Bez očekivanja da mogu pomoći da se tema oživi (uostalom neki kažu da su ozbiljno pisanje ili ozbiljne knjige, ne znam sad tačno šta od to dvoje, uzrokovali njeno zamiranje), ipak će podnijeti kratak izvještaj o knjigama koje sam čitao posljednjih mjeseci, tačnije od jula, kada sam posljednji put podnio čitalački raport.
Fjodor Dostojevski: Dvojnik - Pročitao sam negdje da je ovo Nabokovu bila omiljena knjiga Dostojevskog (Nabokov inače nije mnogo mario za Dostojevskog), pa sam se zainteresovao. Knjiga nije ostavila poseban utisak. A i taj Nabokov, čovjek nikad ne zna kad je ozbiljan, a kad se nešto zeza.
Džon Banvil: The Blue Guitar - Volim Banvila i mislim da je generalno potcijenjen pisac. U ovoj knjizi junak je cijenjeni slikar koji je ostao bez inspiracije, kleptoman i preljubnik koji za sve svoje mane ima filozofsko, čak estetsko opravdanje. Moćan stil, bogat jezik, nelinearna struktura sa mnogo flešbekova. Odlično.
Italo Kalvino: Nevidljivi gradovi - Nekima je ovo najvažnija knjiga koju su u životu čitali, ali ja se uglavnom nisam mogao povezati sa tekstom. A nije da mi se alegorija u književnosti povremeno ne dopada. Uostalom Kalvinov Baron na drvetu bio je mi je originalna i zanimljiva knjiga.
Norman Majler: Tough Guys Don't Dance - Noir roman koji uglavnom uspješno balansira između žanrovske literature i ozbiljne književnosti. U slabijim momentima liči na neki erotski triler iz osamdesetih, u boljima na Apdajkove Parove. Prihvatljivo.
Tomas Man: Čarobni brijeg - Klasici treba da se čitaju na vrijeme. To jest, prilično rano u čitalačkom stažu. Nije dobro kad unaprijed previše znamo o knjizi koju čitamo. Tu ne mislim samo na sadržaj, veći problem je prepoznavanje narativnih obrazaca, strukture radnje ili likova koji su poslije Mana bili beskrajno kopirani, ili su jednostavno previše uticali na pisce kasnijih generacija. Poslije toliko kopija, original ne ostavlja utisak koji zaslužuje.
Vilijam Fokner: Big Woods (The Hunting Stories) - Ja sam stari obožavalac Foknera, njegovog dubokog, biblijskog glasa, tragike njegovih likova, amalgama lokalnog i univerzalnog u njegovom prikazu američkog Juga. U ovim pričama o lovu odnos prema prirodi je gotovo panteistički, a slika Juga kao mješavine bjelačkog, crnačkog i urođeničkog principa možda i najartikulisanija. Sjajno.
Miloš Crnjanski: Embahade (I-III) - Crnjanski je odličan kad opisuje ličnosti (Cincar Markovića, Stojadinovića, Kneza Pavla...), događaje, susrete, prostore, ali znatno manje zanimljiv kad opširno citira diplomatske izvještaje i druge zvanične izvore u naporu da objasni spoljnu politiku Kraljevine Jugoslavije, uglavnom da opravda skretanje ka silama osovine tridesetih godina. I u vrijeme kada je M.C. to pisao ta voda odavno je bila prošla ispod mosta, ali tek savremenom čitaocu sve to djeluje nekako tužno i promašeno. Možda je baš to najviše crnjanskijevsko u ovoj knjizi.
Džems Džojs: A Portrait of the Artist as a Young Man - U nekoj mjeri ono što sam za Čarobni brijeg napisao važi i za ovu knjigu - trebalo je ranije da je pročitam - ali Džojs mi je ipak bio mnogo zanimljiviji od Mana. Inače, knjiga je objavljena nekih osam godine prije ove Manove, a meni djeluje da je bar pedest godina mlađa. Po svemu se može smatrati modernom literaturom, čak i temom pobune protiv okova nacionalizma i religije.
V. G. Zebald: Campo Santo - Prva četiri teksta su fragment nedovršene knjige koja bi fokus imala na Napoleonu i koji po svemu podsjećaju na Zebalda iz Saturnovih prstenova ili Emigranata. Kasniji eseji su pisani za stručnu književno-teorijsku literaturu i, prirodno, nemaju specifičan lirski ton. Tema im je uglavnom "moralni deficit" njemačke književnosti poslije Drugog svjetskog rata - pisci sve do poslije 1960. uglavnom izbjegavaju da se bave slonom u sobi. Zanimljiviji su mi bili eseji o Nabokovu i, posebno, o Kafki kojima se knjiga završava.