SVETLO-TAMA, TJ. RAZGOVOR DVA SAGOVORNIKA
"Glupost je ustvari jedna svemirska, kosmička stvar, ne? Vidi, ja ti bum ispričal kak ja to vidim: kad se rodiš, tebe polože na jednu gromadu, komet, ili santu, kak ti drago. Taj komet se pošalje neverovatnom brzinom u svemir i ti godinama putuješ. Pogledaš u sunce, pa te malo zapeku oči, mrštiš se i pitaš se šta će ti zapravo ova avantura, kak si se dao upustiti u ovo sranje, proklinješ ceo rod ljudski- i žive i mrtve jednako. Tako to ide neko vreme, sa nekim drugim kometama se sudaraš, na neke neko i preskoči, ne, a sa nekima se mimoilaziš i mahneš, ne, jer to je tako- budi dobar, mahni, zahvali se i zamoli, to ti je, zapravo, vaspitanje, oralna kultura, ne, poslednji nemušti zid pred delotvornošću, ne? No, kad se ispikaš do Urana, ili ti tak nekakvog planeta, onda si slobodan da gledaš u sunce koliko god hoćeš. Niti te nešto boli od toga, niti te nešto smeta, ne, mislim, vreme je na tvojoj strani. Gledaš sa gluposti na drugu glupost, zavoliš ljude- mislim, daj, ne možemo se svi zanavek praviti pametnima, ne možemo. Sledstveno tome, ja bih rekel da nam glupost može poslužiti kamenom temeljcem- samo da se ne kreće; jer, suprotno očekivanjima, glupost se kreće, glupost je vozilo koje nas nosi, pomaže nam da vidimo kreaciju, ne? Jedino što je fiksno u ovim našim životima je zrelost, ne. Zakaj se onda trošimo obrazlažući sebi postojanost stvarnosti ( a i što je stvarnost do nesklad između mita i ljudskog?), i pravimo si probleme zakržljavajući pod pritiskom čega-god. Ma, daj se saberi, Branislave, daj, porazmisli kak se TO radi!"
Branislav je čačkao nos i posmatrao ubzanu prirodu kroz prozor vagona. "Ček, saš' videti!", mislim da je pomislio, onako kako priliči Branislavu koji čačka nos u vagonu, ne?
"Nemoj da si grub, poštovanja malo! Da znaš šta se meni tek desilo... evo:
Pre nekoliko godina vozio sam se vozom; neko vreme sam se vozio, a onda sam iskočio. Počelo je sve uzvikom jedne histerične sredovečne žene. Eto, sedeli smo svi lepo i mirno, doduše, neko je izvoleo jesti kojekakvu prigodnu mezu, pa beše tu i pozamašna masa mirisa i alkohola. Dobro, nismo sedeli mirno i lepo, ne znam baš ni šta smo radili- sve to je prekinuto odjednom, jednim vriskom. "Sudarićemo se!" Svašta, svašta, svašta. Ali se ja tako uplaših da sam bio kadar iskočiti iz vagona u punoj brzini. Moram reći da među nama nije bilo pribranih; niko nije primetio da je kompozicija stabilna, da se vozač drži propisa. Nastade opšta pometnja. Jedan gospodin, proćelav, ustade i reče da će on lično razgovarati sa mašinovođom, te da će nas izvestiti o rezultatima razgovora.
- Gospođo, šta sad tu ima? Zaustavićemo kompoziciju i izaći svi kao ljudi, nemojmo se uzrujavati!
- Vidi šta mi radiš sa detetom, ta, sedi, boga ti, sedi!
- Ne može se kompozicija zaustaviti, nemamo kočnice.
- Eh, majmune, ćuti tu i jedi.
Dakle- panika. Ni ja nisam bio ništa bolji. Ali ovo je najzanimljivije- kada sam iskočio, pao sam pored šina na meku travu (ništa mi nije bilo, a nije mi ni sada). Medjutim, rastinje je imalo neku čudnu boju. Svetlo-zelena, i kao da je gledaš kroz objektiv aparata. Kao da je moje detinjstvo na samoj boji tog čudnog rastinja, i ja ga gledam od dole. Sve ostalo se pretvorilo u crno-belu sliku, i samo to rastinje je za mene imalo još smisla."
Lud čovek, mislio je Ladis, čekajući da čuje još, ali još nije dolazilo. Umesto da sluša, on poče da rimuje u mislima:
LOVAC
Jedan pucanj, i sigurna ruka još stoji pravo.
Zvuk čujem i posle izlaska iz sale, i vidim
te- jedan pucanj, i moja si. Golubica moja,
sa sigurnim okom, sa oružjem pod bretelom,
sa venčanim velom: još onaj stari pucanj odjekuje,
gde je sad moj put?
I to usamljeno staklo, što samo druge vidi,
to staklo na kome kratko zatreperimo, ženo.
Ta trivijalnost peska kojoj se divimo, draga,
zeleno nas boji, zrelo- oj, mladosti...
**************
Jabuka
Stranka
Ročište
Tajac
Pucanj
Smeh