Bežao sam ispred horde razjarenih rendžera,trčao sam koliko me noge nose i već sam bio na izmaku snage kad u daljini,negde pri samom vrhu tog visokog brda,ugledah nešto što bi moglo biti kao spas sa neba...pećinu!Skoro sam siguran da je to pećina!Odjednom sam dobio neku novu snagu i krupnim koracima krenuh napred...uz brdo.Šiblje me je prosto tuklo i pravilo rane po telu i licu dok sam se provlačio kroz žbunje,lice mi je bilo krvavo,leđa takođe.Nastavio sam dalje,bez obzira na bol,bez obzira na sve...moram se dokopati te pećine pre mraka.Košulja mi je bila pocepana i mokra,što od krvi,što od znoja a znoj na leđima mi je stvarao toliku bol,toliko me je pekao da sam pomislio u jednom momentu da se provlačim kroz koprivu a ne kroz yebenu šumu.Cena slobode je uvek visoka... Iznenada otvor pećine se ukaza ispred mene,bez razmišljanja se strmoglavih u svoj spas... Bila je to prostrana pećina,sasvim dovoljna da me sakrije,sasvim dovoljna da mi pruži prenoćište i sklonište do jutra!Mnogo razbacanog kamenja je bilo po njoj,to me podsetilo na moju sobu i razbacane stvari po njoj... Bila je hladna i suva.Prijalo mi je osveženje nakon onolikog pentranja.Osećao sam se prijatno.Nedostajala mi je samo utičnica i tv. pa da se osetim kao u nekom hotelu ''b'' kategorije...Zaputio sam se još dublje kroz tamne hodnike u samo srce svoga spasa u svoju kolevku...Svetlost je postajala sve slabija...Negde iz dubine čuo se neki potmuli huk...neki čudan zvuk,koli je više ličio na šapat nego na bilo šta drugo...taj šapat je bio uspavanka za moje uši...taj šapat je bio uspavanka za grešnike...taj šapat je bio spas...
Noć
Afrika
Top
Hidroavion
Panika