Miroslav Antić

  • Začetnik teme Začetnik teme malecka
  • Datum pokretanja Datum pokretanja
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.
VI - Mit o ptici

Zatim sam oprao tabane, čelo i oči u reci.
Moja večernja molitva bila je sva od sumnje.

Zar izučavanje stvaranja nije uporno raspitivanje
o svetovima što i ne znaju za protoplazmu,
a ipak zive i ipak su od nečega?

Možda su tu negde, pored, a mi ih nismo svesni,
jer iz njih dopire nešto što nazivamo: prazno?
Možda smo mi njima: ništa.
Možda smo mi njima: prazno?

Koliko puta su prošli kroz nas,
a i ne znamo njihovu nameru?
Koliko puta smo prošli kroz njih,
a i ne znaju našu nameru?

Da li je oblik oblik, ili je nešto drugo oblik?
 
Oči

U svakom septembru ima necega nalik na tihe rastanke. Primetis to po igrama koje polako pocinju da se saplicu. Primetis to po iskracalom odelu, koje ostavljas mladjem bratu.

Primetis i po bajkama, koje smo dosad tako lepo izmisljali. Primetis kako nam i bajke sve manje veruju.

Ustvari, velika je to varka. Bas kao sto je i svet sa one strane svoga oka.

Onome koga posmatras u ogledalu s nadom. Ti si nada koju on gleda iz svog sveta. Ne veruj nicemu sto se moze primetiti samo sa jedne strane vida.

Trci i sastani se sam sa sobom. I izgubi se u daljinama sebe kao kap ciste svetlosti.

Retki su oni koji shvataju granicu slobode. Jos redji oni koji shvataju slobodu granice. »Ne zidaj vrata veca od kuce «, kazu Eskimi. To isto znaci sto i zidati prozore manje od ociju.

Stvarno videti, znaci: umeti videti kisu kako pada uvis. Videti kako padaju uvis krovovi kuca i reke u kojima se taloze vrhovi planina.
Ovako sam to cuo: »Ko nije nebo ugledao u vodi, taj nema pojma sta su ribe na drvecu"

Pa ako se i okliznes, nekada, u zivotu, ne gledaj to kao pad u sunovrat nego kao pad uvis.

I uvek, uvek se seti Aleksandra Makedonskog: »Niko me na svetu nije pokori sem mene «.

Treba umeti videti nebo, puno zrnevlja svetlosti kako se uspravlja nad zemljom i razgranava u svome padu. Cveta.

I videti pad vetra kako raste duboko u doline, u ponornice blagosti, sine moj.

I snove valja videti kako rastu dok tones polagano u njih i paras se, bas kao sto i ove reci cutanja, tude i moje, tonu nocas, a nadvisuju krov i oblake, i nadvisuju nebo i rastu u jednu predivnu vasionu koju smo izmislili sebi u visovima opalog septembra.

Miroslav Antić
 
Zaklopim oci. Ali to ne znaci da sam ugasio sazvezdje. Nebo moze biti
siromasnije za jednu mrtvu zvezdu ili mrtvu galaksiji, ali ne i za njenu
svetlost.
Nad nekim krovom, u nekoj krosnji, na vrhu nekog grebena jedna nova
planeta koja tek raste iz pramagle, znam: vec je umorna od mog umora.
Neka nova planeta koja tek raste iz pramagle.
 
Basna

Roda, odevena u kostim od novog prolecneg perja, i jedan sasvim olinjali, celavi djeram, caskali,stojeci na jednoj nozi, o filozofskim temama, onako, iz puke dosade.

A znas li, kazala je roda, znas li da nikad neces poleteti, jer ravnodusni se linjaju, a krila rastu samo od prevelikih zelja.

DJeram ocedi kap vode sa njuske i rece, zmirkajuci limeno prema suncu: lako je vama, gospodjice, kad ste udati za vetar, a ja sam se zemljom ozenio.

Naravoucenije ove basne izgubljeno je u perju roda koje su odletele.
 
Закључујем да је књига написана ћирилицом, јер да је на латиници не би тако написао ђерам. Ви који пишете латиницом, кад вам је испод понижења да пишете ћирилицом, научите како се исправно пише латиницом, барем најосновније.
А за недостајућа слова сам дао како се пишу, али је тај пост обрисала модераторка (?!).
Аферим!
 
Zar mi uopšte treba da me nešto voli? Čime?
Čime, kad sam ja ljubav? Ja sam voljenje.

A dosta mi je već i toga da neprekidno
zavirujem u svemir. Neka vasiona

malo zaviri i u mene. Imaće šta da vidi.
Imaće da se uplaši od svetlosti i tame. I samoće...
 
U celom svetu kad pišu bajke - bio jednom, bilo jednom, uveravaju te da je to istina.

Jedino u Zakavkazju počinju bajku: Bilo jednom, a možda i nije bilo. Ti veruj ako hoceš, a možda i ne moraš.

Kad je reč o meni - stvar treba završiti zakavkaski - Bio jednom, a možda i nije bio.
 
Da li sam još uvek ona mera po kojoj znaš ko te boli?
Dalje, zaista, ne bih imao ništa više da ti javim. J
edino, možda to da si ostala najlepša medalja iz najlepšeg rata u kojem su mi srce amputirali..
Gospođice, ja nisam za tobom bio onako obično, gimnazijski zanesen.
U meni je sve do groba minirano.
Morate već jednom shvatiti: ja samo na sebe podsećam, ovako mamuran od mašte..i proklet od poverenja.

Zavoli trag mog osmeha na rubu čaše, na cigareti...i blatnjav hod duž ulica koje sigurno nekuda vode.
Sad više ništa nemam, samo ovo srce, ogromno, gadno i gladno.
Imao sam malo tuđeg smeha i plača nataloženog na stvari.
I onu jesen, onu najlepšu jesen na svetu .
Ispričali smo ramenima i rukama nešto što uprevodu na disanje znači - ljubav.
I detinjstvo je te noći otišlo iz njenih cipela.

Sto vekova ću ovako da te volim, užasno da te volim,sav od paperja i sav od zla.
Beži zato dok možeš!
Ne bojim se ja zuba, zubi su mekši od usana.
Zubi ujedaju za trenutak, usne za ceo život.
Postoje ljudi koji ti iščupaju srce i postoje oni koji ga vrate na mesto.
 
SVINJSKI REPOVI


Sa dva kilograma svinjskih repova Đorđe se vratio u Futog. Ima dana kad se vratio praznih ruku a kod kuće čeka šestoro gladne dece, jedna umorna mati i jedan nakrivo nasađeni otac. Đorđe svakog dana mora da zaradi hiljadu dinara, inače će dobiti batine.

Đorđe Dunđerski. Mladi "pregalac" i "glava porodice". Učenik trećeg razreda osnovne škole u Futogu.

Đorđe prosi po Novom Sadu. To zna i njegova učiteljica i mali drugovi. Drugi razred je završio sa odličnim. U školi i dalje stoji sasvim pristojno. Ima dva pametna oka. Ume da popije koktu na eks, a da ne trepne. Ume i da se našali, ali gorko. Ume i da se zabrine, ali sve nekako ispadne kroz osmeh. Imam pred sobom švrcu kome je porodica natovarila na pleća brigu o hiljadarki dnevno. Gurnite na ulicu nekog odraslog čoveka i naredite mu da svaki dan donese po hiljadu dinara, pa ćete videti da je to užasan posao. A to ide godinama. I to će još ići godinama.

Deca se zovu Snežana, Vlada, Dragan, Zdravko, Zoran i Mileva. Vlada je najmlađi: tek se rodio.

Kao i svako dete, Đorđe ima svoje snove. Želeo bi da postane šofer ili kauboj.

— Tako bih mogao — kaže — da putujem. Da odem daleko. Da dobijam dnevnice i prestanem da prosim.

— Zar ti nije žao — pitam — da ostaviš decu?

— Potrpao bih ja i njih u kamion i odveo.

I verujem da bi to i učinio. Jer bivalo je dana kad isprosi samo za hleb.

Nosim ga — priča mi — gledam ga, a hleb vruć, mek, a ja gladan, pa ipak ne strpnem ni mrvu. Prvo njih nahranim...

Inače, najveći dan je kad se skupi nešto para za svinjske repove. To smo nekako uredili, dao sam mu novac i on je otišao da se brine o deci. Ja sam posle toga sedeo i bilo me je sramota kao da sam ja lično i privatno pravio i podešavao ovaj svet.

Razmišljao sam kako da mu se pomogne. Razmišljao sam kako da se pomogne onom dečaku na Tvarđavi koji spava sa dva psa, jer su ga majka i očuh oterali od kuće. Jede sa psima hotelske pomije. Oni ga noću greju. Jova Soldatović, Mića, šta znam ko, poklone mu džemperic, kaput, neki dinar...

I nekako mi se učinilo, đavo ga zna zašto, da Đorđu, da svoj toj takvoj deci ne treba pomagati, nego ih razumeti i udesiti da dospeju bar do sutrašnjeg dana. Treba pomagati našoj deci. Onim lepo očešljanim, pametnim, mirisavim bucama namrštenim na margarin — jer, zaboga, oni jedu samo puter; namrštenim na mleko — jer, zaboga, oni piju samo kakao; namrštenim na novo odelo — jer, zaboga, neko ima lepše, modernije, čak iz Italije.

Treba pomagati našoj razmaženoj deci, našoj za život nesposobnoj deci, našim maminim i tatinim mazama.

Đorđa treba uvažavati i pokoniti se pred paketićem svinjskih repova koji dele sedmoro gladnih mališana, jednom nedeljno ili nijednom nedeljno.

Nema u meni nikakve pakosti. Nikakvog zla. Ne mogu da optužim društvo što mu ne pomaže, jer tata je zemljoradnik, a majka radnica u "27. martu".

Jednostavno, rastužen sam zbog nas i zgađen, nesrežan nekako posramljeno. Zaboli nas zub, pa mislimo da je to najveća briga zemljine kugle. Isključe nam struju četiri sata, a mi proklinjemo sve, od Nikole Tesle do "Elektrovojvodine". Sve neke ogromne brige oko nas: prošao tako neki mamlaz, pa mi oljuštio farbu sa leve strane haube...

Lepo mamino neće da pojede ručak, duri se. Lepo tatino zatrpano gomilom igračaka plače zato sto nema još dve gomile igračaka.

Đorđe grabi peške u Futog sa hlebom ispod ruke. Onaj mališan na Tvrđavi jede pomije. A mi prolazimo kroz taj svet kao ćoravi, i ne primećujemo ni jedne ni druge. Te, koji će nas sutra zameniti. Te koje grdimo što su mladi, kao da su oni odlučivali hoće li ce se roditi.

I dođe mi, ruku na srce, da onako široko pljunem na dobra stara vremena u ime svih onih novih, kojima srljamo u susret kao da će sama od sebe biti napravljena.

Nemam u ovom zapisu ni početak ni kraj. Iznosim ga kao prilog za razmišljanje. Ako neko nešto smisli, biću mu zahvalan. Ako ne smisli — opet lepo.


Miroslav Antić
 
"Nikada nemoj da kukas nad izgubljenim zivotom.
Mozda ga nisi ni ziveo sasvim do poslednje ljuske.
Jer,ne moze se izgubiti stvar koju nemas.
Probaj da izgubis,recimo,more koje ja sanjam.
Ili probaj da izgubis sve one ergele konja koje sam izmislio,
da bih izdvojio sebi dva najbolja,najbesnija.
Izgubi ako mozes vizije kojima crtam svoje dane u vremenu,
dok nevidljivo rastem i kidam sa sebe suvisno."
 
KO ZNA GDE SMO MI


I počela je, dakle, jesen. U sred avgusta. A počinjala je pomalo još maja, pa juna, pa nekoliko dana u julu, presećala nas usred vrućine, selila nas za jednu noć iz afričke jare na obale severnih mora. Ali ovo sad, od pre dva dana, to je kontinentalna jesen, to su prvi požuteli listovi, miris hladnoće u kosi i na obrazima... sad opet mozemo da počnemo san o moru.

Ustvari, niko nije toliko dugo na moru kao mi, kontinentalci. Gledam one Dalmatince još do pre neki dan, muvaju se po toj Dalmaciji, a ništa i ne vide: ni zvezde, ni palme, ni penu u balama, ni galebove. Ko zna gde su ti ljudi sa svojim snovima. Kažu ti: dobro jutro, a misao im u Australiji. Kažu ti: dobar dan, a misao im na Atlantiku. Kažu ti: laku noć, a misao im u Japanu.

A meni, opet, obrnuto. Meni misao stalno na Jadranu. Čitave godine sanjam more, idem ulicama, radim, razgovaram sa prijateljima, a — nisam tu. Na moru sam. Zovu me na sastanke, teraju me da nešto organizujem, uradim, donesem, predam, saopštim, oćutim, priznam... a ja im kažem:

— Badava vi to meni. Nisam ja tu.

I stvarno sam u Trogiru, na Korčuli, u Budvi, u Voloskom, u Šibeniku, u Zadru, u Kotoru, na Mljetu, na Visu...

Kad počne ovako jesen, vidim prvi list kako se otkačio sa grane i pada u vrtlogu niz bulevar, ja odem. Iznervira me neko. Drugi bi planuo, svađao se, dokazivao, pretio, psovao. Ja — ništa. Prođem kroz ljude i kroz zidove kao kroz vazduh. Jer kako možeš nanervirati nekog ko nije tu, ko je odsutan?

Ja sam godinu dana odsutan. Od jednog mora do drugog. Slušam Radio Jadran. Imam neke trake sa morskim melodijama. Pripremam rečnu ribu na dalmatinski način. Nerviram se kad Hajduk izgubi. Godinu dana tesan mi je rođeni krevet, vrpoljim se do neko doba noći, šetam nekim starim trgovima; Dubrovnik, Split; u glavi mi trepću ferali, pa mi svetli pod celom ona prvomajska obala, praznična obala sva u vatrama, pa lutam praznim plažama Orebica, Makarske, Stona, Hercegnovog. Od Crne Gore, preko Hrvatske, čak do Istre, sve ja to prođem u mašti.

A pripreme. Da vam ne govorim o pripremama. Neko obuče farmerice, okači torbu o rame i digne palac. Ja kad idem na more, spremam se kao da idem u rod. U stara vremena, kad se još putovalo u kolima sa arnjevima, tako su naši nedeljama, mesecima pripremali svoje putovabnje u Peštu, u Beč, u Bećkerek. Posle su došli vozovi i brzine, ali moj deda je uvek tri sata ranije bio na stanici kad putuje iz Mokrina u Kikindu. Sedeo je u hladovini pod bagremom, ili zimi uz furunu u čekaonici, kola je isprezao kod Stepančevih, u kafani prekoputa, pa smo posle sedeli i čekali voz.

I čekajuci tako, mi smo već bili u Kikindi. I sećam se: ta Kikinda, iz čekanja, uvek mi je bila lepša nego ona prava. U pravoj Kikindi najveća senzacija za mene bilo je što može da se sladoled jede kašikom, za stolom, iz neke metalne čaše. Taj sladoled sam obično gutao, a uživao sam posle, kad se vratimo kuci. Mljackao sam u Mokrinu.

Tako je meni sa morem. Tako je svakom bivšem mornaru kad sanja o moru i kad ode na more. I ove godine, kao i uvek kad sam tamo, ja nisam tamo. Odjednom hoću da se odmorim od svega što me je razvlačilo na sve strane, odjednom hoću da doživim još jednu godinu snova, i već posle pet dana ja vidim da sam umorniji, pa mi škripi onaj iznajmljeni krevet, pa sanjam prvo o svom krevetu, pa o svojim brigama, pa mi treba da se s nekim isvađam, da me neko pozove na sastanak, da čujem Radio Novi Sad ili Radio Beograd, da saznam šta je sa Zvezdom ili Vojvodinom, radi li pionirska škola na Detelinari, kako je na Strandu, na Tvrđavi...

Trčim na telefon. Kako je, pitam, šta ima novo u redakciji, da li me je neko tražio... Bez veze. Novine izlaze i bez mene. Vreme je naslikano na televizoru svake večeri u pola osam. Niko me nije tražio. Žive ljudi bez mene, svira Janika Balaž bez mene. Milan Plemić i ne primećuje da me nema među gostima na terasi Tvrđave. A ja sam sa njima. Muvam se svake večeri pre negu što zaspim, šetam kejom, prelećem preko Dunava kao velika bela ptica u Kamenicu, vrtim se sokacicima Podbare i Salajke, lomim noge po begečkim vinogradima...

Stvarno, šta ću ja na moru?

Onda počne nervoza. Jedva čekam da se to završi. Jer, šta je — tu je. Uplatio sam za odmor i nema vraćanja para. Treba zažmiriti i — izdražati.

I ja, umesto da se odmaram, ja izdržavam na svoj način. Ali izdržavam na svoj način. Hoće, recimo, da me nanervira kelner koji se uvija kao bršljan oko stolova gde sede stranci, a mene i ne primećuje satima.

— Nećeš, burazeru — mislim — nećeš me nanervirati. Ja nisam ovde. Ja sam daleko. Ja sam sad u Sodrosu, brale, a ti i ne znaš šta je Sodros. Drugi bi lupao sakom o sto, vikao nešto o turizmu, o jugoslovenstvu, o ugostiteljskoj etici. Ja ništa. Prođe kelner kroz mene kao kroz vazduh, prođem i ja kroz njega. Jer i on nije ovde. I on je negde na drugoj strani sveta, neko njegovo lepše i nasmejanije Ja šeta sad sa Havajkama, ili igra u Grčkoj, ili pilji u golišave lepotice Palm Biča. Ovo ovde što stenje, ovo kelnersko telo iskrivljeno pod teretom poslužavnika, u oznojanom crnom sakou, sa buđelarom punim stranog novca, ko zna čije je to telo.

Ko zna čija su naša tela.

Duše su naše — to znamo. Valjda smo zato i neulovljivi. Valjda zato niko i nije tu gde mislim da jeste.

*

Sam sam opet kod kuće, a nisam tu. Mljackam ukus morskog vetra, kao nekad, u detinjstvu. Ukus kikindskog sladoleda. I već mislim kako ću iduće godine, tamo negde početkom juna, početkom jula, početkom avgusta... A Radio Jadran mi šalje Đorđa Peruzovića i Olivera Dragojevića, a palme mi šume oko ušiju, a more se talasa u temenu.

Neko na vratima zvoni. Traže me. Šta vredi i da otvaram, kad nisam tu. Ko zna gde sam ja.

Miroslav Antić
 
Njeno nepoznato ime i prezime omogućuju da postoji ovo pismo. Nanjušio sam krv kao jednorog i kopam nogom po jari šalitre, peska i sunđeraste zemlje. Zar je to taj Vavilon, ta Mesopotamija i ta večnost? Upaljen vetar buši u licu crne rupe.

S ukusom nagorelog sunca, izgovaram reči duge pet hiljada i pet stotina godina. Šapućem stvari koje su bile i još u meni traju. U međuprostoru od tog kipa do mene, sve što je bilo žena ima nestvarni izgled, kao avetinjski oblak nad pustinjom, kao iznenadni žbun u rastaljenom vazduhu, ili taj grč prepoznavanja u mome sećanju.

Sva je još tu. Jedan naprsli lav od krečnjaka razdire njeno kameno telo i kamene vekove na nekadašnjem trgu ispred kule. Pet i po hiljada godina on to čini tako strpljivo, tako uporno, da mu se pola njuške okrunilo od gladi.

Komadi zore, krti kao ovčiji sir i mirisavi, utolili su lavež predela obrušenih ka vasioni, koja je ovde tako nisko.

Pedeset i pet vekova boga Marduka muči pitanje da li da ustane iz zaborava, siđe do Kut al Amare i napije se Tigrisa. Kakve li veličanstvene neodlučnosti!

Svi su ga ostavili. Narodi, bilje, voda i ptice. Samo bogovi mogu da budu tako zamišljeni i zabrinuti na groblju jedne kulture pod ustajalim suncem. Miljama prema jugu Sumer. Huar al Hamar – otvorena voda. Zatim močvare. Zatim Ur.

A na severu kapija Stesefona, kao zabrinuta obrva, zagledana očima prozračnim kao vrisak u posrkani talog stvarnosti. Na izvijenom luku još nešto sluzokože svetlosti, kao odavno osušena nevinost.

Posle mene i svih pljačkaša lepote u ovoj izumrloj boji vremena gde sam ostao bez konja, dok mi je horda odjahala u nešto što će tek sutra postojati kao Azija Evrope, držim na trgu kamenu ženu i osećam da živi u mojim prstima.
Ženu svih žena. Toplu i vlažnu, kao da se između nas nikada nije isprečio ovaj ogromni prostor civilizacije.

Dišem usoljen vazduh. Zatim priklanjam svoja usta uz njena usta. Izgovaram je krvotokom u znaku njene vere. I kažem, dok mi iz grive kipi hiljadu i pet stotina pokolenja:

Ništa, samo njeno nepoznato ime i prezime omogućuju da postoji ovo pismo.


Mika Antić
 
ČEKANJU DOĐE KRAJ


Šta mogu ja da kažem o toplom oku izvora, tako sablasno prečistom i tako glatko gordom?

Mirisalo je na nešto devičansko i oporo. Na nadremanost i gipkost. Tako se, valjda, odlivaju sve spore drevne misli i tamna mudrost dubine koja u sebi nosi nešto još dublje i davnije. Poskidali smo odeću i skočili u vodu. Vreme, za koje postoji izvesna nada da protiče, umirilo se i zgrušalo u pogašenim plićacima.

Ronili smo i tražili. Sada nas je bilo četvoro: dve mreže i dva tela. Njena je lovila mene, moja je lovila nju...

U prethodnim životima, što su mi se događali poslednjih dana aprila i prve nedelje maja, u ogledalu vode upoznao sam lice njene detinje duše. Sad sam je dodirivao od tabana do kose i osećao, glatko, kako po meni ostavlja svoj lelujavi rukopis.

Na drugom kraju izvora devojčica se grčila obavijena koprenom moje treperave nežnosti. Doplivao sam do nje, probio se kroz mrežu i načinio telom kavez od zagrljaja. Mreže su se zamrsile i pomešale niti. Umesto da nas ulove, mi smo ulovili njih. I motali smo u vodi moji dušu na njenu i njenu na moju. I prvi put sam shvatio da je ovo, što činimo, mnogo veće od ljubavi. Da plivamo kroz večnost...

...Vredi li se upustati u tumačenje stvari kojima nismo u stanju da sagledamo obim?

Miljarde su godina potrebne da se popnemo uz okomitu budućnost do nekih kristalnih vrhova nacinjenih od želja. Jer ogromno je obnavljanje tog svojevrsnog čuda koje se zove: nas dvoje. U izmaglici dalekog, baš kao i sad, ovako, spusti mi polako glavu na neko sutrašnje rame i zagledaj se pažljivo u plave barice neba.

Ako se ti ne pojaviš, neko će umesto tebe čekati tamo da primi i da prenese poruku. Ako se ja ne pojavim, neko će drugi produžiti to što se zove beskrajno.

Veruj mi, poslednja ljubavi, nemoguće je voleti poslednji put u večnosti...

Miroslav Antić
 
Ukrašću tvoju senku, obući je na sebe i
pokazivati svima. Bićeš moj način odevanja
svega nežnog i tajnog. Pa i onda, kad
dotraješ, iskrzanu, izbledelu, neću te sa sebe
skidati. Na meni ćeš se raspasti.
Jer ti si jedini način da pokrijem golotinju
ove detinje duše. I da se više ne stidim pred
biljem i pred pticama.
Na poderanim mestima zajedno ćemo plakati.

Zašivaću te vetrom. Posle ću, znam, pobrkati
moju kožu s tvojom. Ne znam da li me
shvataš: to nije prožimanje.
To je umivanje tobom.

Ljubav je čišćenje nekim. Ljubav je nečiji
miris, sav izatkan po nama.
Tetoviranje maštom.

Evo, silazi sumrak, i svet postaje hladniji.
Ti si moj način toplog. Obući ću te na sebe
da se, ovako pokipeo, ne prehladim od
studeni svog straha i samoće.

M.Antic
 
IZGLEDA...

Izgleda, prestao sam da volim. Počeo sam da mislim ljubavlju. Izgleda da sam izdao najlirskije u sebi. Počeo sam da mislim osećanjima.

Sedi uz mene i gledaj kako se vatra za dimom, upregnutim u varnice, polako uliva u nebo. Ne pitaj posle otkud u ovom samotnom kraju takvo obilje zvezda.

Kad odem, vazduh će postati pomalo rapav i boleće. Na usni. I u grudima. A o napuklom miru kamenja, zemlje i cveća, bolje da i ne govorim.

Ako je život materija, ako su osećanja materija, pa eto: i večnost ako je materija, ipak ostaje ono što se ne da objasniti.

Postoji nešto na svetu, nešto, a u to sam siguran, što nikad neće biti samo od materije. To su ta moja pitanja, milion puta brža nego svetlost.

Miroslav Antić
 
" Kažnjavan za sve što pomislim,
a kamoli što počinim,
osumnjičen sam za nežnost
i proglašen sam krivim
što ljubav ne gasim mržnjama,
...već novom, većom ljubavlju
i život ne gasim smrtima,
već nečim drukčije živim...."
 
KOREN

1.

Postoji jedan mudrac. Dok ovo govorim, on cuci u velikoj pustinji juzno od ovih planina. Cuci ne znam koliko godina u pesku i ne podize oci. Ali sve vidi. Sara noktom nesto nerazumljivo i uplaseno ponavlja: i ovo sam vec stvorio...i ovo sam vec stvorio. Ako mu zatrazis orla, on ne poseze u visine, nego ga prstom iskopa iz zemlje kao koren. To je, kaze on, orao iz kojeg nicu drugi orlovi. Posle mozes da mu zatrazis aligatora ili mrava. I njih iskopa prstom iz zemlje kao kosticu. On sve moze, jer njegovo je stvaranje drukcije nego nase. Od njega sam naucio to sto ti danas kazujem kao tajnu.

2.

Gospodine, kazem ja njemu, koji se mnogo ljube i bratime. Ako ljubav postoji cemu je dokazivati? On samo cuti pognute glave i dugo mrmlja u sebi. I tek u podne, kad sunce kao mac visi sa zenita, govori glasom belim poput zguzvane
hartije. Iz toga ce, kaze, proizici velika nevolja. Narod koji ne prestaje da peva nesrecan je, siromasan i gladan.

3.

Gospodine, kazem mu ja, video sam coveka koji preskace neverovatne visine. Kako to cini kad nije jaci od drugih, ne trci brze od drugih, niti je umesniji i lukaviji? Taj covek, kaze mudrac, uzima zalet kao da ce preskociti oblake. Stoga i ne primecuje to sto mu je pod nogama. Treba preskakati nebo. Treba imati samo najvecu zelju pa ce sve druge same od sebe biti ispunjene.

4.

Gospodine, kazem mu ja, jedan moj prijatelj iskopao je u basti kamen. Poklonio ga je nekom vajaru da nacini od njega skulpturu. Bio je to obican kamen, ali ako ga okrenes prema svetlosti, u njemu se odslikavao ceo svet. A vajar ga je odbio. Mudrac mi kaze: i morao je da odbije, jer nije ga sam pronasao.

5.

Gospodine, pitam ga ja, kako to da moja glava, koja ispunjava prostore, moze da stane u jednu obicnu kapu? Zateceni sasvim slucajno, kaze on, u istom nizu godina na ovoj staroj oronuloj planeti, mi se nastavljamo jedni na druge, kao sto se grana nastavlja na granu, a ipak zivi svoj vek okrenuta ka drugoj strani sveta, ka nekim svojim olujama i vidicima. Zato je tvoja glava zumance nekog jos neotkrivenog sunca. Zato zasad staje i u obicu ljusku.

6.

Gospodine, kazem ja njemu, imam neverovatnu snagu. Mogu da upravljam brodovima, jer sam ih pokorio. Mogu da zidam nebodere jer sam savladao beton i celik. Mogu da rijem kroz planine i menjam lice kontinenata. Ali kad uzmem u saku obican mali sljunak, ma koliko ga stiskao, nikad ga necu razbiti. Kako to? Veliki umovi, kaze on, bili su u pocetku neznalice, kao sto je reka bila potok ili tajfun - tisina. Najvece hulje istorije bile su pre toga bucmasti bezazleni malisani. Himalaji su bili para. Nesto cvrsto i oblo, kao kipovi Vavilona, bilo je u svom vulkanskom detinjstvu bezoblicno i meko. Zato je sljunak, u stvari, jedna ogromna planina, oljustena od golotinje svog lepog i strahovito zgusnutog srca. Ceprka zatim po pesku, prstom izvadi zametak Kilimandzara; stavljam na ledja obicno kristalno zrnce, ali padam pod teretom.

7.

Gospodine, kazem mu ja, video sam slikara koji prolazi kroz platno kao kroz svetlost. Naslika sebi vodu i pliva. Kako to? Naslika Alpe i penje se. Naslika daljinu i izgubi se. Mudrac mi nista ne govori. Samo vidim, u sumrak, kako se poistovecuje sa sivilom, rasplinjuje i nestaje. Odlazim zamisljen i dogadja se
nesto cudno: za mnom ne ostaju stope, kao da nikad nisam ni prolazio ovim krajem. Kao da sam to samo pozeleo u snovima.
I - izmislio.

Miroslav Antić
 
Romansa


na svet sam dosao slican ljudima
koji na srcu nemaju ljusku
i sve sam menjao u grudima
za jednu pesmu dobru i ljudsku
u nebo sam se sunovratio
sa svima sam se vlazno ljubio
i kome treba, neznost vratio
i kome treba, bol izgubio
sta sam to imao od zivota?
neciju kosu... neciju ruku...

i jedno srce ustreptalo
i dva-tri osmeha tiha i prosta
sve je to ponekad tako malo
sve je to, videces, sasvim dosta...

Mika Antić
 
Nije to nikakva bajka.
Neka bezazleni zato zapuše svoje uši i ćute.
Zavoleli smo se, ponešto pseći i svetački.
Zakovali se jedno u drugo klanfama zuba.
Imala je u oku električnu centralu,
a ja neke bandere sasvim crvene i žute.
Ispričali smo ramenima i rukama nešto
što u prevodu na disanje znači: Ljubav...
I detinjstvo je te noći otišlo iz njenih cipela.
Mahalo je šarenim kockama.
Knjigama punim slika, igračkama i snovima.
Otišli su konvejeri mašnica
i odleteli listići presovanog staniola.
Svet je najednom postao viši
za jednu neznatnu zvezdu, tamo negde nad glavama,
nad krošnjama i krovovima...
I samo malo dublji
za krišku naprslog bola.

Nije to nikakva bajka...
 
Najvise bih voleo da sami izmislite moju biografiju.
Onda cu imati mnogo raznih života i biti najživlji medju živima.
Ostalo, što nije za najavu pisca, nego za šaputanje, rekao sam u pesmi "In memoriam".
I u svim ostalim svojim pesmama.

Miroslav Antić
 
Usne jedino zato postoje
da s nekim podelis nesto svoje.
I da ti sapat sapatom vrate.
Usne postoje da se pozlate.
....
I nikad nikom nemoj ih dati
ako ne ume da ti ih vrati
toplije,mekse, mladje i sladje.
Jer usne samo zato postoje
da osmeh po tvome osmehu skroje!
 
200753_162366417151369_157154041005940_315472_6808158_n.jpg
 
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

Back
Top