Igra - sastavi priču

stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.
Oprosti
rucak
treca
dogovor
izvini


"treca - sreca", mislim dok po 3. put pokusavam da se popnem na drvo. sta me je teralo da se kacim, nisam znala. ponovo sam sletela, pravo na dupe. bilo je bolno. rukama sam ga ocistila od zemlje i neumorno nastavila sa pentranjem. mladja sestra od strica me je krisom gledala. krila se iza nekog zbuna. nervirala me je ta njena glupost. zar misli da je nevidljiva? kao da se sakrila iza jednog jedinog lista. onako debela i razmazena. prisla mi je nervoznim korakom i besno rekla: "ne mozes da se popnes na jedno obicno drvo". "cuti, debela"! u meni je rastao inat. e, sad ces da vidis... opet sam pokusala, i opet tresnula. gledala me je zadovoljno. uzasno mi je isla na zivce. kako je moguce da toliko zla ima u tako malom telu? jeste ona debela, ali ipak... "ajde ti, kad si tako pametna". "necu", kaze ona, a ja vidim da se uplasila. "ne smes, ne smes!" "popecu se, ako mi das svoj sladoled." bice zabavno gledati debila kako se penje na drvo. a sladoled cu jesti sutra. "ajde." ne znam sta je mislila dok je pokusavala da podigne svoje tesko telo. verovatno na postignut dogovor. samo sto se odvojila od zemlje, pala je kao kruska. pocela je da place, a ja da se smejem. sto je glasnije cmizdrela, to sam se ja glasnije smejala. iz kuce je istrcala moja strina. uplaseno je podigla svoju bebicu sa zemlje. besno me je gledala, mislila valjda, ja je gurnula. "izvini se svojoj sestri! reci joj izvini! smesta!" gledam ono cmizdravo dete u njenom narucju, i pitam se gde je sad moja majka. krv mi se penje u lice, i ja gubim zelju da joj bilo sta objasnjavam. znam da nece verovati da je taj njen kreten sam kriv. sad ja nju valjda treba da molim za oprostaj. sta ona meni ima da oprosti? sama je trazila. strina me besno scepa za ruku i kroz zube procedi: "za tebe nema rucka. idi u svoju sobu." otrgnem se ja i besno podjem po mamu ili tatu. da nije pokusala, ali samo pokusala da me kazni (jer, ko je ona da mi zabrani da jedem), ne bih. ali ovako... necu ja to vise da trpim. ja da gladujem, a debela da dobije moj sladoled. ma, nemoj!

tanko
veo
odmah
neko
moje
 
Ne zelim da ono sto je moje, tek tako, slucajnoscu ili prisilom postane tudje. Mozda ne tudje jer ga taj neko ne moze oteti i odneti sa sobom. Ali moze da ga ne shvati, izvrgne ruglu i ucini drugacijim i prizemnim kada je tako ogoljeno i izlozeno. Burku nosim od kada znam za sebe. U njoj se osecam mirnom. Ipak, ne i sigurnom. Ona je nacin da iz blizine vidim sve ali da ostanem drugima tajna. Ona znaci moc nedodirljivog. A dodir je pokret prisvajanja. Prisvajanja se bojim jer ne posedujem nista vredno deljenja. Deliti znaci dati. Znaci i uzeti. Da li je uzimanje zavredjuje davanje? Sa davanjem odmah posezu da uzmu. Zato sputavam sopstveni dodir drugog i tudju pohotu za uzimanje zauzvrat. I osecam da mi veo podrhtava pod naletom sumnje da tajna ne moze da ostane to zauvek. Razotkrice se mozda sopstvnom nepaznjom ili tudjom upornoscu da ta tajna konacno ostane naga. Ono tanko izmedju, sto nas cini neslucajnim strancima, raznece poreba za pripadanjem. Ima li razloga?

-Otkrij se! Nije mi dovoljno da poznajem svaki tvoj pokret, pogled i pregib na telu. Potrebna si mi ti, tvoje skriveno, zakljucano ja.



nekako
cini se
ostajem
smesno
a onda
 
nekako
cini se
ostajem
smesno
a onda

Некако, изненада се запитам зашто остајем поред тебе кад си ми рекла да ме не волиш.

Чини се
да ми је то највећа грешка у животу и мислим да би велика већина људи сматрала да је то бар смешно, а вероватно и трагично колико за мене, толико и за тебе.

А онда
те погледам док спаваш.

И знам да нисам погрешио.

Јер, ти сад не можеш да волиш, али не можеш ни да живиш без љубави.

А ја живим за дан кад ћеш ме можда волети.

И морам да будем ту, ако се то деси.

Пустиња
Ноћ
Чај
Караван
Кина
 
Пустиња
Ноћ
Чај
Караван
Кина



- Skuvaj mi čaj - tu noć mi je banuo na vrata.

Srce mi je prepuklo kao žedna pustinja, kad sam mu videla vlagu u očima.
''Mora da sam bila gejša u nekom od svojih prošlih života...'', razmišljala sam setno, dok sam u provrelu vodu ubacivala, pored one gorke biljčice, i dve moje slane suzice i tri moja lekovita osmehćića. "... Verovatno sam iza tog belog lica sa malim, crvenim, tajanstvenim usnicama i iza milijun svojih moći i umeća sakrivala duboku tugu i...''

- Ko si ti??? - prene me njegov glas iz tog mog luckastog razmisljanja. Glas, sada već rasterećen od svih briga, jer on više nije sam.

Srećom, pa je sedeo iza mojih leđa i ništa nije video. Niti mene, niti oko mene. On nema pojma kako se kuva čaj.
Znam. Konfucije, taj simbol Kine, bio je mudar ne zbog onog što je rekao, nego zbog onog što je prećutao. Zato, uvek brojim do deset u izvesnim situacijama. Vreme dovoljno da sebi priznam istinu: ''Ja??? Ja te volim!!!'', a njemu...

- Ja??? Hm... - osmehnem se, pružajuci mu čajem najbolji deo sebe - moje prijateljstvo njemu. - Neko kome si ti najbolji prijatelj???

Idemo dalje. Psi laju - karavani prolaze.
Počinje priča. Naša priča. Volela bih da uspavam ovu noć, pa da jutro okasni.
Do sledeće šoljice životnog pelina... Verovatno moje.



Kovitlac
Svitanje
Nit
Svila
Ptice
Krošnja
Čamac
Eto...
 
Poslednja izmena od moderatora:
Kovitlac
Svitanje
Nit
Svila
Ptice
Krošnja
Čamac
Eto...

Skoro da nema opisa ljudskog žrtvovanja kod primitivnih plemena poput našeg krstarovskog, koji ne potvrđuje prisustvo muzike, pesme i igre. Nije li muzika kovitlac, maska ispod koje se kriju admini i modovi... pardon, ubice? Ili je ona svilena nit kojom je privezan savršen oblik stida? Ili muziku treba, poput Šopenhauera, posmatrati kao afektivno stanje?

U drevnom Meksiku bi za žrtvovanje u svitanje birali mladića vanredne lepote. Dali bi mu da godinu dana uživa kao forumaš... pardon, velikaš. Povremeno bi odlazio u hram, na vrh piramide, i tamo "svirao flautu". Kad bi ujutru zacvrkutale ptice i osvanuo dan njegovog žrtvovanja, mladić bi se sam penjao uz stepenice hrama i na svakoj od njih bi zastajao i lomio po jednu od flauta na kojima je svirao tokom protekle godine. Kod Asteka, postojala je obaveza žrtve i pratilaca koji pevaju tokom obreda. Žena koja je predstavljala inkarnaciju "majke bogova" i određena za banovanje, to jest žrtvu - kako se tada govorilo, morala je noć pre smaknuća da prespava u krošnji jasike, a zatim igra uz zvuke instrumenata koje su svirali tadašnji administratori, koji su svi odreda takođe bili napaljeni mladići.

Među brojnim svedočanstvima izdvaja se i ono o plesu muških i ženskih zatočenika. Sablasni ples parova utanačen je tako što je jedno od njih - uglavnom žene - bivalo obnaženo od pojasa nagore, dok je ono drugo bivalo golo od pojasa nadole. Tu jezivu igranku opasuje neprobojan krug (poput srpskog kola) naoružanih stražara, iscerenih lica i zakrvavljenuh očiju.
Kad neko glasno izgovori reč smrt u njenoj pozadini, uz neznatan napor može se čuti i izvesna melodija od koje se osećate kao da ćete uskoro poleteti. Ona se od smrti ne odvaja, kao što se Haron ne odvaja od čamca kojim će ih nešto kasnije prevesti preko Aheronta. Iako među njima postoji trajna netrpeljivost i nerešiv spor, muzika i ćutanje se smenjuju po pravilima prećutnog dogovora, bez obzira na činjenicu da je čovek za istinsku muziku nepovratno gluv.

O muzici progovara, kako drugačije nego krajnje sarkastično, i najsuptilniji hroničar sibirskih logora - Samjuel Eto... Pardon, Dostojevski. On vidi, on čuje neprestanu muziku kako bruji Kolimom. Nju svira logorski džez-orkestar pod nazivom "Sedam peva, jedan otkucava". Isti taj hroničar beleži da su na pedeset stepeni poput današnjih, ali ispod nultog podeoka, muzičari-zatvorenici svirali tuš, pre i posle čitanja naredbi za egzekuciju.
U jednoj drami Danila Kiša, u didaskalijama, pisac predlaže muzičku pratnju: autentični snimak rabinovog pojanja kojeg su načinili Švabe, neposredno pred streljanje grupe Jevreja. Naredili su rabinu da peva za upokojenje duša. U istoj drami, opet u didaskalijama, srećemo "logorske muzičare na kolicima" nekog od koncentracionih logora nemačkog Raj(h)a.

Muziku i administraciju niko do kraja neće razumeti. "Lišena je pouke", kako bi rekao Kami, i to je ono što je približava smrti.

Snežana i sedam
štajga
Raskoljnikov
akter
Šumadinac
miris ruže
radostan dan
 
I
Nisam sigurna da je Zakon isti za sve. Neko moze da grijesi beskrajno i nikad ne bude kaznjen dok nekog samo jedna pogresno upotrebljena rijec vodi u propast. Uostalom to mozda i nije pitanje Zakona vec Sudije, kod njega je kantar. Ili mozda postoji vise kantara jedan za Raskoljnikova, jedan za nekog tamo Sumadinca, ma za sve po jedan razlicit koji razlicito mjeri. E da, i za Snezanu i sedam onih kako li se zvahu...patuljaka, da, da, i oni su krivi. A tek Crvenkapica, mmmmm, a Vuk se pita ''Zasto su Boginji pravde zavezane oci". Ko su u stvari akteri i koje price?

II
Volim radostan dan, ne samo svoj, nego i tudji. Volim da bude sve u durskoj skali odsvirano...kao nekad. Primjesa dobrog smisla za humor, ostar cinizam, vrcavi duh iz koga cvjeta radost zivota bude inspiraciju. I stvarno kad covjek utisa pobunu sujete, i iskren bude, onda samo ostane cudjenje i fasciniranost rekla bih ako nije prejaka rijec. Miris ruze ne cini moj dan radosnim ali to je dio neke druge price.

III
Stajga, ne znam sta znaci ta rijec. Morala sam da je trazim u recniku. Tamo stoji: "'Germanizam za stanicu. Koristi se prvenstveno za glavnu zeleznicku stanicu'' U svakom slucaju, nekako mi se ne svidja ta rijec. Nije samo rijec u pitanju, ne volim zeljeznicke stanice. Podsjecaju me na zapustenost, umor i zedj.

Limun
Istina
Bijeg
Lijek
Ropstvo
 
Poslednja izmena:
moj trenutni zivot je opisan u pesmi "ropstvo jankovic stojana". posle 9 godina uspela sam da pobegnem sa posla. uzela sam slobodan dan, prvi put za tih 9 god. i shvatila da nista nije isto. prijatelji su vecinom i zaboravili na mene, decko me vara, i svi su nekako hladni. cini mi se da mi taj beg nije trebao. istina o zivotu mi uopste ne prija. sve vreme sam mislila da sedeci u kancelariji postizem nesto vazno, da radim nesto korisno, da se usavrsavam i postajem superiorna. tek sada, kada sam izasla iz rupe, shvatila sam da nema falicnijeg bica od mene. toliko sam slepa, da je to neverovatno. razocarala sam se u zivot. nemam koga da volim, niti ko voli mene.
jedan pogresno iskoriscen trenutak- briznula sam u plac. nisam mogla da se zaustavim, a posle nekog vremena nisam ni pokusavala da se obuzdam. ubrzo me je glava strasno zabolela. odvukla sam se do fioke sa lekovima i iskopala kafetin. otisla sam u kuhinju da ga popijem. opet sam se setila stojana jankovica. ne, nije to to. njegov kraj je ipak bio srecan. u nekom casopisu sam procitala da boja zidova u sobi utice na raspolozenje. odlucila sam da okrecim kuhinju u zuto. kao limun zuto. mozda pomogne. ispred sebe vidim depresiju, nailaze teski trenuci mog zivota. od boja stvaram saveznike... kad vec nemam ljude uz sebe.

san
prsluk
stikle
pomoc
kolevka
 
san
prsluk
štikle
pomoć
kolevka

Mjeru gorčine i zanosa nekako uvijek odredimo,ali mjeru pustoši malo kad možemo da predvidimo..pomislila sam kročivši na tu tvrdu zemlju.
Zemlja kao dar,zemlja kao kolijevka..carstvo jesenjih zlatnika okačeno po okolnim obroncima..činilo mi se da čujem lišće kako se zatvara i kako mi oštar šarplaninski vjetar miluje lice.
KAo neko ko život određuje po mirisima rijeke,nikad dotad nisam osjetila miris zemlje.
KAžu da je planina stalno zabijeljena ovcama ili snjegovima..ovce i vukovi,ovce i snjegovi u tradiciji i svijesti tog naroda.
Živopisne male kuće,zamandaljene kapije koje škripe pored raskošnih božura,prsluk i zlaćan gajtan i pregršt boja koje su ličile na san,učinile su da osjećam onu izbrušenu nelagodu u tom gradu konaka i karavana koji je mirisao na vjekove.
Pred hotelom nas je dočekala velika grupa ljudi.Na svim licima pisalo je isto ...pomoć
Samo je tren bio dovoljan da prepoznam ljude drugačijeg stasa i zaustavljenog pogleda.ljude koji su stajali na nekoj zemlji koja nije bila njihova.
A ništa se više ne zove njihovim.
Srce mi se steglo zaronjeno u tugu.Izašli su da nas dočekaju.Oko mene miješali su se glasovi,naglasci spojeni istom krvlju i sva su mi lica bila poznata .I moja.
I nisam više mogla da čujem vjetar koji je nemilosrdno šibao,ni da osjetim miris te čudno crvene zemlje..Čovjek koji ne čuje zemlju,nije živ čovjek.
Skrušeno sam pogledala u svoje bijele štikle...


žena
noć
slika
jorgovan
reci mi
 
žena
noć
slika
jorgovan
reci mi


Још увек се сећам те ноћи од пре 11 година, 1 месеца и 3 дана.

Шетао сам кејом поред хотела Југославије и поред мене је прошла та жена.

Не памтим ништа осим њених очију, осмеха и покрета њеног тела док пролази поред мене али никако да је заборавим.

Мислим да ће ме та слика посећивати до смрти, тај тренутак кад је на мени за трен застао тај несташни поглед. Обећавајући. Али и без њене обавезе према било коме.
Знао сам одмах, увек је била слободна, ма коме да се поклањала.

Знам, други би рекли да ме прогони али, она мене не прогони.
Она је неко ми растера тугу и одагна усамљеност.
Зато ме и посећује као добри дух.

Реци ми, пријатељу, да ли сам нормалан што је још увек памтим?
И зашто ме на њу увек подсети мирис јоргована?
Јесам ли фантаста и сањар?
И имају ли и други неког ко их тако за цео живот дотакне?


Данас
Пут
Идем
Самоћа
Презир
 
spakovala sam sve sto mi treba za put. jedva cekam da stignem. ne zbog onoga stome tamo ceka, vec zato sto zelim da odem odavde, bilo gde, samo sto dalje. nisam bas sigurna od cega bezim- od proslosti, sadasnjosti, buducnosti, sebe ili drugih. ili mozda bezim od svega toga? kako god, ja danas odlazim. ne znam kada se vracam. nadam se, nikada. ne volim ovo mesto. znam da taj prezir govori o meni mnogo vise nego o njemu. jedva cekam da ga zaboravim. tupavi beograd. hvala bogu, pa imam gde da odem. samo mi jos samoca fali...
krenula sam. zastajem na ulaznim vratima. odjednom mi postaje vruce. "idem!" nisam sacekala odgovor iz dnevne sobe, nisam htela da se oprastam sa ljudima od kojih prakticno bezim.
u liftu sam se zagledala u ogledalo. to sam ja. ovo je poslednji put da vidim taj pogled u svojim ocima. prosto moram da se promenim. sada je prekasno da se vratim. a i tako me vise nije briga ni za sta...


nakit
pamuk
ostava
krojac
nehaj
 
Dao sam ti nakit, a ti ga odnela kod krojaca, ja ti kazem trebala si da poneses i onaj pamuk. A ti kazes od tebe sam jaca. A ja kazem nehaj.:):):):):):)


budala
majmun
sutra
zid
prozor
kompjuter
kornjaca

Možda sve nije trebalo tako, mislila je....No, svakako je dobro postupila...Prosto moraš ispasti budala ako kažeš nekome nešto, i budeš kao malo dete koje stoji raširenih ruku, a oni ti bace blato...pa ti onako sav uparadiran i lepo obučen, taman spreman negde da kreneš, sav nalickan i meden, a taj te neko smandrlja i izblatnja da ostaneš sam na cesti i u prašini, sa suzama u očima...Kao neko majmunče je delovao razigran, nevinašce, neko slatko od snova...nepopravljivo dobro stvorenje sa iskrom dobrote i one detinje naivnosti u tim lepim okicama...Ali, avaj...jedno sutra je donelo jednu veliku glupost, jedne teške reči i nadasve ponašanje koje je nalikovalo onom razmaženom detetu, iako pre lepo vaspitanom, koje se sada krevelji, prenemaže, neće da sluša , ne primećujući nikoga i terajući samo po svome...Sada je tu bio samo zid. Zid ćutanja ili plača, nije bio siguran, a možda i oba. Zid koji se ne zna ko ga je prvi podigao ili srušio, ko je koga naveo da taj isti sruše ili da taj isti zid bude podignut.....Prozor je vidik koji se ne vidi uvek samo očima, i teško da će ga zarobljeno ili povredjeno srce ikada videti u svoj svojoj punoj lepoti ili sjaju...jer prozor iako spektar mogućnosti je mnogostruk, a upravo i skučenost uma, nekoga ko je već ionako kao leptirić, nežan postojan, neko koga možete imati ali ne i zadržati...Kompjuter je i dalje bio upaljen i čekao, čekao, na nešto... no svakako da je kompjuter kriv za sve, zar ne? Ta glupa mašina koja ionako unela pometnju u sve sfere ionako već posrnule ličnosti i crne duše nečije...Ali,kao i malene kornjačice, koje neumorno plivaju i plivaju "jatu" svom, tražeći sebi slične ...tako će i taj neko, tako će i neka ona...da i dalje bude nepogrešivo pogrešiva. :)



sumrak
nepromišljenost
noć
procena
zvezda
slomljeno
neshvaceno
tajna
 
sumrak
nepromišljenost
noć
procena
zvezda
slomljeno
neshvaceno
tajna

Vrijeme pokaze istinu i uvijek donese mir. Taj mir nije uvijek isti. Nekad je mir jer je stiglo ispunjenje, jer je ispunjen smisao a nekad je mir posledica umora od nadanja i ocekivanja - mir pomirenosti sa onim kako jeste.
U pet do dvanest dok je buducnost jos bila tajna nozdrve je golicao miris moguceg izgleda zivota. U to vrijeme nepromisljenost nestane, pametniji ste, zreliji, progutali bi ste stosta...Zapravo sve one sto ranije nikad, nikd ne biste.
U dvanaest sa neispunjenim nadama kad jos sistem samoutjehe nije izgradjen, jer smatrate da vam ne treba, pocinjete da se osjecate pomalo neshvaceno. Ta neshvacenost jedno vrijeme sluzi kao opravdanje, prilicno jako i drzi vas tu negdje u krugu srecnih. Ja sam drugaciji od tog "mora osrednjih" to je razlog.
Odmice dan i nade su neodrzive, potrebno je probuditi racio. Sistem procjene u tom trenutku je jedino sto bi zdrave nade moglo odrzati u zivotu. Potrebna je i utjeha, a to je obicno neki tudji slican dan ''pa sta nisam sama u svemu ovome, ima nas jos''
U sumrak se osjecate slomljeno. Sve je proslo. Umorni ste od tolikih nadanja. Bitno je samo izdrzati do kraja. Novi, moguci dan budi strah da ce se opet ponoviti sve.
Tek noc donese mir. U ovom slucaju to je mir.... ustvari umor od svega. Pogled u tamni saten neba sa rasutim zvjezdama rodi pokatkad neku laku ironiju ili crnohumornu misao. I to je kao uspavanka pred san. I nije kraj u snu tek pocinje.

podium
sombrero
salsa
pogled
praznina
 
Poslednja izmena:
podium
sombrero
salsa
pogled
praznina


Budim se i jurim ka mestu odakle dopire muzika
Usetam neprimetno na podijum, ne cujem nista , samo ritam salse iznutra plese .
Praznina naokolo postane punina, dok ispod svog sombrera bacas pogled u mom pravcu
Pridruzujuci mi se uskladjujemo pokrete , plesemo ...
Odlazimo s picem u rukama pored mora sedajuci na pesak.
Talasi nam sapucu zapljuskujuci nas ,hladis me kockom leda sto se rastapa na mom telu kao na zeravici
od vreline .More prica nasu pricu gledajuci nas zagrljene spojenih usana u dug poljubac.
Govorim ti; Putnice dobrodosao u Aleksadnriju ,udahni duboko miris Ambre ,mosusa i jasmina.
Stavljam cvet crvenog hibiskusa u kosu masuci ti osmehom ociju .

Osecaj
izvor
znanje
istina
voce
knjiga
radost

 
Osecaj
izvor
znanje
istina
voce
knjiga
radost

Osecaj neverovatne snage pratio me je danima.
Prevrnula sam planine i mora, da mu dokazem da ono sto njemu treba pociva u meni, tamo gde je izvor moje duse.
Sve svoje, znanje i umece sam stavila njemu na raspolaganje, da od toga iskoristi ono sto mu treba i uzme sve ono sto ce ga uciniti boljim.
Ono sto mu nisam dala i sto nikada nece imati, to je moja sloboda i, istina je ... nije to bilo posteno od mene.
Ali, dok shvati da me nikada nece imati, sazrece i otpasce i poslednje voce u njegovom dvoristu.
A nasa prica, bice do kraja ispisana knjiga.
Ja cu ostati svoja, slobodna i srecna sto sam mu dala najlepsi deo sebe.
Jednoga dana ce shvatiti da je deo mene koji zauvek zivi u njemu upravo radost,
i volece me zauvek.
Posvecujem ovu na brzinu napisanu pricu jednome K.J. zato sto znam da nikada ovde nece doci :)


milostinja
sumrak
cipka
strah
radjanje
tirkizno
 
Poslednja izmena:
milostinja
sumrak
cipka
strah
radjanje
tirkizno


Milostinja...ono što nikada nije razumela..a najgora je milostinja u ljubavi...kada ti daju kao malom detetu, ljubav na kašikicu, kao da si nedorastao ili neko nejače, kome treba zaštita...pa bude na očekivanje i na čekanje, ako ti ko "udeli" poljubac ili zagrljaj, kada nema pametnije šta da radi ili mu ponestane neko, ko ga je do sada voleo, pa mu ti dodješ kao neko, tu..uvek prisutan i pri ruci...
Sumrak nosi teške odluke, nezadržive, neodložne..koje prete da rasprše snove uveliko sanjane i očekivane...Čipka na njenoj haljinici, je oslikavala nekoga poletnog i nadasve odraslog...i beše to žena, beše to devojka..u maminoj haljini, a dojučerašnje dete...Strah je naveliko jezdio njenim telom a najviše dušom---da je to odluka koju je od početka znala, da je kao i on bio...neko ko joj je opet slomio srce...i da je vreme da se ponovo rodi u nekom drugom svetu, medju nekim drugim ljudima...gde će je taj neko voleti baš takvu kakva je...Kao i svako radjanje, pa makar bilo to samo radjanje duše, bolan je i dugotrajan proces...ravan katarzi i nepovratu, ono što samo jednom biva..rešila je da kupi poludragi kamen tirkiz...kažu da tirkizno privlači ljubav onima koji nemaju sreće u ljubavi...a da li postoji neki kamen, koji će sprečiti da njeno srce u grudima ne postane srce od kamena? :cmok:


poverenje
laž
sebičnost
uvreda
čokolada
pesak
prsten
 
poverenje
laž
sebičnost
uvreda
čokolada
pesak
prsten

Bio je veliki prsten od pjeska, tog se jasno sjećam. Sebičnost je plesala po krugu, ludo i veselo. Toliko je zagledana i zatvorena u sebe da je uvrede ne bole. Ne boli je ni to što je zauvijek prokockala povjerenje...uostalom ona možda to i ne vidi. Ima veliki plan da iskoristi nemilosrdno vrijeme i servira jezivu laž u čokoladi.
Ona nema svoju snagu ali ima pomagače utvare koje imaju moć kojom podržavaju sebičnost, zavist, laž....širok krug. Pošto nema snagu a treba joj pomoć pristaje na razna poniženja, uostalom to za nju i nijesu poniženja već samo staze na putu do uspjeha.

bokvica
zrak
leptir
budnost
 
Poslednja izmena:
bokvica
zrak
leptir
budnost

Не знам да ли знате али најтежи период за стражу јесте између 2 и 4 ујутро.
Тада будност најлкше попусти.
И убеђен сам да бих сигурно био заспао да није било тог ноћног лептира који је кружио око сијалице понекад у потпуности заклањајући њен зрак светлости који је обасјавао то запуштено двориште у ком сам чувао... Не знам ни ја тачно шта...
Камион боквица...
Још једна бесмилена ноћ, помисио сам у том тренутку...
Као и свака у војсци...

Анђео
Дуга
Салон
Данас
Године
 
Анђео
Дуга
Салон
Данас
Године

Glupi pisci i još gluplji pesnici.
Moram da napišem nešto.
Pored mene nije nijedna muza, nikakav Anđeo. Odeslio se u Beč.
Nemam Salon, imam dnevnu sobu.
Duga, to je nešto sa (mislim) sedam boja, pojavljuje se posle kiše i prošle su godine, kada sam je poslednji put videla, jer ne izlazim iz sobe, a i roletne su mi već osam meseci spuštene.
Danas sam loše volje.
***** Anđele, ako su u Beču.

- mrsiti
- Prekor
- sedam
- volim
- početak
 
Poslednja izmena:
- mrsiti
- Prekor
- sedam
- volim
- početak

Slušaj ovaj vic, šećeru:

- Ulazi čovek u kafanu, i obrati se prisutnima: "Za sve je kriv jedan čovek!"
Izlazi. Dolazi u drugu kafanu, i obraća se svim prisutnima za sedam stolova: "Za sve je kriv jedan čovek!"
Treća kafana: "Za sve je..."
Četvrta, peta...
Uhapse ga. Gledajući ga prekorno, pita ga islednik: "Ko je taj čovek koji je kriv za sve?"
"Bil Klinton!"
"Mmmm... na početku sam mislio drugačije. Dobro, idite kući, slobodni ste."
"E, neće to ići tako lako!", uzjoguni se privedeni, "Nemojte tu više da mi mrsite, nego recite - na kog čoveka ste VI MISLILI?!" :mrgreen::lol:

P.S. A što se Beča tiče... Možeš večeras da propasiraš sto grama krompira i umutiš s trideset grama butera i jednim jajetom. Zatim dodaš brašno, so, napraviš knedle i spuštaš ih u ključalu supu. Kako to ume da bude ukusno!

Pozdrav, Kojot.
 
- knedle
- proključalo
- nebo
- koraci
- uzalud


Knedle punjene čokoladom, mmm.. tako su ukusne.
Dok mi se kolač topi u ustima, mislim na tebe.
Tvoji nečujni koraci, tvoje snažne ruke, jedno letnje nebo, proključalo srce od strasti i ljubavi, zagrljaj večnosti.
Nije sve uzalud, daleko sam, a ipak sa tobom.
Čekam te, ne brini, za mene si jedini!
Penelopa

lovac
srna
jezero
udica
 
lovac
srna
jezero
udica

Stvarno vec predugo cekam ovdje, u ovoj mracnoj cekaonici. Polako me hvata nervoza mada sebe ne svrstavam u nervozne tipove, prag tolerancije mi je vrlo visok, mislim...Pocinjem da cupkam nogama i cini mi se postajem jos nervoznija.
Mada, mozda, kad bi covjek sa strane posmatrao ovu prostoriju nekako je sve tu tako uklopljeno da ubije zivost pa samim tim i nervozu (ali ato, ja drugacije reagujem). Sivo je, vuce na depresiju, na zidu su okacene neke kič slike "idilična šuma i srna na proplanku", "umorni lovac koji kunja oslonjen na neko drvo - jesenji prizor", "jezero okruženo šumom" još samo fali neko da zabaci udicu. Pitam se zašto ljudi daju pare na takve stvari, zar nije bolje kupiti neki dobar poster, recimo nekog filma ili tako nesto......
I tako vrijeme prolazi, nema nikog. Kad bi bar neko navratio da pita nesto, bilo sta.......

poruka
stari most
bambus
klikeri
 
poruka
stari most
bambus
klikeri

Јутрос је устао љут, бесан, незадовољан песмом коју је синоћ написао.
Још увек га је мучила та порука којом је, као, све завршено.
Или стављено на стенд бај.
Ништа му није било јасно.
Као гром из ведра неба.

Кренуо је на станицу и запутио са ка центру свог вољеног града.
Кроз прозор је погледао у стари мост који је премошћивао Дунав.
Панчевцу, како су га звали, одавно фале потпорни стубови, а нико ништа не ради по том питању.
Само обећавају по новинама.

У том тренутку западе му за око билборд на ком су рекламирали бамбусов намештај и то га на трен врати у детињство.
Сетио се како је као мали бурао кликере у бамбусов штап и онда га забацивао, а они би летели ко зна докле...

Осмехнуо се.
Више га није мучила да песма од синоћ.
Порука још мање.
Сад је био срећан у кућици од слатких сећања.

Пут
Море
Туга
Сан
Манекен
 
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

Back
Top