Концентарциони логори за децу у Независној Држави Хрватској

Pricam o Beogradu, jos uvek su komunisti bili na vlasti, ali smo u gimnaziji ucili o zlocinima, i na maturskoj ekskurziju bili u Jasenovcu.

Nisam učio gimnaziju ali...1914 najgore pokolje civilnog stanovništva je izvršila ''42 vražija zagrebačka divizija'',u njenom sastavu je bio i josip broz i neke kasnije ustaše...dakle hrvati...u WWII deda mi je izbegao iz hrvatske ''za dlaku''-bio je tamo kao mobilisani vojnik pred kapitulaciju Kraljevine Yugoslavije...(''video sam ja dete dobro ko su hrvati'')...o zločinima za vreme WWII dosta se zna.......1991-e počinju masovno da pristižu izbeglice iz hrvatske...
Sve je to dakle bilo u toku dvadesetog veka...treba li šta još reći u vezi naših ''susjeda'' ?
 
Jasenovcu brišu ideologiju

Muzej u Jasenovcu početkom iduće godine dobiće novu postavku, najavili su hrvatski nadležni organi, neideološku i stručno osavremenjenu. Šta to znači, malo ko od stručnjaka sada može ili hoće da kaže, ali jedan od, kako izgleda, neophodnih prvih koraka ka tom cilju bilo je nedavno uklanjanje čuvenog reljefa „Jasenovačkim žrtvama”, velikog vajara Dušana Džamonje, koja je u muzeju stajala čak 37 godina.
Uzaludni su bili protesti predstavnika jevrejske i srpske zajednice, ali i antifašističkih udruženja, koji tvrde da će muzej uklanjanjem ovog reljefa izgubiti verodostojnost. Direktorka muzeja Nataša Jovičić ovaj potez, inače odobren bez saglasnosti Saveza muzeja, nema nameru da dodatno objašnjava.

- Spomen-području Jasenovac dodeljena je čast i poverenje da bude začetnik stvaranja mreže autentičnih spomen-područja Evrope u saradnji s Međunarodnom školom Jad Vašem za podučavanje o holokaustu, jedinoj školi te vrste u svetu - rekla je Nataša Jovičić za „Novosti”. - S obzirom da se otvaranje adaptiranog Spomen-područja Jasenovac, njegovog Memorijalnog muzeja i Obrazovnog centra, očekuje u martu, ovakva namera je podrška programima obrazovanja, koji se već pripremaju u saradnji s međunarodnom grupom stručnjaka, kao i potvrda da smo uspeli da postignemo visok nivo savremenosti u našem pristupu.
Saglasnost od Saveta muzeja, inače, Jovičićeva nije ni mogla da dobije, pošto to telo ne funkcioniše već oko mesec dana, jer se - raspalo. Dogodilo se to tako što su predstavnici Srba, preživelih logoraša i antifašističkih boraca, napustili tu instituciju, nezadovoljni činjenicom da je HDZ, preglasavanjem, za novog predsednika (starom predsedniku Slavku Goldštajnu istekao je mandat), izabrao svog člana iz Novske, Zorana Prpića, umesto ugledne istoričarke Zorice Stipetić, koju je predložila srpska zajednica. Do tada, postojao je džentlmenski dogovor da nakon predstavnika Jevreja, predsedništvo preuzme predstavnik Srba, kao naroda sa najviše žrtava u logoru.
Inače, Savet Javne ustanove spomen - područje Jasenovac, važno je devetočlano telo, koje bi trebalo da usmerava rad muzeja. Čine ga po jedan predstavnik Sabora, Ministarstva kulture, opštine Jasenovac, Saveza antifašističkih boraca, te najbrojnijih žrtava - Srba, Jevreja, Roma i ostalih preživelih logoraša. Direktorka muzeja član je Saveta po dužnosti i upravo je njen glas bio presudan pri izboru kandidata HDZ za novog predsednika.

Kandidatkinja srpske zajednice, jedna od najuglednijih istraživača moderne hrvatske istorije, prokomentarisala je da je Prpićev izbor „legalan i legitiman, ali po posledicama katastrofalan i zastrašujući”. Kako je objasnila, „krajnje je neumesno da stranka, koja ima neraščišćen odnos prema NDH, baš u JUSP Jasenovac otme mesto predsednika zajednici, kojoj je tamošnje stradanje jedan od najsnažnijih simbola patnje, a dobrim delom i uzrok mnogih nevolja do danas na ovim prostorima”.

Sa Zoricom Stipetić saglasili su se i predstavnici srpske i jevrejske zajednice, ističući da nemaju ništa lično protiv Zorana Prpića, ali da on nema dovoljno stručnosti i znanja za taj posao. Prema njihovim rečima, takođe, vođenje muzeja ne bi smelo da se spusti na lokalni nivo.
Govoreći o preuređenju Memorijalnog centra u Jasenovcu, ministar kulture Hrvatske Božo Biškupić napomenuo je da su na ovom projektu radili i stručnjaci iz Vašingtona, Jerusalima, Berlina, Aušvica. U novoj postavci jasenovačkog memorijalnog centra biće ispisana imena više od 80.000 žrtava, objasnio je Biškupić.
- Novi koncept osmišljavali su međunarodni stručnjaci, koji u svojoj postavci očito nisu pronašli mesto za delo Dušana Džamonje - istakao je Biškupić. - Lično, mislim da se za međunarodno priznatog umetnika kao što je Džamonja moglo naći mesta negde u muzeju, ali Ministarstvo nije merodavno za određivanje koncepcije memorijalnog centra.
http://www.krajinaforce.com/sajt/jasenovac.html
 
Sedamdeset i neke mi je pričala žena koja je u to vreme živela u selu Kozarci,kako je preživela,ona i njena mala sestra.Ustaše su prvo odvele njenog oca i brata,među njima je bio i njihov komšija Lujo.Posle je on došao i ubio joj i majku.Baka je nju i sestru gurnula u trap.Lujo i njegove ustaše su je sasekli iz automata i ostavili da leži preko trapa.Deca su tako ležala ispod mrtve babe do sledeće noći,kada su se usudila da izađu i uđu u kuću.Komšija Lujo je primetio da su u kući ,pa je noću dolazio ,obilazio kuću sa svećom u ruci i govorio kako će im vatra suditi.Ona je imala devet godina,a sestra šest.Pobegle su nekako kod jednog rođaka koji je imao vodenicu u blizini.Kasnije je srela tog komšiju i pitala ga da li je istina da joj on zaklao i oca i brata,a on se smejao i rekao da to nije istina ,nego su oni poslati u Hercegovinu da rade.Otišla je do sela i javila se u komandu odreda JVuO i ovi su napravili hajku i uhvatili Luju.Nisu ga odamh ubili nego su ga zatvorili i dok se čekalo suđenje,on je uspeo da pobegne iz improvizovanog zatvora.Posle nisu više čekali suđenje.
 
Milovan Žanić, ustaški zakonodavac: „Ovo ima biti zemlja Hrvata i nikoga drugog. I nema te metode koju mi nećemo kao ustaše upotrijebiti da načinimo ovu zemlju zbilja Hrvatskom i da je očistimo od Srba.“

Viktor Gutić, jedan od najistaknutijih predstavnika NDH u Bosanskoj krajini, ovako je govorio: „Ove srpske cigane poslaćemo u Srbiju, jedne željeznicom, a druge Savom bez lađa. Nepoželjni elementi biće iskorijenjeni tako da će im se zatrti svaki trag i jedino što će ostati biće zlo sjećanje na njih. Svu srpsku gamad od 15 godina pa naviše mi ćemo poubijati, a njihovu djecu smjestiti u klostere i od njih će biti dobri katolici.“


029.jpg

U „avgustovskom pokolju“ 1941. ustaše su u selima oko Prijedora i Bosanskog Novog ubile 6.000 ljudi i žena, a među njima i 212 djece. — Na fotografiji: pokolj na Urijama kod Prijedora.


Dionizije Juričević, ustaša i sveštenik u Pavelićevom i Artukovićevom vjerskom odsjeku: „U ovoj zemlji ne može niko da živi osim Hrvata, a ko neće da se pokrsti mi znademo kuda ćemo s njim. Danas nije grehota ubiti i malo dijete koje smeta ustaškom pokretu. Nemojte misliti što sam svećenik da ne mogu uzeti strojnicu u svoje ruke i tamaniti sve do kolijevke, sve ono što je protiv ustaške vlasti i države.“

Čitava teritorija NDH — 22 velike župe, 142 kotara i hiljadu opština s površinom od 103.000 kvadratnih kilometara i 6,500.000 stanovnika — zahvaćena je nemilosrdnim istrebljenjem Srba, Jevreja, Cigana a potom i drugih protivnika ustaškog poretka. „Čišćenje“ pojedinih krajeva u Baniji, Kordunu, Lici, Slavoniji, Sremu, Gorskom kotaru, Dalmaciji, Bosni i Hercegovini — raseljavanje i progoni, hapšenje i zatvaranje u logore, pokrštavanje i fizičke likvidacije — poprimili su zastrašujuće razmjere.

Svi Srbi i Crnogorci, rođeni u Srbiji, morali su da napuste svoja ognjišta, mješoviti brakovi silom su raskidani. Srbima, Jevrejima i Ciganima odmah je ograničeno kretanje, zabranjena upotreba sredstava javnog saobraćaja, posjećivanje lokala, bioskopa, pozorišta; zabranjeno je bilo kupanje u banjama. Skidani su natpisi ćirilicom i sa nadgrobnih spomenika. {14}


010.jpg

Dara Baranović sa 29 ožiljaka od uboda nožem preživjela je ustaški pokolj stanovnika sela Palančišta, ali njena djeca, četvorogodišnja Radoslavka i dvogodišnji Boško — nisu


U jednom od prvih akata NDH, Okružnici Ravnateljstva za ponovu, stoji: „Raseljavanje Srba mora se sprovesti na bezobziran način. Hapšenja i interniranja se vrše noću i danju bez predaha. Uhapšenik je dužan da se pripremi za trideset minuta. Imovina se oduzima i sa njom raspolažu ravnateljstva za ponovu. Gdje god je moguće hapsiti čitave porodice. Ne mogu biti pošteđene starije osobe, žene i djeca.“

Bio je to samo početak.

http://www.jerusalim.org/cd/biblioteka/djeca_kozare/i-lice-kozare_l.html
 
Да се не заборави!



Bio je to samo početak.

Prvim kuršumima mržnje ispaljenim 28. aprila 1941. godine u pripadnike srpske nacionalnosti iz Gudovca, Brezovice i još nekih mjesta oko Bjelovara, dat je signal poslije koga će mnogi krajevi ustaške države biti pretvoreni u stratišta na kojima su ubijana i djeca.

Sve ono negativno, patološko i zločinačko što je karakterisalo nacifašizam i njegove sluge dostiglo je vrhunac u genocidu nad djecom. Ubijajući nejač, krvnici su pokazivali najmračniju stranu svoga bića. Na najsuroviji način uništavali su živote dječaka i djevojčica, od kojih su mnogi bili još u pelenama.

Ubijali su ih Pavelićeve ustaše, domobrani,njemački vojnici, jurišnici 369 „Vražje“ i 13 SS „Handžar“ divizije, italijanski fašisti, pripadnici Hortijeve Mađarske,cigani i Čerkezi Prve kozačke divizije. Pri tom su primjenjivali metode koje po svireposti prevazilaze najveće grozote kakve se ne pamte u našoj i svjetskoj povijesti. Zaista u našem savremenom riječniku teško je naći odgovarajuće oznake kojima bi bilo moguće izraziti stepen nečovječnosti i groznomornost izvršenih zločina.

013.jpg

Njegove oči govore: da niko živ s njim ni do logora nije stigao.

Djecu su strijeljali u stalku i pelenama, bebe su nabijali na bajonete, kolje i šiljate letve od plotova, klali noževima, bradvama i sjekirama, spaljivali u kućama i krematorijumu, na Gradini kod Jasenovca kuvali u kotlovima za spravljanje sapuna, zavezanu u strože i džakove bacali u rijeke i bunare, živu otiskivali u špilje i pećine, gušili cijankalijem i trovali kaustičnom sodom, satirali glađu, žeđu i hladnoćom.

http://www.jerusalim.org/cd/biblioteka/djeca_kozare/i-lice-kozare_l.html
 
Cerkezi su spalili selo u kome je tada kao djevojka zivjela moja baba sa svojom porodicom. Ubili su svakoga ko nije uspio pobjeci u sumu. Radi se o jednom planinskom selu blizu Sarajeva. Baba je do svoje smrti u dubokoj starosti plakala kada bi se sjetila Cerkeza i govorila je da se po monstruoznosti bili mnogo gori od ustasa a meni ni sada nije bas najjasnije ko su bili ti ljudi i otkuda oni u nasoj zemlji.
 
Ove i slične teme su nešto na čemu ja jednostavno ne mogu da učestvujem.

Isuviše je to potresno da bih moga koliko toliko da budem realan i objektivan.

I meni je vremenom to postalo ne podnosljivo i psihicki tesko, mada imam zaista "jak stomak". Ali zato nam valjda to redovno i rade, da nas slome moralno, da od tolike nesrece pocnemo da zatvaramo oci, jer je to tesko gledati. Ne, necemo im uciniti tu uslugu, necemo zatvoriti oci koliko god bilo tesko i necemo zaboraviti
 
Malo da zatalasam diskusiju. Partizani ****** su iz shume (Kozare) pucali na nemce , pa posle bezali u istu. Nemci uvedu 1 za 100 , ali ne vredi ; BANDA CRVENA opet iz shume kokne dva tri nemca(bole njih kuhrac sto nemci rokaju neduzan narod) . Nemcima prepihzdi pa udare ofanzivu. To iskoristi marva rvacka da pokaze svoje umobolno "junashtvo". I sada...........................CRVENI BANDITI I rvacke ustashe su jedna te ista gohvna , samo sto su CRVENI BANDITI suptilniji.
 
Cerkezi su spalili selo u kome je tada kao djevojka zivjela moja baba sa svojom porodicom. Ubili su svakoga ko nije uspio pobjeci u sumu. Radi se o jednom planinskom selu blizu Sarajeva. Baba je do svoje smrti u dubokoj starosti plakala kada bi se sjetila Cerkeza i govorila je da se po monstruoznosti bili mnogo gori od ustasa a meni ni sada nije bas najjasnije ko su bili ti ljudi i otkuda oni u nasoj zemlji.

Черкези су народ кавкаског порекла.
Најлакше их је описати као конбинацију албанаца и цигана.
На Балкан су их доселили Турци.
 
Nizali su se zločini pod Kozarom jedan za drugim.

Tako su ustaše, predvođene zloglasnim Maksom Luburićem, sravnile sa zemljom selo Draksenić nadomak Jasenovca. Stravičan masakr izvršen je 13. i 14. januara 1942, kad je u seoskoj crkvi ubijeno 208 stanovnika, među kojima i 85 djece. Eve kako su ovo ustaško „natjecanje u krvi“ opisali preživjeli svjedoci — Anka Pavković, Anka Lukač i Mira Blagojević:

„Crkva je bila puna leševa, a krv je dostizala do vrha cipela. Na samom oltaru bila je naslonjena, kao da spava, ubijena žena Nikole Dračine. Pred crkvom, naslonjena na tarabe, ležala je Marta Vrnić sa dvoje djece. Obe dojke bile su joj prorezane i kroz njih provučene ručice njene djece. Dječje ruke bile su vezane žicom. Malo dalje od Marte ležala je Desa Lončar i njeno dijete nabijeno na kolac.“

Kozara čuva uspomenu na jedan od najmonstruoznijih ustaških zločina, izvršen 7. februara 1942, kad je ubijeno 2.300 stanovnika Drakulića, Motika i Sargovca, sela pokraj Banja Luke. Vrhunac divljaštva ustaše su ispoljile u pokolju 551 djeteta:u Drakuliću 294, Motikama 207 i u Sargovcu 50. Ustašku Pavelićevu tjelesnu bojnu u ovom zločinu predvodio je Miroslav Filipović-Majstorović, kapelan samostana u Petrićevcu. Ovaj krvnik imao je još jedno ime — Fra Sotona. Dobio ga je u Jasenovcu, kao jedan od logornika. Kada je zaklao sedmogodišnje dijete Đure Glamočanina, s krvavim nožem u rukama Fra Sotona je hrabrio neodlučne: „Ovo ja u ime boga pokrštavam izrode. Ustaše, slijedite moj put! Sve grijehe uzimam na svoju dušu!“

Mile Todorović, kome je u ovom pokolju ubijena čitava porodica, priča: „Došao sam kući, a ona pusta. Samo u štali krave riču. Kada sam izišao, čuo sam neko čudno krčanje. Prišao sam bliže i vidio gomilu poubijanih. Stojan Srdić, sasječen i iskrvavljen, sjedio je i ječao. Od jednog malog leša učinilo mi se da je moja najmlađa kći. Onda sam se onesvijestio.“

http://www.jerusalim.org/cd/biblioteka/djeca_kozare/i-lice-kozare_l.html
 
Poslednja izmena:
Nizali su se zločini pod Kozarom jedan za drugim.

Tako su ustaše, predvođene zloglasnim Maksom Luburićem, sravnile sa zemljom selo Draksenić nadomak Jasenovca. Stravičan masakr izvršen je 13. i 14. januara 1942, kad je u seoskoj crkvi ubijeno 208 stanovnika, među kojima i 85 djece. Eve kako su ovo ustaško „natjecanje u krvi“ opisali preživjeli svjedoci — Anka Pavković, Anka Lukač i Mira Blagojević:

„Crkva je bila puna leševa, a krv je dostizala do vrha cipela. Na samom oltaru bila je naslonjena, kao da spava, ubijena žena Nikole Dračine. Pred crkvom, naslonjena na tarabe, ležala je Marta Vrnić sa dvoje djece. Obe dojke bile su joj prorezane i kroz njih provučene ručice njene djece. Dječje ruke bile su vezane žicom. Malo dalje od Marte ležala je Desa Lončar i njeno dijete nabijeno na kolac.“


http://www.jerusalim.org/cd/biblioteka/djeca_kozare/i-lice-kozare_l.html

Ta crkva je, kao i mnoge druge u ovom kraju, bila od drveta .
Ustaše su je poslije pokolja zapalile pa je izgorjela do temelja .

Ovo je nova crkva Svetog Marka na istom mjestu u Drakseniću .
svetimarko.jpg
 
Moja baba je iz sela blizu Draksenica, imala je 9 god.
Preživela je ona i njene dve sestre od kojih je jedna bila u partizanima.
Jednog brata je našla posle 20 god a drugog nikad.
Od odraslih niko nije ostao živ, ostali su samo oni kao deca a kod nekih nisu ostala ni deca, čitave su porodice potpuno istrebljene.
 
Malo da zatalasam diskusiju. Partizani ****** su iz shume (Kozare) pucali na nemce , pa posle bezali u istu. Nemci uvedu 1 za 100 , ali ne vredi ; BANDA CRVENA opet iz shume kokne dva tri nemca(bole njih kuhrac sto nemci rokaju neduzan narod) . Nemcima prepihzdi pa udare ofanzivu. To iskoristi marva rvacka da pokaze svoje umobolno "junashtvo". I sada...........................CRVENI BANDITI I rvacke ustashe su jedna te ista gohvna , samo sto su CRVENI BANDITI suptilniji.

Stalno ja to govorim....na istom zadatku,od istih nalogodavaca,vođeni istom mržnjom prema svemu Srpskom....dođoše ''oslobodioci'' 1944-e,pobiše narod,porušiše crkve...mnoge utamničiše i oni nesrećnici mnogi nikad se ne vratiše....Opljačkaše pokretnu i nepokretnu imovinu,useliše se u tuđe kuće i stanove,tuđe novce proćerdaše... a onda ''udariše narez - obavezan otkup''- teško onome ko ga ne izmiri...pretvoriše nas u robove....
Ima li razlike između komunista i ustaša???
 
ЛИЦЕ КОЗАРЕ

Судбина дјеце, поготово у катаклизмама, одувијек је највише узбуђивала свијет.
Нацифашистичка најезда и окупација наше земље 1941. године учинила је да
трагична смрт десетина хиљада малишана, посебно на територији тзв. Независне
Државе Хрватске, прерасте у највећу националну несрећу. У усташкој НДХ, тој
творевини њемачког Рајха, за четири године (од априла 1941. до априла 1945),
убијено је и на друге начине уморено више од 40.000 дјеце, од колијевке до 14
година.

Свако четврто је било са Козаре.

Када је под заштитом њемачког оружја 10. априла 1941. године проглашена
Независна Држава Хрватска, паклени план о „дефинитивном рјешавању српског
питања“ већ је био састављен, а одмах затим и озакоњен. Са колико је нагомилане
мржње према „нижој раси“ припреман и извођен велики злочин види се из
сачуваних докумената и изјава водећих личности усташке државе, које су већ тада
имале програмски карактер.

Анте Павелић, усташки поглавник: „Из слободне Независне Државе Хрватске биће
искоријењен сав коров што га је туђинска душманска рука била посијала.“
Миле Будак, министар за наставу и богоштовје НДХ: „Један дио Срба ћемо побити,
други раселити, а остале превести на католичку вјеру и тако претопити у Хрвате.“
Милован Жанић, усташки законодавац: „Ово има бити земља Хрвата и никога
другог. И нема те методе коју ми нећемо као усташе употријебити да начинимо овуземљу збиља Хрватском и да је очистимо од Срба.“

Виктор Гутић, један од најистакнутијих представника НДХ у Босанској крајини,
овако је говорио: „Ове српске цигане послаћемо у Србију, једне жељезницом, а
друге Савом без лађа. Непожељни елементи биће искоријењени тако да ће им се
затрти сваки траг и једино што ће остати биће зло сјећање на њих. Сву српску
гамад од 15 година па навише ми ћемо поубијати, а њихову дјецу смјестити у
клостере и од њих ће бити добри католици.“

Дионизије Јуричевић, усташа и свештеник у Павелићевом и Артуковићевом
вјерском одсјеку: „У овој земљи не може нико да живи осим Хрвата, а ко неће да се
покрсти ми знадемо куда ћемо с њим. Данас није грехота убити и мало дијете које
смета усташком покрету. Немојте мислити што сам свећеник да не могу узети
стројницу у своје руке и таманити све до колијевке, све оно што је против усташке
власти и државе.“

Читава територија НДХ — 22 велике жупе, 142 котара и хиљаду општина с
површином од 103.000 квадратних километара и 6,500.000 становника — захваћена
је немилосрдним истребљењем Срба, Јевреја, Цигана а потом и других противника
усташког поретка. „Чишћење“ појединих крајева у Банији, Кордуну, Лици,
Славонији, Срему, Горском котару, Далмацији, Босни и Херцеговини —
расељавање и прогони, хапшење и затварање у логоре, покрштавање и физичке
ликвидације — попримили су застрашујуће размјере.

Сви Срби и Црногорци, рођени у Србији, морали су да напусте своја огњишта,
мјешовити бракови силом су раскидани. Србима, Јеврејима и Циганима одмах је
ограничено кретање, забрањена употреба средстава јавног саобраћаја, посјећивање
локала, биоскопа, позоришта; забрањено је било купање у бањама. Скидани су
натписи ћирилицом и са надгробних споменика. {14}

У једном од првих аката НДХ, Окружници Равнатељства за понову, стоји:
„Расељавање Срба мора се спровести на безобзиран начин. Хапшења и
интернирања се врше ноћу и дању без предаха. Ухапшеник је дужан да се
припреми за тридесет минута. Имовина се одузима и са њом располажу
равнатељства за понову. Гдје год је могуће хапсити читаве породице. Не могу бити
поштеђене старије особе, жене и дјеца.“
http://www.krajinaforce.com/dokumenti/Rat i deca Kozare.pdf
 
Posebnim smjernicama regulisan je postupak prema stanovništvu koje se mora temeljno očistiti i naseliti „pouzdanijim življem“, što je trebalo da sprovede ustaški opunomoćeni ministar dr Oskar Turina, jedan od članova Štalovog štaba. Iz smjernica i Štalovih naredbi jedinicama očigledna je, kao u ogledalu, namjera da se područje Kozare sasvim opustoši:

„Sva lica zatečena u borbi strijeljati. Sve stanovništvo pohvatati i sprovesti u sabirne centre; muškarce iznad 14 godina otpremiti u koncentracione logore. Pri pokušaju bjekstva bez milosti upotrijebiti vatreno {19} oružje; mlade žene i djevojke, prema zapovijedi Firera, transportovati na rad u Njemačku; starije žene i djecu raseliti ili otpremiti u Jasenovac 'koji može primiti neograničeni broj zatočenika'. Tko osobe koje dolaze iz Kozare i Prosare propusti ili nakon zarobljavanja oslobodi, biti će stavljen pred radni sud.“ To je samo jedan izvod iz njemačko-ustaških naredbi i uputstava za vrijeme borbi na Kozari.


U vrijeme žestokih okršaja od 10. juna do kraja jula 1942, sve je bilo pod komandom Štalovog štaba, kada su svi zakoni i sve norme o ponašanju ljudi prestali da vrijede. Svi Kozarčani sa područja operacija bili su izloženi najsvirepijem uništenju. Hajka na ljude, na sve živo što se našlo u Kozari, pokazala je u punoj mjeri zvjersko lice nacizma. Ubijani su ljudi, žene i djeca u svakoj kozarskoj avliji, čak i starci u bolesničkim posteljama. Evo nekoliko fragmenata iz izvještaja njemačko-ustaških jedinica:

„Grupa 'Putlić' čisteći prostor oko Cikota zarobila je 24 partizana i deset sumnjivih. Grupa 'Borovski' dostigla crtu Babinac—Marini. Gubici kod neprijatelja: 47 mrtvih i 36 zarobljenih. Strijeljano za odmazdu 57 partizana i dvije žene: Grupa 'Vedel'; Da bi se dokumentovalo prisustvo njemačkih trupa, čete će ponovo prodrijeti u prostor Marini i tući sve što se tamo nalazi (ljudi, žene, djeca); Prva i Druga ustaška bojna: Nađeno 140 mrtvih partizana, uhvaćeno 14 žena, 13 djece i 169 grla stoke; Ustaška bojna 'Devčić' naišla kod Moštanice na grupu od 20 partizana i u borbi ubila 18 a dvojicu zarobila: Treći gorski zdrug u čišćenju prostora zarobio 83 osobe; Ustaška bojna potpukovnika Simića: ubijeno 17 muškaraca, šest žena, 11 djece i zaplijenjeno 38 volovskih zaprega, 56 krava i 138 grla razne druge stoke.“

Dara Banović je živi svjedok pokolja 300 duša, mahom žena i djece. Samo jednom Dara je smogla toliko snage da ispriča svoju sudbinu: „U sam zalazak sunca došle su ustaše. Kada su nas istjerali, moja mala Radoslavka je prošaputala: 'Draga majo, oni će nas pobiti!' Tako je i bilo. Na gomilu poklanih počeli su slagati i nas. Od trećeg udarca nožem ja sam pala, ali svijest nisam izgubila. Najstrašnije mi je bilo kad sam gledala kako ubijaju moju djecu. Radoslavku, koja je imala četiri godine, udarili su nožem u vrat i bacili pored mene. Dvogodišnji Boško, srce mamino, iako izboden, još je plakao. Dotukli su ga na meni. Tada, kad su primjetili da sam još živa, boli su me noževima i ja ne znam koliko je to dugo trajalo. Na sebi imam 29 ožiljaka.“

010.jpg


Dara Baranović sa 29 ožiljaka od uboda nožem preživjela je ustaški pokolj stanovnika sela Palančišta, ali njena djeca, četvorogodišnja Radoslavka i dvogodišnji Boško — nisu.
 
U Drageljima, malom partizanskom selu pod Kozarom, Nijemci ustaše ubili su sve uhvaćene žene i djecu, jer odraslih muškaraca nije bilo. I kuće su sve spaljene. Vukosava Galić sa dvoje male djece ubačena je u kuću koja je dogorijevala; Grozda Adžić, vezana za kućni prag, bila je prisiljena da gleda svoju bebu kako gori zajedno sa krevetićem, dok su drugo dijete ustaše gušile u jami zagašenog kreča. Malog Momira Galića zaklali su u dvorištu, a Vidosavu Obradović sa troje djece na drvljeniku. I tako redom, sve dok nisu ubijeni 31 majka i 21 dijete.


13856m.jpg

Kozara 1942.

015.jpg


016.jpg

U dvanaest Sabirnih i koncentracionih logora neprijatelj je za vrijeme ofanzive, u ljeto 1942, zatvorio 68.600 Kozarčana. Među njima je bilo 23.000 djece.


Pohvala generala Štala upućena 18. jula 1942. borbenoj grupi „Zapadna Bosna“ za izvanredan uspjeh u razbijanju partizanskih snaga na Kozari i Prosari duboko je utisnuta u najkrvaviju hroniku kozarskog naroda. U njoj se, između ostalog, navodi: „Današnjim danom završen je poduhvat borbene grupe na prostoru Kozare i Prosare. Cjelokupno stanovništvo opkoljenog područja je iseljeno i tako izvršeno temeljno čišćenje prostora radi stvaranja mira i reda na ovom području koje je za Njemačku strateški i gospodarski od izuzetne važnosti.“

Nije to bio posljednji čin kozarske drame.

http://www.jerusalim.org/cd/biblioteka/djeca_kozare/i-lice-kozare_l.html
 
Мајке са Козаре су дуго послије рата жељеле чути плач дјетета. Школе су биле
празне, регрута и сватова није било.
Књиге о Козари биљеже 49.755 имена оних који су се борили, који су погинули,
који су нестали под стравичним жрвњем Хитлеровог и усташког терора.
На Козари нема мајке која није отпремила сина или кћер у борбу, нити породице
која није никог изгубила. Сваки четврти Козарчанин пао је у борби за љепша
свитања. У те темеље Козара није могла уградити ништа вриједније, ништа
узвишеније.
Упркос масовним страдањима на овој планини и њеним обронцима, упркос
масовним убијањима по многим усташким и њемачким логорима, Козара је остала
горди симбол неустраживости свога народа.
Партизанској борби дала је све што је имала.
Ратови почињу и завршавају се сузама.
 

Back
Top