kakve veze ima ljubav prema psu sa deljenjem kreveta? hoces da kazes da ja gileta ne volim dovoljno jer on ima svoj krevet, a mi svoj? svako ima svoje navike i ne vidim zasto bi to znacilo manje ljubavi... uostalom trosed nam je oteo na silu

ne mora i krevet...
Potpuno se slažem sa tobom da deljenje kreveta nema veze sa ljubavlju prema psu. Dogod oni imaju nas koji brinemo da im nista ne fali (čitaj, uz manje ili veće razlike, ali, suština je ista: raznovrsna ishrana, čista pijaća voda, šampon, peškir, četka, tako moćna ogrlica protiv buva i krpelja, igračke, redovna vakcinacija, zdravstvena pomoć veterinara, povremeno čišćenje od eventualnih parazita, sterilizacija, mikročipovanje, redovno izvođenje u šetnju, istrčavanje, igranje, obraćanje, jer oni su izuzetno društvena bića, tako da nas razumeju sve što im govorimo...) mogu mirno da spavkaju, pa čak i ako to nije u našem krevetu, pored svega nabrojanog, dovoljno govori o nesebičnoj ljubavi.
Sigurna sam da je većina vas bila u situaciji da sebe u nečemu uskrati ne bi li njima pružio više. Ja bar jesam! Ne tako često, ali desi mi se da mi nešto prifali u nezgodnom trenutku... visok datum tj. plate ni na vidiku! Zato, istog momenta pregrupišem prioritete i stvar sređena. Ipak, oni ne smeju da trpe!!!
Moram priznati da Žutu do pre neku godinu nisam puštala u naš krevet, sve nekako smatrajući da to nije u redu, jer svako od nas treba da ima pravo na svoj životni prostor. No, kako su godine prolazile... poklekla sam nad tim predivnim okama. I ne samo ja, već i suprug! Prosto rečeno, iz dana u dan osvajala nas je sve više, tako da sada... dragi moji, ona svako veče uredno leže između nas dvoje pod pokrivač i spava dubokim snom, čak ponekad i hrče. Nisam ni znala da i "devojčice" to rade... he, he, he! Slatkiš mali!!! Nego, već neko vreme planiram da joj kupim jastuk, pa da, kad već spavamo tako poređani kao sardine, spava kao čovek...

Ti, Alal, reče da ukoliko vam je već trosed otet, ne mora i krevet, a mi, eto, još malo pa ćemo s njom da se svađamo oko jastuka.
Žuta je moj prvi pas u životu! Moja porodica, porodica u kojoj sam se rodila i odrasla, spada u grupu mačkara, ne zato što manje vole pse, već iz razloga što su za život u stanu u višečlanoj porodici zgodnije. Inače, podjednako volimo sve životinje! Međutim, od kad sam se udala i preselila u kuću sa dvorištem, ostvario mi se jedan od najvećih snova, za koji nisam ni znala... da imam psa, svog najboljeg prijatelja.
Žuta je ravnopravni član naše porodice! Kako dece još uvek nemamo, svu ljubav zaista posvećujemo NJOJ! Možda i preterujemo, ne znam... suviše smo subjektivni, da bismo bili objektivni, ali... kako... kada je to jače od nas! Zbog svega toga, svesna sam da smo za okolinu i ovako već dovoljno čudaci, samim tim što je Žuta sa nama unutra, a kakvih bi sve komentara bilo kada bi znali da sa nama spava i u krevetu... ne smem ni da pomislim. Ovu našu MALU tajnu znamo samo MI... i VI... i... nemojte da NAS odate.
S obzirom da smo na periferiji grada gde jedan ljudski odnos prema ljubimcu, ne da nije uobičajen, nego... retkost, prava retkost, možda se i ne treba čuditi?!? Poznajemo ne tako mali broj ljudi, u okolini, i mogu vam reći da niko čak ni na sličan način ne neguje svog psa. Svako, ipak, sam bira kako će živeti! Ali, ipak, smatram da su oni ti koji gube, a mi ti koji dobijamo!!!
P.S. Priznaću vam... malo sam opširna, ali kad god je ONA u pitanju... ja ne znam da stanem!!! Za sve one koje sam, možda, ugnjavila... izvinjavamo se, mLogo se izvinjavamo!!!
