Književnost Najdraži stih

  • Začetnik teme Začetnik teme ms
  • Datum pokretanja Datum pokretanja
POLA ŽENA, POLA DETE...
„Mogao si sa njom satima jesti slatkiše ili voditi ljubav celu noć.
Bila je jedna od onih koje, kada te pogledaju, gledaju te dušom.
Jedna od onih koje, ako ti se osmehnu,
to rade svakim delom svog tela.
Bila je jedna od onih sa kojima si mogao satima da razgovaraš,
miluješ je,
i nikada se ne umoriš od pažnje.
Da li znaš one zvezde koje sijaju svojom svetlošću?
One koje mogu da osvetle galaksiju.
One koje, ako ih dodirneš,
te opeku.
Ali ne možeš a da ih ne gledaš.
I želiš da ih dodirneš,
želiš da ih zagrliš.
Ljude poput nje srećeš samo jednom u životu.
I moraš biti stvarno glup
da bi je naterao da pobegne.
Ili možeš da uživaš u tome iz daljine,
možeš da voliš njene crte lica, njene usne i njene oči.
Možeš da uživaš u načinu na koji sijaš oko sebe,
možeš da voliš bilo šta.
Jer nekoga poput nje,
ili se držiš za nju do kraja svog... života ili zauvek žaliti.“
Čarls Bukovski
 
Mnogo zahvaljujem
onima koje ne volim.
Olakšanje s kojim se mirim
što su bliži nekom drugom.
Radost što ja nisam
vuk njihovih ovčica.
Mir mi s njima
i sloboda mi s njima,
a to ljubav ne može dati,
niti oduzeti.
Ne čekam na njih
od prozora do vrata.
Strpljiva
gotovo kao sunčev časovnik,
razumem ono
što ljubav ne razume,
praštam ono
što ljubav nikad oprostila ne bi.
Od susreta do pisma
protiče ne večnost,
već prosto nekoliko dana ili nedelja.
Putovanja s njima uvek su uspešna,
koncerti slušani,
hramovi posećeni,
predeli izraziti.
A kad nas deli
sedam gora i reka,
to su gore i reke
dobro poznate s mape.
Njihova je zasluga
ako živim u trima dimenzijama,
u prostoru neliričnom i neretoričkom,
sa horizontom pravim, jer je pokretljiv.
Sami ne znaju
koliko nose u praznim rukama.
"Ništa im nisam kriva" -
rekla bi ljubav
na tu otvorenu temu.


Вислава Шимборска - Захвалност
 
Tiho - Mira Alečković

Nestajem tako u ovo veče
kada se nebo u moru budi,
postajem i ja sama talas,
obalu daleku koji rubi.

Sedim na steni – ćutim i gledam
kako belina oblak sivi.
jedinom srcu zapovedam
da smelo, gordo do kraja živi,

da bude čovek, da ne vređa
ranu duboku koja već boli,
da tiho, tiho okrene leđa
onome koji ne zna da voli.
 
силвије.jpg
 
Dva sna davljenika - Desanka Maksimović

Isplivavaju iz vode dva bleda lika,
dva sna davljenika.

Jedan drugog žele da spasu,
a jedan drugog na dno vuče;
sad su jedan drugom o vratu,
sad o pasu.

Potonuli u virova kolovrate
dva sna davljenika
nemaju za što da se uhvate,
tla nemaju pod nogama,
ne mogu da dosegnu vasionu
i zagrljeni tonu.

Osim neprozirne vode bezdana,
osim nemuštih podvodnih bića
i pustoga nad njima zenita,
niko o njihovoj smrti ne zna,
niko neće moći ništa da kaže
kad o njinom nestanku ko upita.
 
Čekao sam, čini mi se da sam čekao od početka,
od 11 pre podne,
tad sam se probudio,
tad sam počeo da čekam.
Jeste, jeo sam,
jeo sam dvaput.
Muvao se kraj prozora,
ukrašavao neke kartonske kutije.
Bojio sam ih četkom i vodenim bojama,
negde oko 6 sam pomislio : neće zvati.
Pustili su film na televiziji,
radilo se o nekom momku koji je želeo na fakultet
ali njegova porodica je siromašna,
problemi i nevolje,
deda umire nesrećnim slučajem,
otac slomi nogu i nije sposoban za rad,
ali nekako uspevaju i na kraju
cela porodica prati momka na autobus.
Nije zvala

Ljubavni poziv - Srđan Valjarević
 
~ MOJE SELO ~ Nataša Križanić

Kada dođem tebi
selo moje drago
sve što vidim
to je kao neko blago.

Tvoja polja i ravnice
kao dve su golubice
koje šire svoja krila
oj ravnico moja mila.

Plodna zemljo mog detinjstva
lepi dani tu su prošli
vratiće se tebi oni
i koji su nekad otišli.

Miris tvojih polja i livada
vraćaju me u detinjstvo moje
nema nigde te lepote bajne
kad ptičice zapevaju pesme svoje.

Neznam kad si lepše
selo moje milo
dal s proleća
kada ptice sleću ti u krilo.

Ili leti kad se žito
talasa i zlati
svaka ova slika
mom me selu vrati.

I u jesen
kad se bere grožđe zrelo
i onda je u njemu veselo.

Zima kada dođe
selo malo drema
al i onda vredna baka
neki kolač sprema.

Moje selo u ravnici Srema
ima dušu i lepotu
kakvu niko nema.
 
Naša detinjstva su kriva za sve - Vesna Parun

Odrasli smo sami kao biljke.
A sada smo postali istraživači
zapuštenih predela mašte
nenaviknuti na poslušnost zlu.

Iznikli smo pored putevai sa nama
je rastao i strah od divljih kopita
koja bi nas pregazilai od graničnika
koji bi razdvajao našu mladost

Niko od nas nema dve cele ruke.
Dva netaknuta oka.
I srceu kome jauk nikada nije prestajao.

Svet je u nas ušao neskladno
i ranio nam čela
zveketom svojih ubilačkih istina
i šumom kasnih zvezda.

Starimo. A bajke idu uz nas
kao stado za ognjem u daljini.
I pesme su nam takve kao i mi.
Oteščale i tužne.
 
Zarobljenica vetra – Milan Drašković

Tajno iščekivanje u noći karnevala,
sa nebeskoga svoda grimizna mesečina,
ove večeri, vladarko, kao da si znala –
imaginarnih snova postaješ heroina.

Pre proletnje omame i nežnih uspomena,
tvoja čudna odluka sliči igranju s vatrom –
pri začaranoj noći u Kuli van vremena,
u ponoćni sat imaš sudbinski susret s Vetrom.

Tvoj odlazak znači i kraj karnevalskog plesa.
Dok noć sporo traje i dok zora ne zarudi,
Vetrov uzavreli dah miluje tvoje grudi.

Vešto razodenuta, bez pomisli na sutra,
posve si zbunjena, a nestašna igra Vetra
kao da poručuje: „Predaj se, prinčipesa!“
 
Lenka - Kosta Racin

Otkako Lenka ostavi
razboj i tanku košulju
lanenu, nedotkanu
i na nanulama otide
duvan da redi zlaćani
lice se njeno promijeni,
na oči joj pale obrve,
a usne se bolno zgrčile

Nije Lenka rodjena
za duvan pusti, prokleti,
za duvan žuti otrovni
za grudi – kite rumene!

Prva je godina minula
kamen joj srce pritisnu,
druga je godina minula
bolest joj grudi razdera.
Treća je pak godina
zemljicom Lenku pokrila.

I noću kad je mjesec mlad
svilom joj grob ovijao
vjetrić je tiho nad njome
žalosno, tužno jecao:
“Zašto mi, zašto ostade
košulja nedotkana?
Košulja bijaše darovna…
 
Aleksa Šantić – NE VERUJ

Ne veruj u moje stihove i rime
Kad ti kažu, draga, da te silno volim,
U trenutku svakom da se za te molim
I da ti u stabla urezujem ime.

Ne veruj! No kasno, kad se mesec javi
I prelije srmom vrh modrih krša,
Tamo gde u grmu proleće leprša
I gde slatko spava naš jorgovan plavi,

Dođi, čekaću te! U časima tim,
Kad na grudi moje priljubiš se čvršće,
Osetiš li, draga, da mi t'elo dršće,
I da silno gorim ognjevima svijem,

Tada veruj meni, i ne pitaj više
Jer istinska ljubav za reči ne zna;
Ona samo plamti, silna, neoprezna,
Niti mari, draga, da stihove piše.
 
Hiljadu čuda - Duško Trifunović

U svetu ovom sa hiljadu čuda
svaki čovek živi svoje drame
I moja pesma neka pođe tuda
u svemu tome ima nešto za me.

I baš me briga i sve me se tiče
jer pesma koja dolazi iz tame
i reči njene na molitvu liče
u zvuku njenom ima nešto za me.

U ruci koja maše ili preti
u noći kad su zvezde tužno same
u suncu koje nikad neće umreti
u svemu tome ima nešto za me.
 
Samoća - Desanka Maksimović

Bilo bi mi suviše da sretnem kogagod:
kao reka skrivena smeje se moja samoća
i plavi se nada mnom neba svod.

Ostavila sam za sobom zla i dobra
vezana za radosti sveta.
O, kako se sada smeje moja samoća
u dva, tri malena cveta
što uz put radosna ih pobra'.
Suviše bi mi bilo da sretnem kogagod,
kad daljina ima snova belu draž
i budi se nada mnom neba svod.

Kao pod srebrom trepti na bregu raz
ispod zagrejane magle
i reka u dolini plavi se.
O, kako je dobro, sit ljudi i lutanja,
posaditi ovde svoja ćutanja,
gde radosti kao i osmesi vode
od neba jedino zavise.

I našto bi mi da sretnem sada kogagod,
kad srce moje cveta u samoci
i treperi kao zvezda neba svod.
O, da mi je lepotom neba tako moći
napojiti svaki duše žedni kut,
i nad zeljama prolaznim imati vlasti,
pa hoditi dotle niz beli tudjinski put
dok mi oči zauvek ne zaborave
one sto u dalekom kraju borave,
i za kojima cveta u samoći,
ko cvet u suncu, tuga moje strasti.

Našto bi mi i noćas da vidim kogagod:
puna je mene same moja osama
i ćuti nada mnom neba svod.
Tišina tužna doline uvija
i prozore moje dotiče, kad mine tamom,
zlosluto krilo nocnih kukuvija.

Preliva se noćas mnome moja osama
kao jutarnji cvetovi rosama;
a ni sad još nisam sita drugovanja
duše sa sobom samom.

I mislim: zašto sam ikada srela kogagod,
jer ma s kim bio, čovek je uvek tužno sam,
i vezuje nas samo neba svod.

Usamljen je i onaj kome dušu dam,
usamljena sam i ja i uzalud molim
očima malo duše u ljudi sto prolaze:
sama sam i kad volim,
i sama cu otici u smrt.

O, čovek je s čovekom uvek tužno sam;
vezuje nas samo neba hram
i zemlje tužni vrt.
 
Jedan novembar - Ivo Andrić

Studen. Duboka noć.
Zdaleka prozori kuća svetle.
Svetlost se stazama toči
Ko mnogo tihih sreća
Vezenih na platnu noći.

Vidim kako je dobro
Imati noćas svoj kut,
Sporo i bez svrhe idem,
Gola mi stabla beleže put.

O dobri ljudi, gorko je meni
Kad blješte oči vaših sreća
Na moje mrtvo polje,
Pa ipak sumnjam i ne znam ni noćas
Ni šta je dobro, ni šta je bolje.

Sam svojim dahom grejem smrzle ruke
I slušam kako vreme neumorno
Okreće točak, večno i sumorno,
Svetlost i tamu hiteć da sjedini,
I pređe pokrov, velik i jedini,
Za moju sumnju i za vašu veru,
Za vašu sreću, kao i za moj bol.
 
Tužna pesma - Dušan Radović

Živela jedna gospođa Klara
čudna i stara, vrlo stara …
I nije imala ni mamu, ni tetu,
nikoga, nikog na svetu.

Gospođa Klara je šest mačaka čuvala
na jastucima od žute svile.
Mašne im je krojila, mleko kuvala
pa su site i srećne bile -
belih mačaka šest.

A kad je umrla gospođa Klara,
čudna i stara, vrlo stara,
- jastuke od žute svile niko nije prao,
na doručak niko nije zvao,
a loviti miševe niko nije znao.

Tužne su, tužne i gladne bile,
zaspale su na jastucima od žute svile
i nikada se,
ah, nikad se više nisu probudile -
belih mačaka šest.
 
Jesen - Alfons de Lamartin

Zdravo sunce s krunom zadnjeg zelenila,
požutelo lišće razneto po dolu !
Zdravo! Lepi dani! Mom oku je mila
tužaljka prirode, slična mome bolu.

Sanjarskim korakom pustu stazu sledim:
hteo bih da vidim, po poslednji put,
to nemoćno sunce, koje sjajem bledim
u mrklinu šume preda mnom zaluta.

Da, jesenski dani kad priroda usnu,
u očima mutnim kriju više draži:
to je zbogom druga, poslednji smeh usne
koju će smrt crna zauvek da zbliži.

Tako, spreman rubom života da bludim,
žaleć prošlu sreću mojih dugih dana,
ja se opet vraćam, i pogledom žudnim
gledam blaga što mi behu zadržana.

Zemljo, sunce, polja, prirodo predraga,
ja vam dužnu suzu kraj svog groba dajem:
uzduh je mirisav! A svetlost je blaga!
Oku smrtnika sunce sija svim sjajem!

Sada kad bih hteo sve do dna da srčem
iz putira punog nektara i žuči,
možda vrč gde život ispijah sa grčem
može jednu kaplju meda da izluči!

Možda će budućnost opet da pokuša
da mi vrati sreću što osta bez nade!
Možda, u gomili, neka strana duša
shvata moju dušu, i utehu znade!…

Cvet mirise daje zefiru dok pada;
to životu, suncu, pozdrave je svio;
ja, mrem; moja duša, izdišući sada,
izdahnjuje kao zvuk tužan i mio.
 
KAD ODEM



Kad me jednog dana ne bude u tvom životu,

razmisli da li će te ikad neko voleti kao ja…

Da li će iko kao ja znati ceniti tvoju dobrotu,

hoće li ti iko posvećivati jutra sva…



Znam, prolaziće dani i bez mene,

možda će ti drugi donositi sveže majsko cveće.

Ali, razmisli, na čijem ćeš ramenu sklopiti oči snene,

i da li ćeš ga pratiti pogledom kad na posao kreće.



I ta kafa kojom ćete počinjati dane,

hoće li imati miris usana mojih…

Hoćeš li i njemu pričati da ga voliš,

Ili će u daljini pogled da ti zastane.



Razmisli, malena, da li si se sa nekim drugim smejala više,

da li je u ikom bilo više strasti.

da li te je iko znao ljubiti tiše,

seti se kako sam ti zorom sa usana znao poljupce krasti…



I zato, kad me jednom ne bude u tvom životu,

ja ću čekati tvoj poziv, makar do zadnjega časa,

jer znam da niko osim mene ne poznaje tvojih misli čistotu

I niko kao ja ne zna da ti kaže volim te, očima,

bez izgovorenog glasa…
 
Žene – Dona Ešvort

U ovom životu mi žene smo mnogo toga
majke, sestre, supruge, prijateljice, starateljke.
Mi smo stvoriteljke
mi negujemo
mi smo dom.

Ali iznad svega
mi žene smo magija
mi smo intuicija.

Mi smo proizvod generacija
koje su se borile da se čuju
da im se veruje
da budu osnažene.

A to je moćno.
Kad se žene ujedine
dogodi se magija, prijateljice.

A oni koji vam kažu da nije tako se boje.
Mi se ne bojimo.
Zato se ujedinite u svoj svojoj slavi kad možete
jer možete
jer morate
jer vas pretkinje duboko usađene u vas pozivaju
da to učinite.

I zato što, pre svega,
mi držimo pola neba
a naša polovina mora pokazati onoj drugoj
kakav treba da budeš.
 
Albatros - Šarl Bodler

Dokoni mornari od zabave love
često albatrose, silne morske ptice,
na putu nemarne, tihe pratilice
ladja što nad ljutim vrtlozima plove.

Na daske od krova spuste ih sputane.
Kraljevi azura, nevešti, zbunjeni,
belim i ogromnim krilima skunjeni
mašu k'o veslima na obadve strane.

Maločas prekrasan, a sad smešan, jadan,
krilati se putnik bori s okovima;
s lule jedan mornar duva mu dim gadan
u kljun, drugi mu se ruga skokovima.

Tom knezu oblaka i pesnik je sličan;
on se s burom druži, munjom poji oči,
ali na tlu sputan i zemlji nevičan,
divovska mu krila smetaju da kroči.
 

Henry David Thoreau


Friendship

[...]

Two sturdy oaks I mean, which side by side,
Withstand the winter's storm,
And spite of wind and tide,
Grow up the meadow's pride,
For both are strong

Above they barely touch, but undermined
Down to their deepest source,
Admiring you shall find
Their roots are intertwined
Insep'rably.
 
Ljubav

Volim te
Ne samo zbog toga što ti jesi
Nego i zbog toga šta sam ja
Kad sam s tobom.

Volim te
Ne samo zbog onog
Što si učinila od sebe,
Nego i zbog toga
Što činiš od mene.

Volim te
Zbog onog dela mene
Koji ti iznosiš na videlo.

Volim te
Jer stavljaš ruku
Na moje, brigama pretrpano srce,
I prelaziš preko
Svih ludosti i slabosti
Kojima ne možeš pomoći,
Dok čame u magli,
A ti ih izvodiš na svetlo.

Svu tu moju predivnu imovinu
U koju se niko pre nije
Dovoljno duboko zagledao
Da je pronađe.

Volim te
Jer mi pomažeš
Da iz nabacane hrpe svog života

Izgradim:
Ne krčmu,
Već hram
Da u delima svakodnevnim
Ne slušam prekor
Već pesmu.

Volim te
Volim te
Jer si učinila više
Nego što bi ikada iko mogao
Da učini dobrim,
Više, nego što bi me ma koji usud
Mogao usrećiti.
Bez reči,
Bez dodira,
Bez znaka.

Učinila si sve
Naprosto onim što jesi;
Možda to, na kraju,
I jeste ono
Šta znači – biti prijatelj.

Roj Kroft
 
Horhe Luis Borhes – Trenuci

Kada bih svoj život mogao ponovo proživeti,
Pokušao bih da u sledećem napravim više grešaka,
Ne bih se trudio da budem tako savršen,
Više bih se opustio,
Bio bih gluplji nego što jesam,
Veoma malo stvari bih ozbiljno shvatao.

Bio bih manji čistunac.
Više bih se izlagao opasnostima, više putovao,
Više sutona posmatrao, na više planina se popeo
Više reka preplivao, na još više mesta išao,
Na koja nikada nisam otišao,
Manje boba jeo a više sladoleda,
Imao više stvarnih a manje umišljenih problema.

Bio sam od onih koji
Razumno i plodno prožive,
Svaki minut svog života imao jasan uz trenutke radosti,
Ali kada bih mogao nazad da se vratim,
Težio bih samo dobrim trenucima.
Jer, znajte, život je od toga sačinjen,
Od trenutaka samo, koje ne propuštajte sada.

Ja sam bio od onih što nikad nigde
Išli nisu bez toplomera,
Termofora, kišobrana, padobrana.
Kada bih opet mogao živeti lakše bih putovao.
Kada bih ponovo mogao živeti
S proleća bih počeo bosonog hodati
I tako išao do kraja jeseni.

Više bih se na vrtešci okretao,
Više sutona posmatrao i sa više dece se igrao,
Kada bih život ponovo pred sobom imao.
Ali, vidite, imam 85 godina i znam da umirem!
 
Sonet 18 – Vilijem Šekspir

Da kažem da si k’o čari letnjeg dana?
Dok tvoj dražesni lik nežnošću odiše,
Vetar strese majske pupoljke sa grana,
A letnji period kratak je odviše.
Nekad nebesko oko blještavo bukne,
A nekad zlatni nebeski lik potamni.

Lepota od lepote zna da uzmakne,
Zbog slučaja il’ pri prirodnoj promeni.
Ali tvoje leto je večno – ne vene.
Dani bez lepote neće da se dese,
Niti ćeš sa smrti izmešati sene,
Kad te ova pesma u večnost uznese.
Dokle ima daha i gde zena sleti,
Dotle ćeš i ti kroz stihove živeti.

S engleskog prepevao Milan Drašković
 

Back
Top