i u dobru i u zlu

na zalost, imam jako los primer u svojoj porodici....moja mama se razbolela i dospela je do kolica....izmaltretirala je oca i sestru toliko da nam se porodica pocela raspadati mislm da ni dan danas sve te rupe nisu pokrpljene....cak su se svadjali samom da i ja dolazim i brinem o njoj sto je bilo potpuno nerealno jer sam radila 8 sati, zivela sama sa detetom od 9 godina na 10 km od njih....ona je sirotica imala izmenjenu psihu od bolesti i ni u ludilu nije htela u dom a kod kuce se povredjivala, imala losu negu i skoro umrla od gripa....:(...kad se toga setim pomislim kako bih trebala da napisem testament da ako se ikad razbolim tako tesko da me odmah strpaju u dom bez obzira sta tada kazem....to svom detetu ne bih mogla da uradim, pre bih crkla....inace, u domu je mama prozivela dostojanstveno, produzili su joj zivot za 2 godine i pruzili odgovarajucu negu....
 
Ženina drugarica boluje od neizlečive bolesti od koje boluje još troje ljudi u celoj Evropi. Telo joj se postepeno oduzima počevši od peta pa na gore.

Prvi put kada sam je video je bilo na njenoj izložbi slika, koje su bile posvećene materinstvu. Bila je sva poletna i vesela. Neverovatno puna dobrote i života. Ali primetan je bio njen hod - stalno je klecala i polako je išla. Posle je više nisam sretao. Žena se družila sa njom i dalje i stalno je pričala o njoj kako joj se noge postepeno oduzimaju i kako je sada već uveliko u kolicima. Povremeno ima krize i mora ići na infuziju.

Ne znam kojom učestanošću dobija plazmu, ali je redovno dobija u bolnici. Ona je i dalje neumorno optimistična, puna ljubavi, prema ljudima i prema životu iako joj je vreme kao na nekom hronometru podešeno na unazad. Rekao sam sebi nema šanse da ću da idem preko da dajem krv za pare (a to je najbolje plaćenih pet minuta koje ja lično znam), nego ću u našem zavodu za transfuziju davati krv tačno kao sat na svaka tri meseca.

Ima tog njenog momka, kojeg jako puno voli i koji je sa njom dugi niz godina. Vole se i to se vidi. Ne znam šta mu prolazi sve kroz glavu dok gleda svoju devojku, koja ga nesebično voli, a koja je po svim medicinskim merilima osuđena na mučku smrt, ali mislim da mu treba čestitati na ljubavi, kao i njoj.

Bilo kako bilo, ona i moja žena su jako dobre drugarice. Kanimo se da odemo do njih već neko vreme, tačnije, predlažem joj često da to uradimo - da joj se najavi i da je obiđemo, jer verujem da nekome ko je prikovan za kolica, ovo bi jako mnogo značilo. Znam samo da je moja žena jednom čula od neke druge drugarice kako je ta devojka bila presrećna i oduševljena kada ju je ta drugarica odvezla do crkve i kada su tamo bili na liturgiji. Onako puna života, ostala je u dvorištu crkve sa njom i momkom još par sati i razgovarali su. Kaže da je posle toga bila presrećna kod kuće još neko vreme.

Biti tako pun ljubavi prema životu i ljudima i imati takvu ljubav u osobi kraj sebe... Svaki put sam oduševljen saznanjem da poznajem te ljude. Evo, mene i dalje nosi ta emocija i Bogu sam zahvalan što nas je spojio i sprijateljio sa takvim dobrim ljudima. Žao mi je jako što je ona toliko silno želela potomstvo, ali joj je i to oduzela bolest.
 
na zalost, imam jako los primer u svojoj porodici....moja mama se razbolela i dospela je do kolica....izmaltretirala je oca i sestru toliko da nam se porodica pocela raspadati mislm da ni dan danas sve te rupe nisu pokrpljene....cak su se svadjali samom da i ja dolazim i brinem o njoj sto je bilo potpuno nerealno jer sam radila 8 sati, zivela sama sa detetom od 9 godina na 10 km od njih....ona je sirotica imala izmenjenu psihu od bolesti i ni u ludilu nije htela u dom a kod kuce se povredjivala, imala losu negu i skoro umrla od gripa....:(...kad se toga setim pomislim kako bih trebala da napisem testament da ako se ikad razbolim tako tesko da me odmah strpaju u dom bez obzira sta tada kazem....to svom detetu ne bih mogla da uradim, pre bih crkla....inace, u domu je mama prozivela dostojanstveno, produzili su joj zivot za 2 godine i pruzili odgovarajucu negu....

To sa promenom psihe i uticajem jedne osobe na celu porodicu pod izgovorom kako je kod te osobe i dalje sve u savršenom redu mi je poznato. Sramota je govoriti kako joj treba pomoć, kako joj treba gomila stvari, ali je veća sramota ćutati i ne mrdnuti ni prstom. Kod mene je situacija takva da svako slobodno vreme koristim za učenje ili kopanje po internetu za posao preko, ali sam stalno pod moranjem da moram obići kevu ili uraditi ovo ili ono, a tu je i porodica, posao, koji je na staklenim nogama, fakultet, stalan nedostatak para i stroge mere štednje i još dosta toga što bi bilo već sasvim dovoljno da neko shvati da sam vremenski i finansijski ograničen.
 
ajde i ja da se malo uozbiljim.volite svog partnera beskonacno potpuno...sve naj naj...partner se razboli,bolest nije letalna da odmah naglasim,ali kao posledicu bolest ili terapija imaju odredjene fizicke promene,tipa...opadanje kose...dobijanje na kilazi...mozda otezano kretanje..govor...znaci to nije trajan problem ali ce biti potrebni meseci da se sve sredi.ostajete li kraj svog partnera iako znate da mozete bolje?i ako ste vi ta osoba trenutno hendikepirana na neki nacin-pustate li od sebe partnera da nastavi bez vas jer smatrate da ne moze da se nosi sa nastalom situacijom iz ko zna kog razloga vizuelnog,emotivnog kako god.

Uh. Ovo je bas tesko pitanje. Nikada nisam bio u takvoj situaciji, ali ajde da probam.
Ako ce bolest da prodje za x meseci onda bih ostao uz nju. Pokusao bih da izvucem nesto najbolje iz takve situacije. Mislim da promena u fizickom izgledu nije toliko bolna kolika sreca moze da bude kada bolest prodje.
Ako bih ja bio ta osoba, sigurno da bih ocekivao da moja partnerka ostane pored mene. Medjutim, ukoliko bi ona insistirala da ode ili bih (ne znam kako) zakljucio da ona hoce da me napusti, rekao bih joj da moze da ide i oprostio bih joj. Jer ako cu da budem zdrav za x meseci, onda mi ona i nije najvaznija u zivotu.
 
To sa promenom psihe i uticajem jedne osobe na celu porodicu pod izgovorom kako je kod te osobe i dalje sve u savršenom redu mi je poznato. Sramota je govoriti kako joj treba pomoć, kako joj treba gomila stvari, ali je veća sramota ćutati i ne mrdnuti ni prstom. Kod mene je situacija takva da svako slobodno vreme koristim za učenje ili kopanje po internetu za posao preko, ali sam stalno pod moranjem da moram obići kevu ili uraditi ovo ili ono, a tu je i porodica, posao, koji je na staklenim nogama, fakultet, stalan nedostatak para i stroge mere štednje i još dosta toga što bi bilo već sasvim dovoljno da neko shvati da sam vremenski i finansijski ograničen.

kod nas je to vec bilo preslo u teror....tata je vec ludeo na njeno ponasanje ali je bio nemocan jer je bolest govorila iz nje, uspela je da polomi nos i lakat setkajuci po kuci kad je na trentak ostavio samu....tu razuma nije ni bilo....toliko mucnih situacija da je na kraju doslo do toga da joj treba 24 h nega a opet nije hteo da je da u dom....razumem ja i njega jer je to ipak veliki sok ali kad je dobila gripu od sestre koja radi u skoli skoro je umrla kad je dospela u bolnicu i kad nam je dr rekla da je humano na nju da se da u dom....moj je stav (ovo ne vazi za dete) da mera i u maltretiranju nekoga mora da postoji ma koliko smo bolesni....nekad je dom najbolje resenje...
 
Увек је дом најбоље решење, полазим од себе, знаш кад бих ја цимао своју децу да се је*у око мене уместо да уживају у животу, треба сутра (ако Бог да па га и будем имао) мој син са 25 да води мене по кући уместо да путује по свету и за*ебава се? Не бих му то урадио никад..
 
kod nas je to vec bilo preslo u teror....tata je vec ludeo na njeno ponasanje ali je bio nemocan jer je bolest govorila iz nje, uspela je da polomi nos i lakat setkajuci po kuci kad je na trentak ostavio samu....tu razuma nije ni bilo....toliko mucnih situacija da je na kraju doslo do toga da joj treba 24 h nega a opet nije hteo da je da u dom....razumem ja i njega jer je to ipak veliki sok ali kad je dobila gripu od sestre koja radi u skoli skoro je umrla kad je dospela u bolnicu i kad nam je dr rekla da je humano na nju da se da u dom....moj je stav (ovo ne vazi za dete) da mera i u maltretiranju nekoga mora da postoji ma koliko smo bolesni....nekad je dom najbolje resenje...

Uopšte ne sumnjam da se takvo nešto desilo. Moja pokojna gazdarica je pala i slomila kuk. To su bila dva-tri meseca neviđene torture za njenu ćerku. Baka je inače bila zaista dobra, ali ovo je prevršilo svaku meru. Nekad sam se noću budio i čuo nju kako u susednoj sobi konstantno priča, tačnije kritikuje, a njena ćerka sedi na susednom krevetu i sluša. U sred noći oko 2-3 sata. Od sve muke, samo je mene spominjala i sa mnom bila dobra. Osećao sam se pomalo i krivim, jer njena ćerka je pokazala neviđenu ljubav i pažnju prema njoj, a ona joj je tako vraćala.
 
Увек је дом најбоље решење, полазим од себе, знаш кад бих ја цимао своју децу да се је*у око мене уместо да уживају у животу, треба сутра (ако Бог да па га и будем имао) мој син са 25 да води мене по кући уместо да путује по свету и за*ебава се? Не бих му то урадио никад..

Nadam se da ćeš ovo zadržati u sebi i kroz dugi niz godina koji te čeka. To ti i želim. Prirodan proces je da podigneš dete, a da ti ono vrati to kroz podizanje njegovog deteta. Kada sam skontao kako se neki ljudi promene na suprotno, počeo sam sebi postavljati pitanja i plašiti se koliko li tek mene čeka promena u životu, koje ni ne želim. Konkretno ovih dana sam baš u problemu oko takvih misli i baš bi mi trebalo malo da odmorim od toga.

Prosto je neverovatno kako dođe ta promena u ljudima. Nekad mi bude do suza žao kako se neki promene i iskvare. Nešto neverovatno i nepojmljivo... Bukvalno suprotno postupe od svega što su govorili prethodnih godina.
 
Nadam se da ćeš ovo zadržati u sebi i kroz dugi niz godina koji te čeka. To ti i želim. Prirodan proces je da podigneš dete, a da ti ono vrati to kroz podizanje njegovog deteta. Kada sam skontao kako se neki ljudi promene na suprotno, počeo sam sebi postavljati pitanja i plašiti se koliko li tek mene čeka promena u životu, koje ni ne želim. Konkretno ovih dana sam baš u problemu oko takvih misli i baš bi mi trebalo malo da odmorim od toga.

Prosto je neverovatno kako dođe ta promena u ljudima. Nekad mi bude do suza žao kako se neki promene i iskvare. Nešto neverovatno i nepojmljivo... Bukvalno suprotno postupe od svega što su govorili prethodnih godina.

Ма знаш како, људи су у фазону "кад си ти могао да дижеш своје дете, што оно не би могло да гледа тебе", да, али ја сам свесно направио њега да бих га подизао, а он мене можда и није желео, нити жели да ме гледа касније.. Тако да немам проблем са тим да се склоним када буде време.. А и радије ћу да платим некоме да ме пази него да цимам децу..
 
Увек је дом најбоље решење, полазим од себе, знаш кад бих ја цимао своју децу да се је*у око мене уместо да уживају у животу, треба сутра (ако Бог да па га и будем имао) мој син са 25 да води мене по кући уместо да путује по свету и за*ебава се? Не бих му то урадио никад..

kako možeš da znaš kako ćeš da razmišljaš sutra? šta ako poludiš pa kreneš isto ko ovi ovde opisani slučajevi? šta onda?
moja baba je sad skoro umrla, a dok je bila živa samo je mene zvala i tražila da joj dajem lekove jer je mislila da drugi hoće da je otruju.
to je izmenjeno stanje svesti, ne možeš da misliš da ćeš uvek sve da držiš pod kontrolom.
naravno da bi svi voleli da mogu i da sve bude kako planiraju, ali je činjenica da se to ne dešava uvek.
 
kako možeš da znaš kako ćeš da razmišljaš sutra? šta ako poludiš pa kreneš isto ko ovi ovde opisani slučajevi? šta onda?
moja baba je sad skoro umrla, a dok je bila živa samo je mene zvala i tražila da joj dajem lekove jer je mislila da drugi hoće da je otruju.
to je izmenjeno stanje svesti, ne možeš da misliš da ćeš uvek sve da držiš pod kontrolom.
naravno da bi svi voleli da mogu i da sve bude kako planiraju, ali je činjenica da se to ne dešava uvek.

Знам, јер нисам човек који данас мисли једно, сутра друго.. Ако полудим има установа и за такве, а лепо кажеш људима у том случају шта да раде, и свима лепо..

Гледао сам људе који су проклињали свој живот због тих других, где су се породице распадале, где је све отишло у ку*ац, и не бих то дозволио себи, тј због мене то другима да се дешава, ако ја проживљавам пакао, не значи да сви требају да га проживе..
 
Знам, јер нисам човек који данас мисли једно, сутра друго.. Ако полудим има установа и за такве, а лепо кажеш људима у том случају шта да раде, и свима лепо..

Гледао сам људе који су проклињали свој живот због тих других, где су се породице распадале, где је све отишло у ку*ац, и не бих то дозволио себи, тј због мене то другима да се дешава, ако ја проживљавам пакао, не значи да сви требају да га проживе..

e vidiš, nauka kaže da postoji nešto što se zove promena na mozgu koja uzrokuje promenu mišljenja i ponašanja to se normalno i dešava s godinama kad krene da nam mozak propada. dakle, nije baš zahvalno pričati tako 'jedno misliš danas i to ćeš i sutra'. drugo, misliš li da tvojoj deci ne bi bilo žao da te pošalju u ludnicu i da ih bude briga. ako ih tako vaspitaš kao što je pa..verovatno nije tako vaspitana jedna moja komšinica, ali ona je ta koja je pustila svog oca da tumara okolo kao skitnica, jede iz kontejnera i zaboravila ga potpuno. ako bi ti tako učio svoju decu onda svaka čast, nemam dalje komentar za tako nešto. mislim da je to gnusno napraviti apsolutnog egocentrika od svog deteta.
ne ide pustiti drage ljude da se muče koliko god bilo teško. makar im i našli pomoć i smestili ih u ustanovu specijalizovanu za pomoć takvim licima, opet treba se setiti da su nam roditelji, rodjaci i pokušati da im olakšamo koliko toliko. ne verujem da treba biti krajnost u bilo čemu (znači ne treba ni sebi otežati, pa sve preuzeti na sebe, ne ide).
a stari ljudi najbolje znaju da se samoće plaše najviše i da im je to muka najveća, zato traže društvo i kukaju da skrenu pažnju na sebe, tako da ti o tome mlad i ne razmišljaš, al' kad dodje starost, ona te ne pita šta si mislio, nego se ponašaš tako kako osećaš.
ni bolesni ljudi ne bi da se ponašaju tako kako se ponašaju i jesu teret ogroman baš zato što ne mogu to da kontrolišu. nemoj da misliš da bi ti bio bolji.
 
e vidiš, nauka kaže da postoji nešto što se zove promena na mozgu koja uzrokuje promenu mišljenja i ponašanja to se normalno i dešava s godinama kad krene da nam mozak propada. dakle, nije baš zahvalno pričati tako 'jedno misliš danas i to ćeš i sutra'. drugo, misliš li da tvojoj deci ne bi bilo žao da te pošalju u ludnicu i da ih bude briga. ako ih tako vaspitaš kao što je pa..verovatno nije tako vaspitana jedna moja komšinica, ali ona je ta koja je pustila svog oca da tumara okolo kao skitnica, jede iz kontejnera i zaboravila ga potpuno. ako bi ti tako učio svoju decu onda svaka čast, nemam dalje komentar za tako nešto. mislim da je to gnusno napraviti apsolutnog egocentrika od svog deteta.
ne ide pustiti drage ljude da se muče koliko god bilo teško. makar im i našli pomoć i smestili ih u ustanovu specijalizovanu za pomoć takvim licima, opet treba se setiti da su nam roditelji, rodjaci i pokušati da im olakšamo koliko toliko. ne verujem da treba biti krajnost u bilo čemu (znači ne treba ni sebi otežati, pa sve preuzeti na sebe, ne ide).
a stari ljudi najbolje znaju da se samoće plaše najviše i da im je to muka najveća, zato traže društvo i kukaju da skrenu pažnju na sebe, tako da ti o tome mlad i ne razmišljaš, al' kad dodje starost, ona te ne pita šta si mislio, nego se ponašaš tako kako osećaš.
ni bolesni ljudi ne bi da se ponašaju tako kako se ponašaju i jesu teret ogroman baš zato što ne mogu to da kontrolišu. nemoj da misliš da bi ti bio bolji.

Види, ја имам свој животни стил, своје ставове, и неке ствари које сад планирам да одрадим да би ми се живот одвијао баш онако како сам и планирао.. Баш због тога што си рекла "мислиш да твојој деци не би било жао", ја нећу ни пустити да они одлучују о томе, да им пребацим такве ствари у њихово двориште што ја волим да кажем, већ ћу сам одлучити о себи.. Ја имам неку своју мисију и визију живота, и то је то..
 
Знам, јер нисам човек који данас мисли једно, сутра друго.. Ако полудим има установа и за такве, а лепо кажеш људима у том случају шта да раде, и свима лепо..

Гледао сам људе који су проклињали свој живот због тих других, где су се породице распадале, где је све отишло у ку*ац, и не бих то дозволио себи, тј због мене то другима да се дешава, ако ја проживљавам пакао, не значи да сви требају да га проживе..

Iskreno se nadam da se ovakav stav (a mnogi od nas imaju sličan stav) neće promeniti. Jasno je svakako da nemamo nameru učiti decu da kada im krila ojačaju odlete i više nikada ne gledaju na nas, jer smo tada ništa drugo do obične životinje. Stvar je u tome da smo svesni da naša deca sutra postaju ljudi i da poštovanje ostaje, ali sve se iz korena menja nastankom porodice.
 
Iskreno se nadam da se ovakav stav (a mnogi od nas imaju sličan stav) neće promeniti. Jasno je svakako da nemamo nameru učiti decu da kada im krila ojačaju odlete i više nikada ne gledaju na nas, jer smo tada ništa drugo do obične životinje. Stvar je u tome da smo svesni da naša deca sutra postaju ljudi i da poštovanje ostaje, ali sve se iz korena menja nastankom porodice.

Ма ја ћу за њих увек бити ту, шта год треба, дођи по савет, по било шта, по кеш, али мени не треба дете у улози некога ко ме гледа.. И не само дете, него било ко, рекао сам да не треба ни да живим уколико спаднем на то да зависим од других.. И то не значи да ја мислим да сад ти људи не треба да живе, ово је моје мишљење искључиво у вези мене..
 
Ма ја ћу за њих увек бити ту, шта год треба, дођи по савет, по било шта, по кеш, али мени не треба дете у улози некога ко ме гледа.. И не само дете, него било ко, рекао сам да не треба ни да живим уколико спаднем на то да зависим од других.. И то не значи да ја мислим да сад ти људи не треба да живе, ово је моје мишљење искључиво у вези мене..

Evo na primer ja sam postrojio moju familiju pre nego što sam otišao u vojsku i rekao im da neću do kraja života da budem biljka, ako mi se tamo nešto ne daj Bože desi. Tamo je sve staro i neispravno i lako čovek ostane bez ekstremiteta. Tako da, delim mišljenje sa tobom, ali kada vidim kako ima ljudi, koji skroz promene mišljenje, počnem da se jedem i bude mi krivo zbog svega.
 
na tu temu sam pričala s koleginicom pre par nedelja.. pričamo nešto o raku dojke (ona ima porodičnu anamnezu pozitivnu nažalost). ja joj pomenem kako sam moju majku htela da ubijem kad mi je pominjala da ako se ispostavi da ima aneurizmu na k.sudu u glavi, neće da se leči i ona meni reče kako je i ona tako razmišljala dok nisu krenuli svi oko nje po ženskoj liniji da se razboljevaju od raka dojke i pomenula je da ne treba da se razmišlja tako sebično i u pravu je. nekome na ovom svetu ipak trebamo, kakvi takvi.
naravno da je meni bilo krivo kad je moja majka rekla to da bi prihvatila stvari takve kakve su, umesto da pokušava bilo šta, razumem ja nju što tako misli, tako nekako i ja razmišljam, ali mi i treba, kakva god i ako postoji bar 1% šanse da bude dobro, i dalje bih insistirala da pokuša. pa nek se posle preda.
a ne zanemarite ni faktor preživljavanja - svi instinktivno želimo da živimo. to nam je u genima, na ivici dok si, visiš i samo što ne padneš u provaliju, tebi ne prolazi kroz glavu da li je tvoja žena/majka/sestra/sin itd.dobro (osim ako i oni ne vise zajedno s tobom) nego ti je samo na pameti da li ćeš da izdržiš i koliko još i da se bojiš za svoj život.
 
na tu temu sam pričala s koleginicom pre par nedelja.. pričamo nešto o raku dojke (ona ima porodičnu anamnezu pozitivnu nažalost). ja joj pomenem kako sam moju majku htela da ubijem kad mi je pominjala da ako se ispostavi da ima aneurizmu na k.sudu u glavi, neće da se leči i ona meni reče kako je i ona tako razmišljala dok nisu krenuli svi oko nje po ženskoj liniji da se razboljevaju od raka dojke i pomenula je da ne treba da se razmišlja tako sebično i u pravu je. nekome na ovom svetu ipak trebamo, kakvi takvi.
naravno da je meni bilo krivo kad je moja majka rekla to da bi prihvatila stvari takve kakve su, umesto da pokušava bilo šta, razumem ja nju što tako misli, tako nekako i ja razmišljam, ali mi i treba, kakva god i ako postoji bar 1% šanse da bude dobro, i dalje bih insistirala da pokuša. pa nek se posle preda.
a ne zanemarite ni faktor preživljavanja - svi instinktivno želimo da živimo. to nam je u genima, na ivici dok si, visiš i samo što ne padneš u provaliju, tebi ne prolazi kroz glavu da li je tvoja žena/majka/sestra/sin itd.dobro (osim ako i oni ne vise zajedno s tobom) nego ti je samo na pameti da li ćeš da izdržiš i koliko još i da se bojiš za svoj život.

А зар није још себичније везати неке људе за себе, и практично управљати њиховим животом? А исто тако знам људе који су проклињали дане и свој живот због тих ситуација које те доведу до лудила, па то твоје "некоме на овом свету требамо", па не бих рекао..
 
ne, to nije sebičnost. sebično je odlučiti i sebi oduzeti život ili šansu za oporavak.
šta sad, njena tetka je trebalo da odustane odmah na početku terapije i da sad ne bude živa i zdrava i da nema problema?
a koliko znam ni eutanazija nije dozvoljena, pa niko drugi sem tebe ne može da te zadrži da se ne ubiješ kad već rešiš.
al' onda, treba da pitam mog druga kome se otac ubio pre mesec dana jer su mu otkrili rak, šta on misli o tome da li mu nedostaje njegov
otac i da li je mogao još malo da se zadrži medju živima, bar koliko da se oprosti sa svima ako je već rešio da umre..
 
ne, to nije sebičnost. sebično je odlučiti i sebi oduzeti život ili šansu za oporavak.
šta sad, njena tetka je trebalo da odustane odmah na početku terapije i da sad ne bude živa i zdrava i da nema problema?
a koliko znam ni eutanazija nije dozvoljena, pa niko drugi sem tebe ne može da te zadrži da se ne ubiješ kad već rešiš.
al' onda, treba da pitam mog druga kome se otac ubio pre mesec dana jer su mu otkrili rak, šta on misli o tome da li mu nedostaje njegov
otac i da li je mogao još malo da se zadrži medju živima, bar koliko da se oprosti sa svima ako je već rešio da umre..

klasicna eutanazija nije dozvoljena ali kod teskih bolesti lekari traze da se odlucis....a nekad je odluka odbijanje lecenja za svog roditelja koje je mucno na ustrb toga da mu skratis zivot.....oja majka se mucila pred kraj toliko jako da smo molili sestre u domu da joj daju lekove jer joj i tako nije bilo spasa....a lekovi su je na kraju ubili, srce nije izdrzalo....mi smo prelomili jer nismo mogli da je gledamo takvu....moj najbolji drug je prekinuo ocu koji boluje od raka hemo terapiju od koje je poludeo i tukao njegovu mamu, hteo da se obesi, da ode u dom, da se razvede i svasta nesto i sad mu rak jetre miruje iako nije na nikakvim lekovima....a moglo se desiti da umre brzo....

zivot je tako nepredvidiv, sve sam sigurnija da cu ja u testament da stavim i tu klauzulu o domu....nema sanse da cu dozvoliti da moje dete na kraju ispadne zrtva.....
 
zaboravih da napišem i to, ali da, kad se već junače odlukama, da ne traumiraju familiju i okolinu unapred i sve bez realnog rešenja, lepo mirno legalizuješ svoju odluku i ćao dovidjenja, bude tako kako kažeš.
a ne da sve ostane na rečima, do momenta kad prosto izgubiš kontrolu. tad nema 'ono što sad mislim, misliću i tad'. na to sam mislila.
 
ajde i ja da se malo uozbiljim.volite svog partnera beskonacno potpuno...sve naj naj...partner se razboli,bolest nije letalna da odmah naglasim,ali kao posledicu bolest ili terapija imaju odredjene fizicke promene,tipa...opadanje kose...dobijanje na kilazi...mozda otezano kretanje..govor...znaci to nije trajan problem ali ce biti potrebni meseci da se sve sredi.ostajete li kraj svog partnera iako znate da mozete bolje?i ako ste vi ta osoba trenutno hendikepirana na neki nacin-pustate li od sebe partnera da nastavi bez vas jer smatrate da ne moze da se nosi sa nastalom situacijom iz ko zna kog razloga vizuelnog,emotivnog kako god.

sta mogu bolje nego ostati sa njom...
 
ne, to nije sebičnost. sebično je odlučiti i sebi oduzeti život ili šansu za oporavak.
šta sad, njena tetka je trebalo da odustane odmah na početku terapije i da sad ne bude živa i zdrava i da nema problema?
a koliko znam ni eutanazija nije dozvoljena, pa niko drugi sem tebe ne može da te zadrži da se ne ubiješ kad već rešiš.
al' onda, treba da pitam mog druga kome se otac ubio pre mesec dana jer su mu otkrili rak, šta on misli o tome da li mu nedostaje njegov
otac i da li je mogao još malo da se zadrži medju živima, bar koliko da se oprosti sa svima ako je već rešio da umre
..

Прво ја нигде нисам рекао да бих ја одустао од себе док год сам нормалан тј док ме памет служи, не знам одакле ти то, ја сам само рекао да не бих волео да паднем на грбачу другима, и да бих пре платио некога да ме гледа или запалио у дом него да смарам некога од мојих.. Ако човек полуди има установа и за то, тада већ не можеш сам да доносиш одлуке, али за луде има установа па те лепо пошаљу тамо и то је то..

Доказано је да веће трауме оставља то са опраштањем у случају убиства него да једноставно нестанеш, па не знам како је та друга опција нешто боље? А како је свако господар свог живота, може да ради са њим шта год хоће, људи често пребацују другима себичност, а кажи ти мени да ли ово болдовано није себичност?
 

Back
Top