Miroslav Antić

  • Začetnik teme Začetnik teme malecka
  • Datum pokretanja Datum pokretanja
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.
PROROČANSTVO

Ne osećati hladnoću,
ni munje koje grme
i s vriskom paraju nebo.

Nasmejan, otići mirno.

Pretočiti se u vodu,
u vazduh,
u zemlju,
u šume,
ovakve jedne noći
pod maglom neprozirnom.

I onda:
živeti prostran.

Biti do kraja sveta
sve što se doseći može.

Nikada ne ostati mali.

Biti miris i boja,
biti tišina u vetru,
i biti okean zvezda
što se u vecnost pali.

Miroslav Antić
 
SVE MOJE NEŽNOSTI I GLUPOSTI

Sve moje nežnosti i gluposti
još uvek na tvome pragu spavaju
kao mala kudrava štenad
na mokrim,
nabreklim,
crnim sisama gospođe kučke.
Sasvim sam zakopčan od sluzokože do duše.
Ova 32 zuba još uvek ljubav
samo za tebe jecaju i pevuše.
Ti ćeš me, nadam se, shvatiti.
U ogledalu vidim:
sve je
zauvek
gotovo!

Uplašeno sam pijan
i prazan
i sam.
Ponekad neko naiđe da me nespretno pazi,
neko, kome ja, zaista, naivno, zaista bez zlih namera,
već posle druge čaše otkrijem putokaze
koji vode od tebe
do moga usijanog temena.
Nikome nemoj reći
ali dok ležim ovde kao ispražnjen sarkofag
i nešto mudrujem o sreći,
trudim se da bar malo zabrinute dobrote
tom drugom nekom dam.
I dok umire drveće
i susnežica po lišću gazi,
trudim se da mu bude dobro,
makar mrvicu dobro,
u ime izvesnog aorista moje ljubavi
i davnoprošlog vremena.
Dalje ne bih imao ništa više da ti javim.
Pijana od hladnoće, subotnja noć se valja.
Satovi su već odavno povečerje odsvirali.
Dalje,
zaista, ne bih imao ništa više da ti javim.
Jedino, možda to:
da si ostala najlepša medalja
iz najlepšeg rata u kojem su mi srce amputirali.
Gospođice,
ja nisam za tobom bio onako obično,
gimnazijski zanesen.
U meni je sve do tabana minirano.

Miroslav Antić
 
Poznata je ona basna o lisici koja je zvala prijatelje u goste, pa umesila kolačiće od blata i motala ih u čokoladu i šećer. Što su gosti mogli, nego - da se najedu zemlje iz pristojnosti.

Kad god privirim u neki disko-klub, ja se setim te basne. Isti su to kolačići, ista je to gozba, samo što ovde gosti jedu zemlju od srca, kao da nikad ništa bolje u kulturi nisu videli.

Nije važno što će neko ostati sluhom feleričan. Nije važno što će neko ostati zaglupljen, jer ništa drugo ne radi, nego kao papagaj ponavlja onih dvadesetak hitova i to mu je celo obrazovanje. Nije važno što nam sportski tereni zvrje prazni, kad se ta ista omladina još kako dobro giba u zagušljivim prostorijama gde se dim može seći nožem i mazati kao puter. Nije važno što na koncertu, na izložbi slika, u teatru, mlade jedva možeš da izbrojiš na prste obe ruke...

Pa, dobro, a šta je onda važno, drugovi?

- Baš je odvratan dan - veli mi juče jedna učenica od sedamnaest godina, u kući njenog oca, za stolom njenog oca, dok njen otac i ja govorimo o Velaskezu i Čičikovu, Gariju Kuperu i Fokneru, Fišeru i Lunohodu, urbanističkom planu Limana III i debaklu OFK Beograda.

Ceo svet su za nju španska sela. Sedi i švaće gumu, ponekad napravi neki mehur koji prasne, pa onda opet žvaće i kunja.

- Baš je odvratan dan - kaže - kad nema disko-kluba.

A meni dođe, sramota me da kažem, dođe mi da je opalim šakom preko usta, da joj isteram tu gumu na uši. Eto, baš mi tako gadno nešto dođe u dušu i sam drhtim.

Otac sleže ramenima.

- Nije mi žao što ide u disko-klub - veli - ali mi krivo, brate, što je samo to interesuje. I ništa više...

- Ko je to Ajzenštajn? - upitao sam je.
- Fizičar. Tamo neka teorija. Mi smo učili da se zove Ajnštajn. Dobar štos, zar ne?

Štos ili ne, tek? stvarno se pitam ima li i drugih vrsta zabave? Bežanje u površnost je trenutno najlakši način da se preživi mladost. Onda dolaze godine preispitivanja. I mnogima savršeno nije jasno kako ih je to i zašto život zaobišao.

Pišem ovo sa malo tuge posle prekjučerašnjeg obilaska dva disko-kluba. Nisam mogao da sažvaćem kolačiće od blata, čak ni iz pristojnosti, a kamo li oduševljeno, od srca.

Đavo me zna - valjda pripadam onima koji su drukčije gladni.


"Kolačići od blata", Mika Antić
 
KAD VOZ ODE

Kad ti voz ode,
sakrij pod pazuh smotuljak moga duha.
Biće mi lakše da sve zaboravim
ako znam da me se neko seća.
Biće mi lakše ako znam
da smo skuplje plaćeni tamo
gde smo se besplatno delili,
nego gde smo se pogađali i prodavali.
Inače,
ako misliš da se ova stanica zove: sreća,
izvini,
uopšte se ne zove: sreća.
Ako misliš da se nas dvoje nismo poznavali,
izvini,
mi smo se divno poznavali.
Hoću da podelimo noćas
ovu poslednju krišku sna i ćutanja
i sažvaćemo je
svako nad svojim krilom alapljivo i gladno.
Zar ne nalaziš da je dirljivo smešna
ova mala čekaonica između lutanja i lutanja?
U redu:
presedećemo još koji nestrpljiv sat,
a onda jutarnjim vozovima otputovati,
otputovati,
otputovati,
bajagi – iznenadno.

Miroslav Antić
 
SENKA

Zbog svega što smo najlepse hteli
hoću uz mene noćas da kreneš,
ma bili svetovi crni ili beli,
ma bili putevi hladni il vreli,
nemoj da žalis ako sveneš.

Hoću da držis moju ruku,
da se ne bojiš vetra i mraka,
uspavana i kad kiše tuku,
jednako krhka, jednako jaka.

Hoću uz mene da se sviješ,
korake moje da uhvatiš,
pa sa mnom bol i smeh da piješ
i da ne želis da se vratiš.

Da sa mnom ispod crnog neba
pronađeš hleba komadić beli,
pronadješ sunca komadić vreli,
pronađeš života komadić zreli.
Il crkneš, ako crći treba,
zbog svega što smo najlepše hteli.
 
PERINA DRUGA OBALA


Bio sam neki dan u Banoštoru, u kafani kod "Nane", mnogo sam bio tužan, svaki put neka tuga na mene se navali, kao slon, poklopi me, prignječi; a i ja sam pre svega čovek, pa tek onda sve ostalo; zarđam od tuge, škripim, kloparam od tuge... Sretne me jedna devojka. Veli: ja sam Perina kći. Pera umire.

Pera Lapov je moj prijatelj, najveći alas na Dunavu, od Slankamena pa gore do Iloka, gromada od čoveka, Begečanin jedan sa mnogo dece i mnogo duše, drugarčina i nevoljnik, umetnik riblje čorbe i genije šarana u mundiru, jedna violina od alasa, eto šta je, jedan posto one druge obale na koju sam gledao i plakao.

Nađem čamac. Sednem sa nekim ljudima. A tu sam, u istom tom Begeču, negde kod Jame i kod Sretine čarde snimio svoj prvi kratki film "Druga obala" gde je taj isti Pera Lapov, u narodu nazvan Lapoš, igrao glavnu ulogu, zajedno sa Čedom Mihajlovićem. Sedim u čamcu, praznik je, ljudi se vesele, a meni magla u očima, suze, gledam na onu drugu obalu, Perinu obalu, a on leži tamo, preko u Begeču, skvrčen, sasušen od raka.

— Što plačeš sinko? — upita me jedna žena i ja joj priznam.

— Nemoj da ideš kod Pere — kaže mi jedan čovek — to više nije Pera, to je parče od Pere. Nećeš ga ni prepoznati.

Pera je bio bog Dunava. Posejdon Dunava. Sad ga nema na reci. Čamci se ljuljaju, vrbe mi nekako tužnije i pogurenije, ni voda mi ne miriše na proleće, ceo svet mi crn, kod Srete na čardi ne čujem pesmu, plačem tako zbog praznih čamaca. Zbog kanala kojim možda nikad više zajedno nećemo uploviti u Jamu, zbog mene i njega, zbog ljudske sudbine, zbog toga što ne mogu da razumem strahotu; danas si živ, jak kao četiri bizona, čamac na leđima vučeš, a kroz dva meseca jede te nekakva boljka i ti, jednostavno nestaješ.

Plakao sam isto zbog Mileta Radujkova kad ga je ubila ista boljka i nije mi bilo jasno kako odjednom čovek može tako da nestane. Kao maslačak. Duneš u njega. I nema ga.

Sad mi boluje i Pera Lapov. Najveći alas koga je ikada imao Dunav od Iloka do Slankamena i natrag. I ja siđem na begečku obalu, plačem i pođem, pa se vratim.

Neću da vidim Peru takvog. U mom životu nema takvog Pere. Hoću da svi ostanu onakvi kakve sam ih video poslednji put, nasmejani, divni, detinjasti.

Sad mi se čini da sam srećan. Pustiću film "Druga obala". Sačuvaću čoveka. Dokle god postoji Begeč i Dunav, ostaće uspomena na njega, alasa čiji je deda bio alas, čiji je otac bio alas, čiji su sinovi alasi, Peru rođenog u čamcu, Peru koji je odrastao u čamcu, Peru koji je, teško meni i njemu, sada u krevetu.

Otišao sam u Banoštor. Pobegao. A tuga se još gore navalila na mene, kao dva slona, a druga obala, Perina obala, mahala mi je vrbama i, đavo ga zna zašto, odjednom je počela kiša, pa smo plakali zajedno i Banoštor i ja, i nebo i Dunav.
 
Ako bilo kad osetiš da mrtve stvari koje držiš
odjednom menjaju boju i počinju da dišu,
moraš ih sam završiti; niko ne može da te zameni.

Jer, niko izvan tebe nema tu britku preciznost
što izdvaja iz prolaznog oklop od zelenog vetra,
u kojem neotporno i pihtijasto podrhtava
meko i vlažno klatno tvoje uobrazilje.

Svako može da postavi tvoj osećajni skelet
i oko njega ovije tvoje najdivnije namere
i utisne u koru nemire tvoga uma kao bore.

Ali, to je još uvek tebi dalek i neprirodan
način kroćenja večnosti.

Niko na svetu nije ti,
i zato niko ne može ni završiti tvoje delo.

Nikog nemoj da pitaš šta znači neko delo.
Otkud on zna, kad nije: delo?

Uzmi u ruke materijal i na sebi to proveri.

Nikog nemoj da pitaš šta znači neka izložba.
Izložba nije ono što ti je pokazano.

Ti se pokazuješ njoj.
Dužnost je izložbe da te vidi.

Stani pred delo i zahtevaj
da ti objasni šta ti značiš.

Ako već odlučiš da gledaš,
svaki put istu stvar vidi sasvim drukčije.
Ista je linija drugi put nova linija.

Ne veruj onima koji ti uporno tvrde
da imaš samo jedno čulo vida.

Koliko tvojih očiju nikada nije progledalo?
Koliko tvojih očiju, dok obuhvata ovo,
vidi i nešto ono, čega uopšte nisi svestan?

Koliko tvojih očiju nikada neće saznati
da su bile i oči?

Ako se usudiš da stvaraš, moraš imati dokaza
da istu stvar još jednom dotičeš prvi put.


Ako bilo kad osetiš
 
Kad sam rođen, svi mi kažu da sam bio jedna lepa beba. Lepa kao na reklami od sapuna. Samo su me zamenili u porodilištu za nekakvo gadno dete, nosato i buljavo. A šta možeš: takav ti je život...

I ne znaš koliko kao ti - takvih večeras ponovo nekog nemaju. I ne znaš koliko kao ti - istih za susret sa tobom baš sad se spremaju. I ne znaš ko su to, kao ti - divni i što su jastuke suzama vlažili. A lepo ste se mogli sresti, samo da ste se malo potražili. I krećeš u život s pogrešnim nekim. S drukčijim nekim. Nekim dalekim.

Mašta je čarolija.
To je umeti videti vetar i čuti sneg kako pada; umeti dotaći prstom sumrak na prvom uglu i osetiti na usni sanjivi ukus mesečine.

Ovde ti ostavljam dve prazne strane, jer ne umem da napišem pesmu o srcu. Molim te, napiši je sam. Ti to znaš bolje od mene. I zalepi svoju sliku.

Moja ljubav je kao pregrejane lokomotive. One što napuštaju šine i skreću poludele svetom, nekuda sasvim levo, nekuda sasvim beskrajno.
Moja ljubav je kao kad se poskidamo bosi, do srca bosi, do sramote bosi.

Neko je negde rekao i hvala mu:
"Da bi se istinski volelo, treba odrasti do deteta!"

Oprosti mi što te gazim poljupcima i psovkama milovanja budim iz sna.

"Uopšte nije važno imaš li neuredne džepove, neurednu frizuru i domaće zadatke. Najveća nevolja na svetu je sine moj, imati neuredan um."

"Samo onda kad i mi tražimo moći će neko i nas da sretne."

Ko se nikada ne usudi, taj nikada nije ni živeo.

Ni sebi ne veruj previše. Jer, i kada poslednji čovek ostane sam na svetu, biće u njemu dvojica: jedan će drugoga varati.

Jednom su me pitali zašto sam tako gimnazijski zaljubljen u Novi Sad. Nisam umeo da odgovorim. Jer sa najdražim gradom je kao i sa najdražom ženom: nikad nećemo uspeti da objasnimo ni sebi ni drugima šta nas je to tako vezalo...

Tešimo se malom srećom, ali nema male sreće, male bolesti ni malih ljubavi. Ili jesu ili nisu. :)

To, kako da se voli, ne uči se iz knjiga, ne uči se u školi. To se uči iz sebe, kad se otvori srce, pa boli, ili ne boli.

Boliš me. Ne preboliš me. Razboliš me. Razbolim te. Mrzim te. Ne prebolim te. Gorim te. A ogoliš me. Goriš me. A ogolim te. Volim te. Stvorim. Oborim. Ne volim. Volim te.

Zamislite, ona kaže da ne voli ruske romanse. Kad sam joj pevušio - ništa. Slegne ramenima i kaže: ne podnosi ruski jezik. Suviše joj je mek. Onda sam čitavo prepodne govorio samo ruski.

Pobrkali smo snove. Sad ćemo se zameniti. Vi meni vratite mene, ja ću vama vratiti vas.

Devojčica mnogo znam. Ako neka bude htela, ceo svet ću da joj dam, i dalje do kraja sveta na pedeset puškometa: bar još dva-tri sela. Kupiću joj šal od svile da ga vetar zatalasa. Slomiću je kroz aprile rukom oko pasa.

Voli najžešćom nežnošću, kao da živiš jedini put i nikada više.

Zamislite tu nesreću kad neko ne ume da bude ono što zaista jeste, i da u tome što jeste bude i svečan i uspravan, nego vam stalno zavidi što ne zna da bude: "vi".

Na ulici smo se posvađali, onda smo se dugo ljubili, i bilo je jasno da je volim.

Posle tebe će ostati iste ulice,i deca sto uče u školi da crtaju proleće, i raznosači novina, i niko neće za tobom posuti kosu pepelom i poludelo kukati prema mesecu, mada si u sivim očima nosila svet koji je vredeo više nego svi ratovi, hidrocentrale i zgodici na berzi i ruletu.

I dvadeset četvrta ljubav mora biti prva, ako je prava. I kad se jednom u dubokoj starosti sretnemo u nekom domu penzionera, pa pred Novu godinu ili neki drugi praznik odigramo zajedno jedan valcer ili tango i zaljubimo se jedno u drugo 3681. put, neka i to bude samo prva ljubav i nijedna više.


Miroslav Antić
 
NOSAČ

''Oduvek sam se divio onima koji umeju da nacrtaju dugačko, široko i visoko.

Oni su sigurno shvatili dokle se prostire beskraj, kad im je tako lako da ga vide i izmere.

Oduvek sam se čudio onima koji razumeju znake u kalendarima, datume, mesece, stoleća, ili stanu pred sat i pročitaju večnost.

To mora biti suluda i neobična hrabrost usuditi se komadati i usitnjavati vreme.

Kameni mir daljine sav je presvučen mojom kožom.

Sklapam oči i osećam: sve ono što sam bio, i ono što sam sada, još uvek nisam ja. To je tek priprema za mene.

Koliko znam da pitam, toliko znanja mi i pripada.''


Zbirka~ Hodajući na rukama
 
Nikad nemoj da se vraćaš
kad već jednom u svet kreneš
Nemoj da mi nešto petljaš
Nemoj da mi hoćeš-nećeš.
I ja bezim bez povratka.
Nikad neću unatrag.
Sta ti znači staro sunce,
stare staze,
stari prag?
Tu je ono za čim može da se pati
Tu je ono čemu možes srce dati.
Al' ako se ikad vratiš
moraš znati
tu ćeš stati
I ostati.
Očima se u svet trči
Glavom rije mlako veče
Od reke se dete uči
ka morima da poteče.
Od zvezda se dete uči
da zapara nebo sjajem.
I od druma da se muči
i vijuga za beskrajem.
Opasno je kao zmija
opasno je kao metak
da u tebi večno klija
i ćarlija tvoj početak.

Ti za koren
nisi stvoren
Ceo svet ti je otvoren.
Ako ti se nekud žuri,
stisni srce i zažmuri.
Al' kad pođeš - nemoj stati
Mahni rukom.
I odjuri.
Ko zna kud ćeš.
Ko zna zašto.
Ko zna šta te tamo čeka.
Ove su želje uvek belje
kad namignu iz daleka.
Opasno je kao munja
opasno je kao metak
da u tebi večno kunja
i muči se tvoj početak.
Ti si uvek krilat bio
samo si zaboravio.
Zato leti.
Sanjaj.
Trči.
Stvaraj zoru kad je veče.
Nek' od tebe život uči
da se peni i da teče.
Budi takvo neko čudo
što ne ume ništa malo,
pa kad kreneš - kreni ludo,
ustreptalo,
radoznalo.

Ko zna šta te tamo čeka
u maglama iz daleka.
Al' ako se i pozlatiš,
il' sve teško,
gorko platiš,
uvek idi samo napred.


Nepovratna pesma
 
"Grlili ste me a ipak niste znali gde sam.
U tom očajničkom neznanju tražili ste da odredite svoje mesto u meni.
Jedno je: platiti ulaznicu a drugo: platiti izlaz.
Ko udje, a ne ume da izidje nije trebalo ni da se bavi kretanjem..."
 
".......Pravim se da sam trom sanjar. Nespretan penjac. Spor saputnik. Pravim se da mi je tesko da se savijam preko belih ostrica realnog. Pravim se da mi nedostaje hitrina iznenadnog skracivanja u tacku i produzetka u nedogled... Ja ne upoznajem svet, vec ga samo prepoznajem. Ne idem da ga otkrivam, nego da ga se prisetim, kao nekakve svoje daleke uspomene. Jer mnogo puta sam bio gde nisam jos koracao. I mnogo puta sam ziveo u onom sto jos ne poznajem. I mnogo puta sam grlio to sto ce tek biti oblici. Zato izgledam izgubljen i neprestano se osvrcem. A u sebi se smeskam. Jer, ako niste znali, svet je cudesna igracka. Moze li se izgubiti neko u nekakvom vremenu i nekakvom prostoru, ako u sebi nosi sva vremena i prostore?... Smeta mi krov da sanjam. Smeta mi nebo da verujem...”
 
Probaš i uspeš...

I odjednom sam shvatio:
postoje reči bez usana.
I verovanje bez daha.
To je nekakav izazov onoga što je ispred nas,
kao da te začikuju da nešto nećeš uspeti,
a ti probaš i uspeš.

Zamisli da si sova i dužnost ti je da žmuriš
i da se bojiš svetlosti.
A ti se čvrsto zarekneš i hipnotišeš sunce.

Objašnjavanjem stvari,
oduzimamo im nešto od one lepe čarolije,
od onog zlatastog omota,
ispod kojeg se kriju tolika čudesna
značenja svega što izgleda isto.

Reči su iskraćale. I iznošene. I krpljene.
Mereno od pre vremena i mnogo posle vremena,
ostaje samo smisao kao čudo svih čuđenja.
 
rvevdy.jpg
 
Ne daj da te prevari pogrešni vrač pogađač,
lažljivi čitač zvezda, koji od silnog gledanja
u ovozemaljske stvari, ređe nego ti vidi nebo.

Koliko ja razumem, najveća je sloboda kad nisi
svestan da si slobodan. Ono što osećaš i kao
najmekšu svilu na sebi, znaj: znak je da si
obuhvaćen.

Koliko ja razumem, najveća poezija je trenutak
kad nisi svestan pesme. I najveći je
život kad nisi svestan da živiš, nego misliš da
sanjaš.
 
U meni večeras jedna reka
razbija ogromna brda daleka,
muči se,
urliče,
razmiče klance
i kida svoje zelene lance
i rije kroz moje srce
i peče
i kroz oči mi kipi i teče.

U tebi večeras ista reka
čudno je meka.
Sva je od mleka.
I čas je srebrna.
I čas je plava.
U njoj se tišina odslikava.

Svako u sebi reke druge
pod istim mostovima sretne.

Zato su naše sreće i tuge
uvek drugačije istovetne.

Mostovi
 
Pronađeš negde nekakvog Mišu,
nekakvog Gorana,
Dragana,
Svetu,
pronađeš drugare nalik na sebe
i staneš tako i ne veruješ
da ima neko kao ti - isti,
na ovom drukčijem svetu.

I ništa ne mora da se kaže.
Sve se unapred zna i razume.

Možda te neke Mire sad traže.
Možda Gordana neka ne ume
bez tebe,
Jelene,
Milice,
Vide,
do nekog ogromnog sunca da ide.

I ne znaš koliko kao ti - takvih
večeras ponovo nekog nemaju.

I ne znaš koliko kao ti - istih
za susret sa tobom baš sad se
spremaju.

I ne znaš ko su ti, kao ti - divni,
i što su jastuke suzama vlažili.
A lepo ste se mogli sresti
samo da ste se malo potražili.

I krećeš u život s pogrešnim nekim.
S drukčijim nekim.
Nekim dalekim.

A Boris,
Vera,
Vladan
i Sanja
još uvek samo tebe sanja.


Imena
 
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

Back
Top