Evo i mene konačno da se javim. Selili smo se prošlog vikenda, uz to su bile i neke tortice, pa sam se raspakivala do srede a od četvrtka navali na pečenje, jer se torti nagomilalooo. A o internetu sam do juče samo sanjala, juče se svadjala sa njime da li radi ili ne, a danas evo konačno radi. Još nisam sve raspakovala, a da nadjem mesto svemu i svačemu.... to će još neko vreme da potraje, jer od sutra se opet prave tortice.
Preselili smo se iz stana od 70 kvadrata, ui kuću sa podrumom, prizemljem i podkrovljem, koje svako ima po 50 kvadrata i ja ne znam da se smestim sa stvarima. Gde je to do sada bilo, nemam pojma. Ali, bilo je više ormara, ormarića, polica itd.
Preporodila sam se u kućici, lepo ujutro na terasu, sednem, pijem čaj i uživam u zelenilu i ptičicama. To je za mene a ne 11-ti sprat. Mada i tamo je bilo dobro.
Kada sam čitala o školi, setila sam se moje omladine u to vreme. Sin nikad nije zavoleo obdanište, on je hteo da ide samo u školu, da širi svoje znanje i informacije a ćerka je obožavala. Sreća, da su nas poznavali u vrtiću već godinu dana, kad je ona počela da ide u vrtić sa dve godine, ne u jaslice, jer ona je pravile ogromne scene, kad je trebala da ide kući. Sin malo plače ujutru a ona se dernja kad treba da ide kući. Zamislite tu blamažu pred drugim roditeljima. Ali na sreću, vaspitačice su ponekad, kad je bilo nesnosno, izašle napolje i objasnile drugim roditeljima, da smo mi sasvim OK porodica. Da ne misle, da mi dete maltretiramo kod kuće.
Ja se raspisala za sve dane mog odsustva odavde. Odo da pogledam tortice i postavim slišice mojih.
Preselili smo se iz stana od 70 kvadrata, ui kuću sa podrumom, prizemljem i podkrovljem, koje svako ima po 50 kvadrata i ja ne znam da se smestim sa stvarima. Gde je to do sada bilo, nemam pojma. Ali, bilo je više ormara, ormarića, polica itd.
Preporodila sam se u kućici, lepo ujutro na terasu, sednem, pijem čaj i uživam u zelenilu i ptičicama. To je za mene a ne 11-ti sprat. Mada i tamo je bilo dobro.
Kada sam čitala o školi, setila sam se moje omladine u to vreme. Sin nikad nije zavoleo obdanište, on je hteo da ide samo u školu, da širi svoje znanje i informacije a ćerka je obožavala. Sreća, da su nas poznavali u vrtiću već godinu dana, kad je ona počela da ide u vrtić sa dve godine, ne u jaslice, jer ona je pravile ogromne scene, kad je trebala da ide kući. Sin malo plače ujutru a ona se dernja kad treba da ide kući. Zamislite tu blamažu pred drugim roditeljima. Ali na sreću, vaspitačice su ponekad, kad je bilo nesnosno, izašle napolje i objasnile drugim roditeljima, da smo mi sasvim OK porodica. Da ne misle, da mi dete maltretiramo kod kuće.
Ja se raspisala za sve dane mog odsustva odavde. Odo da pogledam tortice i postavim slišice mojih.