Miroslav Antić

  • Začetnik teme Začetnik teme malecka
  • Datum pokretanja Datum pokretanja
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.
Poznao me je odmah. Vukovi se prepoznaju.
Od rodjenja se mucimo sa istim pretesnim svetom, pa su nam nevidljiva krila jednako iskrzana i svima nam se lome na jednom istom mestu: tu gde pocinje zagrljaj.
I neki nevidljiv osmeh vecito nam se guzva na onim najmeksim mestima gde zapocinje cudjenje.
Bio je opkoljen psima. Nijedan nije smeo da mu skoci u lice. Nijedan nije smeo da mu skoci za vrat.
Pratili su ga rezeci. I kadgod podigne njusku, usrce nebo i rikne, kevtali su uz njega, zamisljajuci tako da su i sami vukovi.
Nismo se pozdravili. Ni jedan drugom poklonili. Nastavili smo razgovor bez jedne jedine reci, kao da smo se sretali u zardjaloj proslosti na ovom istom mestu gde smo sad prvi put.- "Vuk", Mika Antic
 
Jednom, kad zađete malo dublje u kalendare, pa se okrenete i kroz trepavice pogledate u pravcu detinjstva,
kao što slikar gleda u platno koje treba da savlada i oživi, sigurno ćete pronaći u sebi bolju pesmu o ljubavi.
 
ZAGONETKA
Pogodi kako se raste.
Pogodi kako se lako
stigne do krova,
do laste,
oblaka punog kiše,
do neke zvezde daleke
i više
i još više
u čudne visine plave.
Pogodi da li kroz kragnu,
kroz nogavice,
rukave,
dok neka snaga u tebi
i neka lepota u tebi
pravo do sunca vodi?
Zažmuri pa pogodi.
A možda nije ni važno
da se unapred setiš.
Možda se najlepše raste
kad ništa ne primetiš.
Možda se najlepše biva
veći,
još veći,
najveći,
- ćuteći
sasvim ćuteći,
kroz neki tihi nemir
što se u tebi stvori,
pa gori,
beskrajno gori
i nikako da izgori.
I niko ne zna šta je.
A on traje i traje.

Miroslav Antić
 
.....Od koje sam ja vrste?

Ponekad mi se učini da mi beže pod nogama putevi i daljine. I
kadgod mi se dogodi da dospem u daleko, i stanem nasred njega
i mislim: konačno, evo me; ako podignem oči, vidim da
svako najdalje ima svoje još dalje.

Možda je to i sreća. Možda imam u sebi nešto duže od krajeva.
Možda imam u sebi toliko mnogo sveta, da se nikada, nigde,
neće moći završiti.

Nije reč o životu, nego o njegovom dejstvu. Jer neke stvari se ne
mogu saznati samo očima.
Postoje u meni mnoga, neverovatna čula. Čula vode i vazduha,
metala, ikre, semenja...

Oni koji me sreću, misle da ja to putujem. A ne putujem ja. To
beskraj po meni hoda.

Od koje sam ja vrste?.....


Odlomak ~ Pećina
 
Kad ti izgovaram ime,
usta su mi puna krzna i tamjana,
i sirovog mesa i cveća.

U očima mi grme grčevi svetlosti.
u temenu se protežu grobovi strašno grbavi.

Kad ti izgovaram ime,
sav sam ispljuvan i čist,
i mek i besan...
I – polumrtav od ljubavi.

Naučila si me da uz tebe ričem,
i naričem,
i milujem,
i drobim...

Kad ti izgovaram ime – sav sam ošuren od sunca
i neko mi neverovatno lepo čudo u grlu klokoće.


Kad ti ime izgovorim
 
ĐAČKI KORZO

U prvi sumrak
svi se tu sjate
ozbiljna lica,
držanja kruta:
odu do ugla,
pa se vrate
i opet tako
još dvesto puta.

Šarena povorka
gura se, šeta . . .
Hiljadu kapa
i bereta . . .
Hiljadu šubara
i kačketa . . .

A usput pogled
poneko baci
il nešto bajagi
nevažno kaže . . .

Ruku na srce:
šta svi ti đaci
danima ovde
uporno traže
dok troše đonove
i troše sate,
dok odu onamo
i dok se vrate,
i opet tako
sve ispočetka,
danas i sutra,
idućeg petka,
idućeg jula,
idućeg maja
— tamo i natrag
i nikad kraja?

Čarape žute,
zelene,
plave,
i duge noge
kao štapovi.

I neki žvrkovi
na vrhu glave.
I šiške na čelu
kao slapovi.

I pogurkivanja.
I zavirivanja.
I zadirkivanja.
I dobacivanja.

A možda ipak,
ko će znati,
možda tu ipak
nešto postoji?

Možda to nisu
prazni sati
kad se u gužvi
šeta i stoji,
pa počne tako
sve ispočetka:
danas i sutra,
idućeg petka,
idućeg jula ili aprila . . .

Možda tu nekom
rastu i krila?

Možda tu počnu
sva putovanja?

Možda se ovde
najlepše sanja?

Možda se ovde
najlepše želi?

I možda su se
baš ovde sreli
putevi neki
dugi i tajni,
putevi beli,
putevi trajni?

I možda su se
baš ovde sreli
osmesi neki
— i zavoleli?

Možda baš zato
jedino vredi
da se u gužvi
ovako luta:
malo onamo
i malo natrag,
i opet tako
— još bezbroj puta.
 
Ko u ramenima oseća zemljinu težu
kao prikriveni bol,
pripada potomstvu onih što su u drevna vremena
znali za veštinu lebdenja:
onoj potpuno drukčijoj vrsti naših predaka,
ne ovih što nas dosežu krvlju iznutra,
već nekih prozračnih što nas dotiču samo spolja
usnama zlatnim kao večnost.
To je taj rodoslov od kojeg smo nasledili
neizlečivo mučenje da mislimo.
I u amanet dobili zenicu što ne sabira
i ne odašilje utiske,
nego je čulo sa iskustvima jednog sutra.
Jedno je: gledati vidom, a drugo: videti vid.
 
...Ko god srlja u mene, dobro mora da upamti: jedno je biti otvoren, a drugo biti prohodan.

Prate me kao i vuka. Opkoljavaju u svitanje i zovu druge pse. Misle da čuvam tajnu kako se biva nad drugima viši snagom i umom.

Lako je meni sa psima.

Ali naslednik vuka i sam je divljač van zakona. Dižu na mene potere i čekaju me u zasedi isti oni pastiri, goniči karavana i hajkači sa jezera koji pucaju nespretno i ubijaju dopola. Sad sam ja na nišanu.

Neko će ovde ostati. Ili ja, ili psi. Ili ja, ili lovci. Svratiću da vidim ko će.
Svratiću, sem ako, možda, namerno ne zaboravim, da sam ikada ovuda prolazio i sanjao.

Vuk
 
Kad mi dođe da idem,
mnogo moram da idem.
Nije važno kuda ću.
Nije važno dokle ću.
Došlo mi je da idem
i ja idem kao lud
- unutra u mene.

Vetar mi je gudalo.
Ja sam violina.
Vetar svira na meni
u „E“ žicu kad plačem,
u „E“ žicu kad pevam,
u „E“ žicu kad sanjam,
jer ja nemam drugu žicu
osim „E“
- unutra u mene.

Za travu se tabanima hvatam
da me vetar nikud ne oduva.

Al kad dođe da idem,
strašno moram da idem.
Nije važno kuda ću.
Nije važno zašto ću.

Krv se sva u žeravicu pretvori.
Nebo dlanom poravnava puteve.
Široko me kiše zaobilaze.
Obuva mi sunce žute cipele.
Kad mi tako strašno mnogo dođe
samo idem, idem kao lud
- unutra u mene.


Mart
 
putujem, evo, putujem
da natrpam u glavu jos neslucene predele,
da drvecu pozelim najlepsu laku noc
na svetu,

da se vrtim kao lisce,
kao vetar po travnjacima,
kao zvezde i ptice.

Da malo nemam plan.

Da imitiram klavijature,
liftove
i okean.

Da zaboravim ruku na tvom struku.
I lice uz tvoje lice.
 
Žmurke


Postoji nešto brže i od same mogućnosti da se čovek sporazume sa svojom mišlju.
Nekakva groznica uobrazilje. Čarolija.
Trag koji se već dogodio unapred.

Sećam se svoje prve školske torbe. Nisam žurio da je otvorim. Dugo sam je posmatrao,
obilazio oko nje i zamišljao u njoj obilje neobičnih stvari.

I danas, evo, ako dobijem poklon, ne otvaram ga danima.
Lepše mi je da zamišljam šta može biti unutra.
Uvek je tako sa zatvorenim stvarima.

I tek kad oljuštiš omot, prestaje svaka čarolija,
jer više nema smisla nijedna igra pogađanja.
Jer sve je u nama kad žmurimo, a strano kad otvorimo oči.
I sve je naše dok želimo, a tuđe kad se ostvari.

Mi smo nalik na cvetove: rastemo u sebi,
unutra, u skladištima tajni i korenju energije.
Samo smo spolja dopadljivi, puni boja i mirisa. A unutra, u nama,
kipe orijaška sunca.

Sve se to događa zato sto nismo skinuli omot sa svog još uvek pitomog i detinjastog srca.
Dobivši sebe na poklon od ovog ovde jedinog i nepovratnog života,
mi u tom srcu nosimo sve ono što postoji i što će tek
postojati u našim drugim životima.

I ne kvarimo ga kao igračku, da otkrijemo čime voli.
I ne kvarimo ga da vidimo čime se boji i čime sanja.
Kad zvezde padaju avgusta, ne trči da ih potražiš u travi.

Ne sakupljaj ih po šumama i ne vijaj za bregovima.
Samo zatvori oči. Bar ti znaš da se igraš žmurke.
Uhvati ih u letu i sve će u tebe duboko otkotrljati.

Zaželiš li se mora ili severnih snegova, zaželiš li se planina, jezera ili pustinja,
samo zažmuri u svet, ne odmotavaj omot vida,
i sve će se u tebe zauvek naseliti i tu nastaniti. No comments:
 
Pisma gospođi Vineti
Prvo pismo
Gospođo Vineti, juče sam opet pokušao da se obesim,
a posle sam opet odustao. Čitave noći gledao
sam otvorenih očiju u tavanicu i voleo onu
drugu ženu. Sećam se jedne rečenice iz Dikensa.
Početka jednog Dombijevog pisma: - Mila moja,
ja sam pas.-
Sad znate šta sam. A lepo sam vam govorio: ne
ostavljajte me samog, sklon sam glumatanju,
pravim teatar ni od čega, i toliko se uigram, da posle
idem okolo, tražim publiku, i sve to javno
prikazujem. Nemojte se iznenaditi ako počnem
i sebe da plakatiram.
Ujutro, video sam kroz prozor nebo. Sasvim je ličilo
na kuvano plavo goveđe oko nataknuto na
viljušku zvonika preko na tvrđavi.
Samo nisam video oblake. Sigurno ih je vetar oduvao
preko noći na jug i sklonio. Taj vetar ima
ukus zemlje i tamjana, i ne bih voleo da vam
o tome mnogo govorim. Treba slediti Lao Cea.
On kaže:
- Priroda se služi sa malo reči. Zato uragan
ne traje celo jutro i pljusak ne pada ceo dan. -
Jedino, ako vas interesuje to o pticama. Ptice su one
o kojima sam vam pričao da žive dole po
močvarama, samo sam opet zaboravio kako se zovu.
Te ptice su došle okukom reke, severnije od
Ribarskog ostrva, severnije i od Kamenjara.
I tako je sve to počelo.
Miroslav Antić
 
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

Back
Top