Miroslav Antić

  • Začetnik teme Začetnik teme malecka
  • Datum pokretanja Datum pokretanja
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.
* * *
Mi smo se suviše sretali na raskršćima neznanim
Mada smo različitim putevima koračali
Tinjalo nebo večernje u šiprazima zvezdanim
I uvek oblaci ždralova sa prolećem se vraćali.

Mi smo se suviše sretali a reči rekli nismo
I u leta kovrdžava sa preplanulim licima
Pod kapom zelenih dudova za časak zastali smo
Pa onda prošli, odlutali svako za svojim vidicima.

U novembru su oblaci kao buktinje rudeli
I vetar kišama umio sivo popodne ogolelo
A putevi se dužili i raskršća su žudela
Za nešto kratko u susretu što se toliko volelo.

U zime snežne, pobelele k'o tvoji isprani dlanovi
Dugo si, dugo čekala pod jablanom, na smetu
I vrat mi goli uvila maramom svojom lanenom
Da sivookom putniku ne bude zima u svetu.

Pa ipak, ti su susreti tek kratka radovanja
Jer znam: na nekom raskršću neću te videti više
Pružićeš nekome dlanove, prestaće putovanja
I pod krov neki svratićeš da se skloniš od kiše.

Spustiću tvoju maramu usput kraj putokaza
I sa vetrom - drugarom otići nabranih veđa
Jer meni život prestaje ako siđem sa staza
I pred nečijim vratima skinem torbu sa leđa.
 
Oduvek sam se divio onima koji umeju da nacrtaju dugačko, široko i visoko.
Oni su sigurno shvatili dokle se prostire beskraj, kad im je tako lako da ga vide i izmere.
Oduvek sam se čudio onima koji razumeju znake u kalendarima, datume, mesece, stoleća, ili stanu pred sat i pročitaju večnost.
To mora biti suluda i neobična hrabrost usuditi se komadati i usitnjavati vreme.
Kameni mir daljine sav je presvučen mojom kožom.
Sklapam oči i osećam: sve ono što sam bio, i ono što sam sada, još uvek nisam ja. To je tek priprema za mene.
Koliko znam da pitam, toliko znanja mi pripada.

Miroslav Antić
 
PESMA ZA NAS DVOJE

Znam,
mora biti da je tako:
nikad se nismo sreli nas dvoje,
mada se trazimo podjednako
zbog srece njene
i srece moje.
Pijana kisa siba i mlati,
vrbama vetar cupa kosu.

Kuda cu?
U koji grad da svratim?

Dan je niz mutna polja prosut.

Vucaram svetom dva prazna oka
zurim u lica prolaznika.
Koga da pitam,gladan i mokar,
zasto se nismo sreli nikad?

Il je vec bilo?
Trebao korak?
Mozda je sasvim do mene dosla.
Al' ja,
u krcmu svratio gorak,
a ona
ne znajuci-prosla.

Ne znam.
Ceo svet smo obisli
u zudnji ludoj
podjednakoj,
a za korak se mimoisli.

Da,mora da je tako
 
USPAVANKA


Svet ovaj, u stvari,
i nije tako rđav i zao,
mada poneko plače
i samuje
i brine.
Možda je suton s krova
sasvim slučajno pao.
Možda bi i noć da svane,
možda bi i noć da sine.
Volim da svako valja
i verujem beskrajno:
svanuća postoje zato
da čovek lakše diše.
I sklapam oči.
I sanjam
potajno
to vrelo
to sjajno
jutro od vetra i vlati
što se nad krošnjama njiše.
A sigurno je važno
i od svega najpreče:
za svaki obraz na svetu
po jedan poljubac skrojiti.
I kad se umoriš gorko,
i trne u tebi veče,
divno je svoj jastuk nadom
zaliti i obojiti.
I važno je ovo,
važnije od najprečeg:
kad se toliko lepote
u sebi čuva i ima,
umeti,
da niko ne sazna,
bar komadić tog nečeg
umotati u snove
i dosanjati svima.
Tako će vek tvoj biti
manje samotan,
zao,
sa manje briga,
ružnoće,
i plača,
i straha
i tuge.
I svaki put kad budeš
komadić sebe dao
i svoje snove svetu
po vetrovima slao,
ličiće jutro na tebe
više nego na druge.
 
Druga strana vetra

Ko nije plovio,
ko nije brodio,
ko se od orkanskih talasa skrivao,
taj kao da se upola rodio
i kao da je upola živeo.
...
More je kad čovek u sebi nađe
mudrost kako se budan sanja
i kad su dani slani i sivi.
Mudrost kako se sasvim živi.

Mornari se, u stvari, ne rađaju.
Postaju od svoje mašte najzlatnije.
Sami se od sebe sebi događaju,
svaki put čudnije...neverovatnije...
Zažmure i pogode kad da se dogode
i na kom mestu da se dogode.
...
Mornari i zvezde čudesno znaju
da večno namiguju
i večno traju.
...
Kad vidiš mornara,
ne pitaj šta mu je.
Pusti ga.
On mnogo voli da samuje.
On samo trepne i – kad god hoće
stvori parčence divne samoće.
 
MIROSLAVU MIKI ANTIĆU U SPOMEN

"Dogodio se jednom na zemlji Miroslav Mika Antić.
Na svetoj vojvođanskoj zemlji pesnik sveta.
Gospon Mika Garavih sokaka, Mika Bači iz široke Bačke, paor i čoban iz ravnog Banata, filozof i bećar iz kićenog Srema, ciganski knez, ružokradica, poslednji vojvoda Vojvodine.
Nikad ga ne videh bez konja i sokola: konj da ga pronosi po banatskim pustama, sokol da mu zvezdu padalicu, iznad Mokrina, lovi i ulovi.
Pa kad ono zabasamo u vetrenjače, u napuštene mlinove, u razbojnička svratišta, pa kad svi poviču DI SI BRE MIKO, a onda Mika Antić postaje harmonika,
postaje ćemane, postaje bas,
postaje truba, postaje tambura,
postaje vino, postaje cveće na stolu,
a onda Mika bude kralj,
bude Li Tan Po, bude Katul,
bude Vijon, bude Ljermontov,
na momente grk k'o Jakšić, a opet
da ga na ranu priviješ, k'o Desanku.
Dogodio se jednom na zemlji Mika Antić, živo čudo u čuđenju neprestanom.
Na svetoj vojvođanskoj zemlji.
Dobar vetar, kapetane, kapetane, gospon Miko, bre.
Dobre i rodne nebeske njive, ej bre Miko, Miko Bači.
Do viđenja, Miko, kišo zlatonosna, oj bre Miko, čovečino. Pa pppputuj bbbbrat Miko, vvvvojvodo Vojvodine."

Branislav Petrović
 
Vidim te već, istina – kao u nekoj srebrnoj magli,
ali divno te vidim: na nogama ti čizme od sedam milja,
u ruci Aladinova lampa, putuješ na onom čudotvornom tepihu
iz 1001 noći, prelećeš planine i mora i dižeš se visoko prema zvezdama
možda ti i ne slutiš koliko volim tvoju tršavu glavu, detinju glavu
426067_3119341616905_1812941828_n.jpg

koja miriše na sapun i penušavi aprilski vetar . . .
/ Miroslav Mika Antić
 

Prilozi

  • 559288_443088452380521_707376187_n.jpg
    559288_443088452380521_707376187_n.jpg
    42,6 KB · Pregleda: 5
Autobiografija


U običnom sam sebe uhvatio,
pa nikad nisam to sakrivao.

Bar sam pošteno kiriju platio
na ovom svetu što sam živeo.

Možda sam nekome jad iscelio
i nekome u zenice sjaj namamio.

I u komšiluk zvezde doselio.
U prozor svitanje uramio.

Ako mi život krila skrati
i sneg u oku počne da veje,

znam, bar se neću pokajati
što sam umeo da se smejem.
 
Vojvodina


Volim je od štala do neba, od blata do pšenice,
toplu od ciganskih gudala i blagdanskih očenaša,
vršidbenu i zadušničku, smeđu kao devojačke pletenice,
tu zemlju čardaša, čaša i bezemljaša,
gde su služili bdenija i ljude za glavu skraćivali,
gde su starice tepale i pragove branili golim šakama,
pa su je brali i jeli rukama, pa su crkavali i živeli,
pa su je voleli ljudi, i kleli, i psovali, i plakali, -
tu Vojvodinu bogomojačku, i bezbožničku, i vinsku,
belju od jaganjaca, crnju od paljevina,
tu Vojvodinu svetonikoljsku, velikogospojinsku,
kad se lumpovalo od Vršca do Temišvara, Sombora i Segedina,
pa niko nije imao u brkovima gustu pesmu kao taj narod
robijaški i prvomajski, razbijenih temena i zuba,
ta Vojvodina ašova, britvi, molitvi i šamara,
zarasla u želje, u laž, u borbu, u izdajstvo, u ljubav -
volim je, jer svi smo široki i obični kao ova ravnica,
jer smo i veliki i prokleti na ovim zelenim travama,
i milioni rumenih suludih zvezdanih ptica
večito će lepršati nad našim umornim glavama.

I volim je prosjačku pred crkvama, nedeljama u ritama,
i svatovsku, astragansku, neucveljenu bolovima,
i Vojvodinu vašarsku i hramonikašku, čas raspusnu, čas pitomu,
i birtijašku, što osvanjiva štucajući pod stolovima,
pa Vojvodinu bečku i varmeđsku, sa tuđim barjacima pred četama,
K.u K. regimente, kraj druma istorija silovana i zaklana
i Vojvodinu solunsku i krfsku nad bajonetima
sivu kao vojnička smrt u koporanima i zajedničkim rakama,
ej, pa je volim šestoaprilsku, logorašku, isprebijanu,
obešenu o bandere, probušenu po čelima,
uzoranu od tenkova, od krvi izopijanu,
i partizansku, kad je oktobra donela proleće selima,
volim je koliko je zla i dobra. Volim je podjednako.
Prskajte kajsije zvezda z kosi drveća njenog.
Uvek će biti krovova pozadi krova svakog,
jer uvek se rumeno nastavlja na rumeno.
I danas, zemljo rodna, kad nisi bosonoga,
kad nisi gola beda, u dronjcima i plaču,
ti, što se moliš bogu, ti što pljuješ na boga,
ti što si dugovala i naplatila račun,
nazdravlje, diži čaše, razbij astale šakom,
zapevaj preko njiva, neka zabride kosti,
volim te što si prosta, sirova, divlja tako,
i tako mnogo luda, volim te... volim... oprosti,
ti, što si danas lepša, ti, bez krasta i vaški,
ti, ljuljaško i rako - žut, zubat osmeh ne skrivaj,
pevaj pijano racki, mađarski, totski, vlaški,
makedonski i lički, preko dalekih njiva,
i voleću te uvek, krvavo moje odojče i srećo nova,
jer se ne stidim tvog otegnutog govora i slanine i kudeljnih gaća,
od paorske sam krvi, psovki, radosti, snova...
Razdrlji prsluk i gutaj! Ja ovu zdravicu plaćam!
 
Posmrtni marš klovnova

Kad umrem
bar sam siguran:
niko se neće dovući da mi pljune u lice.

Svi ćete mi odjednom biti prijatelji
i ko zna kakvo izmisliti priznanje.

Potpuno vas razumem:
mrtvi ljudi nisu zločinci,
nisu gadovi,
nisu ubice.

Smrt je - pomilovanje.

Smrt je najpristojniji način da se ode
bez pozdrava,
bez obećanja,
na miru.

Smrt je invalidnina herojima za amputirane lobanje
i nesanica pepela u kojoj duše trava vetrove ištu.

Odlaskom se znatno dobija:
plakatiraju čovekovo ime i prezime po uglovima
na malo finijem papiru
i svako vas čita,
čita,
kao da ste odjednom postali vrlo važna izložba
ili premijera u pozorištu.

Ako to mora da bude u nekakvu jesen,
- neka bude.
Zemlja ne menja boje kao trava i vetar.
Zemlja uvek miriše samo na presne ljude
uporno,
metar po metar,

uporno,
grudvu po grudvu,
zemlja je gluvonemo zgrušano veče
sasušeno i tamno kao pokojne lude.
Zemlja je veliki san o pticama krtica
i zvezdama crva
otečen,
i ako sve to baš mora da bude u nekakvu jesen,
- u redu,
neka bude.

Gledaću kako sunce nagriza drveću ruke
pa su dlanovi lišća ranjavi i krti,
a mostovi tegle na leđima topli vetar
što prve kiše najavljuje.

I ako već svi odlaze
po nekakvom zakonu pomirljivosti i umora,
učiniću to odjednom,
ne poštujući priglupe i svakodnevne smrti,
nestpljiv da doživim taj mrak
što mi se u zenice strmoglavljuje.

I smeškajući se,
a neću objasniti zašto se smeškam
i šta osećam
dok mi se u raznobojnim klikerima očiju
hiljadu svetlosti menja.

Morate već jednom shvatiti:
ja samo na sebe podsećam
ovako pijan od snova i proklet od poverenja.

Posle mene slobodno dišite
i vi
sa rukama od crepa,
i vi
sa rukama od kolača.

I prelamajte se u bezbroj nijansi
od crne
od bele,
- nikad me nećete stići
jer bio sam drukčija prizma.

Ja sam
ispred nosa svih vrlo poštovanih pronalazača
prvi uspeo da patentiram
pod istim rednim brojem osmeh zanosa
i cinizma.

Ja sam
ispred nosa svoje vrlo cenjene generacije
prvi išao da onjušim oblake
i prvi se namršten vratio.

I sad znam
da je mudrije učiniti korak van sebe
nego proći milione kilometara
u svojim grudima.

Inače,
bio sam pomalo vanbračno zaljubljen
u vetrenjače
i stanične restoracije
i pošteno sam,
čini mi se,
platio,
kiriju što sam živeo međ ljudima.

Nije mi žao
što sam ispao naivan
kao dimnjak - sanjalica
koji za života čeka da ga proglase za vulkan,
iako nisam bljuvao ni pepeo ni žar
put oblaka i ptica.

Ja sam večito cvetao plavo
i to bez razloga plavo
kao jorgovan
u blatu ispred kasapnica.

Ja sam mislio:
dobro,
razmrskajmo usijane čelenke o zid,
možda će se iz toga izleći nekakvi dani.

Ja sam mislio:
dobro,
sve grobare na baštovanski kurs,
možda ćemo naučiti
na kosti da kalemimo cvet.

Sad mi zbilja više ničega nije žao
i neću urlati
ni sliniti u rukav ako sutra neko
ko bude pozvan da nišani
- na mene prstom ne nanišani.

Pljujem ja pomalo na vas,
nadmeni budući.

Da se nismo ovako prljavi grizli i parili,
da nismo ovakvi nakazni pre vas krvarili
i sanjarili,
voleo bih da vidim na šta bi ličio
vaš okupani,
puderom posuti,
razmaženi svet.

Kad umrem,
samo će mi biti zao ptica,
jer sve vreme sam sanjao letove,
pa ono drugo za mene nije imalo
naročitog smisla i značenja.

A vi se nasmejte
kad spuste u raku velikog klovna
i njegove nerazumljive svetove
umorne od životnog šegačenja.

I neka sve prođe bez molitvi
i rodoljublja.
Uličarkama
donji veš od kaluđeričkih riza!

Nisam bio ni ikona,
ni vojnik,
ni gradonačelnik u provinciji
kome bone decu vaspitavaju.

Cirkusi su bili moja najveća ljubav
i moj najveći patriotizam,
i rađao sam se kad su ginuli,
a umro kad vaskrsavaju.

Vi možda shvatate:
bio sam tu
da vam prstom na usni napišem osmeh
i na trepavicama suzu u isti mah.

Bio sam razapeta čelična žica
između bivših koji sve lepo veruju
i budućih koji u svemu traže trik.

Po meni je igrala
balerina sa amputiranom nogom
i kišobranom u ruci,
i svima vam je zastajao dah.

Kažite hvala što se nisam prekinuo
i zgrušao vreme u crven krik.

Hoću da čujem taj aplauz
kojim ste dlanove raskrvarili
pod ogromnim šatorima neba
naduvenim od riđih vetrova što oluju obećavaju.

Jer pošteno je,
na kraju krajeva,
razumeti komedijaše koji su se zbog vas izmotavali,
iako su mogli da siđu u publiku
i da za svoje pare psuju i obožavaju.

Ako sve to mora da bude u nekakvo proleće,
- neka bude.
Belo od kiša
proleće je tek okrečena fabrika etiketa
na granama ispod kojih idemo.

Zalepite mi usput na čelo jedan list
i ništa više,
- ako se razumemo.

Ostalo može da ostane kao i kad sam disao.
Neka se lepršaju suknje i marame.
Nek neko nekom zariva nož u vrat,
i neko nekom i dalje šapuće: draga.

Neka izgleda kao da sam se vrlo učtivo
i diskretno udaljio
i u slivnike prospite svaki drugi smisao.

U desetoj sam leteo na mesec.
U dvadesetoj sam leteo na grudobrane.
U tridesetoj sam odleteo dovraga.

Na kraju:
ne umivajte me, molim vas.
Maramicom mi pokrijte lice
ako vam smeta moja budalasta maska.

I čegrtaljke u šake,
a onda:

orkestar,
molim jedan sasvim tihi jecaj!

Upalite sve ulične svetiljke i reklame
neka grad izgleda kao arena
pre mog odlaska.

Zar ne primećujete,
gospodo i dame,
da smo u smrti opet nekako samo deca.

Vama će od našeg poslednjeg kikota
utrnuti rskavica u zglobovima,
a to je,
ustvari,
naša poslednja naivna šala,
poslednja salva crnog snega
po vašim licima sivim.

I ko zna,
mozda ćemo samo svoju prazninu dati na čuvanje
grobovima,
a mi ćemo ostati da se cerimo i naričemo
ovde negde u travi,
ovde negde u lišću,
ovde negde pod kamenom i dalje neverovatno živi.

Miroslav Antić
 
EPILOG
Miroslav Antić

Ovo nije ispovest.
Ovo je gore nego molitva.

Hiljadu puta od jutros
kao nekad te volim.
Hiljadu puta od jutros
ponovo ti se vraćam.

Hiljadu puta od jutros
ja se ponovo plašim
za tebe,
izgubljenu u vrtlogu geografskih karata,
za tebe,
podeljenu kao plakat
ko zna kakvim ljudima.

Da li sam još uvek ona mera
po kojoj znaš ko te boli?
Po kojoj znaš koliko su pred tobom
svi drugi bili goli?

Ona mera po kojoj znaš ko te otima,
a ko plaća?

Da li sam još uvek
među svim tvojim životima
onaj komadić najčistijeg oblaka u grudima,
i najkrvavijeg saća?
 
...Ti ćeš me, nadam se, shvatiti.
U ogledalu vidim: sve je,
zauvek
gotovo!
Uplašeno sam pijan
i prazan
i sam.
Ponekad neko naiđe da me nespretno pazi,
neko kome ja, zaista, naivno,

zaista bez zlih namera,

već posle druge čaše otkrijem putokaze
koji vode od tebe

do mog usijanog temena....
 
KAD UMREM

Kad umrem bar sam siguran: niko se neće dovući da mi pljune u lice.
Svi ćete mi odjednom biti prijatelji i ko zna kakvo izmisliti priznanje. Potpuno vas razumem: mrtvi ljudi nisu zločinci, nisu gadovi, nisu ubice.
Smrt je – pomilovanje. Smrt je najpristojniji način da se ode bez pozdrava, bez obećanja, na miru.
Smrt je invalidnina herojima za amputirane lobanje
i nesanica pepela u kojoj duše trava vetrove ištu.
Odlaskom se znatno dobija: plakatiraju čovekovo ime i prezime po uglovima na malo finijem papiru i svako vas čita, čita, kao da ste odjednom postali vrlo važna izložba ili premijera u pozorištu.
Ako to mora da bude u nekakvu jesen, – neka bude. Zemlja ne menja boje kao trava i vetar. Zemlja uvek miriše samo na presne ljude uporno, metar po metar,
uporno, grudvu po grudvu, zemlja je gluvonemo zgrušano veče sasušeno i tamno kao pokojne lude. Zemlja je veliki san o pticama krtica i zvezdama crva otečen, i ako sve to baš mora da bude u nekakvu jesen, – u redu, neka bude.
Gledaću kako sunce nagriza drveću ruke pa su dlanovi lišća ranjavi i krti, a mostovi tegle na leđima topli vetar što prve kiše najavljuje.
I ako već svi odlaze po nekakvom zakonu pomirljivosti i umora, učiniću to odjednom, ne poštujući priglupe i svakodnevne smrti, nestrpljiv da doživim taj mrak što mi se u zenice strmoglavljuje.
I smeškajući se, a neću objasniti zašto se smeškam i šta osećam dok mi se u raznobojnim klikerima očiju hiljadu svetlosti menja.
Morate već jednom shvatiti: ja samo na sebe podsećam ovako pijan od snova i proklet od poverenja.
Posle mene slobodno dišite i vi sa rukama od crepa, i vi sa rukama od kolača.
I prelamajte se u bezbroj nijansi od crne od bele, – nikad me nećete stići jer bio sam drukčija prizma. Ja sam ispred nosa svih vrlo poštovanih pronalazača prvi uspeo da patentiram pod istim rednim brojem osmeh zanosa i cinizma.
Ja sam ispred nosa svoje vrlo cenjene generacije prvi išao da onjušim oblake i prvi se namršten vratio. I sad znam da je mudrije učiniti korak van sebe nego proći milione kilometara u svojim grudima.
Inače, bio sam pomalo vanbračno zaljubljen u vetrenjače i stanične restoracije i pošteno sam, čini mi se, platio, kiriju što sam živeo međ ljudima.
Nije mi žao što sam ispao naivan kao dimnjak – sanjalica koji za života čeka da ga proglase za vulkan, iako nisam bljuvao ni pepeo ni žar put oblaka i ptica.
Ja sam večito cvetao plavo i to bez razloga plavo kao jorgovan u blatu ispred kasapnica. Ja sam mislio: dobro, razmrskajmo usijane ćelenke o zid, možda će se iz toga izleći nekakvi dani.
Ja sam mislio: dobro, sve grobare na baštovanski kurs, možda ćemo naučiti na kosti da kalemimo cvet. Sad mi zbilja više ničega nije žao i neću urlati ni sliniti u rukav ako sutra neko ko bude pozvan da nišani – na mene prstom ne nanišani.
Pljujem ja pomalo na vas, nadmeni budući. Da se nismo ovako prljavi grizli i parili, da nismo ovakvi nakazni pre vas krvarili i sanjarili, voleo bih da vidim na šta bi ličio vas okupani, puderom posuti, razmaženi svet.
Kad umrem, samo će mi biti žao ptica, jer sve vreme sam sanjao letove, pa ono drugo za mene nije imalo naročitog smisla i značenja. A vi se nasmejte kad spuste u raku velikog klovna i njegove nerazumljive svetove umorne od životnog šegačenja. I neka sve prođe bez molitvi i rodoljublja.
Uličarkama donji veš od kaluđeričkih riza! Nisam bio ni ikona, ni vojnik, ni gradonačelnik u provinciji kome bone decu vaspitavaju.
Cirkusi su bili moja najveća ljubav i moj najveći patriotizam, i rađao sam se kad su ginuli, a umro kad vaskrsavaju.
Vi možda shvatate: bio sam tu da vam prstom na usni napišem osmeh i na trepavicama suzu u isti mah. Bio sam razapeta čelicna žica između bivših koji sve lepo veruju i budućih koji u svemu traže trik.
Po meni je igrala balerina sa amputiranom nogom i kišobranom u ruci, i svima vam je zastajao dah. Kažite hvala što se nisam prekinuo i zgrušao vreme u crven krik.
Hoću da čujem taj aplauz kojim ste dlanove raskrvarili pod ogromnim šatorima neba naduvenim od riđih vetrova što oluju obećavaju. Jer pošteno je, na kraju krajeva, razumeti komedijaše koji su se zbog vas izmotavali. iako su mogli da siđu u publiku i da za svoje pare psuju i obožavaju.
Ako sve to mora da bude u nekakvo proleće, – neka bude. Belo od kiša proleće je tek okrečena fabrika etiketa na granama ispod kojih idemo. Zalepite mi usput na čelo jedan list i ništa više, – ako se razumemo. Ostalo može da ostane kao i kad sam disao. Neka se lepršaju suknje i marame.
Nek neko nekom zariva nož u vrat, i neko nekom i dalje šapuće: draga. Neka izgleda kao da sam se vrlo učtivo i diskretno udaljio i u slivnike prospite svaki drugi smisao.
U desetoj sam leteo na mesec. U dvadesetoj sam leteo na grudobrane. U tridesetoj sam odleteo dovraga. Na kraju: ne umivajte me, molim vas.
Maramicom mi pokrijte lice ako vam smeta moja budalasta maska. I čegrtaljke u šake, a onda: orkestar, molim jedan sasvim tihi jecaj!
Upalite sve ulične svetiljke i reklame neka grad izgleda kao arena pre mog odlaska. Zar ne primećujete, gospodo i dame, da smo u smrti opet nekako samo deca. Vama će od našeg poslednjeg kikota utrnuti rskavica u zglobovima, a to je, ustvari, naša poslednja naivna šala, poslednja salva crnog snega po vašim licima sivim.
I ko zna, možda ćemo samo svoju prazninu dati na čuvanje grobovima, a mi ćemo ostati da se cerimo i naričemo ovde negde u travi, ovde negde u lišću, ovde negde pod kamenom i dalje neverovatno živi.

Miroslav Antić
 
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

Back
Top