MILORAD DODIK I NJEGOV REŽIM: Demistifikacija jednog političkog fenomena
Koliko je Dodikov legitimitet u krizi pokazuje koncentracija njegovih nevjerovatnih obrata samo u posljednja tri mjeseca.
Pogledajte prilog 1791064
Milorada Dodika se nikad ne smije potcjenjivati, a kamoli otpisati. On je u protekle tri decenije pokazao da je razvio nevjerovatnu
vještinu političkog preživljavanja, veliku sposobnost da se i onda, kad se čini da je priteran uza zid, ponovo vrati u središte zbivanja moćniji nego ikad ranije.
On je jedan dio
Bosne i Hercegovine sa svojim saveznicima faktički pretvorio u vlastiti
feud, u kojem je sloboda i demokratije sve manje, a diskriminacije i korupcije sve više. Iako je u prvim godinama slovio kao pragmatičar i "čovjek od posla", kao ideološki nekonzistentan i indiferentan, najkasnije od sredine 2000-ih, još u vrijeme
Tadićeve vladavine u
Srbiji, on se sve više oslanja na idejnu podlogu
velikosrpskog nacionalističkog projekta sa centrom u
Beogradu. Sve će to ubrzo dopuniti snažnom orijentacijom na
Rusiju, a onda i na
Orbanovu Mađarsku, pa i na
Natanjahuov Izrael, piše
Vahidin Preljević za
Odgovor.ba.
Vremenom je postao ne baš potpuno nebitna karika u lancu
desničarske, šovinističke i islamofobne internacionale. Naklonost predstavnika ove nesvete alijanse, osim ideološkom bliskošću, kupovao je raznoraznim mutnim poslovima na štetu građana entiteta. Jedan odnajboljih primjera kako politički ekstremizam ne mora stajati u protivrječju s logikom biznisa za povlaštene nije samo pokret
MAGA i
trumpizam nego upravo
modus vivendi Milorada Dodika.
Dugo ga je pratila priča, koju su širile i različite generacije njegovih političkih partnera iz
Sarajeva, da ustvari postoje dva
Dodika: jedan koji se koristi
nacionalizmom da bi mobilizirao mase, i drugi koji je
okorjeli pragmatik što samo gleda svoje interese. Uvjeravalo se javnost da je pravi zapravo samo ovaj drugi
Dodik, a da je prvi samo jeftina predstava za mase, koju ne treba uzimati za ozbiljno. To je bila
zabluda kojoj su namjerno ili nesvjesno podlegli mnogi, uključujući i brojne predstavnike
međunarodne zajednice.
Dodik kao politički pragmatik i
Dodik kao nacionalist se ne isključuju, nikada se nisu isključivali. On je bio i ostao u jednakoj mjeri i
beskrupulozni tehničar moći, koji gomila svoje bogatstvo i uticaj kao i vjerni agent
srpskog i ruskog svijeta. I u tom spoju se vjerovatno i krio veliki dio tajne njegovog političkog uspona.
Međutim, događanja proteklih godina, a naročito ove godine, pokazuju da je neki sastojak ispao iz te
Dodikove čarobne formule. Sve su prilike da je u svom posljednjem sukobu sa bosanskohercegovačkom državom i njenim potkapacitiranim institucijama pretrpio
veliki poraz. Još u prvoj polovici ove godine činilo se da će otvorena konfrontacija sa ustavnim poretkom
Bosne i Hercegovine još jednom izdobriti za njega i da će sarajevski političari opet biti spremni da se nagode i sklope neki truhli kompromis njemu u korist. Činilo se i da je međunarodni faktor voljan da ustukne pred nasiljem i opet pomakne tu famoznu
crvenu liniju i dodatno ojača
Dodika.
Koliko je
Dodikov legitimitet u krizi pokazuje koncentracija njegovih nevjerovatnih obrata samo u posljednja tri mjeseca. Rekao je "da neće priznati odluku
Suda BiH", pa je na kraju ipak priznao. Gromoglasno je najavljivao "da neće ispoštovati odluku
CIK-a, te da se neće mirnim putem povući sa funkcije, koja mu je presudom oduzeta", pa se ipak povukao. U više navrata je ponovio "da neće izaći na vanredne izbore, koje je raspisao državni
CIK", pa će ipak izaći. I naposljetku: vjerovatno da ni dugo najavljivani referendum (koji ionako ima samo anketni karakter)
neće biti održan.
Dodik je ovu posljednju krizu otpočeo dotad najvećim poslijeratnim udarom na ustavni poredak i državne institucije, a na kraju zapleta je, uza sve prethodne peripetije, ispao
objektivno najveći gubitnik.
Ali to nije sve: on je umjesto da, kako je namjeravao, izazove ustavnu krizu u
Bosni i Hercegovinu i delegitimizira njene institucije, faktički
urušio pravni poredak Republike Srpske. U prah i pepeo pretvorio je
legitimitet svih važnih institucija u ovom entitetu, u kojem je legalnost i vlade i funkcije predsjednika pa i skupštine postala krajnje
neizvjesna.
Destruktivna politika je opisala puni krug i pretvorila se u
autodestrukciju. Iako treba zadržati oprez, iskazan na početku ovog teksta, očito da je
demistifikacija Milorada Dodika kao političkog fenomena u punom zamahu.
(Vahidin Preljević je germanist, kulturolog, prevodilac, esejist. Redovni profesor na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, autor više znanstvenih studija i knjiga na bosanskom, njemačkom i engleskom jeziku, među ostalima: „Estetika fragmenta“ (2007), „Književna povijest tijela“ (2013), „Sarajevski atentat“ (2015), „Nakon imperije“ (2018), „Peter Handkes Jugoslawienkomplex“ (2022) Tekst je objavljen na novopokrenutom portalu Odgovor.ba).