Upravo tako. Zapravo za cijeli Balkan ispod Save i Dunava pa sve do Grčke, nemožemo ništo pouzdano reći u vezi heraldike prije Ilirskih grbovnika i iz njih nastale Stermatografije.
што се тиче грбова наше земље су можда мало заостајале у односу на западне суседе, али се до провале Османлија у 15. веку хералдика већ сасвим развила- о томе сведоче бројни сачувани извори. несрећа је у томе што су са падом под Османлије грбови ишчезли, јер је нестало племство које их је баштинило. (сачувани су само у оним областима које су остале у хришћанским рукама- у приморским градовима и земљама северно од Саве и Дунава.) све је пало у таму заборава.. док се са илирским покретом, неких стотинак година касније, није вратило цело шаренило грбова (стварних и измишљених).
Jedino Crna Gora od doba vladikata (ako preskočimo Balšiće i Crnojeviće za koje znamo) ima nekakvi razvojni put svoga državnog grba koji se može partiti do danas. Ostale zemlje se moraju oslanjati na nepouzdane Ilirske grbovnike. No možda oni nijesu toliko nepouzdani možda su zaista i postojali neki raniji grbovnici. Nažalost ne vjerujem da ćemo to uskoro (ako ikad) saznati jer je početkom XIX vijeka Vuk Karadžić pokupio sve knjige po Balkavu navodno da se izučavaju u Beču, a prije radi prodaje, i za sva vremena opustošio sve ono što je preteklo vjekove uništenja. Danas se po Evropi tu i tamo otkrivaju poneke od knjiga koje su pretekle uništenja I i II SR.
заиста се може раћи да у Црној Гори постоји извесни хералдички континуитет, јер се стари грб Црнојевића сачувао на печатима владика, што се не може рећи за остале земље које су пале под Турке, где се грбовима губи сваки траг. што се тиче илирских грбовника, за ових четири века прошло се и кроз фазу безрезервног прихватања и кроз фазу некритичког одбацивања, да би савремена историографија дошла на становиште да су они ипак значајан извор, јер су многи грбови нашли и своју научну потврду, што значи да се састављач није ослањао само на машту, него и на стварне изворе који су му очигледно били при руци.
Na takvoj artefaktnoj pustinji kakva je postao Balkan lako je bilo posaditi bilo kakvu travku i zamišljati je gorostasnim stablom. Nije ni čudi da su tek priobućene nacionalne svijstu u nedostatku sigurnih utemeljenja u prošlosti "hvatale za slamku" i smišljale kojekakve mitove naročito u pogledu grbova i njihovih objašnjenja. Meni se jako svidio stav jednog ruskog heraldičkog društva koji u pravilima ponašanja imaju stavku da se u grbovima ne treba tražiti ništo više od onoga što se u njima nalazi. 70 godina komunističke vlasti je od ruske kulture takođe napravilo artefaktnu pustinju a mnoštvo grbova iz doba carevine je ostalo bez objašnjenja i istorije. Zato oni jednostavno prihvataju stanje stvari a o detaljima rspravljaju samo na osnovu pozdanih nalaza. Heraldika Balkana se treba prihvatiti kakva jeste. Ono što se sačuvalo iz starih vremena sačuvati i ostaviti kakvo je, naročito državnu heraldiku o kojoj ništo neznamo i odpočeti od savremenog doba. Zapadni Balkan se heraldički oslanja na Mađarsku Austriju i talijanske zemlje. To je njihova heraldika i tu se ne može ništo promjeniti. Naše domaće heraldike zapravo nastaju od trenutka nastanka slobodne zemlje i nastavlja se do današnjih dana. Nema tu Bog zna čega ali i toga što ima naše je.
тако је. са комунистима долази друго мрачно доба наше хералдике, кад се насилно прекида онај краткотрајни узлет и уводе симболи једне интернационалне идеологије. срећом, и то је прошло па се протерана хералдика вратила на велика врата.
Statleru često sam kod Njemaca viđao grb Hrvatske kao desnica (jednom u oklopu inače je u rukavu) koja drži bodež ili sablju. Prilično jeziv geb naročito onaj sa bodežom, i ništo više, jednao kao za Srbiju veprova grla i za Bosnu je bio neki čudni grb. I oni su taman isti kao i grbovi iz Stematografije, najčešće pripisani ali ni tu ne vidim problem, što se prihvatilo, neka i ostane, što veli dobri stari vladika i vladar Crne Gore, Petar II Petrović iz Njeguša, "Đe je zrno klicom zametnulo, onđe neka i plodom počiva"
што се тиче приписаних грбова, ја бих ту био веома опрезан, јер су они често смишљани као обележје срама- као тај хрватски са бодежом или босански са окресаним гранама и главама. некад је намера састављача грбовника била не само да неку земљу (која нема грб) на неки начин хералдички дефинише, него да њеног владара из неког разлога извргне порузи. и то треба имати на уму кад се промишља о грбовима које смо наследили (или које су нам приписали).
Sve se može kad se hoće, odnosno ako postoji politička saglasnost. S druge strane nijesam da se mijenjaju ustaljene stvari. Naročito ne državne simbole. Čak su i komunisti imali zazora pa su u komunističkim amblemima zadržavali stare simbole makar i izmijenjene. Grbovi koji su danas u upotrebi imaju dugu tradiciju mjerenu vjekovima iako možda ne kao simbole država ali ono simbole koji su imali ogroman uticaj na formiranje svijesti i samosvijesti i nebi ih trebalo mijenjati i praviti nekakve eksperimente, naročito jer su prihvaćeni i od naroda i od međunarodne zajednice. Jedino što bi valjalo mitove ostaviti svijetu bajki a realnost prihvatiti kakva je. Svi ti grbovi ipak imaju 4-5 vjekova tradicije, postoje u svijesti makar pismenih ljudi, postojali su kao nekakav svetionik narodu da istraje u grdnim vremenima i zato im valja odati dužno poštovanje.
управо тако. нико озбиљан данас не размишља о промени државних симбола, јер су се ти симболи учврстили као неспорна обележја нововековних држава западног Балкана. прихваћени су и признати као такви и то више нико не спори. рекао бих да Вујадин и не предлаже тако нешто, него сматра за корисно приступити (по узору на Енглезе) реконструкцији српских владарских знамења из периода пре појаве хералдике, јер сматра да за то има довољно историјских извора.