Igra - sastavi priču

stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.
U malom, ali lepom dvoristu nalazi se mala, ali lepa kuca. Iz kuce je, gledajuci na sat, izlazila devojka "mala, crna, a lepa k'o dobar dan". U jednom trenututku je zastala, izvadila ogledalce iz torbe i, posto je pogledala da li joj se razmazala maskara (nije), nastavila je svojim putem, izlazeci iz dvorista i ne znajuci da je u stopu, kao nekakav pas, prati Sakal.

Reci su gore.
 
Jedna devojka je izasla iz svoje kuce, i u dvoristu je nasla jednog psa... Delovao joj je bezopasno pa je odlucila da ga zadrzi, medjutim on joj je odgrizao sat sa ruke, i izvadio ogledalce iz torbe koje se slomilo. Promenila je misljenje o njemu i isterala ga iz dvorista...


Svet
Nastaviti
Lisce
Pejzaz
Komedija
Bluetooth
Skola
Sebe
Bolest
Vecera
 
Ceo svet joj se cinio neobicnim, izvitoperenim, mrskim na trenutke. Hodala je besciljno dok je zuto lisce sustalo pod nogama utapajuci se u pejzaz sumorne jeseni. Kroz glavu joj proleti jucerasnji dogadjaj, zapravo cela komedija koja se odigrala u skoli. Celo sprdanje sa profesorom u vezi Bluetootha sada joj se ne ucini nimalo smesnim, oseti cak neku mucninu od sebe, od njih koji su uspeli da ponize coveka. Oseti kako bi najradije prizvala neku bolest zbog koje bi ostala zauvek zakljucana, kao kuzna. Stisnu zube sa knedlom u grlu te ubrza korak zureci kuci gde ju je cekala vecera koju sigurno nece taknuti...Samo da legne i prestane da misli.


djurdjevak
kocka leda
lutka
muzicar
prozor
slika
suze
 
Седећи у соби, сама са тишином која ми се увлачила у уши, опчињено сам посматрала необичну игру шара на поду које су стварале гране из дворишта, покушавајући да разазнам облике и да створим причу у својој глави. Миран дан, кроз полуотворена врата улазио је ветар носећи са собом мирис ђурђевка помешан са тешким пролетњим ваздухом. Кроз прозор су се назирали облаци, који су образовали слике, слике које су остајале стварне само у једном тренутку, већ следеће секунде деформисали су се, размазивале по небу правећи бледу паучину на плавој подлози. Отишла сам до кухиње, сипала себи сок од брескве са две коцке леда, села сам крај прозора и укључила радио. Музичар са друге стране звучника је свирао своје песме, отварао је своју душу, поклањао ми је своје осмехе и своје сузе, дочаравао тренутак. Отпила сам гутљај и обухвативши чашу обема рукама, бацила сам поглед на кревет. Посматрала сам лутку која се ту налазила једно време. Видела сам је онако беживотну, незаинтересовану, са увек једноличним, избледелим осмехом који ништа не значи. Коса везана у кикице, очи безличне, залеђене. Запитала сам се, како је то бити ван сваке приче, какав је осећај лежати негде, одбачен, док тренуци пролазе покрај тебе, а ти не можеш да их досегнеш и примиш, а немаш ни жеље? Какав је осећај кад ти судбина зависи од других, кад све што можеш да урадиш је да беспомоћно посматраш док се читав живот одвија око тебе...Радости, туге, сузе, уздаси, откуцаји...Наравно, и она ће највероватније завршити као већина лутака, остаће покидана, растргана од стране размаженог детета, никог неће бити брига јер има још много лутака које имају укоченији, безизражајнији осмех од њеног. Изгубиће и оно мало значаја што је имала. Али најгоре је што ни њу неће бити брига..

Осмех
лаж
догађај
кључеви
оловка и папир
сан
 
Uvek se pitala kako mu tako bezrezervno veruje a nije bilo jedanput da je to poverenje bilo izigrano, na ovaj ili onaj nacin. Umeo je da je zavara, onako mangupski, da upotrebi pravu rec i onaj svoj divni osmeh kome je bilo tesko odoleti. Pokusaji njoj bliskih, da joj dokazu kako gresi i dopusta nedopustivo nailazili su na zid. Ubedjivala je sebe da su njegovi ispadi bili obican propust, decacka nezrelost, sklonost igri koju je samo trebalo razumeti.
Oni, ljubomorni na njihovu ljubav, nedokazani, zastitnicki nastrojeni, govorahu da je sve cista laz i da je krajnje vreme da se osvesti, okrene novi list. A onda...obican radni dan sa kratkom pauzom i dogadjaj, jedan u nizu slicnih ali odbacenih kao nesto nevazno, za nju sporedno, iracionalno, skoro nemoguce...Nepoznata zena sedela je u njegovom automobilu, parkiranom kraj kafica gde je sedela sa soljom toplog napitka u rukama. Unet u njeno lice, mrsio joj je kosu a onda strastveno poljubio. Zena se smejala i prstima prelazila preko njegovog levog uha a onda ruku spustila nanize do vrata i njegovih grudi. To nije bio samar, cak ni udarac...samo survavanje u ponor koji nije imao kraja.
Kljuceve zajednickog stana ostavila je zajedno sa praznim papirom i olovkom koja je u poslednjem trenutku odustala od reci ...ionako nisu imale svrhu iako je njihova tezina visila u vazduhu a njeno srce razorila u paramparcad. Jedan san je zauvek prerastao u kosmar, ono od cega je uvek bezala...


leto
krov
ona
jecaj
buba
 
To je bilo ono leto kad smo se upoznali.Vodio si me na krov najviseg solitera u gradu.Plan je bio da me smuvas na romantiku.Prodavacica kod koje smo kupili kokice odozgo je izgledala kao crna buba.A ja volim visinu,osecam se nadmocno.I lep je bio pogled.Ali onda je ona nazvala,a ja sam mislila da si sam.Cula sam njen jecaj mada si se odmakao par koraka.I nekako sve lepo sto si mogao da mi pruzis postalo je nevazno,bilo je preseceno tim jecajem.Eto zato ti se vise nisam javila.
 
Hm, hebesh ti ovo prijatelju! Da ti kažem nešto, al' iskreno: Sve je bre otišlo u materinu! Sve! Ma ljut sam na ceo svet! Ljut sam bre na sve živo a na sebe najviše i uopšte mi nije jasno kako sam uspeo da se uvalim tako duboko u ovo sranye! Ma nije sujeta u pitanju, osećam se iscedjeno, kao limun bre! Ma iskorišćen sam maksimalno! Sve mi je droplja uzela, i stan, i auto, i lovu... Firmu mi je upropastila, ma život mi je upropastila! Eno ih sada na Bahamima. Šire se i provode, a sve na moj račun prijatelju! A što je najcrnje od svega, sama mi je rekla da će da me zayebe! Nisam joj poverovao, mislio sam da se zeza... mislio sam da me voli, ma svašta sam ja mislio a ona je izgleda volela samo moju lovu i možda tog klipana sa kojim je i pobegla. ***** ti život! Ma kuda bre ide ovaj svet? Nema časti, nema poštenja, sve se vrti oko love bre... Ako imaš kintu imaš i ribu, i ljubav... ma sve imaš, svi te poštuju i gotive a kad ostaneš go ko pištolj svi ti okrenu ledja i prave se da te ne poznaju. I šta ti na kraju ostaje? Da se nadaš u bolje yebeno sutra!? A nada je qrva prijatelju, mnogo veća i okrutnija od ove koja me je opelješila. E da hoće neki pitčvajz da se desi pa da pomlati ovaj hebeni ljudski rod, pa da krenemo ponovo od nule...


Paradoks
Pasulj
Manastir
Mačva
Tiganj
 
U jednom manastiru u Macvi ziveo je monah koji je proveo godine pishuci filozofski traktat: ,,Paradoks ukusnog pasulja skuvanog u slomnjenom, ruznom, crnom tiganju". I danas se pamte njegove reci, sa pocetka dela, ,,jeste paradoksalno, ali, sam se najeo ko nikad ranije". ;)

SVETLOST, NOC, POSLEDNJE JUTRO, GUSENICA, SLOMNJENO DRVO, TESTERA
 
Pala je noc.Bio je to tezak dan.Oluja ne zapamcena.Gusenica se uvukla u jedno slomljeno drvo i zaspala.Probudio je zvuk upaljene testere.Izbezumljena,htela je da negde pobegne,da se zavuce u neku rupu,ali zaslepe je svetlost njenog poslednjeg jutra...
 
Kisa je padala vec danima.Krupne,teske kapljice su padale uporno i dugo.Svaka od njih je pricala neku svoju pricu…
Pokusavao je da zaspe,ali neuspjesno.Cuo je korake i guzvu na ulici,zamisljao lupanje kisobranima,namrgodjena lica i uzurbane korake.S vremena na vrijeme bi cuo kratku psovku ili uzdah.
Tacno ispod njegovog prozora svakog dana je prolazilo mnogo ljudi.
Vjerovatno niko od njih nije znao da u prizemlju vec ostarale zgrade,tacno pored prozora,pored kojeg prolaze,lezi starac.
Starac-ne po godinama,vec po izlgedu svoga lica.
Upali koscati obrazi,usahle oci i naborana koza lica,cinili su ga mnogo starijim,nego sto je to zapravo bio.Jedino gusta crna kosa nije odgovarala toj mrsavoj prilici u krevetu.Kosa jedina nije podlegla njegovoj teskoj bolesti,koja je polako obuzimala svaki dio njegovog propalog tijela.
Krupne kazaljke zidnog sata bi osjetile njegov pogled svakog dana,tacno u 15 casova.Tacno tada bi skripnula ulazna vrata i u sobicu u prizemlju bi se pojavila prilika ljekara u koznom matilu sa ogromnom torbom.
Pacijent bi bez rijeci “otrpio” pregled,iako ga je svaka kost nakon toga boljela i vjestackim kasljem nakon petnaestak minuta ispratio doktora iz prostorije.To je bila jedina vizita koju je primao,ali mu je i ona bila mucna..i previse.U pocetku se ga mnogi posjecivali,sada vise ne.Obaveze-razumjeo ih je.Njima je bilo teze nego njemu.Da,svakako. Samocu vise nije ni osjecao..poraze je odavno prestao da broji.
Tog dana,tacno u tri,niko nije uputio pogled kazaljkama na zidnom satu,i niko nije pogledao prema vratima omalene prostorije.Na vratima se cuo tihi uzdah. I poslednja doktorova nada je pala u vodu..
Kisa je padala vec danima.Krupne,teske kapljice su padale uporno i dugo.
Svaka od njih je pricala neku svoju pricu…


Rijeci za sljedecu:
djetinjstvo,
sreca,
odlazak,
suze,
sjecanja..
 
Nije volela da prica o svojoj proslosti a sama pomisao na detinjstvo, dane odrastanja, nepogresivo bi izazvala onaj potmuli, neprijatan grc u grudima. Tada bi se prisilila da tok misli i osecanja preusmeri na zid, cvet, neko lice, nebo...bilo sta, samo da pritisak teske magle i oporog mirisa proslosti koji je ko zna kako i odakle poceo da joj nadrazuje nozdrve, potpuno nestane. Pokusaj da sirom otvorenih ociju fokusira svoj pogled na neki predmet ili lice, uspevao bi na kratko. Onda bi morala da zazmuri a sa sklapanjem kapaka pojavila bi se slika...videla je njegov odlazak i suzama obliveno lice petogodisnjakinje koja ga doziva...on cvrstim korakom otvara vrata i zalupljuje ih bez osvrtanja...njen nos je priljubljen uz staklo u koje udaraju teske kisne kapi...Samo je zelela da takva secanja budu deo maste. Nisu bila, i zato je nikada ne pitajte o proslosti.


Reka
Mladost
Cokula
Zelja
Staza
 
Tu je bila staza koja je vodila do reke.Krenula je tamo,nostalgicna,setna,tuzna,...Uvek ju je tako bolelo kada bi se prisecala mladosti.A opet,tako cesto je mazohisticki prizivala te slike: ona,bosa,vodjena nekom ludom,drhtavom zeljom trci ka reci,tamo na travi sedi mladic,smesi joj se,prilazi joj,ljubi je,ona ga toliko voli da ne moze da progovori,reka odnosi njegovu cokulu,smeju se i plivaju za njom,reka je brza,cokula nestaje,on joj pruza ruku i tada sve postaje njeno,reka,leto,bube,ptice,Boze,koliko ga voli... Staza je sad urasla,ne moze da stigne tamo.A ne zeli vise ni da se seca jer...posle je poceo rat...
 
Poslednja izmena:
Setala je psa parkom i razmisljala o buducnosti. Sanjala je daleke predjele Afrike i zamisljala jahanje slonova i fotografisanje zirafa. Zbog ljubavi prema zivotinjama je i upisala veterinarski fakulet,a odlazak u Afriku bila joj je i jedina zelja,o kojoj je jos od malena svima pricala.

djecaci,
lopta,
igraliste,
udarac,
oporavak.
 
Bio je nizak, debeljuskast i nezgrapan. Bila je visoka, vitka i ponositog hoda. Zlobnici su ih zvali g-din slon i g-dja zirafa. A imali su i psa prema kome su uzgajali silovitu ljubav, onoliko jaku koliko i onu jedno prema drugom. Prica o tome da ce kad-tad morati da se posvadjaju ostade samo pusta zelja zavidnih. Zivese vecno u slozi i ljubavi do pocetka kraja.


sat
macka
globus
svetlo
knjiga

Pogledavsi na sat,uzurbano je obukao kaput,ugasio svijetlo i gurnuo nogom macku koja je pokusala da zajedno sa njim izadje iz stana. Prolazeci pored knjizare paznju mu je privukao omanji globus na izlogu i knjiga koju je odavno zelio imati. Odlucio je da udje unutra.

djecaci,
lopta,
igraliste,
udarac,
oporavak.
 
Tišina... Blag osjećaj kroz moje tijelo prolazi... Nježni pogledi njeni me probadaju kroz srce, ostavljajući neki topao trag... Taj pogled iz braon vatrenih očiju. punih iskrenih osjećanja, i sada mi nedostaje dok ovo pišem... Te nevine okice. ljupke, umiljate, naivne... Zašto nisu sada tu... NEDOSTAJU MI MNOGOOOOOOOOOOOOOOOOOO... A... Zar i nisu lijepe te braon oči, iz kojih izvlačim mojim pogledom najljepše trenutke koji moje tijelo tjeraju da drhti, srce da gori a um da mi bude opsjednut njima... Njene oči me proganjaju i u snu... To je najljepša mora koja me progoni noću i najljepša iluzija koja mi daje snagu i volju da izdržim dalje, iako znam da te oči nikad neće biti moje... Ipak te oči mi pružaju i nadu... NADU DA ĆE BITI MOJE!!!
 
Setala je psa parkom i razmisljala o buducnosti. Sanjala je daleke predjele Afrike i zamisljala jahanje slonova i fotografisanje zirafa. Zbog ljubavi prema zivotinjama je i upisala veterinarski fakulet,a odlazak u Afriku bila joj je i jedina zelja,o kojoj je jos od malena svima pricala.

djecaci,
lopta,
igraliste,
udarac,
oporavak.

Na velikom igralistu bilo je mesta za sve decake, osim za Nanda. Svi oni su bezbrizno trcali za loptom po ceo dan, i nestajali tek kada bi ih odvukli nervozni glasovi njihovih briznih majki. Nando je uvek bio negde tu, u prikrajku, na ivici koja je odvajala igraliste od shetalishta pored keja. On je prosio, ali nije bio prosjak. U njemu je bilo neceg plemenitog, dostojanstvenog sto brani coveku da se utopi u masu, i postane samo jedan od dece ulice. I kada je prosio, Nando je ostajao nesto drugo, neshvatljiv i sebi i drugima, odbacen od sveta, a premlad da bi se mogao utopiti u prirodu i postati jedno sa njom zauvek.
Jednog dana, dok je stajao i ocajnim pogledom gledao u mutnu reku, video je stari camac koji je napola potonuo, i jednog mladog galeba koji je sleteo na njegov rub. Ta slika ga je nekako umila, delovala je na njega kao oporavak posle teske bolesti, i on rasiri ruke poput velikog tamnoputog labuda, i zatrca se prema reci, slobodan i srecan...
Udarci lopte odzvanjali su dugo po veselom igralistu dok je mutna reka sakrivala u sebe jednog neznog decka. Kao da je zelela da mu nadoknadi sve propustene zagrljaje, obavila ga je svojim najmirnijim talasima, i ljubila ga je dugo, svojim hladnim i mekim poljupcima. Zbunjen i srecan u isto vreme, decak je uzvracao poljupce, guseci se u vodi i tonuci sve dublje, i dublje... Iznenada, dok je u bunilu gledao kroz vodu ka povrsini, ugledao je, ili mu se samo ucinilo, onog istog mladog galeba. Leteo je po nebu, i njegova krila su bacala senku na povrsinu reke. Kao po naredbi, Nandove ruke se rasihrishe, i on pohita ka nebu...
Decaci na igralistu nisu primetili da na starom mestu, na ivici izmedju igralista i setalista, nema vise onog malog prosjaka koji je buljio u njih svakog dana. Lopta se kotrljala tako brzo po terenu, da nisu imali kad da skrenu pogled. A u ostalom, zasto bi i gledali u njega, kada nikada nije trazio od njih nista, i nije molio za neki dinar, kao ostali, normalni prosjaci? I zasto bi se nih ticalo bilo sta sto prelazi granice igralista?

TAJNA TORTA TRKA TORANJ BLEDILO BOJA SJAJ SANKE
 
Poslednja izmena:
Te noći mi je bilo jako dosadno, nisam znao šta ću sa sobom. Riba me ispalila i nije doshla na sastanak. Ybg. deshava se. Vrativshi se u osamu svoje sobice reshio sam da malo proshetam po internetu... neki chat, možda fejsbuk... hebem li ga shta, možda i ubijem dosadu a možda i navatam neshto, nikad se ne zna... Otvorio sam krstaricin forum, čisto da se zagrejem i nasmejem pa da krenem dalje u lov... Igrom slučaja otvorih pdf književnost i tema ''igra-sastavi priču'' mi je odmah privukla pažnju... mnogo lepih pričica na jednom mestu. Čudo jedno ali dobih inspiraciju da i ja neshto nažvrljam... Pravila igre su bila jasna, ako hoćesh neshto da napišeš, onda morash iskoristiti ostavljene reči prethodnog pisca... Vidim, neko je pre mene napisao lepu pričicu i ostavio simpatične reči. Pisalo je: TAJNA TORTA TRKA TORANJ BLEDILO BOJA SJAJ SANKE! Zamislih se debelo i bačih se na posao... nisam ni znao da pisac čuči u meni...

tržni centar
park
kafić
reka
večera
 
tržni centar
park
kafić
reka
večera

Te vecheri je bila jako usamnjena, lutala je pustim ulicama, mraz je stezao tako jako da je na ulicama bilo jako malo ljudi, po koji prolaznik chvrsto stezhuci kaput protutnjio bi pored nje zhureci napred. Korachala je tiho i sporo, led je shkripeo pod njenim nogama.
Pazhnju joj privuche gomila svetlucavih reklama, skrenu pogled na ogromni trzhni centar i istog trenutka odluchi da udje u njega.Zastajala je pored svakog izgleda sa vechernjim haljinama i zamishljala sebe u njima, porklinjala je svoju slabost i nedostatak snage da se odluchi i proba haljinu koja bi joj se dopala,- chemu?- mislila je- ionako nikada nece imati priliku da nekud izadje odenuvshi vechernju haljinu.
Misli je vratishe u proshlost, u jedno davno vreme kada je volela i bila voljena, setila se njegovog lica i shirokog osmeha, snezhnih pahuljica kojie su padale po njima kada su shetali parkom, onih sitnih iznenadjenja koja mu je priredjivala svake vecheri spremajuci vecheru, kafica na uglu u kome su uzhurbano ulazili da ugreju ruke posle dugih shetnji...
Sada je sama u ovoj gomili ljudi, kada bi bar mogla da izbrishe uspomene...





tuga
osmeh
igla
krevet
sneg
 
Poslednja izmena:
Citavog jutra padao je sneg. Starica je jedva ustala iz kreveta mrsteci se i jecajuci od kostobolje. U kaminu nije bilo zara. Osecala je hladnocu kako struji njenim, odavno krhkim, telom. Pozelela je da je sada tu njen unuk, mio mladic... Da joj svojim snazim rukama donese drva i utopli hladnu prostoriju. Zelela je i da je tu malena Kaca, da slusa njene korake i gleda njen osmeh, pun one decije iskrenosti. Obuzela je neka tuga. Zbog nje je izgubila volju, zbog nje je ukoceno stjala pored prozora i gledala ljude kako prolaze ulicom. Sve joj se cinilo nestarno, odvise tuzno... Sva ta lica sto prolaze, nekud zure. Pitala se, kuda je otisla sva ona radost i sreca sto je nekada zivela u ljudima. Mora da je odnela mladost...
Uzela je igle i staro klupko. Svu svoju tugu utopice u pletenju; plesce s ljubavlju za svoje unuke. Jedino je jos njih na svetu imala...

zvono
jeza
krik
stas
olovka
 
Zgrcena poput fetusa u utrobi lezala je na krevetu. Sa rukama obavijenim oko ramena zurila je u tacku na zidu iz koje se rascvetavala skoro nevidljiva pukotina koja se uzdizala prema plafonu. Pocetak cije je krake nemoguce obrisati, zalepiti, vratiti u prvobitno stanje. Cvor iz koje se grana krosnja stoletnog hrasta. Trenutak u kome je sa zvonom na vratima i dva policajca sa vescu koju su donosili, njen zivot esplodirao u jezu i krik. Obris njegovog olovkom skiciranog stasa koji se pretvorio u mrlju. Ostao je samo zid sa tackom i pukotinom.


Biser
Nemoc
Zudnja
Prastanje
Vetar
 
Zdenka je oduvek bila punačka, ali..sada je već, možemo to slobodno reći - zarobljena u salu.
Dan za danom, sat za satom, teško je disala ali i prokleto (možemo slobodno reći da je to bilo prokletstvo) - žudela za hranom. Trpala je u usta sve što bi našla, a da je jestivo. Jednom je u napadu depresije pojela slavski kolač od prošle godine i šećerne ukrase sa torte što je bila svadbena torta njene sestre na venčanju u opštini, pre 4 godine.

Ipak, Zdenka je sa ništa manje strasti jezdila internetom, učestvovala na diskusijama, skupljala bisere mudrosti isl. Volela je vatrene diskusije na razne teme jer je tada morala da koristi obe ruke na tastaturi, što bi je odvraćalo od jela. Nije bilo potrebno mnogo pa da zaključi da će što više bude bila za kompjuterom - manje jesti.

Kad, jednog dana, dođe komšinica sa šerpom sarmica uvijenih u lišće od vinove loze.
"ah..sarmice" reče Zdenka.."pred njima sam potpuno nemoćna"
To veče, Zdenka je jednom rukom gutala sarmice, drugom držala knjigu "Prežderavanje kajanje i opraštanje" dok je napolju vetar drmusao žaluzine..

Kocka
zanoktica
miš
jojoba
drhtanje
 
Poslednja izmena:
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

Back
Top