Грб и застава Србије

U članku je pomenuto da su Karađorđevići vladarski dom i Srbije i Jugosalavije i stavljen jegrb Jugoslavije. To nije pogrešno jer se oni nijesu te krune ni odricali. tako je zadnji kralj i Slovenaca i Hrvata i Bošnjaka i Crnogoraca i Makedonaca i naravno i Srba, Petar II Karađorđević. Jedino što bi se mogli sporiti sa Nikolom II Petrovićem od Crne Gore i Tomislavom II Savoja od Hrvatske u vezi prava vladanja Crnom Gorom i Hrvatskom.

Da jasno mi je da se naziva Kosovskim, jedno vrijeme je nzivan Takovskim, no ni u jednom ni u drgom slučaju ne postoji opravdanje za to. Krst je zapravo mnogo ranije koriščen u Crnoj Gori kao državni znak.

То има смисла онда, уз дигресију да су Карађорђевићи били краљеви Срба, Хрвата и Словенаца.
Таковски крст се разликује од Косовског нису исто.

ево нађох Ацовићево објашњење: ''Појам Рупертовог крста у хералдици и фалеристици често се користи да опише варијанту шапастог крста код кога су странице кракова конкавне, а крајеви конвексни. Назив потиче од првог познатог орденског знака са таквом формом крста, Ордена Св. Руперта, основаног у Салцбургу. Иначе, сама форма овога крста, изван фалеристичког контекста, далеко је старијег датума.''

А због чега се код нас Рупертов крст назива Косовски, имали ли код нас неку симболику везану за Косово и имамо ли право да га тако зовемо.
 
знамо сви ко је наша драга Иванчица :)

елем, вероватно сте приметили да су на кнежевским стандартама огњила златна, а језици црвени :) иначе кнез-намесник Павле је био витез Реда подвезице, нејпрестижнијег и најчувенијег одликовања. сећам се да сам у Вестминстерској опатији видео њихове банере и грбове, што оставља невероватан утисак на посматрача- као да присуствује неком витешком турниру.

The most noble order of the garter. :D Velika velika čast za njega kao i celu familiju. Nadam se da će to negde da se istakne na njegovom znamenju.
 
... Таковски крст се разликује од Косовског нису исто. А због чега се код нас Рупертов крст назива Косовски, имали ли код нас неку симболику везану за Косово и имамо ли право да га тако зовемо.

не знам Леки, заиста. јел имаш неки пример где га називају косовским?
 
Tomislavom II Savoja od Hrvatske
facepalm.gif
 
Antička mitologija je tesno povezana sa hrišćanstvom. U antičkoj mitologiji imamo vrlo važne blizance Apolona http://sh.wikipedia.org/wiki/Apolon i Artemidu http://sh.wikipedia.org/wiki/Artemida. Apolon je bog sunca, a Artemida je boginja meseca. U Maloj Aziji su Apolon i Artemida bili omiljena božanstva. Zaštitnici starog grada Vizantiona su bili Apolon i Artemida a samim tim zaštitni znak je bio polumesec sa zvezdom. Simbol Vizantiona i Vizantijskog carstva od vremena Konstantina je krst sa 4 polumeseca sa zvezdama. Otomansko carstvo nakon osvajanja Vizantiona 1453, smatrajući sebe naslednikom Vizantijskog carstva, usvaja drevni simbol Vizantiona polumesec sa zvezdom ali bez krsta koji je bio zaštitni znak hrišćanstva. Tako i dan danas izgleda simbol Turske, a preko njihovih osvajanja i ostalih okolnih zemalja. Detaljnije http://sh.wikipedia.org/wiki/Osmanlijska_zastava.

Jasno je zašto se na kovanicama Vizantije i zemljama uticaja Vizantije preko Ćirila i Metodija, Bugarske, Srbije, Madjarske, Moravske... pojavljuje Krst sa polumesecima gde su ponegde utisnuta i sunca (problematicno zbog malih dimenzija). Pogledajte dobro novac despota Stefana, madjarski i moravski novac koji je pokazan na forumu. Slika carigradskih zidina sa krstom i polumesecima je takdje prikazana. Prikazani stari grbovi imaju polumesece. Stari grb Raske ima tri polumeseca a ne nekakve potkovice. Taj grb je nasledio danasnji bosnjacki grb u Sandjaku http://bs.wikipedia.org/wiki/Bošnjaci_Sandžaka.

Nema nikakvih slova i ocila u znaku grba Srbije, jednostavno krst sa polumesecima. Nemanjici nisu bili Srbi, oni su bili vizantijski plemići koji su vladali srbima ...
 
не знам Леки, заиста. јел имаш неки пример где га називају косовским?

Да, и то не долази од неког лаика већ стручњака за хералдику познатог и признатог, зато ме и збуњује овај двојак назив:
http://www.czipm.org/bio-01.html
Ово је његов грб:
heraldicarnenadjovanovi.gif


као што се види на штиту се налази 21 косовски крст стоји у објашњењу симболике грба, што представља 21-ог његовог претка који су имали свештенички чин.
а ово је његов беџ:
heraldicarnenadjovanovi.jpg



мислим да су га стављали и неким другим армигерима на породичне грбове.
Antička mitologija je tesno povezana sa hrišćanstvom. U antičkoj mitologiji imamo vrlo važne blizance Apolona http://sh.wikipedia.org/wiki/Apolon i Artemidu http://sh.wikipedia.org/wiki/Artemida. Apolon je bog sunca, a Artemida je boginja meseca. U Maloj Aziji su Apolon i Artemida bili omiljena božanstva. Zaštitnici starog grada Vizantiona su bili Apolon i Artemida a samim tim zaštitni znak je bio polumesec sa zvezdom. Simbol Vizantiona i Vizantijskog carstva od vremena Konstantina je krst sa 4 polumeseca sa zvezdama. Otomansko carstvo nakon osvajanja Vizantiona 1453, smatrajući sebe naslednikom Vizantijskog carstva, usvaja drevni simbol Vizantiona polumesec sa zvezdom ali bez krsta koji je bio zaštitni znak hrišćanstva. Tako i dan danas izgleda simbol Turske, a preko njihovih osvajanja i ostalih okolnih zemalja. Detaljnije http://sh.wikipedia.org/wiki/Osmanlijska_zastava.

Jasno je zašto se na kovanicama Vizantije i zemljama uticaja Vizantije preko Ćirila i Metodija, Bugarske, Srbije, Madjarske, Moravske... pojavljuje Krst sa polumesecima gde su ponegde utisnuta i sunca (problematicno zbog malih dimenzija). Pogledajte dobro novac despota Stefana, madjarski i moravski novac koji je pokazan na forumu. Slika carigradskih zidina sa krstom i polumesecima je takdje prikazana. Prikazani stari grbovi imaju polumesece. Stari grb Raske ima tri polumeseca a ne nekakve potkovice. Taj grb je nasledio danasnji bosnjacki grb u Sandjaku http://bs.wikipedia.org/wiki/Bo%C5%A1njaci_Sand%C5%BEaka.

Nema nikakvih slova i ocila u znaku grba Srbije, jednostavno krst sa polumesecima. Nemanjici nisu bili Srbi, oni su bili vizantijski plemići koji su vladali srbima ...

Значи због тога што полумесец и шестокрака звезда долази из Византије у Србију ти закључујеш да Немањићи нису били Срби.:rotf:
 
Значи због тога што полумесец и шестокрака звезда долази из Византије у Србију ти закључујеш да Немањићи нису били Срби.:rotf:


Suština mog izlaganja da ne postoji: Βασιλεὺς Βασιλέων Βασιλεύων Βασιλευόντων, Samo Sloga Srbina Spašava, četiri S, četiri ocila i slično već da su to polumeseci. Sve te izmošljotine su proizvod hrišćanske crkve koja se uporno već 2000 godina bori protiv paganskih simbola: jupitera, marsa, venere, merkura, meseca, sunca i sličnih iako je sve to pretočeno u hrišćanstvu poput 12 sasvežđa u 12 apostola i slično. A za Nemanjiće sam samo dodao, jer jel stvarno neko veruje da bi moćni vizantijski imperatori dozvolili nekom nepismenom srednjevekovnom srpskom seljaku da vodi deo njihove teritorije.
 
Poslednja izmena od moderatora:
Suština mog izlaganja da ne postoji: Βασιλεὺς Βασιλέων Βασιλεύων Βασιλευόντων, Samo Sloga Srbina Spašava, četiri S, četiri ocila i slično već da su to polumeseci. Sve te izmošljotine su proizvod hrišćanske crkve koja se uporno već 2000 godina bori protiv paganskih simbola: jupitera, marsa, venere, merkura, meseca, sunca i sličnih iako je sve to pretočeno u hrišćanstvu poput 12 sasvežđa u 12 apostola i slično. A za Nemanjiće sam samo dodao, jer jel stvarno neko veruje da bi moćni vizantijski imperatori dozvolili nekom nepismenom srednjevekovnom srpskom seljaku da vodi deo njihove teritorije.

Суштина твог излагања нема никаквог смисла, јер разни симболи у различитим религијама су имали различито значење.У доба политеизма полумесец и звезда представљају Артемиду и звезду Даницу и тачно је симболи су града Византиона каснијег Цариграда.Међутим у хришћанству представљају нешто друго, полегнути полумесец за звездом изнад симболизује Васкрсење Христово и каква је ту измишљотина хришћанске цркве онда???
Питање за тебе, шта је онда значио полумесец хришћанима па су га користили кроз векове?

Додао си, и лупио и остао жив, па ко каже да су дозволили некоме да влада њиховом територијом, већ су се Немањићи за то изборили што би значило да нису баш били неписмени, а ни сељаци (негативан контекст) као што кажеш.
 
Да, и то не долази од неког лаика већ стручњака за хералдику познатог и признатог, зато ме и збуњује овај двојак назив:
http://www.czipm.org/bio-01.html
Ово је његов грб: http://imageshack.us/a/img213/5508/heraldicarnenadjovanovi.gif

као што се види на штиту се налази 21 косовски крст стоји у објашњењу симболике грба, што представља 21-ог његовог претка који су имали свештенички чин. мислим да су га стављали и неким другим армигерима на породичне грбове.

рекох ти да се тај облик крста зове Рупертов крст. наравно, он нема никакве везе са Св. Рупертом, него се само појављује као знак на ордену који носи његово име. иначе, такав крст се среће још од раног хришћанства, али се у хералдици назива тако како се назива.
 
Suština mog izlaganja da ne postoji: Βασιλεὺς Βασιλέων Βασιλεύων Βασιλευόντων, Samo Sloga Srbina Spašava, četiri S, četiri ocila i slično već da su to polumeseci. Sve te izmošljotine su proizvod hrišćanske crkve koja se uporno već 2000 godina bori protiv paganskih simbola: jupitera, marsa, venere, merkura, meseca, sunca i sličnih iako je sve to pretočeno u hrišćanstvu poput 12 sasvežđa u 12 apostola i slično. A za Nemanjiće sam samo dodao, jer jel stvarno neko veruje da bi moćni vizantijski imperatori dozvolili nekom nepismenom srednjevekovnom srpskom seljaku da vodi deo njihove teritorije.

ти што их називаш неписменим сељацима су били изузетно образовани- људи високе културе, префињеног укуса и књижевног стила. довољно је прочитати житије што га је написао Стефан Првовенчани па да човек види какав су високи књижевни израз неговали средњовековни Немањићи.

ово стварно није место за троловање и овакве бесмислене провокације.
 
рекох ти да се тај облик крста зове Рупертов крст. наравно, он нема никакве везе са Св. Рупертом, него се само појављује као знак на ордену који носи његово име. иначе, такав крст се среће још од раног хришћанства, али се у хералдици назива тако како се назива.

Па добро ако је тако, ови наши га зову Косовски крст ваљда знају како треба и да ли сме.
 
Па добро ако је тако, ови наши га зову Косовски крст ваљда знају како треба и да ли сме.

вероватно знају.

мени је иначе битније то да се у међународној хералдици за крст са огњилима полако устаљује термин ''српски крст''.
 
Ali to nije ni tema, već sam govorio u grbu Srbije da je to prikaz Konstantinovog krsta sa 4 konstantinopoljska polumeseca.[/QUOTE]
За ту причу била је тема, овде се прича о грбу Србије и српског краља. Српски краљ има грб са обилежјима Србије и обратно. До сада се није гледало шта је по крви. Нисам сигуран да је то био икада услов за било чијег краља а за српског сигурно није.
 
Poslednja izmena od moderatora:
ево нађох Ацовићево објашњење: ''Појам Рупертовог крста у хералдици и фалеристици често се користи да опише варијанту шапастог крста код кога су странице кракова конкавне, а крајеви конвексни. Назив потиче од првог познатог орденског знака са таквом формом крста, Ордена Св. Руперта, основаног у Салцбургу. Иначе, сама форма овога крста, изван фалеристичког контекста, далеко је старијег датума.''

Da da to je tačno.

То има смисла онда, уз дигресију да су Карађорђевићи били краљеви Срба, Хрвата и Словенаца.
Таковски крст се разликује од Косовског нису исто.
А због чега се код нас Рупертов крст назива Косовски, имали ли код нас неку симболику везану за Косово и имамо ли право да га тако зовемо.

Tačno tako.
Da razlikuju se ali radi se o nazivu ove vrste šapastog krsta. E sad i mene zanima odkad je ta vrsta krsta počeo da se naziva kosovski. Na slikama kojima su umjetnici ilustrovali prizore iz kosovske bitke tokom XIX vijeka i ranije slikani su učesnici bitke sa zastavom na kojoj je bio prikazivan krst crveni preko kosog krsta zlatnog. Ponekad su bili po tri zlatna zraka ponekad kao plamenovi zlatni, ali nikad nijesu slikali šapasti krst.
Čak mi se čini da nije problem i nazibvati ga kosovskim ali neznam od kad se to javlja.


Nijesi znao da je NDH trebala biti kraljevina? Neznam kako se zvao taj od Savoja ali je on prihvatio krunu Hrvatske (dobio ime Tomislav II) i čak je bio u Zadru (tad je on bio u Italiji) spremajući se za Zagreb na krunisanje. Kad je krenuo, nezna se tačno jeli uspio preći granicu, dobio je dojavu da put nije siguran zbog Ustaša koji su pobili Srbe pa su počele borbe i on se varatio u Italiju. Međutim ni dio danas se nije odrekao hrvatske krune tako da je i dalje prijestolonaslijednik Hrvatske ako je još živ.

Antička mitologija je tesno povezana sa hrišćanstvom. U antičkoj mitologiji imamo vrlo važne blizance Apolona http://sh.wikipedia.org/wiki/Apolon i Artemidu http://sh.wikipedia.org/wiki/Artemida. Apolon je bog sunca, a Artemida je boginja meseca. U Maloj Aziji su Apolon i Artemida bili omiljena božanstva. Zaštitnici starog grada Vizantiona su bili Apolon i Artemida a samim tim zaštitni znak je bio polumesec sa zvezdom. Simbol Vizantiona i Vizantijskog carstva od vremena Konstantina je krst sa 4 polumeseca sa zvezdama. Otomansko carstvo nakon osvajanja Vizantiona 1453, smatrajući sebe naslednikom Vizantijskog carstva, usvaja drevni simbol Vizantiona polumesec sa zvezdom ali bez krsta koji je bio zaštitni znak hrišćanstva. Tako i dan danas izgleda simbol Turske, a preko njihovih osvajanja i ostalih okolnih zemalja. Detaljnije http://sh.wikipedia.org/wiki/Osmanlijska_zastava.

Jasno je zašto se na kovanicama Vizantije i zemljama uticaja Vizantije preko Ćirila i Metodija, Bugarske, Srbije, Madjarske, Moravske... pojavljuje Krst sa polumesecima gde su ponegde utisnuta i sunca (problematicno zbog malih dimenzija). Pogledajte dobro novac despota Stefana, madjarski i moravski novac koji je pokazan na forumu. Slika carigradskih zidina sa krstom i polumesecima je takdje prikazana. Prikazani stari grbovi imaju polumesece. Stari grb Raske ima tri polumeseca a ne nekakve potkovice. Taj grb je nasledio danasnji bosnjacki grb u Sandjaku http://bs.wikipedia.org/wiki/Bošnjaci_Sandžaka.

Nema nikakvih slova i ocila u znaku grba Srbije, jednostavno krst sa polumesecima. Nemanjici nisu bili Srbi, oni su bili vizantijski plemići koji su vladali srbima ...
A zapravo su mjesečev srp i zbvijezda ilirski simboli još prije Rima, i možda je Vizantija njih opreuzela od Ilira?

вероватно знају.

мени је иначе битније то да се у међународној хералдици за крст са огњилима полако устаљује термин ''српски крст''.

Svakako da znaju i mkislim da nema problema oko imenovanja nekog simbola. što veliš i krst sa ognjilima više niko ne naziva Vizantijski već srpski a to se lijepo vidi kad n Guglu ukucaš srpski krst na raznim jezicima koliko se vezica pojavi.Čak kod Kineza 塞爾維亞跨 daje 500.000 vezica ali pojma nemam što piše na njima.


Pa uglavnom nijedan vkladar nije imao veze sa narodom kojim je vladao. Njima se i pojam narod razlikovao od našeg jer su pod narodom podrazumjevali plemstvo popove i vojnike a ostalo stanovništvo, pa neznam ni jesu li ubrajali u ljudsku vrstu.
 
Poslednja izmena od moderatora:
Tačno tako.
Da razlikuju se ali radi se o nazivu ove vrste šapastog krsta. E sad i mene zanima odkad je ta vrsta krsta počeo da se naziva kosovski. Na slikama kojima su umjetnici ilustrovali prizore iz kosovske bitke tokom XIX vijeka i ranije slikani su učesnici bitke sa zastavom na kojoj je bio prikazivan krst crveni preko kosog krsta zlatnog. Ponekad su bili po tri zlatna zraka ponekad kao plamenovi zlatni, ali nikad nijesu slikali šapasti krst.
Čak mi se čini da nije problem i nazibvati ga kosovskim ali neznam od kad se to javlja.
То и мене занима, наравно не сматрам да се такав крст носио у Косовској бици јер за то нема података, али да је наша војска тада обиловала разноразним крстовима то је врло могуће ипак су били "Христови ратници", међутим можда је додељен некоме као грбови у илирским грбовницима па отуда потиче, или га је користио неки властелин касније, пореклом са Косова па су претпоставили да симболика иде отуда, можда се јавља на фасадама неких цркава на Космету или на фрескама па су монаси повлачећи се пред најездом Турака сачували успомену на Косово преко њега.
Nijesi znao da je NDH trebala biti kraljevina? Neznam kako se zvao taj od Savoja ali je on prihvatio krunu Hrvatske (dobio ime Tomislav II) i čak je bio u Zadru (tad je on bio u Italiji) spremajući se za Zagreb na krunisanje. Kad je krenuo, nezna se tačno jeli uspio preći granicu, dobio je dojavu da put nije siguran zbog Ustaša koji su pobili Srbe pa su počele borbe i on se varatio u Italiju. Međutim ni dio danas se nije odrekao hrvatske krune tako da je i dalje prijestolonaslijednik Hrvatske ako je još živ.
Ово нисам ни ја знао, свашта.:eek:
 
nije vizantija preuzela mesec i zvezdu od ilira vec je zastava vizanta bio beli polumesec na crvenom kao znak boginje Dijane, pa kad su prihvatili hriscanstvo u novom konstantinopolju su dodali zvezdu, kao simbol bogorodice, da ne bi simbol grada bio paganski

није баш тако. о полумесецу и звезди- симболима богиње Артемиде Хекате, заштитнице града, као знамењу античког Византиона већ смо дискутовали на теми:
http://forum.krstarica.com/showthre...ава-Србије?p=18946571&viewfull=1#post18946571
 
То и мене занима, наравно не сматрам да се такав крст носио у Косовској бици јер за то нема података, али да је наша војска тада обиловала разноразним крстовима то је врло могуће ипак су били "Христови ратници", међутим можда је додељен некоме као грбови у илирским грбовницима па отуда потиче, или га је користио неки властелин касније, пореклом са Косова па су претпоставили да симболика иде отуда, можда се јавља на фасадама неких цркава на Космету или на фрескама па су монаси повлачећи се пред најездом Турака сачували успомену на Косово преко њега.

Ово нисам ни ја знао, свашта.:eek:

To je kraj XIV vijeka a s jedne strana je bila hrišćanska koalicija više zemalja, nijesu bili samo Srbi, bilo je i Bosanaca, Hrvata, Albanaca i Mađara, neznam je li bilo i Njemaca. Zapravo sam se pogrešno izrazio jer te vojske nijesu bile nacionalne vojske nego družine vitezova koje su poslali vladari tih zemalja. U to vrijeme je u Evropi već postojao razrađen sistem vojnih zastava na kojima nijesu bili ni nacionalni ni vjerski simboli beć heraldički elementi sa gtrbova vojskovđe. Nekažem da nije možda bilo i krstova ali samo kao heraldičkih elemenata sa grbova učesnika bitke. S druge strane je bila koalicioja Turaka i njihovih vazala pa nije nevjerovatno da se i Marko Kraljević našao u toj bitci na stranu Turaka kao vazal, opet sa svojom hrišćanskom zastavom. Jedna opšta mješavina. Rekao bih da se kosovski krst javlja prilično kasno poslije formiranja Kosovskog mita, možda čak da bi se udovoljilo Crnogorcima koji jesu koristili šapasti krst na svojim zuastavama ali poslije XVI vijeka, iako oni sami nijesu učesnici u troj bitci, međutim bilo je "benefitno" iz propagandnih razloga. Na kraju moguće da je Crkva neđe u XX vijeku počela taj krst koristiti kao kosovski da bi naglasila tobožnju zaslugu te bitke u odbrani Evrope od Islama. No ko će znati o čemu se zapravo radi mitovi su neracionalni inače nebi bili mitovi, a tražiti racionalna objašnjenja je ćoravi posao.

E viđi ja sam se zapanjio kad sam to čuo još davno neđe 70-ih godina prošlog vijeka od tad starog istoričara. U SFRJ nijesam mogao naći puno podataka o tome ali sad se može naći svašto.

croatia-tomislav2.jpg

Umro je 1948 u, gle čuda, Buenos Airesu. :mrgreen:

Ada s društvom pa da se ne razvajaju. Jeli imao đece? Nešto mi pade napamet što je Josipović i Kosorkla ako naume da se vrate u zemlju svojih predaka?

Ево слика стандарди почивших чланова кнежевске гране породице Карађорђевић:

Otpratio sam danas prenos na televiziji i ceremonija je bila lijepa i dostojanstvena. Sve sam gledao hoću li viđeti i gospodu Jovanovića i Grujića nego njih nijesam mogao primjetiti.
 
Poslednja izmena:
To je kraj XIV vijeka a s jedne strana je bila hrišćanska koalicija više zemalja, nijesu bili samo Srbi, bilo je i Bosanaca, Hrvata, Albanaca i Mađara, neznam je li bilo i Njemaca. Zapravo sam se pogrešno izrazio jer te vojske nijesu bile nacionalne vojske nego družine vitezova koje su poslali vladari tih zemalja. U to vrijeme je u Evropi već postojao razrađen sistem vojnih zastava na kojima nijesu bili ni nacionalni ni vjerski simboli beć heraldički elementi sa gtrbova vojskovđe. Nekažem da nije možda bilo i krstova ali samo kao heraldičkih elemenata sa grbova učesnika bitke. S druge strane je bila koalicioja Turaka i njihovih vazala pa nije nevjerovatno da se i Marko Kraljević našao u toj bitci na stranu Turaka kao vazal, opet sa svojom hrišćanskom zastavom. Jedna opšta mješavina. Rekao bih da se kosovski krst javlja prilično kasno poslije formiranja Kosovskog mita, možda čak da bi se udovoljilo Crnogorcima koji jesu koristili šapasti krst na svojim zuastavama ali poslije XVI vijeka, iako oni sami nijesu učesnici u troj bitci, međutim bilo je "benefitno" iz propagandnih razloga. Na kraju moguće da je Crkva neđe u XX vijeku počela taj krst koristiti kao kosovski da bi naglasila tobožnju zaslugu te bitke u odbrani Evrope od Islama. No ko će znati o čemu se zapravo radi mitovi su neracionalni inače nebi bili mitovi, a tražiti racionalna objašnjenja je ćoravi posao.
Да не улазим у националну структуру учесника битке да расправа не оде у нежељеном смеру, и ја мислим да се косовски крст јавља доста касније којим поводом питање је велико.

Ada s društvom pa da se ne razvajaju. Jeli imao đece? Nešto mi pade napamet što je Josipović i Kosorkla ako naume da se vrate u zemlju svojih predaka?
Мислим да јесте, и да се данашњи "престолонаследник" зове Звонимир, кај је то красно.

Otpratio sam danas prenos na televiziji i ceremonija je bila lijepa i dostojanstvena. Sve sam gledao hoću li viđeti i gospodu Jovanovića i Grujića nego njih nijesam mogao primjetiti.
Мислим да су били.
 
Ево нешто пригодно за наше данашње ситуације. Ако неко може нека преведе на наш језик.

Since a gradation of rank is not only unavoidable, but, undoubtedly, highly essential in contributing to the general benefit of society; and as those distinctions are derived from noble birth; acquired by those superior energies of the mind which excite a laudable ambition and generous emulation, to the forming and accomplishing of arduous undertakings, that lead to high attainments, affluence, pre-eminence, and honour; or occasioned by the possession of property, either hereditary, or obtained by skill and industry; we shall now describe the different degrees of nobility and gentry. But it may, perhaps, first be necessary to give a brief description of true honour: that being an essential quality of a real gentleman. Honour, says Cicero, is the reward of virtue, as infamy is the recompense of vice; so that he who aspires to honour is to come to it by the way of virtue; which the Romans expressed by building the temple of Honour in such a manner, that there was no going into it without passing through the temple of Virtue. Honour, in itself, is a testimony of a man’s virtue; and he that desires to bi honoured, ought to perform something that is valuable in the sight of God and man. Thus, birth alone will not make a man truly honourable, unless his actions and behaviour are suitable to his descent. The tokens of honour are, being distinguishably known, praiseworthy, excelling others, and generosity; and ought to be more valued then all earthly treasures; for it is the hope of honour that excites men to perform noble actions. And, as Dr. Blair, in the third volume of his admirable Sermons, says, “ By the true honour of man, is to be understood, not what merely commands respect, but what commands the respect of the heart; what raises one to acknowledged eminence, above others of the same species; what always creates esteem, and, in its highest degree, produces veneration. “ The question now before us is, from what cause doth this eminence arise, by what means is it to be obtained.” After showing that it does not arise from riches, from the dignity of rank or office, or from the splendid actions and abilities which excite admiration, he proceeds to show, that “ similar remarks may be applied to all the reputation derived from civil accomplishments; from the refined politics of the statesman; or the literary efforts of genius and erudition. These bestow, and within certain bounds, ought to bestow, eminence and distinction on men? They discover talents which in themselves are shining; and which become highly valuable, when employed in advancing the good of mankind. Hence, they frequently give rise to fame. But a distinction is to be made between fame and true honour. The former is the loud and noisy applause; the latter, a more silent and internal homage. Fame floats on the breath of the multitude; honour rests on the judgement of the thinking. Fame may give praise, while it withholds esteem. True honour implies esteem mingled with respect. The one regards particular distinguished talents; the other looks up to the whole character. Hence, the statesman, the orator, or the poet, may be famous; while yet the man himself is far from being honoured. We envy his abilities. We wish to rival them. But we would not choose to be classed with him who possesses them. Instances of this sort are too often found in every record of ancient or modern history. From all this it follows, that, in order to discern where man’s true honour lies, we must look, not to any adventitious circumstances of fortune; not to any single sparkling quality; but to the whole of what forms a man; what entitles him, as such, to rank high among that class of beings to which he belongs; in a word, we must look to the mind and the soul. A mind superior to fear, to selfish interest and corruption; a mind governed by the principles of uniform rectitude and integrity; the same in prosperity and adversity; which no bribe can seduce, nor terror overawe; neither by pleasure melted into effeminacy, nor by distress sunk into dejection: such is the mind which forms the distinction and eminence of man.- One, who in no situation of life, is either ashamed or afraid of discharging his duty, and acting his proper part with firmness and constancy; true to the God whom he worships, and true to the faith in which he professes to believe: full of affection to his brethren of mankind; faithful to his friends, generous to his enemies, warm with compassion to the unfortunate; self-denying to little private interests and pleasures, but zealous for public interest and happiness; magnanimous, without being proud; humble, without being mean; just, without being harsh; simple in his manners, but manly in his feelings; on whose word we can entirely rely; whose countenance never deceives us; whose professions of kindness are the effusions of his heart; one, in fine, whom, independently of any views of advantage, we should choose for a superior, could trust in as a friend, and could love as a brother- this is the man, whom in our heart, above all others, we do, we must honour/” A noble instance of the true honour of a soldier, is recorded of Norby, Grand Admiral of Denmark. When his king and commander, Christian II. ordered him to assassinate Christine, “No,” replied Norby, this employment is not suited to me; I am a soldier, not an executioner. I have learnt to obey you, but without shame, and without crime. Command me, and, if it be necessary, I will brave a thousand deaths; spare neither my property nor my life, for they belong to my King- MY HONOUR ALONE BELONGS TO MYSELF.” The king is called the fountain of honour, because he has the privilege of bestowing titles and dignities, which raise some men above others; but the truest honour depends upon merit; and it is supposed that sovereigns bestow their favours on such as deserve them; but if the contrary should happen, the rank or precedence may be given, though the real honour be wanting. This is, however, too nice a point for discussion; and, therefore, taking honour in the common acceptation, it is due to all persons in authority, as princes, generals, prelates, officers of state, &c.&c.
KING
This is the most universal of all titles, and is derived from the Saxon word kaning, and that from can, intimating power; or ken, knowledge, wherewith every sovereign should especially be invested; he having ever been of great reverence, being by law esteemed God’s vicegerant on earth, ascribing various perfections to him, not belonging to any other man. It has been the custom of some of the principal monarchs of Europe to add some distinguishing epithet to the title of King; thus, the King of Persia had, anciently, the appellation of Great King; the King of France has that of The Most Christian King; and the King of Spain, the Most Catholic King. The Kings of England had, by the Lateran council, under Pope Julius II. the title of Christianissimus conferred on them; and that of Defender of the Faith was added by Pope Leo X. The title of Grace was first given to our kings about the reign of Henry IV.; in Henry VI.’s time, it was altered to Excellent Grace; Henry VII. was addressed by that of Highness; and Henry VIII. by that of Majesty. This afterwards became Sacred Majesty; and is now Most Sacred Majesty. The king’s title is, ” By the Grace of God, of the United Kingdom of Great Britain and Ireland, and of Hanover, King, Defender of the Faith.” In all public Instruments and letters, the King styles himself “ We;” though, till the time of King John,, he spoke in the singular number.
 

Back
Top