Где овде пише Сорби у грчком тексту?
Naravno, nigde. No, nije to poenta, nego što govorimo ovde o prevodu sa starogrčkog na latinski pa latinskog na francuski pa sa francuskog preko gugl trenslejt na engleski, jerbo čovek naravno ne zna ni francuski, pa Kole11 sa engleskog na pripjatski. I onda, eto, to treba birati iznad Kaldelisovog prevoda sa izvornika i to je nekome mnogo pouzdanije i
tako osoba koja natuca nagađajući i uz pomoć gogle trenslejt optužuje ne znajući ni reč ni grčkog ni latinskog optužuje Kaldelisa da je napravio, citiram, neprecizni prevod i sa dosta grešaka.
U stvarnosti, latinski prevod Konrada Klauzera objavljen marta 1556. godine zapravo je taj koji je prilično loš i prepun grešaka. O tome je već bilo puno reči do sada i to će reći svi proučavaoci Halkokondila, od narvno prokazanog Antonija Kaldelisa pa na dalje. Još je izdavač Johan Oporin u predgovoru koji je januara 1559. godine sastavio za korpus vizantijskih izvora (objavljen nešto kasnije, 1562) bukvalno kukao zašto nije uporedno štampan grčki izvorni tekst sa latinskim.
Zapisao je Oporin, strašno jerbo bi mnogi delovi latinskog teksta mogli biti korigovani tako što bi oštro oko moglo da poredi tekst. Grčki tekst tek će dodati 1615. godine Johan Baltazar Baumbah, što će omogućiti korekcije Klauzerovog prevoda; da problema ima bili su očigledno svesni i Klauzerovi savrenemenici, a zapravo i sam Klauzer je kukao kako radi na nekom strašno lošem rukopisu:
Ovo smo zapravo sve prošli već i to izuzetno detaljno na temi posvećenoj novoromantičarima. Kole11 samo sad pokreće, kao i uvek, iznova i iznova, potpuno iste teme otvarajući sa istim odavno poznatim tvrdnjama koje je nekoliko puta već izneo. Samo koristi priliku tj. povod da otvori temu; kako je ovo prva opšta i vrlo ozbiljna tema o Laoniku Halkokondilu na ovom potforumu odlučio sam da još jednom o ovim stvarima napišem koju; inače bih prosto ignorisao kao i uobičajeno.
Ali nije loše podsetiti se ovih stvari, kao i podvući ih; naravno, kako bismo i još jednom raskrinkali stvarne motive pojedinih, koji žele da hrane i nekako argumentuju krajnje iracionalne izmišljotine po kojima bi kada je Gutenberg sredinom XV st. izumeo štampariju trebalo sve da se štampa vrlo ekspertski, bez grešaka i istinoljubivo, da bi onda
počeli ljudi u nekom trenutku da lažu i naknadnim izdanjima, koje su zapravo ispravke grešaka, navodno menjaju izvore.

E sad, da li neko uzme editio princeps DAI 1611. godine ili famozni Berlinski kongres iz 1878. (ili možda Tajnu konvenciju iz 1881. godine) nebitno je; osnovna matrica ideje je uvek ista. Traga se za nekakvim datumom koji bi bio, tobože, prekretnica u falsifikovanju istorije. To se kod naših paraistoričara može često videti; ona Tamara Komazec u svojim predavanjima na tzv.
Sedmorečju govori ljudima da uvek tragaju za što starijim izdanjima izvora jer su, citiram je,
što stariji, to manje prepravljani. To je taj isti deretićevski
credo koji Kole11 prati. Gotovo da nije moguće destruktivniji savet dati amateru koji pokušava da se interesuje za istoriju; Kole11 je savršeni i to vrlo slikoviti primer šta takve gluposti urade čoveku sa svim ovim listanjima starih (i preciznije,
zastarelih) izdanja.