“JUTARNJA” POVIJEST: Što bi se kralj Tomislav krunio na vukojebini?
Jutarnji list poznata je izdavačka kuća koja piše povijest novijeg vremena. Mitovi koje su plasirali zadnjeg desetljeća postaju usvojena povijesna građa. Recimo mit o padu Posavine. Mit o Hercegovcima i sl. No povijesni institut Jutarnji list ne staje. Polihistorik Adrijana Piteša, inače po struci komparatistica književnosti zaključuje da je suludo vjerovati kako se kralj Tomislav krunio u vukojebini Duvnu. Što će reći da su i svi oni prije Tomislava, koji ginuli po nekim ličkim gudurama, ili se krstili u Ninu, zapravo vrijeme provodili po vukojebinama. Zakašnjeli povijesni urbani fašizam.
ZAGREB - Kada se svojedobno hrvatski povjesničar Neven Budak drznuo posumnjati u velebnu krunidbu Tomislava za hrvatskog nam kralja u pustopoljini kod Duvna zagonetne 925. godine, kao podatak koji je zabetoniran u našoj domoljubnoj svijesti, inženjeri nacionalnih duša skrili su taj rad od nježnih ušiju hrvatskih učenika.
I Odjel za srednjovjekovnu povijest Hrvatskog instituta za povijest smatrao je svojom dužnošću prosvjedovati protiv podatka na internetskim stranicama Stalne misije Hrvatske pri UN-u u New Yorku kako dotični Tomislav nije prvi hrvatski kralj. Hrvatska povijest puna je mitskih sablasti i ideoloških interpretacija. Što smo mi sve u školama učili iz nacionalne povijesti, a za dosta toga se slobodno može reći da je bio konstrukt koji bi trebao potvrditi neupitnu povijesnu slavu i starost Hrvata, nakon čega bi nam ponosito tek trebala spuznuti suza radosnica preko časnog obraza.
Povijesna magla
Kao rijetko koja znanost povijest je podložna pretjerivanju, skrivanju i blago rečeno nevjerodostojnoj interpretaciji događaja, likova i pojava. Mnogo toga u školi smo učili kao povijesnu činjenicu koja se nije smjela dovoditi u pita-nje iz viših nacionalnih ili političkih interesa.
Ako je netko pokušao nešto drugačije prikazati, u najmanju je ruku bivao pribijan na stup nacionalnog srama ili proglašavan izdajnikom jer se posumnjalo u neku veličanstvenu pobjedu, koja zapravo to nije, ili genijalnu zamisao nekoga našeg predalekog vladara koji nam osim sumnjivih fragmenata, nekakvih slova na kamenu, nije ostavio puno pouzdanih podataka o svom postojanju.
Hrvatska povijest morala se ugurati i u šablone država i političkih tendencija u kojima smo dulje ili kraće vrijeme bivali. Hrvatska nam je zato povjesnica dala jedan broj neutemeljenih, teško provjerljivih te lažnih i nategnutih podataka o našoj veličini. Puno je misterija, tame i magle na hrvatskoj povijesti.
Stvaranje ‘dobrih’ Hrvata
No, problem možda ne bi bio toliki da se radi samo o dalekim vremenima zavijenima u zagonetnost zbivanja na hrvatskom kršnom kamenjaru, da se bajkovitost hrvatske povijesti nije proširila do današnjih dana.
- Pitanje je koliko su povjesničari spremni biti hrabri i otvoreni da ne dopuste da ih se iskorištava za podgrijavanje nacionalnih mitova, neovisno o reakcijama. Naravno da je povijest znanost koja interpretira, ali je ipak znanost. I učenje povijesti nema odgojnu funkciju, odnosno nije funkcija učenja povijesti u školama ta da se stvaraju ‘dobri’ Hrvati – kaže povjesničar Tvrtko Jakovina.
- Sve nacionalne povijesti slijede istu šprancu. Sve dijele nekoliko zajedničkih odrednica: trude se dokazati da nacija ima dugi i stabilni kontinuitet pa su tako sve redom stare odvajkada, vuku podrijetlo iz mračnih šuma i pustopoljina pradavnih vremena. Nacionalne povijesti polažu puno pažnje srednjem vijeku, kada se formiraju osnovne karakteristike nacije.
A svaki pristup proučavanju povijesti kao da piše o razvoju čovjeka, pa imamo različita vrednovanja povijesti: bolja i lošija razdoblja, uspone i padove, propasti i slavne povratke, što samo podcrtava da se radi o konstruktu – objašnjava nam povjesničar Stefan Berger, profesor na Sveučilištu Manchester i voditelj projekta “Prezentiranje prošlosti – Pisanje nacionalnih povijesti u Europi”.
Goli opstanak
Sve povijesti barataju kanonom nacionalnih heroja, koji kadšto taj epitet objektivno ne zaslužuju ili se u jednom trenutku slave, a možda im je herojstvo sumnjivo. Naravno, postoje i nacionalni neprijatelji, koji su za druge – heroji. Svima je važna rasprava o granicama, odnosno teritorijima. Raspravljaju o tome tko poseže pravo na njihovo iskonsko područje ili pak koliko je “njihova iskonskog teritorija” izvan matične zemlje.
Dakle, svi narodi imaju svoje guste šume i močvare, tragična polja i junačke gudure iz kojih su došli njihovi preci, svoje Tuge i Buge, Zvonimire, Tomislave i ine, a sasvim je sigurno da nismo jedina nacija s posebnom misijom ili ona koja bi bila nepravedno zakinuta. Može se reći da svaki narod zaslužuje povijest kakvu ima, ma koliko je ukrašavao, revidirao i mitologizirao. Hrvatska povijest prepuna je različitih interpretacija, ovisno o trenutačnim potrebama – od “vjekovne borbe za južnoslavensko ujedinjenje” do “tisućljetne borbe za nacionalnu samostalnost”.
Hrvati se bore uglavnom za goli opstanak od raznih izrabljivača, bilo ideoloških (nacisti, komunisti) ili pak osvajača (Srbi, Mlečani, Turci, Mađari, Austrijanci).
1. Dolazak Hrvata na more
U naše iskonske krajeve, na kojima su već obitavale razne civilizacije, narodi i države, dolaze prahrvati. Oni se u romantičnoj verziji slike Otona Ivekovića predstavljaju kao krotki vizionari koji su s brda zamišljeno zagledani u pučinu i tada još nebetoniziranu obalu, a ne onakvima kakvi su bili – prljavi i znojni koljači i osvajači koji su u rosnu zoru 614. godine sravnili sa zemljom jedan razvijeni grad poput Salone. U prvim redovima tih divljačkih hordi bili su i Slaveni, odnosno prahrvati. Tko im je bio vođa ni ne znamo, jer nema nikakvog pisanog traga. Nije ni čudno – bili su nepismeni. Hrvatska je historiografija taj prljavi posao rušenja i razaranja dobrohotno svalila na Avare, kojih je također bilo u toj hordi i čije karakteristike nisu bitno drugačije od starohrvatskih, ali ipak nisu sami razarali . Doduše, popljačkana Salona još se održala desetljećima prije nego što je sasvim propala, a Hrvati su polako osvajali svoja nova “vjekovno naša” ognjišta . Mi baštinimo njihova davna osvajanja ( jednostavno – tu živimo) i prihvaćamo ih jer su nam ti naši preci ostavili taj teritorij u amanet. Hvala im.
2. Ljudevit Posavski
Knez panonske Hrvatske od 810. do 823. godine, smatra se jednim od najvećih boraca za hrvatsku samostojnost i slobodu. Suprotstavljao se naletima Franaka tada vodeće europske kraljevine, ne želeći prihvatiti njihovu čizmu. Franci su, moćniji i brojniji, poduzeli čak šest ofenziva protiv drčnog Ljudevita i konačno ga 822. porazili (ili ovaj nije ni ulazio u zadnju bitku) i natjerali u bijeg. U ovoj povijesnoj priči dosta je loše prošao i knez primorske Hrvatske Borna, koji je potpisao pakt s Francima te je tako obilježen kao protuha i izdajnik. Za Ljudevita se vezuje i legenda da je nakon poraza pobjegao u Srbiju, odnosno među Srbe. Povjesničarka Nada Klaić dokazuje da je Ljudevit pobjegao u mjesto Srb (pa je zato došlo do zabune). No, golica teorija da je Ljudevit zbrisao među Srbe, gdje ga je tamošnji vladar, navodno kako i priliči, lijepo ugostio. Ipak, Ljudevit ubija tog vladara, misleći da će ga ovaj izdati Francima s kojima je bio u talu. Štoviše, preuzima vlast, ali su ga Srbi poslovično nezadovoljni hrvatskim vladarima prognali. Stiješnjen razvojem događaja, Ljudevit kasnije prihvaća vrhovnu vlast franačkog vladara, premda na kraju balade ipak bježi kod kneza Ljudemisla u Dalmaciju, ali jedne sparne noći 823., zlu ne trebalo, dokonča život nestašnog junaka Ljudevita. Saga o Ljudevitu vrlo je zgodna za sva razdoblja hrvatskih udruživanja i razdruživanja.
3. Krunidba kralja Tomislava na Duvanjskom polju
Ne postoje činjenični dokazi i artefakti koji bi potvrdili da se u maglovitom srednjovjekovlju – 925. godine – to stvarno i dogodilo. No, za Hrvate podatak je historijski, nacionalno i politički neupitan. Jedino što bi išlo u prilog tome jest činjenica da su samo Hrvati, pored onakve obale, vladali i krunili se u nekakvim vukojebinama sličnijima Tolkienovim zlosretnim carstvima. No, iako se ne može potvrditi da je Tomislav stvarno okrunjen te kada se i gdje to zbilo, ipak ga smatramo prvim hrvatskim kraljem. O tome govori i činjenica da su se njegovi nasljednici dosljedno nazivali kraljevima.
