Vezano za Halkokondilove opaske o poreklu Albanaca, u I knjizi nailazimo na još jednu stvar koju na ovoj temi nismo pominjali:
Ono što Halkokondil zaključuje da zasigurno zna jeste da su Albanci, isto kao i Srbi, napredovali iz smera zapada tj. zapadnog Balkana, šireći se na istok. Zasigurno zna da su Albanci dospeli iz zaleđa Drača; opisuje njihovu ekspanziju iz Drača, gde kaže da su bili susedi Ilira, da su osvojili i nastanili Tesaliju, Etoliju, Akarnaniju i mnoge krajeve Makedonije. Halkokondil garantuje tačnost ovih informacija, tvrdeći da je video mnoštvo pisanih dokumenata i čuo lično od mnogo ljudi koji decidno potvrđuju ovaj deo njihove istorije.
Međutim, ono što dalje kaže za Albance, vezano za njihovo dublje poreklo, neki tvrde da su došli s one strane mora, iz južne Italije tj. Apulije, odakle su došli u dračku temu i podvrgli je svojom vlašću, da bi potom nastavili postepeno da se šire istočno od Drača po pomenutim teritorijama. Za razliku od prvog podatka, od ovog se ograđuje i kaže da ne bi to mogao tvrditi ni sa kojom dozom sigurnosti; otprilike slično kao i u slučaju njegovih razglabanja o poreklu Slovena, pitajući se da li su oni iznikli iz Bosne, ili se doselili sa severnih krajeva, iz Poljske.
Ova vest se verovatno odnosi, ako ne na direktno izvlačenje od Mihaila Atalejata iz druge polovine XI stoleća, pošto ne deluje da su Halkokondilu dotični raniji vizantijski izvori bili dostupni, onda preko nekih sažetaka ili vesti pod barem delimičnim Atalejatovim uticajem. Dotično istoriografsko delo sadrži dobro poznati citat o grupici
Alvana koje je doveo sa Apeninskog poluostrva zapovednik Georgije Manijak, ali oko tumačenja postoji izuzetno mnogo nesaglasnosti vezano za dotični citat, posebno zbog toga što pored njih Atalejat zna i za
Arvanite.
Dosadašnja istraživanja nisu pružila bukvalno nikakve potpore opciji da su se preci Albanaca doselili na Balkansko poluostrvo iz jugoistočne Italije, ako zanemarimo neretko neprecizne i samo donekle jasne indicije koje ukazuju na veze između mesapskog i albanskog (odnosno proto-albanskog) jezika, a što najverovatnije nema gotovo nikakve veze sa informacijama koje donosi Halkokondil. Stoga, vest o mogućem apulijskom poreklu Albanaca treba biti protumačena iz konteksta: 1) proste činjenice da je Apulija, gde je 1460. godine Skenderbeg imao i jednu svoju epizodicu čak, već bila prepuna arbanaških izbeglica sa Balkana; hrišćana koji su odlazili u emigraciju pod pritiskom najezde Turaka Osmanlija. Dakle, o zapravo obrnutom smeru; te
2) konfabulacije u starijoj građi, a oslanjajući se na generalno dosta oskudne informacije o prošlosti Albanaca u dokumentaciji, u kojem je bilo došlo do preplitanja Normana i Arbanasa
Ono što bih još dodao da mi je prilično interesantno jeste to što Halkokondil za Albance kaže,
svaki u različitom mestu. Dok je tačno da ovo može biti rastumačeno kao da je reč o različitim krajevima albanskih zemalja; o Akarnaniji, Tesaliji, itd...da li ovaj citat može biti možda interpretiran kao da se odnosi na pojedinačna albanska plemena?
