Miroslav Antić

  • Začetnik teme Začetnik teme malecka
  • Datum pokretanja Datum pokretanja
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.
.....Znam jednu novu igru. Zaustavim se naprasno i ne mičem se satima.
Pravim se kao da razmišljam i da u sebi rastem.
Činim to dosta uverljivo. Dok imitiram drveće, neko sa strane,
neupućen, stvarno bi pomislio da sam pustio korenje.

Razlistavam se sluhom. Zagrljajima. Disanjem. Čak se i ptice
prevare, pa mi slete u kosu i gnezde mi se na ramenu.

Pravim se da sam trom sanjar. Nespretan penjač. Spor saputnik.
Pravim se da mi je teško da se savijam preko belih oštrica
realnog.
Pravim se da mi nedostaje hitrina iznenadnog skraćivanja u
tačku i produžetka u nedogled.
Seme sam, što čuva u sebi neproklijalo vreme. A siguran sam
u jedno: nemam pamet od magle.
Ja ne upoznajem svet, već ga samo prepoznajem. Ne idem da ga
otkrivam, nego da ga se prisetim, kao nekakve svoje daleke
uspomene.

Jer mnogo puta sam bio gde nisam jos koračao. I mnogo puta sam
živeo u onom što još ne poznajem.
I mnogo puta sam grlio to što će tek biti oblici.

Zato izgledam izgubljen i neprekidno se osvrćem. A u sebi se
smeškam. Jer, ako niste znali, svet je čudesna igračka.

Može li se izgubiti neko u nekakvom vremenu i u nekakvom
prostoru, ako u sebi ne nosi sva vremena i prostore?"

I ovako sam mu rekao:

"Pokret od mene do mene nije ni ulaz u mene, ni izlazak iz
mene, već lice moga naličja.
Tu negde ispod kože, tu negde bliže kičmi, gde rskavica okoštava,
množi se novost već poznatog.

Pokret od mene do mene nije umeće sazrevanja. Šta bih ja, da seuobličim u krošnju svoga konačnog?
Šta bih ja, kad bih prestao da iscrtavam trajanje, u
premorenom vazduhu medju pepelnim senkama?

Neukrašen i običan, bavim se odgonetanjem. Vidite kako se
igram. Vidite kako to umem.
Igra je neobičan i nepogrešiv život.

Smeta mi krov da sanjam. Smeta mi nebo da verujem."

Od koje sam ja vrste?
 
Da li sam još uvek ona mera po kojoj znaš ko te boli?
Dalje, zaista, ne bih imao ništa više da ti javim.
Jedino, možda to da si ostala najlepša medalja iz najlepšeg rata u kojem su mi srce amputirali..
Gospođice, ja nisam za tobom bio onako obično, gimnazijski zanesen.
U meni je sve do groba minirano.
Morate već jednom shvatiti: ja samo na sebe podsećam, ovako mamuran od mašte..i proklet od poverenja.

Zavoli trag mog osmeha na rubu čaše, na cigareti...i blatnjav hod duž ulica koje sigurno nekuda vode.
Sad više ništa nemam, samo ovo srce, ogromno, gadno i gladno.
Imao sam malo tuđeg smeha i plača nataloženog na stvari.
I onu jesen, onu najlepšu jesen na svetu .
Ispričali smo ramenima i rukama nešto što uprevodu na disanje znači - ljubav.
I detinjstvo je te noći otišlo iz njenih cipela.

Sto vekova ću ovako da te volim, užasno da te volim,sav od paperja i sav od zla.
Beži zato dok možeš!
Ne bojim se ja zuba, zubi su mekši od usana.
Zubi ujedaju za trenutak, usne za ceo život.
Postoje ljudi koji ti iščupaju srce i postoje oni koji ga vrate na mesto.
 
.„Jer, kada smo zaljubljeni, onda oni koje volimo rastu u našim očima. Kada poželimo nekog drugog, onda se oni smanjuju. Svi ljudi na zemlji naviknu se na to posle izvesnog vremena i žive, uglavnom, bez ljubavi, a da im ništa naročito ne smeta...“

... A šta je to – ljubav? Kada gledaš u zvezde bez razloga i kada podeliš žvaku i kada pokloniš cvet... Kada onome koga voliš daš jedan krug i ustupiš ljuljašku u parkiću kada je na tebe red da se ljuljaš! Kad onome koga voliš daš jedan griz i kada podeliš sa njim gumicu za brisanje nadvoje i kada mu daš jedan liz! Kada nacrtaš srce i unutra upiseš vaša dva imena. Ako to nije ljubav, ja onda, stvarno ne znam šta je!“

...Ljubav?, zamisli se on. Malo znam o tome. Imao sam ih samo nekoliko. Ali, lepa je to stvar... Ne dok traje...Ume da bude prilično nezgodna. Ali, kasnije, mislim da je mnogo bolja, kasnije, kada sve prođe, kada ti se najveća ljubav, na primer, uda za nekoga ko je ne zaslužuje, i kad je ne vidiš punih godina...Možda se krije od tebe, jer više ne liči na sebe dok si je voleo.“

 
Da li sam svuda gde su mi tragovi
Ko zna s cim sam se spajao
a nisam ga ni takao
mozda sam boravio i u svom zivotu
mozda postoje izvesni znaci
ili kao da je neko stran.
Ali ipak uz mene se moze,
mada je neobicno.
Sa mnom je opasno ici,
ja se nikad ne umaram.
Valjda sam jedini covjek
koji sumnja u sebe
sve cesce mi se cini
da nisam nikakav oblik
vec da slobodno jedrim
kroz sopstveno pijanstvo
- prepusten suncevom vetru
odlivam se i dolivam.
Ali ipak uz mene se moze,
mada je neobicno,
sa mnom je opasno hteti,
ja nikad ne odustajem.
Neiskvaren iskustvom,
poseban slucaj samoce.
Ponekad izmislim sadasnjost,
da imam gde da prenocim.
I suvise sam video,
da bih smeo da tvrdim,
mnogo toga sam saznao,
da bih imao ijedan dokaz
ali ipak uz mene se moze,
mada je neobicno.
Sa mnom je opasno voleti,
ja nikad ne zaboravljam.
Pokusavam da shvatim ucenja
koja mene shvataju.
Nejasna mi je vera
spremna da u mene veruje.
Tesko je biti okovan
u moju vrstu slobode.
Lako mi je s nemirom,
ne mogu da umirim mir.
Al ipak uz mene se moze,
mada je neobicno,
sa mnom je cudno cak i umreti...
jer ja se ne zavrsavam.
 
Nije to nikakva bajka.
Neka bezazleni zato zapuše svoje uši i ćute.
Zavoleli smo se, ponešto pseći i svetački.
Zakovali se jedno u drugo klanfama zuba.
Imala je u oku električnu centralu,
a ja neke bandere sasvim crvene i žute.
Ispričali smo ramenima i rukama nešto
što u prevodu na disanje znači: Ljubav...
I detinjstvo je te noći otišlo iz njenih cipela.
Mahalo je šarenim kockama.
Knjigama punim slika, igračkama i snovima.
Otišli su konvejeri mašnica
i odleteli listići presovanog staniola.
Svet je najednom postao viši
za jednu neznatnu zvezdu, tamo negde nad glavama,
nad krošnjama i krovovima...
I samo malo dublji
za krišku naprslog bola.
 
Senka
Zbog svega što smo najlepše hteli
hoću uz mene noćas da kreneš.
Ma bili svetovi crni, il beli,
ma bili putevi hladni, il vreli,
nemoj da žališ ako sveneš.

Hoću da držiš moju ruku,
da se ne bojiš vetra i mraka,
uspavana i kad kiše tuku,
jednako krhka, jednako jaka.

Hoću uz mene da se sviješ,
korake moje da uhvatiš,
pa sa mnom bol i smeh da piješ
i da ne želiš da se vratiš.

Da sa mnom ispod crnog neba
pronađeš hleba komadić beli,
pronadješ sunca komadić vreli,
pronađeš života komadić zreli.
Il crkneš, ako crći treba
 
Ukrašću tvoju senku, obući je na sebe i
pokazivati svima. Bićeš moj način odevanja
svega nežnog i tajnog. Pa i onda, kad
dotraješ, iskrzanu, izbledelu, neću te sa sebe
skidati. Na meni ćeš se raspasti.
Jer ti si jedini način da pokrijem golotinju
ove detinje duše. I da se više ne stidim pred
biljem i pred pticama.
Na poderanim mestima zajedno ćemo plakati.

Zašivaću te vetrom. Posle ću, znam, pobrkati
moju kožu s tvojom. Ne znam da li me
shvataš: to nije prožimanje.
To je umivanje tobom.

Ljubav je čišćenje nekim. Ljubav je nečiji
miris, sav izatkan po nama.
Tetoviranje maštom.

Evo, silazi sumrak, i svet postaje hladniji.
Ti si moj način toplog. Obući ću te na sebe
da se, ovako pokipeo, ne prehladim od
studeni svog straha i samoće
 
Poznajem neke kapetančine
-sve same surove morske vučine.
Nose bradurine.
Puštaju brčine.
Puštaju obrve.

Sto čuda načine.
Na sve bi načine da su muškarčine.
Sve bi da učine da su mangupčine,
da su mornarčine,
da su junačine.
Al’ sve su ove kapetančine
za mene obične trice i učine.


***

Osim tih kapetanskih kapetana
ima na svetu i prečih stvari.
Prvo da vidimo šta je to more.
Prvo da vidimo šta su mornari.

Ko nije plovio,
ko nije brodio,
ko se od orkanskih talasa skrivao,
taj kao da se upola rodio
i kao da je upola živeo.

I može od te polovine
komotno još malo da se skine.

Ti misliš: more je samo voda.
More je ogromna muška sloboda.


***

Mornari znaju: more se plavi
samo u sećanju,
samo u glavi,
samo na slici - na razglednici.

Ti misliš: more su samo lađe
i samo daleka putovanja.

More je kad čovek u sebi nađe
mudrost kako se budan sanja
i kad su dani slani i sivi.

Mudrost kako se sasvim živi.
Mornari se, u stvari, ne rađaju.
Postaju od svoje mašte najzlatnije.
Sami se od sebe sebi događaju
Svaki put čudnije…neverovatnije…

Zažmure i pogode kad da se dogode
i na kom mestu da se dogode.


***

Ima tu i nekih drugih nemira:
more je najmilije dete svemira.

Zvezde ga kao klinca paze
i ljube u bistro oko,
i maze,
I miluju mu kovrdže zelene
i u svetlost ga umotavaju,
I menjaju mu od vetra pelene
kad krenu u zoru da spavaju.

Sunce mu od svog najlepšeg sjaja
uz svaku obalu,
uz tvrde stene
napravi bezbroj šlingeraja
od algi zelenih i bele pene.
Oblaci što se nad njim roje
Nad kolevkom mu kroz večnost stoje.

Mlekom ga od munje i groma doje
i oko usta ga izbrljaju
šlagom od jutarnje rose svoje,
pa ga ljuljaju,
ljuljaju,
ljuljaju…

Sve su to znaci da su rođaci
more i mnogo miliona
nebeskih tornjeva,
nebeskih zvona…

Sve su to znaci da su rođaci
more i ogromna vasiona.
Možda i ne znaš:
Svi na svet dođu
sa nekom zvezdom što je pala.
More je opna kroz koju prođu
na drugu stranu ogledala.

I životu se sasvim predaju
i nebo zaborave dok ovde borave,
a u stvari se samo ogledaju
u svojoj večnosti,
u čudu nekom
blistavom,
ogromnom
i dalekom.

I misle da su na zemlji samo,
a jednako su i tu i tamo.
Šta čekaš ?
Šta gnjaviš ?
Šta metiljaviš ?

Prodaj šta imaš i kupi vreću.
Natrpaj u nju svu svoju sreću.
Baci na rame u cik zore
i put pod noge:
-pravo na more.

Isprazni džepove.
Sve živo prodaj.
Pa tome otkucaj srca dodaj.
I malo krilatih snova dodaj.
I malo promukle pesme dodaj.

Rasprodaj stvari nove i stare.
Šta čekaš ?
Idi u mornare.
 
Zapisano u sredu

U sredu smo se prvi put sreli,
a do tada se nismo znali.
U petak smo se zavoleli.
U ponedeljak posvađali.

Opet je sreda. Sad svima kažem
dok lutam po korzu sam:
ne, nije ona lepša ni draža
od drugih devojčica koje znam.

Pa kad je sretnem - oči krijem.
Zviždućem. Gledam u nešto drugo.
I mislim: zbilja, svejedno mi je...
Al okrećem se dugo... dugo...

MIROSLAV ANTIĆ - Zapisano u sredu
 
Ponekad tako sebe damo
za oci jedva upoznate.
I na rastanku cutimo samo
i ne tražimo da nas vrate.
Živimo posle u tom drugom
sve dok mu oci svetom plamte.
I ne znamo što nas pamte dugo
kad ne tražimo da nas pamte.

Mika Antic - Crtezi
 
Niz raskršća koja se razilaze

Opraštamo se,
opraštamo se i strašno dugim nogama
odlazimo u svet.

Ti u svoju mladost
onuda iza fabrika,
iza pristaništa
i mosta,
niz raskršća koja se razilaze kao posvađani ljudi.

Ja u svoju mladost
onuda uz prugu,
gde trava ima ukus vode,
peska
i sunca.

Nikad više nećemo sedeti u istoj klupi
ni jedno od drugog prepisivati zadatke,
ni deliti užinu na odmoru.
Nikada se više neću smejati tvojim olinjalim lutkama
ni ti mom neukroćenom žvrku na temenu
za koji su me večito čupkali
oni što sede iza nas.
Nije ovo više završena samo jedna školska godina.
Kažu:
gotovo je detinjstvo.
Jedno veliko detinjstvo danas je gotovo.

Kažu,
i svi su zajedno radosni
i kotrljaju se niz stepenice kao šaka prosutih klikera,
i svi su smešni od zadovoljstva
kao plastelinske figure,
i svi su šareni i čudni
kao grad za vreme velikih praznika.

Samo ja znam:
nikada više,
nikada više,
nećemo se uhvatiti za ruke
ni hodati od ugla do ugla
i pokušavati uzalud da se setimo dok ćutimo
nečega vrlo važnog,
nečega toliko ogromno važnog
čega se razdvojeni nikada više nećemo moći setiti.
 
Svi imaju_Mika Antic.jpg
 
Zivot je sve nesto iz pocetka,
juce i prekjuce sutra ne vrede,
nema na svetu dva ista petka,
dve iste nedelje dve iste srede.
Pa cemu onda razocarenja?

Ako je jedna ljubav - corak,
odmah se drukcije i lepse sanja,
i kad si najvise tuzan i gorak,
nekih se novih ociju setis
i shvatis da letis ...
divnije letis.

Ko je video da decak pati?
da kunja kmezav i da place?
Svaki put moras iznova znati,
da volis bolje da volis jace,
ne da se vadis,
ne da se tesis,
vec da se istinski do neba smesis!

Nema na svetu dve iste srede
dva ista utorka,
dva ista petka,
Sve nove ljubavi drukcije vrede.

Zivi se svaki put iz pocetka,
zivi se da se nikad ne pada,
da budes snazniji posle oluje,
i da se u tvom sruc vec sada
100 zlatnih zvezda unapred cuje !

Odluka
 
Kada mi nedostajes

Mislim tudje misli
Kradem svoje vreme
Provlacim ga
Izmedju oblaka, snova,
Daljine i snega...

Kada pozelim
Da ti nedostajem
Odsanjam pesmu
Zatvorim oci
I na kaldrmi zamislim
Cvet beli.

Kada te nema
Jer tako hocu
Zaledim osmeh
U sebi kazem ime
Udahnem duboko
I pomislim

Tako mi nedostajes...
 
Rika jelena

I onaj koji napada
I onaj koji se brani
imaju isto boriliste
Istu crkvu
Istu fresku u glavi.

Pa cemu onda sukob

To su,
u stvari,
dva ja jedne iste licnosti.

Jedno ja postuje te u borbi:
svesno,
razumno ja
i zato je unapred porazeno

Drugo ja prkosi postojecem,
jer hoce da ga silom promeni
i zato je i ono unapred porazeno

Svi su izgubili bitku vec unapred.

I pobedjeni

I pobednici

Ricu jeleni
Tuku se celima.
Stado kosuta drhti kao lisce

Vazduh se zgrusava od urlika.
Mirise ceo svet na snagu i na plodnost.

A onda:
upletu rogove
i umiru i pobedjeni i pobednik.

I dodje neki treci
mlitavi neki jelen
izlapeo,
neka poslednja vrebalica iz prikrajka
neko potpuno otrcano djubre od borca
i odvede sve kosute.

Sto ste mastali jeleni?
Sto ste se ubijali jeleni?
I onaj koji napada
i onaj koji se brani
-imaju isto boriliste
Istu crkvu
Istu fresku u glavi.
Bitku dobija treci.
Bitku dobija onaj koji je nije ni vodio.
Onaj koji jedino vreba sa strane,

Tako je prosao i taj umorni
osmi dan.
 
Skupljaču neobičnih stvari, nek drugi skupljaju značke i marke.
Nek drugi skupljaju sličice fudbalera.
Ti skupljaj dane, časove i trenutke.

Utemeljivaču nove mašte, ne daj nikom na svetu da određuje tvoju sudbinu.
Ne daj im da ti udare žig horoskopa.
To je jedina azbuka koju te molim da naučiš.

Znam da bi bili potebni dugi nizovi godina da neko shvati pozlatu naših zenica, dok žmurimo ovako.
Jedino ti mi možeš ispuniti tu želju da budeš nešto veće i od samoga živog bića:
da budeš ličnost u bezličnosti čovečanstva.
 
Nenapisana sansona za Novi Sad
'Tu nedavno opet sam sreo onu ridju jesen na keju pod mojim prozorima,duz sirokih pepeljastih plocnika zatrpanih liscem.Prva mi je pomisao bila da izvadim kartu za 'Panoniju ekspres' i pobegnem.Raznosac mleka,postar,moja tasta i jos neki,znaju za tu moju iznenadnu i neocekivanu slabost : U jesen uvek nestanem iz Novog Sada.Cinim to zato sto se svakog novembra kao po nekom smusenom pravilu ponovo zaljubljujem u stari most pod tvrdjavom,u lavirint krivudavih sokacica oko Matice srpske i Temerinske pijace,u dva prozebla labuda koji kasljucaju u jezeru Dunavskog parka,u jednu violinu kod 'Marosa' ili dve violine kod 'Stolca' - i sto sve bespomocnije prirastam za ove ulice,za ovu uzurbanost prolaznika,za leprsanje jutarnjih i vecernjih izdanja na bulevaru i na sarenilo izloga koji krupnim cetvrtastim ocima zure u izmaglicu i monotono sivilo prosute kise.
Vi verovatno znate sta znaci : zaboraviti mnogo sebe na nekom uglu,duz nekih drvoreda,pod nekim prozorom...Znaci : Ostati ovde zauvek.
I,neka to izgleda neverovatno i romanticno,znaci : secati se cak tamo na Sen Zermenu malog bifea 'Lovac' iza 'Dnevnika' ili pod kremaljskim kulama sa nostalgijom misliti na baroknu fasadu novosadske opstine ili u betonskoj vrtoglavici Manhatna pozeleti jedno spokojno popodne na obroncima kamenicke obale.
Jednom su me pitali : Zasto sam tako gimnazijski zaljubljen u Novi Sad.Nisam umeo da odgovorim.Jer sa najdrazim gradom je kao i sa najdrazom zenom : Nikad necemo uspeti da objasnimo ni sebi ni drugima sta nas je to tako vezalo.
Vi dodjete na salter sekretarijata unitrasnjih poslova i podnesete prijavu.Uruce vam komadic hartije na kojem pise da ste od jutros Novosadjanin,a poslovno suvoparna sluzbenica zaboravi da vam uz ljubazan osmeh kaze : 'Dobro dosli u Novi Sad,sto hiljada prvi ili sto hiljada dvadeset prvi sugradjanine...'
Na prilazima,drumom koji se uliva u siroke i tesne,razrovane ili zatravljene ulice,zuta tabla obavestava,vrlo zvanicno i suvo,da ulazite u glavni grad Vojvodine.I vi udjete u njega,a gotovo niko vam i ne procita u ocima sta ste to jutros sobom doneli.Dospeli ste vozom,sa jednim polupraznim koferom,kao ja pre sedam godina.Ili kamionom,pretrpanim namestajem.Stigli ste po potrebi sluzbe,ili u zelji da nesto pocnete iznova...
I tesko vam je danima i mesecima.Kazu vam : Svet je ovde zatvoren u svoje sobe.Kazu vam : Svet je ovde prizeman. I vi danima i godinama pokusavate da odete,a ne primecujete kako se penjete iz prizemlja i ulazite pod nepoznate krovove.
Od prvog trenutka pokusavate da odete.Rode vam se deca,zavrse se neki ratovi u svetu,svemirski brodovi opisu hiljade kilometara zutih puteva po tamnim nebeskim prostranstvima,a vi pijete svoje pivo na terasi hotela 'Putnik' i ponavljate svoje napamet nauceno : 'Ove jeseni svakako moram otici...svakako moram otici...'
Bio sam pre desetak dana na groblju.Svratio sam slucajno,u prolazu,i sve do ovog trenutka,do ovih recenica,nije mi bilo sasvim jasno zasto sam onamo isao.Sad mi se cini da znam.Lutao sam alejom velikana i stazama onih drugih,onih koji nista nisu znacili za istoriju Vojvodine.
Da li je i jedan od njih na svom prvom koraku kroz Novosadske ulice znao da ce ovde zauvek ostati?
Jednom su me pitali zasto volim ovaj grad.I danas to ne umem da odgovorim.Samo ponekad,kad je ovakva novembarska jesen sa mnogo lisca duz pepeljastih trotoara na keju,cini mi se da je sa najdrazim gradom kao i sa najdrazom zenom : Hteli smo da pobegnemo da ne bismo jos vise,ko zna po koji put,dodali nesto vrtoglavo na vec vrtoglavu gradjevinu svojih najtoplijih intimnosti.'

29.novembar 1960.
 
Ponekad mi se ucini da mi beze pod nogama putevi i daljine. I kadgod mi se dogodi da dospem u daleko, i stanem nasred njega i mislim: konacno, evo me; ako podignem oci, vidim da svako najdalje ima svoje jos dalje.
Mozda je to i sreca. Mozda imam u sebi nesto duze od krajeva.
Mozda imam u sebi toliko mnogo sveta, da se nikada, nigde, nece moci zavrsiti.
Nije rec o zivotu, nego o njegovom dejstvu. Jer neke stvari se ne mogu saznati samo ocima. Postoje u meni mnoga, neverovatna cula. Cula vode i vazduha, metala, ikre, semenja,...
Oni koji me srecu, misle da ja to putujem. A ne putujem ja. To beskraj po meni hoda.
Od koje sam ja vrste?
Znam jednu novu igru. Zaustavim se naprasno i ne micem se satima. Pravim se kao da razmisljam i da u sebi rastem. Cinim to dosta uverljivo. Dok imitiram drvece, neko sa strane, neupucen, stvarno bi pomislio da sam pustio korenje.
Razlistavam se sluhom. Zagrljajima. Disanjem. Cak se i ptice prevare, pa mi slete u kosu i gnezde mi se na ramenu.
Pravim se da sam trom sanjar. Nespretan penjac. Spor saputnik. Pravim se da mi je tesko da se savijam preko belih ostrica realnog.
Pravim se da mi nedostaje hitrina iznenadnog skracivanja u tacku i produzetka u nedogled...
Ja ne upoznajem svet, vec ga samo prepoznajem. Ne idem da ga otkrivam, nego da ga se prisetim, kao nekakve svoje daleke uspomene.
Jer mnogo puta sam bio gde nisam jos koracao. I mnogo puta sam ziveo u onom sto jos ne poznajem. I mnogo puta sam grlio to sto ce tek biti oblici. Zato izgledam izgubljen i neprestano se osvrcem. A u sebi se smeskam. Jer, ako niste znali, svet je cudesna igracka.
Moze li se izgubiti neko u nekakvom vremenu i nekakvom prostoru, ako u sebi nosi sva vremena i prostore?...
Smeta mi krov da sanjam. Smeta mi nebo da verujem...


Mika Antic - Hodajuci na rukama
 
Deca ne trpe završene stvari


Deca imaju običaj da kvare svoje igračke,

jer traže u njima srce.


Vade lutkama oči da vide kako radi vid.

Izvrću pajace na naličje da opipaju obe strane

dodira.


Medvedima i tigrovima paraju plišane glave

da im otvore misao i razumeju namere.


Ona znaju majstoriju disanja unatraške,

od: posle smrti, do: pre rođenja.


Zato, kad kidaju oblik da dodju do njegovog unutra,

znači da, jednostavno, ne trpe završene stvari.


Deca u sebi imaju nešto od božijeg načina:

preveliku radoznalost početka.

don-t-forget-don-t-forget-reminder-post-it-smiley-emoticon-000995-large.gif
 
Treba biti obazriv ako se sminkas efemernoscu. To se najteze otire. Hrabrost je: umeti poceti.
Jos veca: umeti prestati.

Ne svrstavaj se u one koji sa oka ne skidaju estradne koprene vida. I smeskaju se oblikom,
a ne ukusom usana.

Ne uzvisuj se prenisko. Skitaj u sopstvenom ritmu i u sopstvenom smeru kroz naprsle blizine.
Stvarnost je kao odeca. Nije vazno sta nosis , nego kako ti stoji. Prekini sa oblacenjem, moda
je sezonska umetnost. I budi dovoljno oprezan kad nesto glasno izgovaras, sanjaru nad sanjarima.
Govor je umetnost budnih.

1974.
Antic
 
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

Back
Top