache, wie solhe in Dalmatien, Kroatien, Slawonien, Serbien, im südlichen Ungarn und einem Theile der Militärgrenze gesprochen wird, 31861, 41865.

Adolfo Veber [Tkalčević], Slovnica za četvrti razred katoličkih glavnih učionah u carevini austrijanskoj, Beč 11862, 21863, 31867, 41868, 51870, 61875, Slovnica hrvatska, Beč 71876, 81978, 91879.

Vatroslav Jagić, Gramatika jezika hèrvackoga. Osnovana na starobugarskoj slověnštini. Dio pèrvi. Glasovi, Zagreb 1864.

Vinko Pacel, Oblici književne hrvaštine, Karlovac 1865.

Pero [Pietro] Budmani, Grammatica della lingua serbo-croata (illirica), Vienna (Beč) 1867.

Paul Pierre, Abrégé de grammaire française-croate et de dictionnaire français-croate, Zagreb 1869.

Adolfo Veber [Tkalčević], Slovnica hèrvatska za srednja učilišta, Zagreb 11871, 21873, Slovnica hrvatska za srednja učilišta 31876.

Josip Vitanović, Slovnica hèrvatskoga jezika za nižu realku, Osijek 1872.

Ivan Danilo, Slovnica za srednja učilišta nižega reda, Zadar 1873. Uređena prema Budmanijevoj.

Dragutin A. Parčić, Grammatica della lingua slava (illirica), Zadar 11873, 21878. Prijevod na francuski: Grammaire de la langue serbo-croate, prev. J.-B. Feuvrier, Pariz 11877, 21904.

János Miháilovics, Gyakorlati Ilir Nyelvtan [Praktična ilirska gramatika], Baja 1874.

Mirko Divković, Hrvatske gramatike I. dio. Oblici, Zagreb 11879, Oblici hrvatskoga jezika, Zagreb 21887, 31890, 41894, 51895, Oblici i sintaksa hrvatskoga jezika, Zagreb 61897, 71898, 81899, 91900, 101903, 111908, 121917.

Josip Vitanović, Gramatika hrvatskoga jezika, Osijek 11880, 21882, Zagreb 31888, 41891.

Mirko Divković, Nauka o izreci, Zagreb 11880, 21881, 31885, 41888, 51892, Rečenica (Nauka o izreci), Zagreb 61895, 71898, 81899, 91901, 101907, 111911, 121914, 131917.

Mirko Divković, Hrvatske gramatike II. dio. Sintaksa za školu, Zagreb 11881, Hrvatska sintaksa, Zagreb 21889, 31893, 41896, Oblici i sintaksa hrvatskoga jezika, Zagreb 61897, 71898, 81899, 91900, 101903, 111908, 121917.

József Margitai, Horvát Nyelvtan [Hrvatska gramatika], Nagy-Kanizsa 1884.

Rudolf Strohal, Hrvatska slovnica, Bjelovar 1893.

Tomo Maretić, Gramatika i stilistika hrvatskoga ili srpskoga književnog jezika, Zagreb 11899, 21931, 31963.

Tomo Maretić, Gramatika hrvatskoga jezika za niže razrede srednjih škola, Zagreb 11899, 21901, Hrvatska ili srpska gramatika za srednje škole, 31906, 41913, 51918, 61921, 71923, Beograd 81926, 91927, 101928.

M. Emil Muža, Praktische Grammatik der kroatischen Sprache für den Selbstunterricht, Beč – Pešta – Leipzig, oko 21900, oko 31900. Više kasnijih izdanja (npr. 71921).

Službeni jezik u Hrvatskoj je imanovan izrijekom hrvatski, u Hrvatsko-ugarskoj nagodbi, 1868.
http://hjp.novi-liber.hr/index.php?show=povijest&chapter=20-hrv_ugar_nagodba

HRVATSKO-UGARSKA NAGODBA (1868)

[Josip Šarinić, Nagodbena Hrvatska, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb 1972, str. 288–289]

čl. 56.

U svemkolikom obsegu kraljevinah Hrvatske i Slavonije službeni je jezik hrvatski toli u zakonarstvu koli u sudstvu i upravi.

čl. 57.

Za organe zajedničke vlade ustanovljuje se također hrvatski jezik službenim jezikom unutar granicah kraljevinah Dalmacije Hrvatske i Slavonije.

čl. 58.

Predloge i spise u hrvatskom jeziku sastavljene, pa iz kraljevinah Hrvatske i Slavonije na zajedničko ministarstvo podnešene imade to ministarstvo primati i riešitbe svoje na istom jeziku izdavati.

čl. 59.

Obzirom na to, da su kraljevine Hrvatska i Slavonija politički narod imajući posebni svoj teritorij i u pogledu unutarnjih svojih poslovah vlastito zakonarstvo i autonomnu vladu, ustanovljuje se nadalje, da se zastupnici istih karaljevinah tako na zajedničkom saboru, kao i u delegaciji mogu služiti i jezikom hrvatskim.

čl. 60.

Na zajedničkom saboru stvoreni i podpisom Nj: ces: kr: apoštolskog Veličanstva proviđeni zakoni izdavat će se za kraljevine Dalmaciju Hrvatsku i Slavoniju u izvorniku hrvatskom, i odaslati Saboru tih kraljevina.

 

[Mrkalj]

Da po ko zna koji put ne bih ulazio u suptilnije raščlane koje objašnjavaju zašto je sve štokavsko i - srpsko, samo kratka napomena ovom vremešnom pahidermu.

Rudolph Frölich [Veselić], Der kleine Ilirer, Beč 1840.

Rudolf Fröhlich [Veselić], Theoretisch-praktische Taschen-Grammatik der ilirischen Sprache, Beč 11850, (preradio I. Macun) 41865.

R. Fröhlich svoj Ilirsko-nemački rečnik iz 1853/4. uz hvalospeve posvećuje Mihajlu Obrenoviću. (A vidi ti ovih lopuža:
http://hr.wikipedia.org/wiki/Hrvatski_rječnici
http://www.hrvatskiplus.org/index.p...catid=41:bibliografije&Itemid=48&limitstart=1)

Rudolf Fröhlich [Veselić], Rečnik ilirskoga i nemačkoga jezika, I–II, Beč 1853–1854.



A u rečniku lepo piše:

Spojler

Seiner Durchlaucht den Fürsten
Michael M. Obrenović
ehrfurchtsvoll gewidmet vom Verfasser
​

Euer Durchlaucht Es gereicht mir zur besonderen Ehre dieses Werk schmücken zu dürfen mit dem ruhmreichen Namen Obrenović, dem Euer Durchlaucht durch seltene Eigenschaften des Geistes und Herzens welche die Menschen würde überall und zu allen Zeiten erheben und ehren, neuen und unvergänglichen Glanz verleihen.

Der Gnade Euer Durchlaucht verdanken viele serbische Jünglinge ihre wissenschaftliche oder künstlerische Ausbildung; die Wissenschaft und insbesondere das slavische Element findet in Euer Durchlaucht den freigebigsten Mäcen; das sind bekannte Thatsachen aber im Stillenschafft Ihre segenreiche Hand des Guten und Schönen noch viel mehr; möge sie wirken zum Ruhm und Gedeihen des Serbenthums bis in die spätesten Zeiten

In tiefster Ehrfurcht.
Euer Durchlaucht
untertäniger Diener
Rudolf A. Fröhlich



Što će reći:

Njegovom veličanstvu Knezu
Mihajlu M. Obrenoviću
s poštovanjem posvećuje autor.
​

Vaše Visočanstvo, pripala mi je izuzetna čast što ovaj rad smem ukrasiti slavnim imenom Obrenovića, eda bi Vašem Visočanstvu od retke vrsnosti uma i srca ljudi svuda i uvek čast donosili te novu i večnu slavu davali.

Milosrđem Vašeg Visočanstva duguju mnogi srpski mladići svoje naučno ili umetničko obrazovanje; nauka, a posebno slovenski elemenat nalazi u Vašem Visočanstvu velikodušnog pokrovitelja umetnosti; to su poznate činjenice, ali Vaše blagoslovene ruke potiho čine još više dobrog i lepog; da doprinesu mnogo više na slavu i napredak Srpstva do najkasnijih vremena.

Najdublje poštovanje
Vašem Visočanstvu
poslušni sluga
Rudolf A. Fröhlich


Baraaaaaaabo jedna! Ovakvog si čoveka našao da fasifikuješ!!!

 

[mupi]

Ako ti je promaklo, hrvatsko-srpski je u drugoj polovini 19. stoljeća jedan jezik. On se u 19. stoljeću u (današnjoj) Hrvatskoj zvao srpski, narodni ili irirski. Hrvatski ne, jer hrvatski jezik nije bio štokavica. U Zagrebu današnji hrvatski ili srpski jezik u 19. stoljeću nije govorio niko. Govorili su njemački, mađarski, a priprost narod kajkavski. Tako da je normalno da su u Dalmatinskom saboru, Srbi katolici iz Dalmacije govorili materinjim jezikom - srpskim, kojeg je Bečka administracija nazivala ponekad i hrvatskim u cilju stvaranja hrvatske nacije.



Ne znam da li provociraš ili stvarno ne znaš da su Hajduk osnovali Srbi, katolici i pravoslavci i da su mu prve boje bile srpske, a da mu je predsjednik bio Budislav Grga Anđelinović (predak Vesne Pusić) koji je za vrijeme rata bio četnik i suradnik vojvode Momičila Đujića, isti Anđelinović koji je naredio da se na Trgu Bana Jelačića puca u proaustrijske demonstrante, isti Anđelinović koji se izjašnjavao kao Srbin katolik. Samo ime Hajduk preuzeto je kao podsjetnik na slavne četničke vojvode i borce protiv Turaka. Zaista je danas čudno koliko su ti ljudi bili zadojeni srpstvom, a danas ih guraju pod Hrvate.



Nemaš nikakvo zanje, a googlati po ustaškoj hrvatskoj wikipediji može svako. A tu wikipediju su odbacili mnogi moderatori Hrvati i raskrinkali kolika je to sramota na internetu.

Prije svega, Miočevići su Srbi katolici iz Bosne. Drugo, Ni Miočević ni Bulat nisu bili gradonačelnici Splita nego načelnici. Split je u Austro-Ugraskoj bio skoro selo na kraju najsiromašnije austrijske pokrajine, Dalmacije gdje su ljudi umirali od gladi i gdje nije postojala čak ni pruga. Tek je kralj Aleksandar izgradio prugu Zagreb Split i hranio tu sirotinju hranom srpskih seljaka.

Dujam Rendić Miočević bio je član narodne stranke. Ta stranka okupljala je austrijske agente i plaćenike koji su radili za interese Beča protiv svog naroda. Među njima je bio i Dujam koji ipak tada u srpskom Splitu nije osnovao hrvatsku čitaonicu jer bi je narod zapalio, nego slavensku. A kad si već spomenuo njega, trebao si i njegovog prethodnika Bajamontija najvećeg dobročinitelja Splita koji je uvijek govorio:'Slaven i sutra, ali Hrvat nikad'. Bajamonti se žestoko borio protiv nametanja hrvatstva dalmatinskim Srbima katolicima, pa mu je Austrija namjestila financijski skandal. Ipak, pred kraj života Dujam se pokajao što je izdao interese svog naroda i branio je Srbe, odnosno njihove advokate kad je počeo progon.




Ne znam da li si stvarno toliko neinformiran da ne znaš da su svi Bulati porijeklom Srbi?

Dakle, ni Bulat ni Rendić nisu bili gradonačelnici, nego načelnici Splita, ali je zato gradonačelnik Splita bio četnički vojvoda dr. Jakša Račić, povjerenik Draže Mihailovića za Dalmaciju i najveći gradonačelnik Splita, koji je osnovao modernu splitsku bolnicu i napravio park na Marijanu. Danas, kada se Splićani šeću po parku na Marijanu, ni ne znaju da im je to omogućio jedan četnički vojvoda.




I? Ostatk krsne slave kod Hrvata, bivših Srba najbolje je vidljiv u Dalamciji, ovo što si napisao to nikako ne negira.



A šta će u četnicima?

Da sumiramo. Je li bilo Srba katolika i Srba pravoslavaca koji su za činovničko mjesto i Austro-ugarsku plaću bili spremi prodati i rođenu mater. Bilo je. Bili su čalnovi režimske narodne stranke, austrijske agenture, stranke koja je radila u korist interesa Beča, a protiv vlastitog naroda, koja je u AU Monarhiji bila nešto kao Komunistička partija, stranka državnih službenika i svih koji su imali koristi od AU Monarhije, gradska gospoda, itd... Kad im je Beč naložio da se imaju nazivati Hrvati, oni su to prihvatili. Šta je narod Dalmacije mislio o njima, vidjeli smo po veličanstvenom dočeku srpske vojske 1918.

Srbija do Tokija

Kažeš nije postojao u drugoj polovini 19. stoljeća hrvatski jezik,samo srpski ilirski narodni... Ne samo da je postojao u Zagrebu,postojao je i u Zemunu.



Hrvatski nogometni klub "Hajduk" osnovala je 1911, u praškoj pivnici U Fleků, skupina splitskih studenata: Fabjan Kaliterna, Lucijan Stella, Ivan Šakić, Vjekoslav Ivanišević,
Kaliterne,Šakići,Ivaniševići sve redom Srbi te mu dali prefiks hrvatski i hrvatsku šahovnicu u grbu

Grga Budislav Angjelinović rođen je na Hvaru 1886. godine.Predsjednik Hajduka od 17/7/1913 - 5/10/1913
Studirao je pravo u Zagrebu, Pragu i Lavovu, a doktorirao je u Zagrebu i Lavovu. Završio je studij povijesti i zemljopisa u Zagrebu. Tada je bio je aktivni član Stranke prava, koju je vodio dr. Ante Starčević. Na Zagrebačkom sveučilištu bio je predsjednik starčevićanske omladine i zajedno s Franom Galovićem pokrenuo je list Mlada Hrvatska. Kao odvjetnički pripravnik kod dr. Ante Trumbića u Zadru i Splitu uređivao je list Hrvatska.
Zbog protuaustrijskog govora u Kosovu kod Knina pri proslavi Kosovske bitke, u Zadru je 1915. godine osuđen na tri godine strogog zatvora. Dvije godine kasnije austrijske vlasti ga po kazni šalju u vojsku u Beč. Svršetkom rata i nakon opće amnestije svih zatvorenika, vraća se u Zagreb i uređuje list Hrvatska država, koju izdaje frakcija Stranke prava (milinovci), a koja se zalaže za narodno ujedinjenje svih slavenskih naroda.Pokrenuo je ideju za stvaranje Narodnog vijeća SHS i 1918. postao njegov tajnik, a zatim povjerenik Sekcije za organizaciju i agitaciju, a 28. listopada 1918. imenovan je za povjerenika za javni red i sigurnost u Zagrebu. U toj funkciji organizirao je gušenje pobune 53. i 25. pukovnije u Zagrebu. Više je puta biran za narodnog poslanika u Skupštinu u Beogradu. Izborom za poslanika u beogradsku Skupštinu prestaje biti članom Hrvatske stranke prava, koju napušta 1919. godine i pristupa Demokratskoj stranci Ljube Davidovića, u kojoj ostaje do 1928. Kasnije je jedan od osnivača Jugoslavenske nacionalne stranke.

ps Hrvati nisu bili hajduci?

O Srbima katolicima Miočevićima iz Vareša te kako su splićani gladovali dok im Aleksandar nije izgradio željezničku prugu mogu samo da se

Netko tko je na moru,ima morsku luku je ovisan o željezničkom prometu i pomoći srpskog seljaka iz ekonomske velesile Srbije nakon 1WW iz

 

[Mrkalj]

Pitanje za Hroboatosa: kako je moguće da pisac Ilirsko-nemačkog rečnika taj "hrvatski rečnik" posvećuje knez Mihajlu?

 

[Castelmuschio]

Isus je nesumnjivo HRVAT!

 

[Mrkalj]

Hrvati poreklom štokavci ne postoje. I ono malo turkijskih Horvata što je došlo u Dalmaciju u 10. veku nije u potpunosti uspelo da ostvari etnogenezu među čakavcima (Liburnima). Posle su ih Ugri rasporedili prema kajkavcima, pa su njih uspeli da pohrvate od 16. do 19. veka. A, kad je izmišljen televizor, pohrvaćuju sve šta stignu, ne pitaju - albanski Hrvati u Hrtkovcima, torlački Hrvati (bre Mitke!) u Rumuniji, indijanski Hrvati Kroatani u Americi...

Sintetička nacija bez etničkog jezgra, koja ima krute i brze mehanizme za nametanje propisanih kulturnih obrazaca, nastavlja potpuno nekritički da usisava sve što može u cilju teritorijalne ekspanzije.

Imam sledbenike:

Mr. sc. KREŠIMIR GALIN: Hrvati nisu slavenski narod i njihova sačuvana povijest ne seže samo do šestog stoljeća nakon Krista, kako su nas desetljećima učili u školama. Postoje mnogi dokazi da prahrvati potječu s područja današnjeg Irana i Iraka, gdje su živjeli nekoliko tisuća godina prije Krista i odakle su migrirali sve do Indije i natrag, pa kasnije na područje Europe.

Vladimir Košćak: Iako su već u najstarijim dokumentima imena Hrvat i Slaven sinonimi od početka XX. stoljeća sve se više ističe neslavensko podrijetlo Hrvata odnosno njihove jezgre. Među brojnim teorijama (gotska, alordijska, bugarska, avarska, ilirska, iranska) ova posljednja je privukla najveći broj pristaša.

Spojler

Glavni poticaj iranskoj tezi dalo je otkriće nadgrobnih ploča iz II. i III. stoljeća pronađenih u nekadašnjem gradu Tanaisu (danas Azov nasuprot Rostovu) an utoku Dona u Azovsko more na kojim je zapisano ime: Horoathos, odnosno Horovathos. Grčke natpise objavio je B. Latyschev u Petrogradu 1890. Odbacivanjem grčkog nastavka -os dobivamo imena slična narodnom imenu starijeg izgovora Horvat. Filolozi su ustvrdili da ta imena nisu slavenska nego iranska. Među prvim povjesničarima s tom tezom je nastupio češki povjesničar Konstantin Jiriček 1911. i desetak godina kasnije ruski slavist A.I. Sobolevski koji je dao prvu sustavu teoriju o iranskom podrijetlu Hrvata koja ni do danas nije bitno izmjenjena.
Nezavisno od Sobolevskog 1925. godine je slovenski slavist F. Ramovš zaključio da su Hrvati bili jedno od sarmatskih plemena koje se tijekom seobe naroda pomicalo uz vanjski rub Karpata prema Visli i Labi. Potvrdu nalazi u prezimenu seljaka-kneza, koji je ustoličavao koruškog vojvodu, a koji se 1414. godine zvao Jurij Schater. Prezime Schater dovodi u vezu s iranskim hšatra - velikaš, vladar.
Desetak godina kasnije drugi slovenac Ljudmil Hauptman u magistralnoj studiji "Kroaten, Gotem und Sarmaten" pozivajući se na Vasmerovo iransko tumačenje hrvatskg imena, smatra da su iranski "Huurvathi" nakon provale Huna 375. godine napustili svoja sarmatska sjedišta, te zajedno sa čerkeskim Srbima, Česima, Andima i Kasakima upali među Slavene i Duljebe na širokom prostranstvu oko sjevernih Karpata gdje su se poslavenili. Hrvati su na gornjoj Visli stvorili Bijelu Hrvatsku koja je u V. i VI. stoljeću pripadala antsko-duljebskom savezu. Avarska najezda 560. godine razbila je taj savez i rasula njegova plemena na sve strane. Odlazak glavnine Hrvata i Srba na jug oko 630. godine toliko je oslabio antsku jezgru da je zauvjek nestalo skupnog imena.

U vrijeme iznošenja prvih filoloških teza hrvatski je povjesničar L. Jelić 1912. godine je pisao o starim perzijskim građevnim elementima i ornamentalnim dekoracijama na crkvi Sv. Križa. Josef Strzygowski, profesor povijesti umjetnosti na bečkom sveučilištu je u djelu "O razvitku starohrvatske umjetnosti" 1927. godine prepoznavao srodnost hrvatske predromaničke arhitekture sa starom umjetnošću srednjeg istoka. Tu je srodnost našao i talijanski povjesničar U. Monneret de Villard u svom radu o crkvama Mezopotamije izašle 1940. u Rimu.

Treću granu međuratne iranske teorije tvore radovi o vjeri Slavena uopće. Češki znanstvenik Jan Peisker u rapravi "Koje su vjere bili stari Slaveni prije krštenja" 1928. godine zastupa tezu iranskog podrijetla staroslavenske vjere, te da je zoroastrovski dualizam njezina glavna karakteristika, otkrivajući tragove poganskog kulta dobrog i zlog božanstva u teofornim topografskim imenima. Podržao ga je M. Šufflay primjerima s područja stare Crvene Hrvatske istaknuvši da je i patarensvo u Bosni zbog jačih ostataka stare vjere naišlo na plodno tlo. Polazeći od topografske građe iz naših krajeva Peiskerovo učenje brani i I. Pilar.

Tako su se stvorili uvjeti da se sve tri struje sliju u zajednički tok jedinstvene teorije o iranskom podrijetlu Hrvata. Tu je zadaću preuzeo hrvatski povjesničar Stjepan Sakač. No u tom je po Košćakovu sudu otišao predaleko jer ne samo da trvdi da su Hrvati antsko-sarmatskog podrijetla već i da potječu iz unutarnjeg Irana odnosno iz stare ahemenidske Perzije. On vjeruje da je staroperzijska pokrajina Harahvati, grčki Arachosia, na granici današnjeg Irana i Afganistana bila pradomovina Hrvata koji su pred invazijom Saka iz Pendžaba nešto prije početka naše ere izbjegli u krajeve oko Azovskog mora. No osim sličnosti imena ne daje uvjerljive argumente. Sakačeva je najveća zasluga što je dotadašnja istraživanja objedinio u koliko toliko koherentan sustav.

Treba istaknuti da je iranistika, koja se inače u svijetu osamdesetih godina silno razvila, u hrvatskoj znanosti upravo nevjerojatno zanemarena. Zadnji ozbiljan rad je onaj Zdenka Vinskog iz 1940. godine "Uz problematiku starog Irana i Kavkaza s osvrtom na podrijetlo Anta i Bijelih Hrvata". Poslije rata između rijetkih koji su je ipak priznavali bili su Josip Smodlaka i Jaroslav Šidak koji su dopuštali mogućnost da su Hrvati bili "jedno iransko pleme, koje je pokorivši neke Slavene njima nametnulo svoje ime". Od stranih znastvenika snažno i uvjerljivo to mišljenje su zastupali američki povjesničar češkog podrijetla Francis Dvornik ("The making of Central and Eastern Europe", "The Slavs, their early history and civilisation") i lingvist Roman Jakobs. Tu je i američki turkolog ukrajinskog podrijetla Omeljan Pritsak koji je u studiji iz 1985. godine o Avarima i Slavenima iznio tezu kako su Hrvati, kao karizmatski klan alansko-iranske pripadnosti imali u "Avarskom paxu" graničarsko-trgovačku ulogu, te da su nakon njegove propasti sami formirali državu.

Osman Karatay: ‘Prva imena Hrvata su turska. Znanstvenici poput Mikkole, Rasonyja i drugih to su već pokazali. Konstantin Porfirogenet kaže da ‘Hrvat’ na slavenskom jeziku znači ‘onaj koji osvaja mnoge zemlje’. Ali to značenje ne postoji u slavenskim jezicima.

http://www.slobodnadalmacija.hr/Spe...ype/ArticleView/articleId/120449/Default.aspx

Usw.

 

[Urvan Hroboatos]

Imam sledbenike:

Mr. sc. KREŠIMIR GALIN: Hrvati nisu slavenski narod i njihova sačuvana povijest ne seže samo do šestog stoljeća nakon Krista, kako su nas desetljećima učili u školama. Postoje mnogi dokazi da prahrvati potječu s područja današnjeg Irana i Iraka, gdje su živjeli nekoliko tisuća godina prije Krista i odakle su migrirali sve do Indije i natrag, pa kasnije na područje Europe.

Vladimir Košćak: Iako su već u najstarijim dokumentima imena Hrvat i Slaven sinonimi od početka XX. stoljeća sve se više ističe neslavensko podrijetlo Hrvata odnosno njihove jezgre. Među brojnim teorijama (gotska, alordijska, bugarska, avarska, ilirska, iranska) ova posljednja je privukla najveći broj pristaša.

Spojler

Glavni poticaj iranskoj tezi dalo je otkriće nadgrobnih ploča iz II. i III. stoljeća pronađenih u nekadašnjem gradu Tanaisu (danas Azov nasuprot Rostovu) an utoku Dona u Azovsko more na kojim je zapisano ime: Horoathos, odnosno Horovathos. Grčke natpise objavio je B. Latyschev u Petrogradu 1890. Odbacivanjem grčkog nastavka -os dobivamo imena slična narodnom imenu starijeg izgovora Horvat. Filolozi su ustvrdili da ta imena nisu slavenska nego iranska. Među prvim povjesničarima s tom tezom je nastupio češki povjesničar Konstantin Jiriček 1911. i desetak godina kasnije ruski slavist A.I. Sobolevski koji je dao prvu sustavu teoriju o iranskom podrijetlu Hrvata koja ni do danas nije bitno izmjenjena.
Nezavisno od Sobolevskog 1925. godine je slovenski slavist F. Ramovš zaključio da su Hrvati bili jedno od sarmatskih plemena koje se tijekom seobe naroda pomicalo uz vanjski rub Karpata prema Visli i Labi. Potvrdu nalazi u prezimenu seljaka-kneza, koji je ustoličavao koruškog vojvodu, a koji se 1414. godine zvao Jurij Schater. Prezime Schater dovodi u vezu s iranskim hšatra - velikaš, vladar.
Desetak godina kasnije drugi slovenac Ljudmil Hauptman u magistralnoj studiji "Kroaten, Gotem und Sarmaten" pozivajući se na Vasmerovo iransko tumačenje hrvatskg imena, smatra da su iranski "Huurvathi" nakon provale Huna 375. godine napustili svoja sarmatska sjedišta, te zajedno sa čerkeskim Srbima, Česima, Andima i Kasakima upali među Slavene i Duljebe na širokom prostranstvu oko sjevernih Karpata gdje su se poslavenili. Hrvati su na gornjoj Visli stvorili Bijelu Hrvatsku koja je u V. i VI. stoljeću pripadala antsko-duljebskom savezu. Avarska najezda 560. godine razbila je taj savez i rasula njegova plemena na sve strane. Odlazak glavnine Hrvata i Srba na jug oko 630. godine toliko je oslabio antsku jezgru da je zauvjek nestalo skupnog imena.

U vrijeme iznošenja prvih filoloških teza hrvatski je povjesničar L. Jelić 1912. godine je pisao o starim perzijskim građevnim elementima i ornamentalnim dekoracijama na crkvi Sv. Križa. Josef Strzygowski, profesor povijesti umjetnosti na bečkom sveučilištu je u djelu "O razvitku starohrvatske umjetnosti" 1927. godine prepoznavao srodnost hrvatske predromaničke arhitekture sa starom umjetnošću srednjeg istoka. Tu je srodnost našao i talijanski povjesničar U. Monneret de Villard u svom radu o crkvama Mezopotamije izašle 1940. u Rimu.

Treću granu međuratne iranske teorije tvore radovi o vjeri Slavena uopće. Češki znanstvenik Jan Peisker u rapravi "Koje su vjere bili stari Slaveni prije krštenja" 1928. godine zastupa tezu iranskog podrijetla staroslavenske vjere, te da je zoroastrovski dualizam njezina glavna karakteristika, otkrivajući tragove poganskog kulta dobrog i zlog božanstva u teofornim topografskim imenima. Podržao ga je M. Šufflay primjerima s područja stare Crvene Hrvatske istaknuvši da je i patarensvo u Bosni zbog jačih ostataka stare vjere naišlo na plodno tlo. Polazeći od topografske građe iz naših krajeva Peiskerovo učenje brani i I. Pilar.

Tako su se stvorili uvjeti da se sve tri struje sliju u zajednički tok jedinstvene teorije o iranskom podrijetlu Hrvata. Tu je zadaću preuzeo hrvatski povjesničar Stjepan Sakač. No u tom je po Košćakovu sudu otišao predaleko jer ne samo da trvdi da su Hrvati antsko-sarmatskog podrijetla već i da potječu iz unutarnjeg Irana odnosno iz stare ahemenidske Perzije. On vjeruje da je staroperzijska pokrajina Harahvati, grčki Arachosia, na granici današnjeg Irana i Afganistana bila pradomovina Hrvata koji su pred invazijom Saka iz Pendžaba nešto prije početka naše ere izbjegli u krajeve oko Azovskog mora. No osim sličnosti imena ne daje uvjerljive argumente. Sakačeva je najveća zasluga što je dotadašnja istraživanja objedinio u koliko toliko koherentan sustav.

Treba istaknuti da je iranistika, koja se inače u svijetu osamdesetih godina silno razvila, u hrvatskoj znanosti upravo nevjerojatno zanemarena. Zadnji ozbiljan rad je onaj Zdenka Vinskog iz 1940. godine "Uz problematiku starog Irana i Kavkaza s osvrtom na podrijetlo Anta i Bijelih Hrvata". Poslije rata između rijetkih koji su je ipak priznavali bili su Josip Smodlaka i Jaroslav Šidak koji su dopuštali mogućnost da su Hrvati bili "jedno iransko pleme, koje je pokorivši neke Slavene njima nametnulo svoje ime". Od stranih znastvenika snažno i uvjerljivo to mišljenje su zastupali američki povjesničar češkog podrijetla Francis Dvornik ("The making of Central and Eastern Europe", "The Slavs, their early history and civilisation") i lingvist Roman Jakobs. Tu je i američki turkolog ukrajinskog podrijetla Omeljan Pritsak koji je u studiji iz 1985. godine o Avarima i Slavenima iznio tezu kako su Hrvati, kao karizmatski klan alansko-iranske pripadnosti imali u "Avarskom paxu" graničarsko-trgovačku ulogu, te da su nakon njegove propasti sami formirali državu.

Osman Karatay: ‘Prva imena Hrvata su turska. Znanstvenici poput Mikkole, Rasonyja i drugih to su već pokazali. Konstantin Porfirogenet kaže da ‘Hrvat’ na slavenskom jeziku znači ‘onaj koji osvaja mnoge zemlje’. Ali to značenje ne postoji u slavenskim jezicima.

http://www.slobodnadalmacija.hr/Spe...ype/ArticleView/articleId/120449/Default.aspx

Usw.

Logika je doista teška stvar. I još čovjek citira Košćaka, koji
je, prije Popovićeve intervencije, satro srbovanje oko Dubrovnika 1967.

Pa bar prouči što ljudi pišu:
http://www.matica.hr/vijenac/516 - ...smislu nije sastavni dio srpske književnosti/
..............
Ovdje iznesene činjenice nisu ostale nezapa­že­ne i neprepoznate u srpskoj znanosti.
U novinama Borba vodila se je 1967. rasprava o pripadnosti dubrovačke književnosti.
.............
http://www.matica.hr/knjige/847/
...........
Jovan Skerlić, kojemu se ne može pripisati nikakvo kroatofilstvo,
dapače, u legendarnoj Istoriji srpske književnosti iz 1914. tvrdi: »Dalmatinska,
a naročito dubrovačka književnost bila je od velikog uticaja
za stvaranje hrvatske književnosti (...) Za tu književnost (dubrovačku i
dalmatinsku) u Srba se gotovo nije znalo, i ako ju je ko od obrazovanijih
Srba poznavao, nije je smatrao svojom.« Citirano prema: Vladimir Košćak,
Polemike o pripadnosti dubrovačke književnosti 1967., Dubrovnik
u ratu, Dubrovnik 1993., str. 79. Košćakov prikaz tih polemika,
vrlo pedantan, zaprema 13 stranica navedenog djela, 470-482.
Njegov auktor umro je 1999. Prevario se samo u tome što je mislio
da će obranom Dubrovnika i Hrvatske od srpskih agresora takva polemika
zanavijek prestati. Nažalost, Košćakova rasprava postala je
opet aktualna i vrlo korisno vrelo podataka. Svi su citati iz polemike u
»Borbi« preuzeti iz te rasprave.

 

[Mrkalj]

Logika je doista teška stvar. I još čovjek citira Košćaka, koji
je, prije Popovićeve intervencije, satro srbovanje oko Dubrovnika 1967.

Pa bar prouči što ljudi pišu:
http://www.matica.hr/vijenac/516 - ...smislu nije sastavni dio srpske književnosti/
..............
Ovdje iznesene činjenice nisu ostale nezapa­že­ne i neprepoznate u srpskoj znanosti.
U novinama Borba vodila se je 1967. rasprava o pripadnosti dubrovačke književnosti.
.............
http://www.matica.hr/knjige/847/
...........
Jovan Skerlić, kojemu se ne može pripisati nikakvo kroatofilstvo,
dapače, u legendarnoj Istoriji srpske književnosti iz 1914. tvrdi: »Dalmatinska,
a naročito dubrovačka književnost bila je od velikog uticaja
za stvaranje hrvatske književnosti (...) Za tu književnost (dubrovačku i
dalmatinsku) u Srba se gotovo nije znalo, i ako ju je ko od obrazovanijih
Srba poznavao, nije je smatrao svojom.« Citirano prema: Vladimir Košćak,
Polemike o pripadnosti dubrovačke književnosti 1967., Dubrovnik
u ratu, Dubrovnik 1993., str. 79. Košćakov prikaz tih polemika,
vrlo pedantan, zaprema 13 stranica navedenog djela, 470-482.
Njegov auktor umro je 1999. Prevario se samo u tome što je mislio
da će obranom Dubrovnika i Hrvatske od srpskih agresora takva polemika
zanavijek prestati. Nažalost, Košćakova rasprava postala je
opet aktualna i vrlo korisno vrelo podataka. Svi su citati iz polemike u
»Borbi« preuzeti iz te rasprave.

I? Ovo je nepotrebna i trapava digresija. Zar nije moguće napisati originalnu kontratezu sa isključivim osloncem na citate iz radova sa čijom je tezom u suprotnosti? Da ne govorimo o pojedinim stavovima istog autora u različitim oblastima (kao što je tvoj primer etnogeneze i istorije književnosti).

Ono u čemu je originalnost mojeg koncepta jeste da su Horvati jedno od turkijskih plemena Ugarskog plemenskog saveza i da su na Balkan došli kad i Ugri (Mađari) i da se otud ime Horvat vuče svuda kuda sežu mađarska plemena. Naprosto, Horvati su jedno od mađarskih plemena koje ima diskutabilnu etnogenezu među čakavskim Liburnima, nakon čega dolazi do centralizacije vlasti ("pacta conventa") i osipanja započete etnogeneze.

http://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/3/35/Liburnia_5th_BC.PNG

 

[Urvan Hroboatos]

I? Ovo je nepotrebna i trapava digresija. Zar nije moguće napisati originalnu kontratezu sa isključivim osloncem na citate iz radova sa čijom je tezom u suprotnosti? Da ne govorimo o pojedinim stavovima istog autora u različitim oblastima (kao što je tvoj primer etnogeneze i istorije književnosti).

Ono u čemu je originalnost mojeg koncepta jeste da su Horvati jedno od turkijskih plemena Ugarskog plemenskog saveza i da su na Balkan došli kad i Ugri (Mađari) i da se otud ime Horvat vuče svuda kuda sežu mađarska plemena. Naprosto, Horvati su jedno od mađarskih plemena koje ima diskutabilnu etnogenezu među čakavskim Liburnima, nakon čega dolazi do centralizacije vlasti ("pacta conventa") i osipanja započete etnogeneze.

http://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/3/35/Liburnia_5th_BC.PNG

Rekao sam ti da uzmeš tečaj iz logike.

1. prevladavajuća teza je da je ime Hrvat njeko iransko ili slično, no
da se ne radi ni o kakvim Irancima, nego slavofonom narodu.
Katičić je jasno razlučio te ideologeme, no ne mogu ovdje stavljati poveznicu
na tekst stavljen u HB, iz enciklopedije
"Hrvatska i Europa", budući da forum to ne dopušta.
To što je ime praktički sigurno neslavensko, nema veze s etnogenezom
u ovom dijelu, a to je i dio Budakove knjige, a i ljudi
koji su se bavili tim genskim istraživanjima, kao Jurić:
http://www.hkv.hr/izdvojeno/vai-pri...tlo-hrvata-geneticki-dokazi-autohtonosti.html

Nu, te priče o haplotipovima me nisu previše zanimale, budući
da je nacija zajednica sudbine, a ne njeka genetska kategorija.

2. glede Osmana Turčina- to je zabavan senzacionalistički trač
koji je više poslužio za razonodu, i kojeg nitko upućen ne shvaća
ozbiljno. To je stupnja znanstenosti koliko i razglabanja Dominika Mandića
o govoru Hrvata kajkavaca, štokavaca i čakavaca negdje
u Poljskoj i Ukrajini, što su posve fantazijske projekcije.

Košćak je itekako značajan, i to baš protiv tvojih fikcija, jerbo
je on bio kao mladi znanstvenik do grla upleten u raspravu
1967. protiv pansrbijanskih profsora (Dragoljub Pavlović, po sjećanju, Jorjo Tadić)
oko presizanja za dubrovačkom baštinom. Dok su utjecajni hrv. povjesničari
šutjeli kao p...., samo su dva mlada strukovnjaka, Vladimir Košćak i Trpimir Macan,
jasno rekli što je što i pokopali pokušaje reaktivacije učevnika Pavla Popovića.

I onda navodiš Košćaka kao njekog tko bi bio "dokazom" da Hrvati nisu "štokavci".
Kao da kažeš da je Casanova dokaz da su muškarci, eto, monogamni.

 

[Pumpaj Dinstanović]

Rekao sam ti da uzmeš tečaj iz logike.

1. prevladavajuća teza je da je ime Hrvat njeko iransko ili slično, no
da se ne radi ni o kkavim Irancima, nego slavofonom narodu.
Katičić je jasno razlučio te ideologeme, no ne mogu ovdje stavljati poveznicu
na tekst stavljen u HB, iz enciklopedije
"Hrvatska i Europa", budući da forum to ne dopušta.
To što je ime praktički sigurno neslavensko, nema veze s etnogenezom
u ovom dijelu, a to je i dio Budakove knjige, a i ljudi
koji su se bavili tim genskim istraživanjima, kao Jurić:
http://www.hkv.hr/izdvojeno/vai-pri...tlo-hrvata-geneticki-dokazi-autohtonosti.html

Nu, te priče o haplotipovima me nisu previše zanimale, budući
da je nacija zajednica sudbine, a ne njeka genetska kategorija.

2. glede Osmana Turčina- to je zabavan senzacionalistički trač
koji je više poslužio za razonodu, i kojeg nitko upućen ne shvaća
ozbiljno. To je stupnja znanstenosti koliko i razglabanja Dominika Mandića
o govoru Hrvata kajkavaca, štokavaca i čakavaca negdje
u Poljskoj i Ukrajini, što su posve fantazijske projekcije.

Košćak je itekako značajan, i to baš protiv tvojih fikcija, jerbo
je on bio kao mladi znanstvenik do grla upleten u raspravu
1967. protiv pansrbijanskih profsora (Dragoljub Popović, po sjećanju, Jorjo Tadić)
oko presizanja za dubrovačkom baštinom. Dok su utjecajni hrv. povjesničari
šutjeli kao p...., samo su dva mlada strukovnjaka, Vladimir Košćak i Trpimir Macan,
jasno rekli što je što i pokopali pokušaje reaktivacije učevnika Pavla Popovića.

I onda navodiš Košćaka kao njekog tko bi bio "dokazom" da Hrvati nisu "štokavci".
Kao da kažeš da je Casanova dokaz da su muškarci, eto, monogamni.

Urvane, znam da ti je to određeni stil pisanja na koji i jesi navikao; ali stvarno je nepregledno, posebno kada malo poduže pišeš.

Zauzima previše mjesta i nepotrebno produžuje temu. Da ti nije to možda do browser-a?

 

[Urvan Hroboatos]

Urvane, znam da ti je to određeni stil pisanja na koji i jesi navikao; ali stvarno je nepregledno, posebno kada malo poduže pišeš.

Zauzima previše mjesta i nepotrebno produžuje temu. Da ti nije to možda do browser-a?

Ne razumijem, misliš da bih trebao citirati dijelove teksta, pa odgovarati
dio po dio ?

 

[Pumpaj Dinstanović]

Ne razumijem, misliš da bih trebao citirati dijelove teksta, pa odgovarati
dio po dio ?

Mislim
na
ovakvo
pisanje
(prekarikirano
mojom
stranom).

 

[Urvan Hroboatos]

Mislim
na
ovakvo
pisanje
(prekaririano
malo
mojom
stranom).

A, dugi redci. A ja ih baš prekidam da bi se lakše čitalo.
No dobro ....

 

[Pumpaj Dinstanović]

A, dugi redci. A ja ih baš prekidam da bi se lakše čitalo.
No dobro ....

Ne stvarno čitko jeste na nivou par redaka; ali čim malo više bude stvarno je nepregledno. I ne znam možda je to nešto samo do mene, ali kada puno čitaš nekako ti mozak navikne na pune redove i ovako mi je dosta teže da čitam kada tako pišeš (napornije).

 

[Statler and Waldorf]

Ne stvarno čitko jeste na nivou par redaka; ali čim malo više bude stvarno je nepregledno. I ne znam možda je to nešto samo do mene, ali kada puno čitaš nekako ti mozak navikne na pune redove i ovako mi je dosta teže da čitam kada tako pišeš (napornije).

да, кад пуно читаш. ствар је у томе што Urvan не чита чак ни текстове са везица које сам даје.