Književnost Najdraži stih

  • Začetnik teme Začetnik teme ms
  • Datum pokretanja Datum pokretanja
ČOVJEK U ZRCALU

Kada postigneš ono što si želio u borbi za sebe
i svijet te učini kraljem dana,
samo priđi ogledalu,
pogledaj se
i vidi što taj čovjek ima za reći.

Jer to nije tvoj otac, ili majka,
ili žena čije sudove moraš proći;
osoba čije mišljenje najviše znači u tvom životu
ona je koja te gleda iz zrcala.

Neki ljudi mogu misliti da si iskren prijatelj
i smatrati te divnim,
ali čovjek u zrcalu veli da si
samo protuha ako
mu ne možeš pogledati ravno u oči.

Njemu treba ugoditi,
ostali nisu važni
jer on je otvoren s tobom do kraja.
I prošao si svoj ispit
ako je čovjek u ogledalu tvoj prijatelj.

Jer na putu možeš prevariti čitav svijet
i u prolazu će te ljudi tapšati po ramenu,
ali će ti konačna plaća
biti bol srca i suze
ako si prevario čovjeka u zrcalu.

Dale Wimbrow
 
Pustolovina visi o vratu svog takmaca - Paul Eluard


Pustolovina visi o vratu svog takmaca
Ljubav koje se pogled ponovo nađe ili izgubi
Na trgovima očiju pustim ili napućenim.
Sve pustolovine lica ljudskoga
Krikovi bez odjeka znakovi smrti vreme zaboravljeno
Toliko lica lepih tako lepih
Da ih suze skrivaju
Toliko očiju tako sigurnih u svoju noć
Koliko ljubavnika umirući zajedno
Toliko poljubaca tajnih i toliko vode bez oblaka
Aveti ponikle iz odsutnosti večnih
Sve beše dostojno ljubavi
Blaga su zidovi i njihova sena je slepa
I ljubav je na svetu radi zaborava sveta.
 
VRSTA MIRA

Vrstu mira s kojim te raspoređujem u sebi
nalazim u pogledu hrasta i šapatu krošnji,
iskonskoj stoljetnoj priči plodnih ravnica.
Ne preispitujem njegov početak, već odsjaje
svih kiša i huk svih vjetrova istinski sanjam
kako tvojom utrobom nižu predivne bisere.

Moram priznati, neiscrpne su visine misli,
neuhvatljive dubine srca iz kojih sada izlazim
i neiskorištena snaga mjesečine kojom klizim.
Sve bogatstvo što me pretače u divne osjećaje
i bezbrojni titraji nastali u pomaku vremena,
izvlače na moje dlanove najhrabrije pokušaje.

Ne uspijevam uvijek potpuno stići tvoje tijelo,
već krugovima plamenog prstena obuhvaćam
tvoj struk što se izvija neponovljivim žarom.
Prstima pomalo udišem toplinu mirisne kože,
oprezno skupljam svaku kap sjajnih uzvisina
i povremeno se vraćam, nudeći nove drhtaje.

Otkrivam, poru po poru, kako rađaš vatru,
kako pred moje dodire trčiš beskrajno zagrljena
i dočekuješ me optočena slatkim strpljenjem.
Uzdišeš preplanula i požudom izvijaš poljupce,
bojom strasti prekrivaš svako moje milovanje
i dušu obogaćuješ neponovljivim sazviježđem.

Kad me tako ovjenčaš ljepotom i skupiš u sebe,
pa ispod mojih vjeđa prisloniš nježni osmjeh,
izmislim način i postelju pretvorim u sanjalište.
Zakoračim pogledom hrasta tvojim obrazima,
dovedem šapat krošnji točno iznad naših pokreta
i zauvijek naše otkucaje srca pretočim u ljubav.

Žal Kop
 
Slamka - Matija Bečković

U onoj noći s petka na subotu
Sudnjega časa u tvome životu
Čistaja djevo i najređi cvetu
Poslednje što si ti od mene čula
Bilo je: "Volim te
Najviše na svetu!"

Ali na čemu bi onaj što ne ume
Više živeti održao sebe
Da mu na usnama što se ne dvoume
Ne dodade slamku
I reč
"I ja tebe!"
 
BOG MI JE SVJEDOK

Koračala si za
mojim stopama u
snijegu
tražeći smrznutim rukama
toplotu
u mojim prstima.
Vjetar je zameo
tragove
neistine i laži.
Bog mi je svjedok.

Sve je ovo, gospodo,
lažna priča,
rekla si
bez trunka griže
savjesti.
Bol odzvanja
očajem.
Bog mi je svjedok.

Sumoran trg.
Krupne pahuljice
u tvojim očima.
Poneki usnuli
prolaznik.
Stih umrlog
pjesnika
ispisan na spomeniku
poginulog komarca
dok eho moje
istine
razdire ponoć.
Bog mi je svjedok.

Grad bez sladoleda,
taksista bez
taksimetra,
vino bez mirisa
kupinovog vina.
Gdje si zalutala
ljubavi?
A ja,
ja sam ostao
tu negdje, isti.
Bog mi je svjedok.

Volio sam te u
ponoć
dok si spavala
snjeguljičinim snom,
gledao i milovao
do jutra.
Bog mi je svjedok.

Izmicali su pejzaži
djetinjstva,
prve mladosti
opaćene
zatrovanim meduzama.
I jednom,
i ponovo
oni su govori,
treća je sreća
povjerovao sam.
Bog mi je svjedok.

Htjela si da ti budem
ljubavnik,
prokleti nogoljubac
za trenutke
razonode.
Pristao sam i na to.
Bog mi je svjedok.

Gurnula si me
nogom,
kao pseto lutalicu
što gladno skapava
ispred tuđeg
praga.
Bog mi je svjedok.

A ja,
ja sam te
volio
djetinje, iskreno.
Voleo sam te
najsrećnije, nježno.
Danas,
danas te volim
najnesrećnije, tužno.
Bog mi je svjedok.

Romualdo Mirales
 
NOĆ NEKA NE IZMAKNE

Lagano noć izmiče:
raste sunce
i svetu sviće dan.

Dok još nam noć ne ode
okrepi se kraj mene
i seti kako je čitave noći
kiša kapala na pesak.

Ah, daleko je jutro!
Možda čitavu večnost
neće svanuti dan
i jedno kraj drugoga
uživaćemo trenutke noći
bezgranično.

Ne daj da noć nam ode:
ona je nama namenjena
kao što je drugima
namenjen dan.

Ne daj da nam noć ode!
Iz tvojih udova je nikla,
u očima je tvojim vidim,
u ćutanju zvojih nevidljivih
usana je čujem,
u kolevci tvojih dojki raste,
u tišini tame klikće,
ne daj da ode, da izmakne.

Krišin Khatvani
 
Miroslav Krleža - Sanjam o sjeni

Sanjam o sjeni nepoznate žene
Koju volim i koja voli mene.
Tajanstvena ta žena poput vela svene
Kad hoću da je dirnem, a znam da voli mene.

Na svijetu nitko, tek ta me žena zna.
Ta nikad ista i uvijek vječno druga,
Ja znam da ona ipak voli mene ko druga
I moje srce samo za nju bije.
 
ŽENA

Kada podigneš lice i pogledaš me,
nebesa u mojoj duši svanu
i ispune me tobom, bez ostatka,
a ne nalazim sliku da predstavim te.

Kada ka zemlji ti pogneš lice svoje,
veliki brod ujedri u more moga srca;
po vodama mu i pod vodama plovi,
a nemam reči da iskažem ga.

Kada se smeješ kao da voda niz breg leti,
kad sediš negde sklupčana i bez reči
sve oko mene i u meni prožimajući,
kada se neprestano u drugačijim
oblicima javljaš-
činiš li to mene radi?

Godavariša Mahapatra
 
Jesús Orta Ruiz -SATNICA DANA I NOĆI

U podne zenit je šešir
od plavih dijamanata.
Popodne pada
i zenit smrtno ranjen krvari.
Rađa se Mesec, taj bik noći
sa svetlucavim rogovima.
Zvezde su misteriozni
kapci koji trepte.
Laju psi preplašeni
od noći i tišine.
Petlovi pevaju, odmeravajući
snagu kljunovima u zoru.
Stiže i zora.
Sa zastorom magle, nestaje i tmina.
 
Smisao

Kada umrem vidjet ću obrub svijeta.
Drugu stranu, iza ptice, planine, zalaska sunca.
Istinito značenje, spremno za dekodiranje.

Što nikada nije nadodano prikupit će se,
Što je bilo nerazumljivo bit će razumljivo.

- A ako svijetu nema obruba?
Ako drozd na grančici nije znak,
Već samo drozd na grančici? Ako noć i dan
Prate jedno drugo bez smisla?

I na ovoj Zemlji nema ničega osim ove Zemlje?

- I da je tako, ostat će
Riječ razbuđena od usana koje nestaju,
Neumorni teklić koji trči i trči
Među zvjezdanim poljima, unutar zviježđa u okretu,
I zove, buni se, viče.

Časlav Miloš
 
MELANKOLIČNI MADRIGAL


Ono što ja u tebi obožavam
Tvoja ljepota nije.
Ljepota je ta što se u nama krije.
Ljepota je pojam jedan.
I ljepota je tužna.
Po sebi ona tužna nije,
Već po krhkosti i nesigurnosti koje u sebi krije.

Ono što ja u tebi obožavam,
Tvoja nadarenost nije.
Ni tvoja duhovitost, tako gipka i blistava,
-- Slobodna ptica uvrh planinskog neba treeptava,
Ni tvoja duhovitost, tako gipka i blistava,
Svega što se u srcima ljudi u stvari krije.

Ono što ja u tebi obožavam
Nije ljupka muzika tvoga glasa,
Koja se stalno obnavlja svakog časa,
Dražesna i vazdušna kao misao tvoja,
koja zbunjuje i smiruje osjećanja moja.

Ono što ja u tebi obožavam,
Mati, koju sam izgubio, nije.
Ni sestra, koju sad zemlja krije,
Ni mrtav otac nije.

Ono što ja u tebi obožavam
Nije nagon materinstva duboka,
Otvoren kao rana u srcu tvoga boka.
Ni tvoja čistota. Ni tvoja nečistota.
Ono što ja u tebi obožavam -- neka mi bol i utjehu nosi!
Ono što ja u tebi obožavam život je koji prosi.

Manuel Bandeira
 
GUBIM TE
Gubim te dušo, izmičeš pola'ko,
svakog dana sve više i više.
Nestaješ i blijediš, sve je tako la'ko,
gdje su oni dani, što nekada biše?

Kao malo dijete samoće se plašim,
za greškama tragam, za slamku se hvatam,
bilo kakvog izlaza problemima trazim,
šta se ovo desi, još uvijek ne shvatam.

Voljeh li te suviše? Suviše li dadoh?
Il' premalo dobih od ljubavi tvoje?
Ljubav da je napor, na vrijeme ne znadoh,
i priznanja samog misli mi se boje...

Ružno je u glavi i stomak me boli,
i sve mi se lomi i srce i duša,
ostajemo opet - ja i moj bol goli,
život nas još pati, patnja nas još kuša.

Emir Jusić
 
Osma prica - Cvijeta Jakšić

pa šta sada sa svim tim pjesmama
krojenim za tebe
šta sada sa čitavim tim tijelom
za tebe ispjevanim
voljeni moj
najdraza moja pjesmo
šetap po mojim nenapisanim papirima
napamet vec umijem da te izrecitujem
ali ne mogu da te napišem
u svoju kožu da te urežem
ne mogu svojim stihovima da te vežem
da te zakujem u svoju sreću
lance svojih osmijeha da ti objesim oko vrata
najdrazi moj
voljena moja pjesmo
ko da mi objasni šta sada ove moje oči znače
ko da mi kaže šta sa s ovim mojim rukama da radim

kako sada da te otpjevam
da te dovršim nedorečenog
kada ne znam više brazgotine na tvojim rukama
najdraza moja pjesmo
voljeni moj šta ćemo sad
 
Želja

Želim da sam s tobom stopljena u ćutnji,
rasplamsalom dahu il' podnevnoj šetnji...
Probuđena želja talasa u slutnji
koja se kroz nemir iscrta u pretnji.

Šta ako je sve to samo igra čula,
samo treptaj rose, kratki ples leptira...?
Ako s prvim daškom vetrometnih frula
sve ovo u nama počne da se spira...

Zagledam u sebe, tražim tvoje oči,
i plaši me pogled s tim osmehom smelim.
Obojena slutnjom strahujem da kročim
i ne mogu ništa osim da te želim...

Dragana Konstantinović
 
LICE LJUBAVI

Kad je obasja sunčev sjaj,
njezino je lice poput znaka
koji upućuje u daljine.
Njezina je kosa put
koji nestaje iza obzorja,
a ruke valovi trave
koja se povija pod vjetrom.

Kad je dodirne svjetlost mjeseca i
zvijezda, njezino je lice poput
drevne knjige koja govori o sreći.
Njezina je kosa tamna rijeka,
a ruke su grane svijene i
skrivene teretom noći.

Kad na nju padne dječji pogled,
lice joj je toplo i nježno,
to je lice majke.
U njezinu kosu svijet se upliće
poput dječjih prstiju, a ona ga
nježnim zagrljajem uspavljuje i
tješi.

Kad je ugledaju oči starca,
njezino je lice smireno -
poput zrcala odražava istinu.
Slap njezine kose pretače se preko
praga, a ruke su joj poziv i
obećanje.

Kad je ugledaju njegove oči,
njezino je lice lice radosti.
Kosa joj je postelja od mekih dodira,
a ruke poput uzdaha otkrivaju strast
i nježnost potpunog stapanja.

Takvo je njezino lice -
lice savršene ljepote.
Takva je njezina kosa
i takve su njezine ruke.
Takva je ona
- iako jedina, nije jedna.
Ona je Trojedna,
Stojedna i Tisućujedna.

Kad je obasja sunčev sjaj,
kad je dodirne svjetlost zvijezda,
kad je ugledaju oči djeteta ili starca,
takvo je njezino lice
- lice savršene ljubavi.

A. P. Kazale
 
Crteži

Ponekad tako sebe damo
za oci jedva upoznate.
I na rastanku cutimo samo
i ne trazimo da nas vrate.
Zivimo posle u tom drugom
sve dok mu oci svetom plamte.
I ne znamo sto nas pamte dugo
kad ne trazimo da nas pamte..
Mika Antic
 
SAN

Ako skreneš lijevo od tirkizne staze,
od staze što vodi pravo prema dolu,
upašćeš u tragove što titani gaze,
dok odnose stijene prema tamnom molu.

Ugledaćeš more kako kopno ždere,
i vidjećeš bedem što uporno čuva,
i potura tijelo da sa sebe spere,
sluz i crne fleke titanovih muva.

Ako k’ dolu krenu tvoje noge trome,
i uspiješ stići dok još traje dan,
otvorićeš oči u krevetu svome,
i shvatit ćeš da je sve to bio san.

Milovan Lalović
 
U ARHIPELAGU - Ivan Bunin

U krupnom lila valu kao bakar se lašti
Jesenji dan. I blagozvučno jecali
I dugo Posejdon i Eol su u snasti,
I naša je lađa ronila ribi nalik.

U dalji bješe rt. Visoko na zavoju
Proziran, nejednak red stubova je bio.
No uspavljivo jarbolski križevi poju –
U krupnom lila valu je brod ronio.

Nije li svejedno što je to stari hram,
Što je na rtu trijem zaboravljeni Febov,
Zapamtih samo red stubova i nebo.

Po gorama se oblaka dim pušio,
I pusti rt je sličan somunu bio.
Ja sam živio u snu; bogove stvarah sam.
 
Nikad te nisam ništa iskrenije molio, od ovog
što ti sada govorim, sine moj.
U naježenom vetru večeri drveće otresa s
leđa suvi bakar. To se dogegao septembar.
Ti sutra polaziš u školu.

Okna mirišu srebrno i zeleno na prve severne
magle i prve kiše. Vazduh se para kao
paučina i sav je izbušen kricima divljih
jata što se sele na jug.

Popodne kupio sam ti torbu. Tvoj prvi teret
u životu. Držiš je praznu kraj uzglavlja.
S njom ćeš prespavati noć.

"Prazna je torba najteža" - pevaju Cigani dok
se vuku niz bespuća. Ja u sebi pevušim:

"Prazna je torba bogatstvo, jer u nju staje
mašta svega što živi i želi. U punu ne staje
više nijedna mrva sna.
Nijedna gipkost ovog pomalo okoštalog sveta."

Tu pesmu, možda, retko koji mališan čuje od
svoga oca, dok prima u šake sudbinu.
Otac Don Kihotov, Servantes, rekao je svom
sinu: "Ko premnogo u torbu trpa, poderaće je."

A i ljudsko oko je torba. A i ljudska pamet je
torba. A i ljudsko srce je torba. Sve su to
torbe bez dna.

I mogu mnoge hiljade pokolenja stavljati u
njih pregršt zanosa, nežnosti, nade, još
uvek ostaće mesta za nove, šire proste,
još uvek ostaće mesta za nove radoznalosti.

Jos uvek ostaće mesta za mnogolike svetove
koji na prstima prilaze i nose ispod kože
toplije i belje ljubavi.
Jer sutra nema jedno obličje, sine moj. Postoji
veliki broj budućnosti.

I moraš imati dalekovidu moć proricanja da
se ne zgrudvaš u samo jednom vremenu.

Ne znam grešim li ako verujem: ipak je sve
tako lako poderivo - sem čoveka.

Torba - Mika Antić
 
All my lovers
All my lovers
I'm above him looking into his eyes
Clutching him tight
He touches my hair, touches my breast
I feel him inside me
I devour him

All my lovers
My lovers help me brush away deception from my path
Back to a place where thoughts are pure
Nothing to hide
In his arms, the freedom I feel
I see clear to my soul

And I don't love you less
Because of them
I don't need you less
When I feel his caress
All my lovers
All my lovers

Some spend the night overanalyzing
But open your eyes
And look all around
Have you ever noticed
The beautiful things
Dancing right in front of you
swirling in the translucent light
just waiting for you to take one by her hand...

All my lovers
All my lovers
All my lovers
All my lovers
 
***

Gola istina je,
kada sam voleo Estelu ljubavlju čoveka,
voleo sam je prosto zato što je za mene bila neodoljiva.
Jednom zauvek, znao sam svoju žalost,
često i često, iako ne uvek,
da sam je voleo nasuprot razumu,
nasuprot obećanju,
nasuprot miru,
nasuprot nadi,
nasuprot sreći,
nasuprot svim mogućim obeshrabrenjima.
Jednom zauvek,
nisam je voleo ništa manje zato što sam sve ovo znao,
I to me nije ništa više obuzdavalo,
nego da sam predano verovao da je ona ljudsko savršenstvo.

Čarls Dikens
 
Prijavite se ili registrujte da biste poslali poruku.

Slične teme

VranV
e.e. cummings - stihovi, pesme
Odgovora
3
Pregleda
338
VranV
VranV
VranV
Srđan Valjarević - stihovi, pesme, odlomci iz romana
Odgovora
17
Pregleda
465
Džudi S
Džudi S

Back
Top