Miroslav Antić

  • Začetnik teme Začetnik teme malecka
  • Datum pokretanja Datum pokretanja
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.
MOLITVA

Ovo nije ispovest.
Ovo je gore nego molitva.
Hiljadu puta od jutros kao nekad te volim.
Hiljadu puta od jutros ponovo ti se vraćam.
Hiljadu puta od jutros ja se plašim za tebe,
Izgubljenu u vrtlogu geografskih karata,
Za tebe, podeljenu, kao plakat,
Ko zna kakvim ljudima.
Da li sam još uvek ona mera
Po kojoj znaš ko te boli
I koliko su svi drugi pred tobom bili goli?
Ona mera po kojoj znaš ko te otima, a ko plaća?
Da li sam još uvek među svim tvojim životima
Onaj komadić najplavljeg oblaka u grudima
I najkrvavijeg saća?
 
Kad umrem,
tako mi je žao što će mi obući frak
i zadenuti u rever cvet umesto rane,
a ja sam za života
sa vojničkih košulja uzimao kroj.

Zar niste primetili da mi se oči
nežnije od aprila
duboko negde u vidicima
večito potmulo dime!

Ja sam onaj neznani junak
koji je bezbroj puta s vama odlazio u mrak
i ponovo se vraćao u svaki živi stroj
od Termopila do Hirošime.

Dobro zapamtite ovu koračnicu
sastavljenu od reči pomalo prljavih i modrih.
Hteo bih da se ona zarije u vaše srce
kao bajonet u vojničke živote.

Ja sam sadio groblja u travi
i iz kalpaka srkao čorbu na Odri;
ja sam Evropu kupio za jetrenu paštetu,

a ujutro joj pucao u trbuh od sramote.

Dobro zapamtite ovu koračnicu.
Ja sam nosio brnjicu od bodljikave žice
i pevao i smejao se
ponekad i polulud od bolova.

Ja sam bio kapela,
ljuljao sam se obešen i žut na raskršćima
i zvonio kao zvona celog sveta sam.

A danas,
samo sam obična kožna vreća puna kostiju
i sećanja
i olova,

ali bar znam da me niko neće prevariti
jer suviše znam.

Kad čujem tišinu,
zatvoriću se u sobu i jaukaću.
Tišina je zločin s predumišljajem,
topla i meka omča licemerja oko vrata.

Tišina je lirska međuigra za fabrikovanje dece
i dvoličan način da se čovek izleči od straha
i pokuša da bude još jednom jak.

Samo,
ja više nemam hrabrosti za takvu ljubav
zbog koje ću ponovo ići da ubijam
mrtve vojnike iz poslednjeg
i pretposlednjeg rata.

Dobro zapamtite ovu koračnicu.
Hoću da vam se zarije duboko u gola srca
kao usijana zvezda u avgustovski mrak.

Ja,
koji sam nekad zubima srljao
u zadimljene godine
i šakama vidike deljao i dero,
ja,
koji sam nekada mlatarao vetrenjačama udova
i gromko pevao velikim poderanim ustima,
taj isti ja,
danas,
samo sam mali,
žalosnosmešni,
neregrutovani heroj,
osuđen da raspredam paučinu svakidašnjice
svojim rapavim prstima.

Ismejaće me
ako gospođu mater,
bože mi oprosti: trudnu,
uhvatim za ruku i odvedem na bal,
da bi buduće bebe bele od mleka i zuba
naučile na vreme dvoličnost ove igre
u kojoj se gomila uskomešala.
Izrugaće se
što ne razumem ovu svilenu tugu
i ovu svilenu ljubav,
i što od iste duge krojim i šal
i vešala.

Da su bar zadimljene davne godine,
ne bi imalo šta da se objašnjava.
Reklo bi se: bio je,
pa šta,
- bar zore na njega liče.
A ovako sam penzionisani budilnik
koji uvek zakašnjava
iako srljam da prvi svitanja otkukuričem.

Ponekad mi se još u očima
usire daleki vetrovi što zaudaraju na pokolj,
zar niste primetili,
usire se davni riđi brodolomi,
pa lomim sanjive ruke od bola i od želja.

Tu neće moći da pomogne nijedan očni lekar:
nama su duše razroke jer gledali smo široko,
široko kao kraj u kome su nas okotile
matere naše ružne i voljene
zelene od loze i kiša,
žute od sveća i ćutanja,
i plave od uspavanki i veselja.

Šta ću ja u ovoj tišini
kad sam za nemire stvoren?
Šta ću tu gde je ljigavo
od negovanih ruku?

Sunce mi se kao svrdlo uvrće u potiljak
i poslednji se osmeh od moga daha zborao.

Sad i ako tuku
- drukčije nekako tuku,
i nijedan mrav nije postao orao,
mada je dosta da samo poželi
i postao bi orao.

Nema više oluja.
Reke odevene u kičme od mulja,
u bedra od riba,
odevene u trbuhe od algi,
ravnodušno teku.

Nema više oluja
u krvi žutih trava
i grana nad bivšim brzacima.

Šta mi vredi da izvirem
i svake noći sanjam da ću odlutati nekud,
kad sam izgubio ušće,
pa se smušeno osvrćem i kotrljam preko obala
pod nebom
preoranim sunčanim zracima.

Pokušao sam najiskrenije,
ali ne razumem se u kamenje što miruje
i to mi je sva krivica.

Možda sam samo zbog ljuljaški imao obraza
da ostanem
ovom svetu u gostima.

Inače,
šta ću ovako divno lud sa ovih 25 ptica
u mojoj krvi i kostima?

Možda postoji nekakva molitva koja sve rešava
i sve oprašta.
Možda i u kockama uzidanim u drumove
živi nekakav nemir neprestan i dug.

Ali šta ćemo kad nas ima i ovakvih
koji uvek ponovo moramo da cvetamo
kao bašta
od aprila do septembra,
pa onda opet ponovo tako,
i ponovo,
i ponovo u krug.

Šta ćemo
kad smo se mi trudili sve da razumemo
a nismo sve razumeli?

Šta ćemo kad smo pošteno navlačili bezazlene grimase
na oljuštena lica?

Šta ćemo
kad smo silom u sebi davili grmljavine
i šumeli,
ali nakazno šumeli,
nepromišljeno razapeti između račundžija
i samoubica?

Da su mi opet one stare, zadimljene godine,
lako bi mi bilo da se igram ludosti
i drveću u kosu vezujem duge.

Ili da širim ruke neka se slapovi neba
na mene s urlikom ruše.

Svraćao bih u jednu divnu krčmu
na drumu odavde do tuge
gde su stolovi burad baruta,
a gosti smeju da puše.

Javno bih okolo pričao da sam toranj,
da strah za oblake značim,
i trčao bih niz polja
da se s matorim šumama rvem.

Uopšte,
lako bi mi bilo da se igram ludosti
i u sve dane žmureći zakoračim,
pa posle,
kad se osvrnem,
da pljunem na katastrofe
koje su pretile da me zgaze i smrve.

A ovako,
u meni sve vreme škrguće
jedan neugledni Don Kihot
i ja bih večito da se borim!

A trube su pretopljene u čajnike.
Sad ponovo samo violine sviraju.

Svake večeri tempiram krevet i budilnik
i opet nikako da izgorim,
jer i mine su postale starije i pametnije,
pa prvo dobro razmisle,
a onda – ne eksplodiraju.

Pustite neka za mnom kao slučajno
mašu zelene ruke granja.

Pustite neka na mene pljušte svetovi.
Moram da kisnem ovako nerazuman.

Oprostimo se od nekih stvari običnim gestovima
i odlutajmo bez osvrtanja.

Sačuvajmo oči za nove neke svetlosti
što se ljušte kao cvetovi
iza prvih šuma.

A kad me budu proneli
govoriće se kako je umro jedan jablan
koji je svakog jutra brstio visine,
pa je svu njušku zvezdama pozlatio.

Ispašće
kao da nisam živeo do bedara u mulju
u barama zelenim.

Najzad:
ako izbrojimo na prste,
- svima se isto hvata.

Mojsije,
onaj što je rasklapao mora
i izmišljao obećane zemlje,
zakonodavac i pesak
i ukrotitelj hlebova,

Odisej,
onaj što je svisnuo od zevanja i dosade
kad se vratio,
i ja,
- svi mi smo na kraju pošteno udešeni.
Izmisliće da smo vodili drvorede,
a bili smo samo procvetali čiviluci
za sušenje odranih koža.

Izmisliće da smo u dahu nosili svežine,
a bili smo ustajali u svojoj nespretnosti,
odeveni u nakazanu koru.

Ništa mi nismo uticali na jutro
da se ne presijava kao oštrica noža.

Živeli smo,
i sa životinjskim smislom za praktično
organizovali zanimljive programe
za telad koja čekaju,
dok smo odraslima vezivali za gubice
korpu ćutanja
uoči poslednjeg velikog crvenog mukanja
u zoru.


Epitaf za obmanute
 
Reka bi mogla da bude...


Reka bi mogla da bude
okean, ako se zgrči
toliko ima u sebi
ogromne, večite vode.

Al ako ikada zapne
i umori se dok trči
umreće bez daljine,
umreće bez slobode.

Umreće u njoj vetar.
Umreće sume i žita.
Umreće bokori sunca
što se uz obalu pletu.

Zato ne sme da stane
i zato večito hita,
sa usnama od vode,
najžednija na svetu!
Tako zamišljam nebo.
 
.....Dišu uz mene zvuci drukčije živi, a stvarni. I u svemu sam prisutan.
To priroda pokušava šapatom da mi objasni na svom nemuštom jeziku kako se biva sebi, sam sobom, jasan i dovoljan u svetovima bez ivica koji se zovu: samoća.

Grom u tišini neba jasna je poruka kosmosa. U oluji je deo grmljavine, tek mrmljanje.
U samoći smo ljudi. U čovečanstvu smo metež....

Vuk
 
JASTUK ZA DVOJE


Ovo je pesma za tvoja usta od
višanja i pogled crn.
Zavoli me kad jesen duva
u pijane mehove.
Ja umem u svakoj kapiji
da napravim jun.
I nemam obične sreće.
I nemam obične grehove.
Podeliću s tobom sve bolesti i zdravlja.
Zavoli moju senku
što se tetura niz mokri dan.
Sutra nas mogu sresti ponori.
Ili uzglavlja. Svejedno:
lepo je nemati plan.
Zavoli trag mog osmeha
na rubu čaše, na cigareti, i blatnjav
hod duž ulica koje sigurno nekuda vode.
Čak i kad ti se čini da ih mi nekud vodimo,
one se smeškaju blago i nekuda nas vode.
Bićemo tamo negde možda suviše voljeni,
potpuno neprimetni, ili javno prokleti.

Miroslav Antić
 
Izgleda, prestao sam da volim


Izgleda, prestao sam da volim. Počeo sam da mislim ljubavlju. Izgleda da sam izdao najlirskije u sebi. Počeo sam da mislim osećanjima.
Sedi uz mene i gledaj kako se vatra za dimom, upregnutim u varnice, polako uliva u nebo. Ne pitaj posle otkud u ovom samotnom kraju takvo obilje zvezda.
Kad odem, vazduh će postati pomalo rapav i boleće. Na usni. I u grudima. A o napuklom miru kamenja, zemlje i cveća, bolje da i ne govorim.
Ako je život materija, ako su osećanja materija, pa eto: i večnost ako je materija, ipak ostaje ono što se ne da objasniti.
Postoji nešto na svetu, nešto, a u to sam siguran, što nikad neće biti samo od materije. To su ta moja pitanja, milion puta brža nego svetlost.
 
Da se ti nisi rodila, neko bi morao biti voljen
na ovom mestu da se ja nisam rodio,
neko bi umesto mene bio tu da te voli.
Drugi bi primili poruku i drugi bi produžili to
što se zove beskrajno.
Veruj mi, prva ljubavi, nemoguce je voleti
prvi put u ovoj večnosti.

Miroslav Antić
 
....Ovde se smatra čašću i viteškom vrlinom kad poniziš do samrti sve što te nadvisuje spretnošću, snagom, lukavstvom i umom.

Uši sam zalepio lišćem.
Jesam li dovoljno slobodan da sebe mogu smatrati poštenim, valjanim i smirenim? Naslanjam glavu na kamen i tonem u njegovo naručje. Drveće krošnjama njuški brsti zalutala jata.
Duša večernje rose postaje moja duša. Telo večernjeg umora postaje moje telo....


VUK
 
Samoća

Svoju snagu prepoznaćeš po tome
Koliko si u stanju
Da izdržiš samoću.

Džinovske zvezde samuju
Na ivicama svemira.
Sitne i zbunjene
Sabijaju se u galaksije.

Seme sekvoje bira čistine
Sa mnogo sunca, uragana i vazduha.
Seme paprati zavlači se u prašume.

Orao nikad nije imao potrebu
Da se upozna sa nekim drugim orlom.
Mravi su izmislili narode.

Svoju snagu prepoznaćeš po tome
Koliko si u stanju
Da prebrodiš trenutak,
Jer trenutak je teži
I strašniji i duži
Od vremena i večnosti.
 
Vuk

...Hteo sam da mu kažem: Ne mogu ja vas ubiti. Nisam ni lovac ni pravednik. Ja sam nešto sa strane, nešto čime se staklo umotava da ne prsne.
I najzad, ja sam jedini koji u planini veruje da ste vi, vuče, besmrtni.
Pustite me da verujem i odem odavde žmureći. Umrite mimo mene.

Hteo sam da mu kažem, a ništa nisam rekao. Hteo je da mi kaže da me je sasvim razumeo.

I kad sam pomislio da ce živeti zato što je bog neuništiv, on je tako odjednom, tako strašno odjednom, skočio usred vira.

Stajao sam izbezumljen. Umro je najveći vuk koji je ikada živeo na ovom najmanjem svetu.
Kako je, onako ogroman, stao u tesnu smrt?

....
 
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

Back
Top