Igra - sastavi priču

stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.
Bi2:
Znači, polako ali sigurno, postaješ pravi pisac.. ;)
:D ...Fala ti golubice moja...al` prestajem da budem smesan sam sebi....& pochinjem da shvatam ozbiljno ono shto radim - to je pochetak kraja...bitju sve loshiji i isklisheirizaniji...
-- Nego,s` obzirom da ti nemash tih problema - kad cemo moci da citamo tvoje price?
 
Kaa:
:D ...Fala ti golubice moja...al` prestajem da budem smesan sam sebi....& pochinjem da shvatam ozbiljno ono shto radim - to je pochetak kraja...bitju sve loshiji i isklisheirizaniji...
-- Nego,s` obzirom da ti nemash tih problema - kad cemo moci da citamo tvoje price?

Verujem da je to strah svakog pisca. Opravdan. Ipak svaki pisac je "prepoznatljiv", ima neki svoj kliše. Eto, ja sam pokušala nešto drugačije, pa me Pikax nije prepoznala ..:lol:
Tvoj kliše će biti divne metafore, divne stilske figure...Čuvam ja i dalje neke tvoje pričice. ;)

Sad crtam sa Fixom.. ;-)
 
Pocetak...i samo jedan korak do ulaska u imaginarno filmsko platno..
Pogled se spusta na prste i treset koji jos uvek klizi, a um fokusira na spinalne niti po kojima lagano dobuju Cowboy Junkies...
Njihova struktura se postepeno pretvara u eksplozivan spoj sentimenta... i onog animalnog...

- kapi krvi
- puls
- finese
- sapat
- odraz
- toplina
 
...lice bledo, bez kapi krvi ...na obrazu jos uvek oseca toplinu oprostajnog poljupca i tihi sapat koji nestaje u vetrovitoj noci... na mirnoj povrsini usnulog jezera nestaje odraz njegovog lika...voda je mutna, tamna i hladna....prokleto hladna...
...ocajnicki pokusava savladati bol....polagano....dok vetar brise tragove na licu mokrom od suza...toplina se razliva njenim telom....oseca kako joj srce sve jace bije... pulsira...hoce da iskoci... i shvata....zivot je samo jedan...vredan, najvredniji...ostalo su samo finese...

-pogled
-jedna rec
-molitva
-rosa
-jutro
 
Pogledom i očima umornim, suvim, ispraćam i ovu neprospavanu noć. Očekujem jutro kao spas, kao odgovor na Gospodnju molitvu. U glavi mi odzvanja još uvek ta tvoja jedna reč. i bije kao teški malj. Misli nema. Samo tvoji koraci, škripa vrata i ende. Nema više. Otišao si stazom rascvetalih ruža prepunih rose. To su te suze moje pratile iz ovog malog doma, iz mog života. Očima sam nemoćno upijala tvoja snažna ledja. Povijenu glavu. Bilo je jutro, i prozor mokar od rosa.
Očekivala sam tu sliku i sad, kad je kroz otvoren prozor mojih nada, uletela pesma kojom se nesrećnica pita da li joj je to trebalo. Odmah sam se prepoznala. Hm, a kome jeste, sestro slatka? Tvrdi kako zbog njega nikad ne bi pala na kolena. E, lažeš draga moja. Lažeš. Znam po sebi. Nabraja dalje kako je mogla da bira, da l da potone il pobegne. Pa, što nije?
Zatvorila sam prozor jer se noć i dalje rastezala po dvorištu, kao i ova lažljiva pesma.
A ja? Da li je meni to trebalo? Otkud znam. Ostalo mi je samo da ugasim svetlo i ponovim njeno - hej! Ma šta ono značilo.

- decembar,
- belo,
- nada,
- biseri,
- staza;

P.S. Dva puta pokušavam da pošaljem pričicu i jednostavno me izbaci " problem...." :evil:
 
Ha! Još jedan novi dan-novi izazov. Jedan pogled na rokovnik koji mi je uvek, pa i u pola noći pri ruci (priroda mog posla, šta ću) mi govori da je predamnom još jedan ispunjen... ne prepunjen dan kao i svaki pre njega do u nedogled, kao i što će verovatno biti i svaki sledeći, barem do sredine decembra. Kratko preturam po ormaru. Da li je pristojno obući belo za današnji sastanak? Ma baš me briga, u bilo kom drugom kostimu biće mi pretoplo. Mrzim da se znojim na poslu. Čak mislim da jednoj ledenoj kraljici (jeste, čula sam da me tako zovu) to ne bi ni priličilo. Uvek smirena, doterana, na visini zadatka. To sam ja. Sposobna da oganizujem svoje vreme. Hm, možda čak ugrabim par minuta da se na pauzi za ručak vidim sa Nadom i pozajmim joj one bisere koje mi već mesec dana traži. Kao da jednoj maloj nikogovićki, bez šarma i stila, kao što je ona mogu da stoje... Pa juče mi je rekla da joj je omiljeni film "Zvezdane staze". Ratovi. Šta god. Nemam ja vremena za to.

Edit: Da dodam reči:

balon
mleko
briga
rođenje
Studenica
 
Ova noc je vecna.... mislio je na dom, na jabuke... U svom tom dimu, samo je flasu spazio, odmah je dohvatio i pobegao duboko u mrak. Kisa je lagano padala, dok je lomio stolicu od besa. Bio je prokleto sam.


krik
mesec
svila
jezero
zila
rane
smejati
 
Nasla se opet na vrhu te proklete mracne planine.Postajala je sa vremena na vreme usamljeni vuk. I nocas je ispustao jos jedan krik na mesec.

A onda, kada je talas tame prosao, prvi zraci sunca su obasjali njenu svilenkastu kosu, dok je pokusavala uhvatiti odraz svog lica u jezeru..

Posmatrala je drvo pored jezera. Zile su mu isle duboko u zemlju. Bilo je to jedno zaista staro drvo, prepuno rana, oziljaka, uspomena , prica....Nasmejala se...


trcati
oci
muzika
miris
pescani sat
avantura
putovanje
 
Eh sinovče,da ti opričam moju bruku od onomad,jes' da je sramota al' ajde de,šta je tu je i nema vrdanja.Okopavam ti ja onomad ono moje parče njive kad u neka doba eto ti komšije Sretena.Piči starina kroz strnjiku ko' da mu je šesnes' leta a ispisnici smo.Nosi neki balon i pocikuje,jopet se napijo sunce li mu ebem žareno a kad god se on napije eto ga pa se ondak i ja napijem a ne ide sinovče da vaki mator teturam kroz selo,sramota od Boga i od ljudi a i Živana onda oće da me satre,sve me nešto popreko gleda,ki da sam nedo' Bog šta opasno zgrešio.Elem,eto Sretena,sav raspevan...''tekla rečica Studenica''...''ooo Radisaveee...kućo moja jesil živ ti meni!?'' Ma živ sam rekoh,nego šta tebi bi pa se vako na sobajle urolja crni Sretene? ''Deder ti prvo potegni malo mučenice iz balona,da viš kaka je,ko' mleko bre!''Eh sinovče,uze ja onaj balon i nategnuh a rakija ko voda,prosto klizi niz grlo...''jes vala dobra Sretene,što jest jest'' Ajd sad ti meni pričaj šta je bilo i što se vako nacucla od ranog jutra,šta slavimo more,imal' kaki razlog il' onako?More ima razlog,a kad ga pa nije bilo Radisave kućo moja,nego,ajmo mi džadom prema kafani pa ću ti usput i kažem,vako na njivi neću!Teško žabu u vodu naterati...zavrljačih ti ja sinovče onu motiku u kraj pa se sa ispisnikom mojim uhvatih puta...a znam sinovče da neće na dobro,ima neki belaj da me snađe il' tamo il kući kad se vrnem...ima Živana oko da mi istera...al' šta me briga bre,idem pa šta bidne neka bidne.Krenusmo ti mi džadom polako a Sreten sunce li mu jarko,peva li peva,ko da mu je krmača oprasila dvanestoro... Tekla rečica Studenica... Dobro bre Sretene,dokle ti misliš da me držiš u neizvesnos ajd pričaj šta slavimo i kaka ti je to pesma,de nađe Studenicu nije mi jasno!Sve se nešto razmišljam el misli na namastir il na reku pa ne zna šta peva... a ja našla gde je prečica... Jes sinovče,misli ti ipak on na reku...eh što ti je rakija,bem ti otoič... Daj taj balon Sretene da i ja naučim tekst pa da pevamo zajedno!Uhh...dobra!Ajde sad istinu na sunce Sretene!More Radisave al' si dosadan!Slavimo rođenje nove države! Vidim ja kolko je sati...pa dobro bre Sretene sunce ti ne ebem o čem ti to pričaš,kako bre rođenje države...jes da je rakija dobra al' nije ona Niška ludara pa da bulazniš ko da si se bunika najeo! I bre Radisave ti ko da nemaš struju kući pa ne gledaš ono sokoćalo...znaš bre da se Crna Gora sinoćke odcepila!El znaš ti to bruko matora!? Jok ja Sretene,el to ti pričaš il rakija il stvarno tako bilo!?Ma ne mogu da verujem sinovče...opet promenismo državu...auuu sunce ti ne ebem pa ako je Sreten u pravu ondak smo ponovo Srbija a ako je tako ondak se valja dobro napiti...nije to mala stvar bre sinovče,nije!Ma bilo tako Radisave,pa znaš more da ja nikad ne lažem!Što jes jes sinovče,ne laže on nikada,stara garda bre a i godine mu brane... E vala kad je tako,daj taj balon da nazdravimo ondak ko' ljudi Sretene...jopet smo svoji!Još ''onog'' da vrnemo na presto pa milina božija!Ajd živeli Sretene i mi i ova naša nova država!Pijem ja sinovče...a sve se nešto mislim,pa bruka bre da ja ne znam ni u kojoj državi živim...eh što je dobra ova Sretenova rakija sunce li joj ebem da joj ebem... Eno i kafane,sad će da bidne propas,okupio se svet sigurno...ebo sam ježa kad dođem kući...

kafa
telefon
basket
trolejbus
stativa
 
Trolejbus je migoljio zakrčenim gradskim ulicama, prolazeći pored već dobro poznatih objekata. Banka, banka,pa opet banka, semafor, stambena zgrada. Sledeći semafor, dečije igralište za basket. Odjednom stade. Ništa se nije čulo, sudar nije u pitanju, a ni njegova stanica. Gundjanje putnika mešalo se za preglasnom muzikom iz klinačkih slušalica, zvonjave mobilnih telefona. Sedela sam i dalje, bez želje da se pomerim. Ubrzo se pronela vest o padu trole. E, tad sam već dobila nagon za trčanjem. Trčati, trčati i samo trčati. Otići dalje iz ove zatvorene ludnice. Ne bi vredelo. Umesto toga, ostala sam sedeći, nepomično kao stativa, na polomljenoj plastičnoj stolici.Samo sam sklopila oči i nekim čudom dozvala iz sećanja miris mora. Talasi uspomena poveli su me na putovanje. Ono iz snova, moje maštarije. Brzo sam preskočila sam put, dolazak na udaljena egzotična ostrva, ljubazne recepcionere. Već sam se videla, onako, bezbrižno zavaljena u veliku pletenu fotelju, sa obaveznim šeširićem na glavi, i pićem a la Del Boj. Šta videla? Ma, uživela sam se u ulogu bogatog turiste. Osećala sam milovanje sunca na koži, so i jod u nosu, kockice pruća fotelje na ledjima. Čak su mi i smetali Delovi kišobrančići u čaši. Lenji talasi plavog mora uljuljkivali su me kao bebu. I taman kad sam u mislima krenula ka jednom, koji je zapenio od želje da se sjedini samnom, pomeri me iz mesta naglo kretanje trolejbusa. Puče moja avantura. Psovala sam u sebi, besna što mi vozač ne dade još koji minut snova.Peščani sat je upravo iscureo i mojim maštarijama je odzvonilo. No, dobro. Barem sam na kratko pobegla iz ove, ubi bože, sive stvarnosti. Trolejbus se opet probijao kroz gradsku gužvu. Polako, ali sigurno vodio me ka kancelarijskom stolu. Mojoj jedinoj destinaciji. Ah, da. Šeširiće i slamčice ostavila sam na malom stočiću za Dela, kad svrati. Kafa je moja realnost.

P.S. Spojila sam zadate a propuštene reči iz prethodnih pričica.
( Prepravila sam zbrzanu priču...)
 
Te hladne zimske noci padao je prvi sneg ostavljajuci vlazne tragove na zaledjenom prozorskom oknu.Sveca je polako dogorevala.Uskoro ce svanuti.Gledam zaostali lom od sinocnjeg slavlja.Gosti su odavno otisli.Jos uvek osecam vino na usnama.Ususkana u krevetu stezem u ruci malo srebrno srce,gledam u nebo i zahvaljujem bogu.Zelje su mi se ostvarile.

Sorry ako sam upala preko reda..
Malo romantike:sneg,zima i sl

-nebo
-noc
-gavran
-haljina
-dodir
 
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

Back
Top