Miroslav Antić

  • Začetnik teme Začetnik teme malecka
  • Datum pokretanja Datum pokretanja
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.
Izgleda da smo pronašli VUKA ...

II
Dišu uz mene zvuci drukčije živi, a stvarni. I u svemu sam prisutan.
To priroda pokušava šapatom da mi objasni na svom nemuštom jeziku
kako se biva sebi, sam sobom, jasan i dovoljan u svetovima bez ivica
koji se zovu: samoća.

Grom u tišini neba jasna je poruka kosmosa. U oluji je deo grmljavine,
tek mrmljanje.
U samoći smo ljudi. U čovečanstvu smo metež.

Moja je misao gore, u samom podnožju neba. Tri dana i tri noći
odande dopire urlik. To ne prskaju planine, ne raspadaju se oblaci
i ne bude se vuklani.
To plače najveći vuk koji je ikada viđen u ovim krajevima.

Rekli su mi pastiri, goinči karavna i hajkači sa jezera da je to
čudan vuk, drukčiji od svih vukova. Nikada ne napada stada. Tamani
samo pse.
Valjda je to njegov način vajanja ovog sveta.

III
I rekli su mi, bežeći, da je sad sulud i opasan: nespretno su ga
ranili, pucali su iz potaje, a nisu ga dotukli.

U ovoj zabiti svemira, kojoj pogrešno dajemo svetleće ime:
zemlja - zvezda života i razuma, večito se ubijaju. Hrane se
mesom bilja.
Hrane se mesom životinja. Pa što ne vrište dok žvaću? Zar misle
da je bol nešto što samo njima pripada?

Samrtni urlik vuka nerpekidno se pali i gasi u tami avgusta.
Opomena il putokaz? Svetionik u pustoši? Ili vapaj za pomoć?

Ne, moje doba, izgleda, još nije spremo za zvezde.



....nastaviće se ....
 
tuzna_pajac:
hvala hvala HILJADU PUTA HVALA....
to je to !
praticu redovno samo da sve skinem odavde...
i htela sam da zamolim da sledeci put "vuk" bude do kraja ako je moguce ...
hitno je : )
puno hvala jos jednom...

Žao mi je što ne mogu tako brzo da prosledim celog VUKA.
Sledi nastavak, a biće još uskoro kada stignem ....


IV
Ovde se smatra čašću i viteškom vrlinom kad poniziš do smrti
sve što te nadvisuje spretnošću, snagom, lukavstvom i umom.
A kako ti se tek dive, kako ti zavide smrtnici kad im prineseš
dokaz da si ubio boga.

Uši sam zalepio lišćem.

Jesam li dovoljno slobodan da sebe mogu smatrati poštenim,
valjanim i smirenim?
Naslanjam glavu na kamen i tonem u njegovo naručje. Drveće
krošnjama njuški brsti zalutala jata.
Duša večernje rose postaje moja duša. Telo večernjeg umora
postaje moje telo.

Ne, ovo doba još nije spremno čak ni za zemlju.

V
Boli me pod ljuskom lobanje dok slušam kako vuk urla, osakaćen
i žedan, gore na visoravni, i kolje čopore pasa koji ga zlurado
prate kao pogrebna svita.

Niz kanjon protiče reka.

Znao sam: kad iskrvari, obnevidi od slabosti i zgadi se na sve, on
mora ovamo sići, bar da se pre smrti okupa.
Hteo sam da ga vidim.

Prepoznao sam nešto u tom njegovom raspuklom i usijanom ropcu.
Bio je čudesan nalik na moj plač u detinjstvu.
Ti pamtiš, tršava glavo, namirisana vetrom i smolom planinskog
mraka, da smo se i mi nekada isto ovako mučili da razmrskanog
sebe sakupimo na gomilu.

Potpuno isti jecaj, samo sad šuplje izobličen i umnožen kroz odjeke.
 
ma ok, u redu je...kako god da mozes...toliko sam dugo trazila, toliko mi je trebalo, i dalje treba da stvarno nisam u polozaju bas mnogo da biram : ) zahvalna sam i za ovo...
mislim, mozda zvuci glupo i nafurano, ali nemas pojma koliku "vuk" vaznost i vrednost ima za mene...! zato sam i ovako rastrojena na sam pomen svega toga...
hvala, i cekam ostatak... (kada dodje do kraja, ne znam ni koliko glava ima, molim te, naglasi da je kraj :))
 
Лилит:
За 35 година стваралаштва М. Антић објавио је више од 30 књига и радио на филмским пројектима "Свети песак" и "Доручак с ђаволом". Дела: збирке песама "Испричано за пролећа", "Плаво небо", "Рождество твоје", "Псовке нежности", "Гарави сокак", "Концерт за 1001 бубањ", "Кикинда", песме за децу "Плави чуперак", "Последња бајка", Насмејани свет", "Шашава књига", "Прва љубав", "Свашта умем", радио драме "Отужни марш", "Повечерје". Вероватно сам нешто пропустила.

Dodajem, " Recnik Vojvodine, "Sveti vetar", "Stepenice straha", "Obicno petkom", ....
I ima jos....
 
***

Mi smo se suviše sretali na raskršćima neznanim
Mada smo različitim putevima koračali
Tinjalo nebo večernje u šiprazima zvezdanim
I uvek oblaci ždralova sa prolećem se vraćali.

Mi smo se suviše sretali a reći rekli nismo
I u leta kovrdžava sa preplanulim licima
Pod kapom zelenih dudova za časak zastali smo
Pa onda prošli, odlutali svako za svojim vidicima.

U novembru su oblaci kao buktinje rudely
I vetar kišama umio sivo popodne ogolelo
A putevi se dužili i raskršća se žudela
Za nešto kratko u susretu što se toliko volelo.

U zime snežne, pobelele k'o tvoji isprani dlanovi
Dugo si, dugo čekala pod jablanom, na smetu
I vrat mi goli uvila maramom svojom lanenom
Da sivookom putniku ne bude zima u svetu.

Pa ipak, ti su susreti tek kratka radovanja
Jer znam: na nekom raskršću neću te videti više
Pružićeš nekome dlanove, prestaće putovanja
I pod krov neki svratićeš da se skloniš od kiše.

Spustiću tvoju maramu usput kraj putokaza
I sa vetrom - drugarom otići nabranih veđa
Jer meni život prestaje ako siđem sa staza
I pred nečijim vratima skinem torbu sa leđa.



Jastuk za dvoje

Ovo je pesma za tvoja usta od
višanja i pogled crn.
Zavoli me kad jesen duva
u pijane mehove.
Ja umem u svakoj kapiji
da napravim jun.
I nemam obične sreće.
I nemam obične grehove.
Podeliću s tobom sve bolesti i zdravlja.
Zavoli moju senku
što se tetura niz mokri dan.
Sutra nas mogu sresti ponori.
Ili uzglavlja. Svejedno:
lepo je nemati plan.
Zavoli trag mog osmeha
na rubu čaše, na cigareti, i blatnjav
hod duž ulica koje sigurno nekuda vode.
Čak i kad ti se čini da ih mi nekud vodimo,
one se smeškaju blago i nekuda nas vode.
Bićemo tamo negde možda suviše voljeni,
potpuno neprimetni, ili javno prokleti.
 
i uvek tako lukavi a naivni ...i uvek tako prkosni makar na sopstvenu stetu...
odlazimo putem samounistenja ...i to nasmejani...

...CARINARNICA

Mozete nas poskiadti do gole koze
I zapleniti nam prtljag I odecu

Ipak cemo mi proshvercovati
Ovaj zlatni sat hrabrosti
Koji smo progutali

Sasvim lepo se cuje
Sa leve strane
Kako nevaspitano kuca

Racunali smo
Vi cete misliti srce
A bash u tome je blef

Nama je srce u petama.
 
Nisam citala temu s pocetka ali se nadam da ova pesma nije bila,a i ako jeste ova je meni omiljena

Besmrtna pesma

Ako ti jave: umro sam,
a bio sam ti drag,
onda će u tebi
odjednom nešto posiveti.
Na trepavici magla.
Na usni pepeljast trag.

Da li si uopšte ponekad
mislio šta znači živeti?
. . . . . . . . . . . .
Ako ti jave: umro sam
evo šta će biti.
Hiljadu šarenih riba
lepršaće mi kroz oko.
I zemlja će me skriti.
I korov će me skriti.
A ja ću za to vreme
leteti visoko...
Visoko.
Zar misliš da moja ruka,
koleno,
ili glava
može da bude sutra
koren breze
il' trava?
. . . . . . . .
Ako ti jave: umro sam,
- ne veruj to ne umem.
Na ovu zemlju sam svratio
da ti namignem malo.
Da za mnom ostane nešto
kao lepršav trag.
I zato: ne budi tužan.
Toliko mi je stalo
da ostanem u tebi
budalast i čudno drag.
Noću,
kad gledas u nebo,
i ti namigni meni.
Neka to bude tajna.
Uprkos danima sivim
kad vidiš neku kometu
da nebo zarumeni,
upamti: to ja još uvek
sasav letim, i živim.
 
®:
Miko, Miko... može li te se načitati, ičim nadmašiti...

Cak i kad su najsrecniji,
ja vidim kako su nesrecni.
Valjda im zato i oprastam.

Jedino nikada necu
umeti da se najezim
kad se rukuju mlitavo.
Ko se mlitavo rukuje,
znaci da mlitavo misli
i mlitavo vekuje.

I necu im oprostiti
sto su potrosili godine
a nisu doznali zasto su
dosli na ovaj svet.

ZIVETI ne znaci: biti.
Desiti se. Postojati.

ZIVETI znaci: NAZIVETI !!!

(Tako zamisljam nebo)
 
...bez obzira na bolest, ratove i bedu...
bez obzira na duzinu zivota...
stvarno...
bezuslovno...
mozda bi stvarno trebalo da nam ponekad zazvoni sat, alarm , nesto sto ce nas vratiti i osvestiti ili bar za svakog, u dzepu jedan mali zivotni...

...kompas

Trave pokazuju tacno vreme naivnosti
To je putokaz za sanjre I oblake

Korenje kazaljkama opominje prolaznost
Tamo ostavljamo kosti u staniolu mraka

Jedino vetrenjace
U dugim stiharima od vetra
Nesebicno objashnjavaju pravce srece

Ali njih niko ne uzima ozbiljno

: )
...kako najcesce i biva
 
DRHTAVA PESMA

Osecam:nesto u meni raste
pomalo bolno-pomalo belo,
kao da nekakve zbunjene laste
lete kroz moju glavu i telo.
Vrte se.
Prestizu
Nesto traze.
Od njih se na usni dah uzari.
Ja ne znam sta cu.
A tata kaze:
jos si ti balava za takve stvari.

Osecam:nesto u meni prska
kao kad pupoljak zenice siri.
Zasumi nekakva zlatna trska
i nece pod celom da se smiri.
Tu oblog uopste ne pomaze.
Dusa se kikoce i krvari.
Nesto me muci.
A tata kaze:
jos si ti balava za takve stvari.
Onda me zakiti prezrelo leto:
dva grozda-kao dve tople znacke.
Sve mi u rebrima razapeto.
Sve okrenuto naglavacke.
A sve je ipak ludje i draze.
Srce bi prostranstva da ozari.
Placem od srece.
A tata kaze:
jos si ti balava za takve stvari.
Prirodo,cuj me:
laganja nema!
Ti bujaj-ja cu od tebe vise!
I neka siroko u nama dvema
ogroman ruzicast vetar dise.
I luduj,prirodo!
Zri naopako!
-Samo mi nemir ne pokvari.

Volim te sto si zaista tako
ko i ja balava za divne stvari.
 
VUK


VI
Ne, nisam ga se bojao. Znao sam da se muči. Naleteo je na zasedu,
a nešto nije dovršio, nešto važno i veliko, shvatljivo samo njemu.

I ostao je zagrcnut, sa vrelim parčetom želje, pregriženim i presnim,
zaglavljenim u grlu.
Tako ne umiru oni koji su zadovoljni sobom u ovom svetu i ovim svetom
u sebi.

Presvlačio je život da ga ne vuče na leđima, izgužvan i u ritama.

Postoji umešnost nadmoći. To je isprika prirode. Postoji kultura gladi.
Na glad je bivao primoran. Postoji veština opreza. Možda je taj vuk
sanjar?
Postoji kultura venjenja. Još je imao vremena. Postoji kultura poraza.
Ni to nije iskusio. Postoji umetnos smrti, ali ko bi se spremao,
kad se smrt događa drugima.

VII
Zašto sam se usudio da pokušam da shvatim nekog ranjenog vuka
koji se muči da ne umre?

Izuvijaš li metal, on pamti i vratiće se u prvobitni oblik makar
kroz hiljadu godina.
Ako je pravi metal.

Odreži glavu drvetu. Ono pamti i listaće i dalje u pravcu svetlosti
istrajnošću i zanosom svoje zelelne namere.
Ako je pravo drvo.

Ma kakvo nasilje vršio nad vodom koja se obnavlja, bilo da
zatomiš izvor ili zajaziš potok, bilo da zadaviš reku
nasiipima i branama, tokovi pamte pravac i izdubiće korito
tamo gde su i počeli.
Ako su prava voda.

I vuk je nešto pamtio u svojoj zdrobljenoj glavi.

VIII
U sebi sam ponavljao:

"Ta pokipla vatra što mu je načela lobanju i oprala misao i
okrunila svest, samo je načas pobrkala redosled slika i zbivanja.
Ali sve će se vratiti, mirno, na svoje mesto."

To sam ja tešio sebe, a ne njega u planini. Verovao sam, zaista,
isrekno i bezazleno, da vuk ne može umreti.
Kao što ne može umreti stenje, vazduh i voda. Kao što ne može umreti
grimizni točak promene, koji nema početka i ne znaš gde se završava.

Kako mu izgleda dan? Na šta mu liče noći? Jer strašno je i grešno je
kad te neuko odstrele u nečem gde si pravedan, pa ti se zamrse žile
i čičak, trnje i korenje, a ti si pravi vuk.
I još više od vuka.

Ko je taj što je pucao? Čime je vuka oroz: mržnjom, strašću ili
zavišću?

...
 
ZNAM, mora da je tako:
nikad se nismo sreli nas dvoje,
mada se trazimo podjednako
zbog srece njene i srece moje.

Po obrazima vetar me mlati.
Cupa drvecu zutu kosu.
U koji deo grada da svratim?

Dan je nz mutne ulice prosut.

Vucaram okolo dva prazna oka.
Gledam u lice prolaznika.

Koga da pitam,
smesan i mokar
zasto je nisam sreo nikad?

Il je vec bilo?
Trebalo korak?

MOZDA je sasvim do mene dosla,
al ja: za ugao skrenuo,
gorak,
a ona: ne znajuci prosla.

MOZDA smo celu jesen obisli
u zudnji ludoj, podjednakoj,
a za korak se mimoisli?
DA. MORA DA JE TAKO!........................................
 
Divno, Mika, da ne poverujesh da je nekada postojao chovek koji je tako mislio i osecao, koji je tako jednostavno svaku lebdecu misao spakovao u par vechitih stihova.

Zamislite josh kada se nadje neko ko zna da prochita njegovu pesmu na pravi nachin u divnim trenutcima besanih noci uz chashu- dve vina...
( Znate li kako?:p ~U bestezinskom stanju vina i tihe muzike, odlepim se i lebdim. Lebdim nad samim sobom. Tako zamishljam nebo)

...Nadam se da cemo svi ovde doprineti dovrshavanju tog nasheg zajednichkog neba. Svako po jedan deo mozaika... A onda cemo se i mi povuci sa neba, ostaviti da ga
druga deca ukrashavaju treshnjama...

(Zato se pravi i istinski letachi
na vreme povlache
i ne guzvaju nebo.)

~~ Chak i kad su najsrecniji,
ja vidim kako su nesrecni.
Valjda im zato oprashtam.
I josh cu im oprashtati.

Jedino nikad necu
umeti da se ne najezim
kad se rukuju mlitavo.

Ko se mlitavo rukuje,
znachi da mlitavo misli
i da mlitavo vekuje.

I necu im oprostiti
shto su potroshili godine
a nisu doznali zashto su
doshli na ovaj svet.

Ziveti ne znachi: biti.
Desiti se. Postojati.

Ziveti znachi: nadziveti. ~~
 
nesto smo se ponovo ulenjili...
ova zima ubija...stvarno je depresivno nesto ove zime...cak ni sneg vise nema istu car... :(
vojvodjani, kako je ? kako se uklapa zima kod vas ?
citam miku redovno samo to, i jos neke sitnice, umeju da spase...
jos nesto eto, malo za vas....
onako setno ...kako na kraju uvek i bude...bez obzira sta da se desi : )

...SERENADA

Mesec je tupom krivom kamom
Zaklao jedno veche zuto.

Oprosti,
Bio sam skitnica samo,
Pa sam u tvoje ochi zaluto.

I sasvim nespretno prosuo se
Kao lopata vrelog snega,
Nasmejan,
Izguzvane kose,
Od ptica ranjav,
Od cveca pegav.

Oprosti,
Uvek moram da odem.
Vetrove zute jesen vec place.
Jezera-ochi.
Sto kvase vode
Obale niske za skitachem?

Uvek se biva lep na pocetku.
Pomalo dobar.
Pomalo tuzan.

Uvek se biva na ovom svetu
Na kraju tudj,
Na kraju ruzan.

I uvek samo sebe imamo
I san pun zelja,
Nedorecen.

Mesec je tupom krivom kamom
Zaklao jedno zuto veche.
 
OPOMENA
Važno je, možda, i to da znamo:
čovek je željan tek ako želi.

I ako sebe celog damo,
tek tada i možemo biti celi.

Saznaćemo tek ako kažemo
reči iskrene, istovetne.

I samo onda kad i mi tražimo,
moći će neko i nas da sretne.

Miroslav Antić

 
Moze li ovo

Pesma za nas dvoje



Znam,
mora biti da je tako:
nikad se nismo sreli nas dvoje,
mada se tražimo podjednako
zbog sreće njene
i sreće moje.
Pijana kiša

šiba i mlati,
vrbama vetar čupa kosu.

Kuda ću?
U koji grad da svratim?

Dan je niz mutna polja prosut.

Vucaram svetom dva prazna oka
zurim u lica prolaznika.
Koga da pitam, gladan i mokar,
zašto se nismo sreli nikad?

Il je već bilo?
Trebao korak?
Možda je sasvim do mene došla.
Al' ja,
u krčmu svratio gorak,
a ona
ne znajući-prošla

Ne znam.
Ceo svet smo obišli
u žudnji ludoj
podjednakoj,
a za korak se mimoišli.

Da, mora da je tako.
 
:D:D:D



Krila
http://</b>

Even%20Angel%20need%20love.jpg

Ako hoces da odletis,
- sklopi oci
i sve jace
veruj,
veruj kao nikad
u sve sto se cini cudno.

Nemoj da mi smesno mases
ko glupave vetrenjace
svakom vetru,
svakoj ptici,
brzopleto,
uzaludno.

Svako dete ima krila,
samo mora da se seti
gde mu rastu sakrivena
- i odmah ce da poleti.

Neko nadje svoja krila
u tatinom novcaniku.

Neko proda svoja krila.
Neko uvek tudja krade.
Lete ljudi i nogama.
Lete ljudi i jezikom.

Lete ljudi od nevolje.
Lete ljudi od parade.

Nekom mama krila vezhe.
Nekom mama krila srezhe.

Neko ode za pticama.
Neko padne cim se vine.
Al divno je,
al najteze
kad u glavi nadjes krila

i obletis mastom samo
za trenutak sve visine…

I svi misle: tu si bila.
A ti si na nebu bila.
 
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

Back
Top