Evo i celog pisma u kojem, u vreme italijanske akcije, Skenderbeg odgovara Đovaniju Antoniju Orsiniju de Balco, gospodaru Otranta, 1460. godine:
Despicis deinde gentem nostram, et quasi pecora ducis Albanos. More tuo contumeliose loqueris, nee nostri generis originem nosse videris. Maiores nostri Epyrhote fuerunt, ex quibus ille Pyrrhus prodiit, cuius vixferre impetum Romani potuerunt, et qui Tarentum et alia multa Italie loca armis occupavit. Non est, quod Epyrhotis, viris fortissimis Tarentinos obiicias, madidum genus hominum et ad legendos pisciculos natum. Si dixeris Macedonie partem esse Albaniam, longe nobiliores concedis avos, qui sub Alexandro usque in Indiam penetravere, gentibus universis, que occurrerunt in medio, incredibili felicitate prostratis. Ex illis ortum habent hi homines, quos tu pecora vocas! Si sumus pecora, et non est mutata rerum natura: cur fugitis homines ante pecora? Superioribus diebus sepe factum est periculum, Albani an Apuli armenta fuerint, neque ego quempiam adhuc repperi, qui meum vultumferrepotuerit; tuorum militum quam bene armata sint terga, pulchre didici! Thoracem adhuc nullum spectare potui, nec faciem cuiuspiam novi, nisi eorum, quos in vinculo conieci.
U to vreme postojalo uverenje o Albancima kao dosta primitivnom narodu; stočarima bez razvijene civilizacije, bez jezika koji su skloni četovanju tj. poharama pismenog sveta. Čovek renesanse i humanizma u njima je video pravu sliku ilirskih varvara sa periferije grčko-rimske civilizacije. Nekada je to uključivao i sprdnju na račun Albanaca, koji su bili percipirani u celosti samo kao stočari koji su povremeno skloni kriminalu. Tako ih je isprozovao i pomenuti otrantski knez (1420-1463), a Skenderbeg mu odgovara:
Štaviše, ti vređaš naš narod, tvrdeći da Albanci nisu ništa više od ovaca i po svojim običajima mislite o nama samo kroz uvrede. Izgleda da ne znate ništa o poreklu našeg roda. Naši stari su bili Epirci, od kojih je sam Pir lično, sila kojoj su se Rimljani jedva suprotstavili. Upravo tih Epiraca koji su sa svojim oružjem krenuli i osvojili Otrant i veliki deo Italije. Ne postoji parnjaka njihovoj moći među onima kao što su Tarenćani, sorta mokrih ljudi koja je rođena samo za ribolov. I pošto tvrdiš da je Albanija deo Makedonije, onda takođe priznaješ naše stare kao plemiće koji su išli skroz do Indije pod Aleksandrom, poražavajući sve narode na koje bi nailazili sa velikom lakoćom. Od tih ljudi vode poreklom ovi koje ti nazivaš ovcama. Ali priroda stvari se nije promenila. Zašto tvoji ljudi beže pred ovcama?
Takođe je Skenderbegov izbor reči vrlo interesantan; za Skenderbega je potpuno nesporno da su Albanci potomci drevnih Epiraca, ali uvek insistira da
drugi priznaju Albancima da su deo istog naroda kao i antički Makedonci. Jednostavnije rečeno,
evo vidite, mi uopšte to ni ne tvrdimo, već nam drugi priznaju da smo narod Aleksandra Velikog koji je osvojio pola sveta. Prebacujući podatak u tuđa usta, dodaje mu na jačini, ne predstavljajući kao da je reč o albanskim pretenzijama. I primetno je da želi da uspostavi neku vezu sa svojim velikim imenjakom iz antike.