E pa što god taj istočnohercegovački bio, vaši lingvisti su se 1850 Bečkim dogovorom složili da to bude književni jezik i za Hrvate, a ne samo za Srbe.
Nekima je i to danas problem, pa tamo imamo hrvatskog glumca Baloga koji u intervjuu za zagrebački Večernji list kaže ovo:
https://www.vecernji.hr/kultura/balog-ljudima-nedostaje-pucki-teatar-pa-zato-vole-histrione-173663
Je li vaš Feydeau predstava samo za kajkavce?
– Naprotiv. Postoji grozan problem, a to je da je hrvatski književni standard, kako je to Krleža jednom rekao, uzet iz daleke turske provincije. Mi za standard imamo istočnohercegovački govor Trebinja.
.............
A evo šta kaže Jovan Dučić o tom hrvatskom prihvatanju srpske štokavske ijekavice kao književnog jezika:
https://www.rastko.rs/istorija/jducic-jugoslovenstvo.html
"Da ne bude nikakve zabune, potrebno je reći da Hrvati nisu bez velikih duhovnih razloga izvršili ovaj moralni preobražaj, uzimajući tuđi književni jezik za svoj sopstveni (što je nesumnjivo bezprimeran slučaj među narodima). Na kajkavskom govoru (kojeg opet Slovenci smatraju svojim narodnim jezikom), nisu Hrvati bili ništa važno napisali. Na čakavskom govoru, koji se jedini u filologiji smatra neosporno i isključivo hrvatskim, nisu mogli otići daleko, jer on nije pokazivao mogućnost da se dalje razvija.
Ni Srbi nisu baš olako propuštali da ovo akaparisanje njihovog književnog jezika, jezika iz narodnih eposa, Hrvati izvrše, a da to oni ne objave kao nedozvoljeni plagijat. Jagić, najveći hrvatski filolog, piše: "Samo se po sebi razume, da mi je bilo smešno kad se sa srpske strane prigovaralo Hrvatima (upravo Ilircima među 1834 i 1848), da su nepravedno sebi prisvojili srpski jezik kao književni - mesto da se vesele toj koncentraciji, koju je inače kod Iliraca pobudila i podupirala dubrovačka literatura". (Jagić, Spomeni, II, 247). A što se tiče ove napomene za Dubrovačku književnost, navešćemo jeda podatak da se vidi kako Hrvati ni sami nisu smatrali dubrovačku književnost svojom svojinom. Njihov profesor opšte istorije na zagrebačkom universitetu, učeni Natko Nodilo, pisao je: "U Dubrovniku, ako ne od početka a ono od pamtivjeka, govorilo se srpski, govorilo kako od pučana tako od vlastele; kako kod kuće tako u javnom životu. Jeste istina da su zapisnici raznih vijeća vodili latinski, a prilika je takođe da pod knezovima mletačkim, njih radi, na vijećima se ponešto raspravljalo i mletačkim i kojekakvim govorom. Nego u općini od mletaka oslobođenoj, srpski je raspravnijezik", (Rad, 65, 117). - Onako uzeti srpsku štokavštinu, kako su uradili Ilirci, bilo je dakle anektirati i Dubrovnik, (kao što će to konačno i politički uraditi, čak sporazumno sa Srpskom opozicijom, 1939 godine).
Hrvati nikad nisu imali svojih narodnih pesama. Srbi su narod guslarski, a Hrvati narod tamburaški; i dok su Srbi izgrađivali svoje slavne epose, Hrvati su izgrađivali poskočice. I sama rimska crkva zabranjivala je Hrvatima narodne pesme. Ona nije ni ma gde drugde pomagala nacionalne pokrete; jer jedinstvo u njenim očima, bilo je mogućno samo kroz veru, a ne kroz državu. Već je veliki i učeni papa Inoćentije III na saboru u našoj Duklji izjavio godine 1199 da crkva i država ne idu zajedno. Zato su u Hrvatskoj Ćirilo i Metodije, posle njihove posvete u Rimu tek u naše doba, za Lava XIII, bili svetkovali kao svece, ali ih nisu primali kao učitelje slovenske, i pronalazače ćirilice! - Kukuljević piše da je zagrebački biskup Petrović zabranjivao narodne stihove. A Vjekoslav Jagić piše da je Crkva već u srednjem veku progonila pevanje narodnih pesama, ne samo zato što je mesto njih uvodila crkvene popevke, nego je izdala protiv njih i zabrane. (Rad 1876, 37). Ovim se objašnjava što Hrvati nisu ni imali ljubavi za narodnu pesmu, niti je ikad stvarali.
Kakav naš Jugosloven režimski, ili koji drugi ignorant narodnih pitanja, rekao bi da je zajednički književni jezik, ovako "postignut" između Srba i Hrvata, ipak doneo u političkom smislu izvesnu solidarnost, približenje, osećanje zajedničkog. Ali taj Jugosloven ne bi rekao da se s njim samo solidarisao neko ko mu je pridigao kaput ili tabakeru! - Nije ni samo to. Treba dobro znati da je štokavština srpska trebala da ubrzo zatim posluži Hrvatima, ne samo da imadnu jedan lep i logičan jezik, nego i da se postepeno pomoću njega okupe i svi drugi Štokavci, znači Srbi, oko Zagreba, kao glavnog štokavskog kulturnog centra… Dokaz, što je već odmah jedan poznati Ilirac, Ivan Derkos, tražio otvoreno takvo grupisanje sviju štokavaca oko svog kulturnog centra Zagreba. A stari grof Janko Drašković je u taj krug oko Zagreba, naročito pozivao Bosnu, ne pominjući međutim Srbiju, niti ijednu drugu štokavsku pravoslavnu zemlju. I kad se ban Jelačić instalirao za bana 1848, u prisustvu patrijarha srpskog Rajačića, a zatim svečano oba nošena na rukama oko slavoluka, stajalo je i to u vezi sa aspiracijama Hrvata da se i Vojvodini nametnu za centar, najpre nacionalni, a zatim i verski (unijatski)."