vcbccbc vcbcvb
Iskusan
- Poruka
- 6.887
sva je biblija od boga data,,,aaa, pa ti si gori od ovog halalujca, pise jedno, a citate obojica sta ste izmastali; SVE/svako JE PISMO - te reci kada Pavle kaze, misli cak i na one knjige koje nisu u Bibliji [sta se sve izgubilo i kako je klasifikovano, vidi nize], a na samu Bibliju [sveto pismo u jednini jedno pismo] nema sanse da misli, kad ona tada jos uvek ne postoji.U vezi sa tim, da li je Biblija Božija reč, ja nemam šta da mislim. Po samoj Bibliji, biva da jeste...
2 Timotiju 3:16...''Sve je pismo od Boga dano, i korisno za učenje, za *******, za popravljanje, za poučavanje u pravdi,''
15. И будући да из малена умеш света писма, која те могу умудрити на спасење у Христу Исусу.
Koja je to sveta pisma uopste mogao Timotej od malena da cita polovinom 1. veka? Odakle mu Biblija kad jos nije napisana? Znaci mogao je Toru i plus sta da cita?
2 Petrova 1:21... ''Jer nikad proroštvo ne bi od čovečije volje, nego naučeni od Svetog Duha govoriše sveti Božiji ljudi.''
U starozavjetni kanon ušli su spisi koji nose pečat proročkog autoriteta. To znači ili da su ih pisali proroci, ili da su autentični zapisi o djelovanju proroka. Proročki autoritet ne nose samo one knjige koje imaju naslove “knjiga proroka”. Mojsije, Isus Navin, Samuilo, Solomun, David, te brojne izrailjske sudije, takođe su bili proroci, jer su prenosili narodu Božje objave ili vodili narod po Božjem otkrivenju. Proročka služba u Izraelu temeljila se na uzdizanju Tore (Mojsije se smatra najvećim prorokom - Pnz. 31,10)
nekanonski starozavjetni spisi
Jevreji u dijaspori su se držali tzv. aleksandrijskog kanona, tj. grčkog prijevoda starozavjetnih spisa koji je u sebi sadržao i spise kojih nije bilo u jevrejskom kanonu. Sabor u Jamniji je poseban naglasak stavio na činjenicu da spomenuti spisi (Judita, Tobija i drugi već spomenuti) ne nose proročki autoritet (ili ga lažno prisvajaju, kao Baruh). Druga je činjenica bila da ova djela nisu postojala u jevrejskim rukopisima, premda za neka od njih (poput Siraha) znamo da izvorno jesu bila napisana na jevrejskom, ali nisu i sačuvana na jevrejskom.
Ova argumentacija svakako je temeljna, ali treba dodati još neke razloge zbog kojih protestanti ne prihvataju apokrifne/deuterokanonske spise.
Kršćani su nastavili koristiti deuterokanonske knjige, o čemu svjedoče brojni primjeri podsjećanja na njih u Novom zavjetu, ali i neprekinuta tradicija prepisivanja tih spisa koji su se uvijek nalazili u kodeksima skupa s ostalim biblijskim knjigama. To potvrđuju arheološki nalazi i biblijska paleografija.
Nakon Reformacije, od 16. st., deuterokanonske knjige u kanon nije uvrstila nijedna protestantska crkva.
U Deuterokanonske knjige spadaju Tobija, Judita, 1. i 2. knjiga o Makabejcima, Knjiga Sirahova i Knjiga Mudrosti, i dijelovi Knjige Baruhove, Danielove, Esterine i Jeremijino pismo. Svi su ovi spisi napisani na grčkom jeziku, iako je barem izvorna hebrejska Knjiga Sirahova nađena u cijelosti.
Pravoslavna Crkva osim ovih deuterokanonskih knjiga još priznaje i 3. knjigu o Makabejcima, Ode i Psalam 151. Postoji i 4. knjiga o Makabejcima ali nju ne priznaje ni jedna Crkva, i ne pripada među deuterokanonske knjige.
Poslednja izmena: