STARA SREDNJOVJEKOVNA PETRINJA
Prvi pisani tragovi o postojanju Petrinje dopiru iz davne 1201. godine premda se većina dostupnih podataka odnosi na rječicu Petrinjčicu, a ne na mjesto Petrinju.
Petrinja je 1240. god. bila poznato mjesto, dobro naseljeno, ne samo domaćim življem već i doseljenicima - obrtnicima i trgovcima. Posebnom Poveljom Bela IV dodijelio je "sloboštinu" Petrinji - što je značilo novu fazu u pravnom životu postojećih naselja.
Ovim povlasticama grad dobiva širi teritorij od dosadašnjeg, a stanovnici izvan gradskog područja smatrani su članovima gradske općine, te su uživali jednake povlastice kao građani.
Građani Petrinje oslobađaju se sudbenosti svih kraljevskih sudaca i podvrgavaju se sudskoj vlasti njihovog suca - načelnika. Nezadovoljni presudom svog suca imali su pravo priziva izravno kralju. Obaveze Petrinjaca prema kralju pretvaraju se u godišnje poreze što ga Petrinjci plaćaju u paušalu. Petrinja poput ostalih kraljevskih gradova ima pravo na svoj grb i pečat. Određuju se međe petrinjskog područja i odnosi sa susjednim posjednicima.
Hrvatski prijevod Kolomanove povelje prvi puta je objavljen tijekom 1942. godine.
Nažalost povelja u svom izvorniku nije sačuvana, te se ne zna gdje je izdana.
Tatarske provale 40- ih godina 13. stoljeća donose užas srednjoj Europi.
Postoje mišljenja da su Tatari na svom putu prošli kraj stare Petrinje, a njeni građani su se istakli borbama protiv tih osvajača, što im kralj Bela IV nije zaboravio, budući da im potvrđuje sve dane povlastice. Tatari ne uspijevaju zauzeti i razoriti čvrstu utvrdu i dobro branjenu Petrinju, pa je mimoilaze.
Poslije odlaska Tatara kralj Bela IV koji se na povratku s mora nalazi u Virovitici 1424. godine Petrinjcima potvrđuje Kolomanove privilegije.
Petrinja tako biva jedan od prvih slobodnih kraljevskih gradova koji počinju borbu sa zagrebačkom biskupijom radi desetine.
Budući da građani Petrinje i njihovi varoški podložnici nisu bili točni u svojim obvezama, ulaze u različite sporove iz kojih je vidljivo da postoje nastojanja se slobodni gradovi još više osamostale.
Međutim je status slobodnog kraljevskog grada postao neprimjetan zadnjih godina vladanja Bele IV.
Petrinja nastoji i dalje ostati dobri kraljevski saveznik, pribojavajući se gubitka svojih povlastica. Tijekom 1274. g. prihvaćaju se i potvrđuju tzv. Privilegije "pravni red i snaga jednakosti koje traže da se vladar povede za željama molbenika... samo da to što traže nije u suprotnosti s jednakošću i ne dolazi u suprotnost s tuđim pravom ."
Petrinja je u vrijeme kralja Ladislava usprkos njegovoj potvrdi privilegija prešla iz herceških ruku pod vlast slavonskih velikaša i od 1362.g. gubi položaj koji je imala do tada.
Od 1278.g. je u posjedu obitelji Gisingovaca, pa Babonića koji nastoje proširiti posjede između Gvozda i Save.
Tijekom 14.st. Petrinja je duže vrijeme bila u vlasništvu Babonića i potom obitelji Zudar, te Frankopan kada interes zagrebačkog Kaptola za njom ne prestaje.
U 16 st. razvijaju se agrarni odnosi i poljoprivreda, te vlastelinstvo. Vremenom se razvija i službenički aparat koji upravlja gospodarskim, sudskim i inim poslovima.
Porazom Hrvata na Krbavskom polju 1493.g. i kasnije pojačano se pustoši Petrinja.
Turci prvi puta osvajaju Petrinju 1531.g., a petrinjska utvrda postaje sve trošnija i Kaptol je sve češće obnavlja. Zbog sigurnosti Kaptol tijekom 1544. gradi novu čvrstu utvrdu u Sisku koja postaje glavna obrambena točka sjeverne Hrvatske.
NOVA PETRINJA
Utemeljena je 1592.g. kada je uz dozvolu Carigrada gradi Hasan-paša Predojević, a tada je izgrađena tvrđava (na današnjem mjestu Hrvatskog doma).
Od početka izgradnje nove turske tvrđave hrvatski ban Tome Erdödy nastojao je osujetiti turske namjere. U Maloj Gorici utvrđuje se tabor koji je bio sastavljen od hrvatskih velikaša i njihovih kmetova. Kasnije su pristigli karlovački i koprivnički zapovjednici sa svojim borcima. No, banova nastojanja ostaju bezuspješna, Hasan-paša nije odustajao od zauzimanja Siska.
Na poziv bana Erdödya "ustade sav narod hrvatski, da poleti u rat na Turke".
Poslije pobjede nad Siskom vodila se borba za Petrinju. Petrinjska je tvrđava 10. kolovoza 1594.godine zapaljena, a osvojila ju je hrvatska vojska nadvojvode Maksimilijana.
Turci su joj kasnije još ozbiljno prijetili, ali od 1595. Petrinja postaje trajno pod kršćanskom, odnosno hrvatskom vlašću.
Zanimljiv je opis petrinjske tvrđave. Bila je sagrađena od zemlje i drveta, turski graditelji su dobro poznavali tehniku gradnje. Ponajprije su odredili najidealnije mjesto za Novu Petrinju. Kako bi se neprijatelju otežao pristup, Turci su iskopali s istočne i južne strane grabe u koje se mogla pustiti rijeka Petrinjčica, od čega su nastali poveći zemljani nasipi. Nakon rekonstrukcija i popravaka nakon borbe, tvrđavu je preuredio talijanski arhitekt Cesare Porta 1617. godine. Od tada ima oblik peterokuta, 6 kula s prizmatičkim krovovima.
U kuli su bili smješteni topovi, a u prostoru unutar tvrđave vide se gospodarske i stambene zgrade.
Tvrđava je bila dobro osigurana, to se postiglo debljinom bedema tvrđave, izradom dubokih rovova u koje se puštala voda, bila je postavljena i osmatračka kula.
Položaj i koncepcija njezine gradnje ostavile su mogućnost graditeljima da je ojačaju, poprave i dograde po onovremenim zahtjevima obrane.
VOJNA PETRINJA
Važnost petrinjske tvrđave i njene posade krajem 16. i početkom 17. stoljeća kada ona postaje sjedište novouspostavljene Petrinjske kapetanije, koja je zbog političkih razloga došla neposredno pod zapovjedništvo generala Varaždinske ili Slavonske krajine. Turska vojska je i dalje silovito napadala nastojeći pod svaku cijenu osvojiti Petrinju. Tek kada su petrinjskoj posadi tvrđave došli u pomoć vojnici hrvatskog bana Ivana Draškovića i krajiških generala. Tako su Turci posve razbijeni i poraženi 20. rujna 1596. godine. Ta se pobjeda uskoro s velikom radošću razglasila cijelom Europom, a ime Petrinje otada stavlja u isti red s imenima Sigeta i Siska.
Početkom 17. stoljeća vojna posada petrinjske tvrđave, uglavnom je sastavljena od stranih, najviše njemačkih vojnika, mahom protestanata. Petrinjska kapetanija od 1615. godine pripadaju članovima hrvatske velikaške obitelji Erdödy.
Petrinjski zapovjednici nastojali su proširiti svoju vlast tako su od 1681. godine zauzeli i sisačku tvrđu, krenuli su i na Kostajnicu i ostale dijelove Banske krajine.
Centralna vlast u Beču u to vrijeme je vršila ozbiljan pritisak na Petrinjce, najprije ih tjera iz Kostajnice, a potom predaje cijelo područje između Kupe i Une, s izuzetkom Petrinje, pod jurisdikciju hrvatskog bana. Tako je bečki dvor zadovoljio hrvatsko plemstvo i napravio pomake u centralizaciji krajine.
Nesporazumi oko statusa Petrinje traju do 1753.g. Petrinjski vojnici od 1689.g. uživaju biskupske posjede kod potoka Mošćenice, te su posjede dobili od zagrebačkog biskupa koji im ih je dao kao svojima, te za to nisu bili dužni plaćati nikakve poreze. Dalje je raspuštena plaćena njemačka vojska u Petrinji i ostaju samo slabo naoružani i nedovoljno uvježbani neplaćeni vojnici - krajišnici, koji nisu bili u mogućnosti uspješno otkloniti jače napade neprijatelja.
1753. g. Petrinja je predana Banskoj krajini kada počinje preuređenje petrinjske tvrđave i oblikovanje naselja Petrinje. Počinju prve gradnje kuća izvan tvrđave, a vrlo brzo Petrinja broji petstotinjak katoličkih kuća. Od tada počinje vjerski život i ustrojstvo stalne katoličke župe.
1765. Petrinja biva proglašena vojnom općinom i otada ima svoj gradski pečat kao i magistrat, koji je svake treće godine birao gradonačelnike u pravilu između aktivnih i isluženih vojnih časnika. Za isto razdoblje žitelji komuniteta biraju i svoju gradsku upravu.
Važan zadatak postaje snabdijevanje Banske krajine trgovačkom i manufakturnom robom, prema zahtjevima i potrebama vojnih vlasti. Veći broj gradskog žiteljstva pored obrta i trgovine, bavi se poljodjelstvom, budući da se uslijed nerazvijenog tržišta i skromne kupovne moći okolnog stanovništva, ne bi mogli održati.
Magistrat vojne općine sastojao se od gradonačelnika, pravosudnog izvjestitelja i općinskog upravnika, te vijećnike i službenike. Gradonačelnika je imenovao vladar ili general komanda, dok su općinsko vijeće birali građani, a konačno ih je potvrdilo ratno ministarstvo.
Kraljica Marija Terezija je podarila gradu Petrinji pravo na održavanje sajmova četiri puta godišnje. Iz tog vremena počinje stalno djelovati pošta, ljekarna i bolnica. Župna crkva se počela graditi 1780.g., a sljedeće godine za Lovrenčevo crkva je posvećena.
http://www.petrinja.hr/o-gradu/povijest-grada
.
