Ja sam imao slican slucaj i morao sam ostaviti onu koju sam voleo a i ona je volela mene pa ipak je cinila stvari da me otera od sebe i da sopstvenu odgovornost skine sebi sa grbace, i mislio sam da cu umreti kad sam napokon presekao al nisam, preboleo sam je.
Bilo je tesko izvesno vreme al sve prodje, sve sanse koje sam joj davao su se ispucale na kraju sam dosao u situaciju da sam puko ko ti i bio nesrecan i kad sam s njom isto onoliko koliko sam bio nesrecan u pocetku kad sam s njom raskinuo, a ona me je pustila da odem, po tome sam zakljucio da joj nije bilo dovoljno stalo i kad sam to shvatio bilo mi je lakse da se ohladim od nje, i sad sa vremenske distance se cudim sebi kako sam sebi mogao da dozvolim da dodjem u takvu situaciju jer isto kao ti ja sam je voleo bez pardona do ludila, dao sam joj sve sto sam imao a na kraju izasao iz svega skoro unisten.
E jbga, niko nije vredan toga.
pronalazim se u tvojoj prici skroz al nesto mi je otac rekao pre neki dan. ne mogu da nateram, ne mogu nista ja da sprecim recimo ako zeli ona da ode ona ce otici i to sam tako shvatio na neki normalan nacin jednostavno da sam sebi dokazem da ne moram da se sad unistim ako se tako ispostavi jer to je tacno. a ja nije da sad ocu da idem po svaku cenu, ja hocu da popravim po svaku cenu al sve, i njeno i moje al mora da sudeluje jbm mu misa.