Književnost Najdraži stih

  • Začetnik teme Začetnik teme ms
  • Datum pokretanja Datum pokretanja
Psovke nežnosti

OBJAŠNJENJE - Mika Antić

Sad shvatam:
nismo došli kao trave
što rastu da se zgaze
kroz cvrkutave zore.

Mi smo zvezde
što ludo
u mrak se strmoglave
i zbog jednog bleska
ne žale da izgore.

Imamo ruke,
dobre
kao pijane laste,
da se grlimo plavo,
i gasimo u letu.

I prisutni smo zbog neba
što mora da izraste
u saksijama oka
ponekome u svetu.

prejeli smo se davno
i zubatog i nežnog.
Sad svako pruža ruke
i nova čuda traži.

A sve je smešno i tužno,
i sve je neizbežno,
i ove istine dobre,
i ove dobre laži.

Prejeli smo se,
kažem,
i svako ume da sanja.
I svako ume da psuje.
I ore daljine glavom.
I jednako je u nama
i kamenja,
i granja.
I jednako je u nama
i prljavo,
i plavo.

I svesni da smo lepi
isto koliko i ružni,
stigli smo gde se gmiže,
i stigli gde se leti.

I znamo šta smo dali.
I znamo šta smo dužni.
I šta smo juče hteli.
i sutra šta ćemo hteti.

Goreli smo,
al' nismo
postali pepeo sivi
od kojeg bujaju žita
i obale u cvetu.

uvek smo bili živi,
pa ipak:
drugačije živi,
od svih ostalih živih
na ovom žilavom svetu.

I najzad:
tako je dobro
što nismo samo trave.
Što talasanja svoja
nijednom vetru ne damo.

Već smo zvezde što sjajem
sve nebo okrvave,
željne da budu sunce
makar trenutak samo.
 
N. M. (1469-1527)

Nikolo, Nikolo, petstogodišnji brate,
vencem ovim od škrtih reči tvrdu ti glavu ovenčavam

Među nama rečeno, mi zaista imamo razloga da ti se divimo
tako suvom i sitničavom i razjedenom teorijama

Nikolo, ti umetniče gmižućeg hoda,
ti večno uvređeni službeniče svoje jadne republike

Generalštapče, poslaniče, gospodstvo, policajče
kao i svaki skorojević odveć slabo plaćen

Uzoru svih budnih istoričara (Da li bih ikako mogao
ove okolnosti da izbrišem ili barem važnost im umanjim)

Kao i ti nekada, tako oni dan-danas preturaju po prljavim ladicama
pretrpanim polomljenim olovnim vojnicima i ubuđanim knezovima.

Kao vajni seoski plemić ždereš sada smokve i pasulj i dimljeno meso,
istrebivši crve, i zanimaš se kamenom u žuči i prodajom drveta,

A što se žena tvojih tiče, ko šljuke si ih, u subotu veče,
očerupao, i pričinjavaju ti se, nadrimešetaru, ko neke pokretne stvari

U ovoj mišjoj rupi u kojoj nijedne duše nema koja bi se
mojih vernih usluga setila, svađam se oko deset lira kockarskog duga.

Ne boj se, Nikolo, znamo mi da cenimo tvoje zasluge
sećamo se mi dobro tvojih velikih vremena,

Na primer anno 1502. u Pistoji, ko li je to onda savetovao šefu:
gradove sravniti, zemlju spaliti, stanovništvo proterati?

A onog ko pruži otpor, na točak s njim, na vešala?
Jer nekoliko zastrašujućih kazni jesu blaže nego preterana dugotrpeljivost.

Beše to dobra godina za mister Bordžiju, nenadmašno blistava i velika,
za njegovog ghostwriter-a Nikola i za First National City Bank of Florence

Deset godina kasnije katastrofa, nezahvalnost sveta kao nagrada
penzionisanje u četrdeset i trećoj, neplodno imanje,

Suze samosažaljenja: Jer nigde nezahvalnost ne podiže
glavu svoju radosnije nego u srcu naroda.

Neshvaćen, kao i svaki malo bolji genije, vojskovođa
na krtičnjaku, torbar pun večitih istina:

Ovo je kruženje u kome su se sve državne tvorevine
vrtele, u kome se vrte i u kome će se uvek vrteti

Dokaz: istorija, tvoj autoportret, đavolji splet
pljački, krivokletstava i bezumnih intriga

A naporan kad prođe dan, ja odložim svoj prljavi gunj,
odenem raskošne dvorske haljine, i uputim se svečanom stubištu predaka.

A naveče lirska duša: prosjački soneti za dežurnog gangstera
Pravi renesansni čovek na vreme će saviti kičmu.

Nikolo, Nikolo, ti cvete Evrope, ispunjen
do guše državnim rezonom i veličanstvenom savešću,

Prozreo si svoje čitaoce, Napoleona, Franka, Staljina i mene,
svoje zahvalne učenike, i zato si hvale vredan:

Za svoje ogoljene kamene rečenice, za svoju hrabrost da budeš kukavica,
svoju dubokoumnu banalnost, i svoju Novu Nauku,

Nikolo, huljo, pesniče, oportunisto, klasičaru, dželatu:
ti si pravi pravcati Stari Čovek, i zato hvalim tvoju knjigu.

Brate moj, Nikolo, neću ti to zaboraviti, a to što tvoje laži
tako često govore istinu, za to proklinjem tvoju kljastu ruku.

Hans Magnus Encensberger
 
Smiraj - Miloš Crnjanski

Setim se, kako su u ljubavi,
dragi prvi dani.
Kad su ruke tople,
kad se oči slede,
preletajući one kolutove blede,
oko usana...

Što drhte, protkani,
mutnom tišinom,
u kojoj su osmeh i tuga pomešani
nesigurno i tamno.

Klatno zvona
teško i tmurno
u grudi udara me.

Tad se dižem,
i, u mutna oka prozora,
puna sitnih glasova večeri,
šapućem, nesigurno,
i moje ime.
 
JESEN

Jednom je neko našao dva lista pa je ušao u kuću
držeći ih isturene i govoreći roditeljima da je
drvo.

Na to su rekli - onda idi u dvorište a ne da
rasteš u dnevnoj sobi jer bi tvoje korenje moglo da
upropasti tepih.

Rekao je - šalio sam se, nisam drvo, i bacio je
ta dva lista.

Ali roditelji rekoše - vidi eto jeseni.

Rasel Edson
 
Ti si oduvek spavala s mojim imenom na usnama!
I kud god da krenem, tvoja ruka u mojoj ruci
I kada želim nešto da kažem “ja”, ja kažem “Mi”
Ljubav, ljubav
Ljubav
I svi moji drugovi su odavno i tvoji drugovi,
Dvojinu su stari Sloveni imali u rečniku
I kada želim da kažem “ja”, ja kažem “mi”
I kada mislim o sebi, ustvari ja mislim o nama
Ljubav, ljubav
Ljubav
Kako vreme nam prolazi, da, vreme nam prolazi brzo
I dani i noći su slonovi na indijskom crtežu
I boli i voli i boli i voli, boli nas ljubav!
I boli i voli nas ljubav, boli nas ljubav
Ljubav, ljubav
Ljubav
Polako dosada mrsi nam kosu i prlja nam ruke
Polako dosada gladi nam bore od noćnoga smeha
I naše reči od milja su navika
Naša imena … navika
Boli nas ljubav, voli nas ljubav,
Ljubav, ljubav
Ljubav

Milan Mladenović / EKV Ljubav
 
***

Šta se desi sa snom koji se ne ostvari?

Da li se osuši,
Kao zrno grožđa na suncu?
Ili se zagnoji kao rana -
I onda gnoj iscuri?
Da li smrdi kao trulo meso?
Ili se stvrdne
Kao slatkiš sa šećernim sirupom?

Možda se samo savije i nisko spusti,
kao pod teškim tovarom.

Ili eksplodira?


Langston Hughes
 
POSLIJE TOLIKO GODINA

Kad pored mene prolaziš, u oku mi se prozor otvori,
napnu me strasti i nezadrživo, tijelom protutnje.
Poslije toliko godina, proljeće u meni naraste,
sjene nestanu i poput oluje, muškarac iz mene progovori,
tad Ti napokon, iz tijesnog mraka i podmukle šutnje,
spokojno mogu prići i povesti u horizonte plavičaste.

Tamo, pod oblacima tišine, da nas ljubav ne bi mimoišla,
prostrijet pored srebrnog mora i s mirisima okupati .
Milovati, dok Ti još slaba krila za toplinom visine žude,
primiti za ruke i kad, u odsjaje kasnih večeri budeš ušla,
primaknuti sebi, zagrliti, a svoje tijelo i svoj život predati .
Osjetiti ćeš tog trenutka, kako nam se, prostor i vrijeme nude.

Moja ljubav i odjeci njeni, parkovi, polja i ravnica čista,
zgusnute želje, tokovi rijeka i šume razgrananih krošnji,
obale Tvoje s krikom galeba, u tragovima Alpa i njihovih voda,
sve ce se to, poput poteza sudbine i njenog maestralnog kista,
predati zauvijek nama, u prvoj od vječnih jutarnjih košnji,
kad se budemo izvijali u zanosu slasti, ispod modrog svoda.

Žal Kop
 
Svi imaju usred grudi
nešto čime žive.
Neko ima crven cvet,
neko ima slatku pčelu.
Neko sunce, neko potok,
ili šaren propeler.
Svi imaju usred grudi
neko lepo srce.
Ja ukrala jedan sat
i sakrila pod rebra.
Da ne budu grudi prazne.
Da ne duva kroz njih vetar.
Da ja imam nešto živo
unutra.
Lepo možeš da ga čuješ
kako kuca pod košuljom.
Ako misliš da je srce
- varaš se.
Srce mi je u petama
od kad sam se rodila. :):heart:
 
Premalo je sretnih ljudi

Godinama sam slušao nesretne ljude,
slomljene i odbačene, iskorijenjene i
smrvljene pod kotačima,
bolesne, stare i usamljene.
Slušao sam ljude koji su imali sve
što su god poželjeli
i mogli si kupiti što god su zamislili,
a opet su smrtno nesretni govorili:
"Sve mi to više ništa ne pruža. Sit sam svega".

Phil Bosmans
 
Lepa mlada zena govori - Ivo Andrić

Da sam voda tekucica
u kojoj mnogi zedju gase,
i svaki odlazi zadovoljan, cist i umiven,
sa svojom srecom jedinstvenom
kojoj na svetu nema ravne.

Da sam pice, silovito i radosno,
koje piju drugari po krcmama,
trazeci srecu u osmejku i zaborav u pevanju.
Da im ja zelje ostvarujem, i najludje i najsmelije,
pomamnim sumom nocnih sati,
gustim dimom terevenke.

Da sam otrov, munjevit i nepoznat,
pice za one koji ne mogu
da sacekaju zalazak sunca,
da secem zivot u korenu, brze od munje,
da misli, bica i svetove
brisem netragom zaborava.
 
Jeg Faller

Høyt deroppe står jeg i tiden;
i den grønne, vakre og varme,
sterke trekronen, i hvite skyer,
omgitt av de vakre og vennlige få.

Jeg faller.
Helt ned.

Høyt deroppe står jeg i tiden;
i toppen av verdenstreets krone.

Fra høyt deroppe faller jeg fra tiden;
ned i det bunnløse, tomme og tidløse.

I fallet endrer treets bark form.
Grener og kvister, løv og nøtter,
farrer forbi meg i voldsom fart.
Røttene og marken nærmer seg.

Tiden min renner bort og ned til et annet sted.

Inn i døden, ut fra døden.
Inn i livet, ut fra livet.
Nedover og over elven
som ingen kilde har.
Inn i mørket, ut fra mørket;
inn i kulden, ut fra kulden.
Gjennom tiden, ut fra tiden;
derinne hvor guddommene smiler.

Jeg drikker fra glemselens elv,
ror tørrskodd over hatets hav;
seiler med vinden i ryggen,
til maktenes ende, begynnelse og mening.

I'm falling

High up there I stand in time;
in the green, beautifull and warm,
strong tree crown, in white skies,
surrounded by the beautifull and friendly few.

I'm falling.
(all the way) Down.

High up there I stand in time;
in the top of the worldtrees crone.

From high up there I am falling from time;
down in the bottomless, empty and timeless.

In the fall the trees bark canges form.
Branches and twigs, leaf and nuts,
hurries past me in violent speed.
The roots and the ground approaches.

My time runs away and down to another place.

Inn to death, out from death.
Inn to life, out from life.
Down and across the river.
wich has no source.
Inn to darkness out from darkness.
Inn to the cold and out from the cold.
Through time, out from time;
where the gods smile.

I drink from oblivion's river,
I rudder dry across the sea of hate;
sails with the wind in my back,
to the ending, start and meaning of might.
 
POSLEDNJI VALCER U BEČU

Jutro bez meteža
turista iz podzemlja metroa
dopire muzika pred Operom
igram valcer sa ženom
iz dečačkih snova

U gradu koji nije razumeo
Šopena kraj katedrale
Sv. Stefana plačem i grlim konja

Sa namreškanog Dunava
dopire miris ženskih čarapa
tek skliznulih s bedara
drhtavih od žudnje

Zosim Popac
 
MEĐUVREME

Ne kradi mi međuvreme
ako već ne osećaš svoje.
Postaću hladan i promeniću se
ali kad - tad ću eksplodirati.
Ko će da skuplja parčiće? Ti?
Pa ti ne možeš da me skupiš ni sastavljenog.
Ne kradi mi međuvreme
Ono nije naše.
Ono je moje.
I nije između nas.
Ono je između mene i mene
Ne kradi mi međuvreme
bojim se - upašćeš u njega.
Ne kradi mi sebe od mene
budalo glupa.
Postaćeš međuvreme
i ostaćeš zauvek sa mnom bez mene.

Nikola Vranjković
 
SUPUTNIK - Dobriša Cesarić

Od ove magle, danas tako guste,
Sve ulice se čine kao puste.
Pa ipak, iza te zavjese sive
Hodaju ljudi,
I ulice žive.

I blizu tebe možda neko ide
Baš istim putem.
Ali s maglom je sliven
Potpuno za te i tebi sakriven.
 
ZAPLETENI

Kad smo zapleteni u ljubavi
Jesam li ja taj kome šapćeš
Ili je to neko drugi

Kad smo isprepleteni u snu
Je li to moja noga koju osećaš nasuprot svojoj
Ili je to noga Pola Njumena

Kad ovako mičem očima
Da li te to nagoni da misliš na Marlon Branda

Kad smo spetljani srećući druge ljude
Jesam li ja taj koga predstavljaš
Ili je to Voren Biti

Kada stojim tijelom okrenut u jednom smjeru
I glavom u drugom
Misliš li na Mik Džegera

Kad bi mi samo mogla dati neke naznake
Bio bih takav kakvog bi me htjela imati

Sem Šepard
 
Euridika

Dušo, reci, koliko patnje možeš podnijeti?


A
ti, drug mog duha, zbog koga sam se
gazeci tvrdu koru zemlje
survala
tri puta dole u duboku dubinu -
zbog mene koliko patnje
možeš podnijeti?

Izbljuvana iz grotla sramote
iz beznadnog,
užarenog pijeska
tvoga bespuca, srušila sam se
u gorko-slani vir
uzburkanog mora


tvoja patnja me je poput mora preplavila


i
bol i smrt su do kosti prodrli.
Nježna pjesma, tihi potok frule da
l' ce
povratak donijeti? Jer tebe je moja
tamna smrt poput mora
preplavila.


Da l' ceš me nazad dovesti? Živ do dna
pakla
si tonuo da bi me snagom
tihe pjesme izbavio, mene, koja
je u
tebi živjela, umrla i potonula


zbog mene koliko patnje možeš
podnijeti?

Beney Zsuzsa
 
Đ d D

Đovani de Dondi iz Padove
provede život
praveći sat.

Sat bez premca, nenadmašen
četiri stotine godina.
Mehanizam višestruk,
eliptični zupčanici,
povezani zglobnim prenosnikom,
i prvo osovinsko kočenje:
neverovatna konstrukcija.

Sedam brojčanika
pokazivahu stanje neba
i neme revolucije
svih planeta.
Osmi list,
najmanje upadljiv,
pokazivaše čas, dan i godinu:
A.D. 1346.

Sopstvenom rukom iskovan:
nebeska mašina
beskorisna i neophodna kao i Trionfi,
taj sat od reči,
što ga sagradi Frančesko Petrarka.
Ali zašto da gubite vreme
nad mojim rukopisom
kada me nikada
dosegnuti nećete?


Trajanje dana,
čvorovi mesečeve putanje,
pokretni praznici.
Računar, ali
i nebo, istovremeno.
Od mesinga, mesinga.
Pod tim nebom
živimo još uvek.

Ljudi iz Padove
nisu gledali na taj sat.
Prevrat se nizao za prevratom.
Kolica su po kaldrmi prenosila okužene.
Bankari
su izmirivali račune.
Vladala je glad.

Poreklo one mašine
nejasno je.
Analogni kompjuter.
Menhir. Astrarijum.
Trionfi del tempo. Ostatak.
Beskoristan i neophodan
kao pesma od mesinga.

Nije Gugenhajm slao
Frančesku Petrarki čekove
svakog prvog u mesecu.
De Dondi nije imao ugovor
s Pentagonom.

Druge zveri. Druge
reči i točkovi. Ali
isto nebo.
U tom srednjem veku
živimo još uvek.

Hans Magnus Encensberger
 
Ladies and gentlemen, hobos and tramps,

Bug-eyed mosquitoes and bowlegged ants!

I'm about to tell you a story I've never heard before,

So pull up a chair and sit on the floor.

Admission is free, so pay at the door.

One fine day, in the middle of the night,

two, dead boys got up to fight.

Back to back, they faced each other,

drew their swords and shot each other.

A deaf policeman heard the noise,

and saved the lives of the two dead boys.

If you don't believe my lies are true,

ask the blind man, he saw it too!
 
Zvonimir Golob

Tvoj dio zraka


Što će se izmijeniti poslije tebe, pjesmo?
U zajednickom krvotoku isti jauk,
isti stup sramote, isti lanci
na dnu broda koji nekamo plovi.

Najprije povjerenje, pa sumnja,
tri, četiri ljubavi, ako je to dovoljno,
želja da živis i želja da umreš,
i zatim sve ostaje kao što je bilo.

Postelja, naga žena, i što poslije?
Prozirno korijenje čije kucanje
govori da si manji, a voda raste
i netko se okrenuo umjesto tebe.

Što će se izmijeniti? Ništa.
Ako vidiš ono što zaista vidiš.
Drugi će htjeti sve sto si odbacio,
udahnuti tvoj dio zraka, i zaspati.
 
DRUGA LJUBAV

Ako bi se kod mene jednom, ma kada, javila druga ljubav
biće joj teško sa mnom.
Ona će morati da ima isto lice kao i moja prva ljubav.
Isti čuperak.Isti pr ćast nos.Istu boju očiju.
Isti hod.Iste navike.Istu čak i adresu.
U stvari,to i ne bi bila moja druga ljubav,
To bi bio prosto nastavak moje prve ljubavi,moje jedine ljubavi.

Izet Sarajlić
 
Moj život -Anri Mišo

Ti polaziš bez mene, živote moj.
Ti krećeš već,
A ja još čekam da učinim prvi korak.
Ti prenosiš dalje od mene bitku
I bežiš od mene,
A ja te nikad nisam pratio.

Ne shvatam jasno šta mi ti nudiš.
Ono malo što želim nikad mi ne dade.
Zbog nedostatka toga težim za mnogim,
Za mnogim i mnogim, da je gotovo bezgranično
Samo zbog ono malo što nedostaje,
A što mi ti nikad nisi doneo.
 
Prijavite se ili registrujte da biste poslali poruku.

Slične teme

VranV
e.e. cummings - stihovi, pesme
Odgovora
3
Pregleda
338
VranV
VranV
VranV
Srđan Valjarević - stihovi, pesme, odlomci iz romana
Odgovora
17
Pregleda
465
Džudi S
Džudi S

Back
Top