Albanci nisu nikakvi neromanizovani starosedeoci Balkana. Nisu čak starosedeci ni na području današnje Albanije, a kamoli na teritoriji čitavog Balkana.
Negde sredinom 9-veka bugarski car Boris je na svom vojnom pohodu poveo pretke Albanaca, nomadske stočare, da mu snabdevaju vojsku hranom i kožom, te ih ostavio u današnjoj srednjoj Albaniji gde su i ostali. Od tada su drugi počeli da ih nazivaju Arbanasi po toponimu u srednjoj Albaniji, a oni su sami sebe na svom jeziku zvali Shqiptarët.
U vizantijskim izvorima Albanci se pominju se tek 1043. Zakonik NOMOS GEORGIKOS iz 9-tog veka, koji spominje sva plemena i narode na Balkanu, ne pominje Albance. Da su Albanci bili u to vreme u Albaniji sigurno bi ih spomenuo.
Srpski srednjovekovni popisi ne pominju nikakve Arbanase u unutrašnjosti srpske države već isključivo na rubnim područjima prema današnjoj Albaniji. Tek u doba osmanske vlasti počeli su da se šire prema Kosovu što osmanski defteri i dokumentacija jasno dokazuju.
Neslovenski toponimi na južnoslovenskom području su latinski ili pokatkad grčki (npr. Leotar kod Trebinja). Albanskih toponima nema. Toponimija Kosova i Metohija je čisto srpska. U našem jeziku nema albanskih reči.
Čitava Albanija je puna slovenskih toponima iz prostog razloga što su Sloveni tu došli pre predaka današnjih Albanaca koji potiču iz istočnog dela Balkanskog poluostrva (najverovatnije izmešani sa nekom kavkaskom populacijom) i nemaju nikakve veze sa Ilirima koji su naseljavali teritorije bivše Jugoslavije.
Tek je skoro palo na um Albancima da počnu leksičko čišćenje svih tih slovenskih toponima koji čine većinu toponimije u Albaniji, i to leksičko čišćenje je postalo političko pitanje u Albaniji:
Lexical cleansing: Slavic toponyms in Albania - link
Teorije o ilirskom poreklu Albanaca davno su napuštene od ozbiljnih naučnika jer postoji više jasnih dokaza koji tu tezu opovrgavaju i čine je neodrživom. Gustav Vajgand je izneo 12 čuvenih argumenata protiv teze o ilirskom poreklu Albanaca, koji su usvojeni od akademske zajednice sveta i od tada je većina nepristrasnih albanologa odustala od teze o albanskom poreklu Albanaca.
Sada je aktuelna tračko-dačka teorija i teorija da preci Albanaca potiču iz istočnog dela Balkana, jer jezik ukazuje na tu dačko-tračku vezu mada je čak i to pod velikim znakom pitanja. Albanci bi vrlo lako mogli biti neki zaseban narod koji je samo asimilovao deo balkanskih starosedelaca i bio pod njihovim velikim jezičkim uticajem.
Albanci se dele na 2 velika plemena Gege i Toske. Toske koji žive u južnoj Albaniji imaju oko 20% I2, ali ne I2 dinaric kao kod Južnih Slovena, nego neku drugu granu. Kod Gega koji naseljavaju Kosovo i severnu Albaniju skoro nema I2.
Kod Srba je od J2 najčešća J2b1 M205, kod Grka J2a, a kod Albanaca J2b M241.
Albanci imaju kavkasko - anadolsku granu R1b koja je kod Srba veoma retka. Vlasi i Grci imaju sasvim drugu granu R1b.
Albanski E1b je visok zahvaljujući tkz. osnivačkom efektu. E1b se prema unutrašnjosti Balkana u praistoriji širio iz pravca današnje Grčke. Dakle, puka je slučajnost što je E1b kod Albanaca danas najčešći. To je možda nekad bio R1b ili J2b.
I2 je nešto tipično za Južne Slovene iako su nosioci zasad nepoznatog porekla, R1a i I1 su opšteslovenske, a ostatak južnoslovenske genetike, da se tako izrazim, ukazuje na to da su Južni Sloveni asimilovali jedan potpuno ZASEBAN narod koji nema genetičke, jezičke ili bilo kakve veze sa Albancima. Albanci su počeli da se šire na današnje južnoslovenske teritorije tek u doba turske vlasti i od tada počinje njihovo mešanje sa Južnim Slovenima (par crnogorskih plemena, muslimani Sandžaka, Hrvati koji potiču od katolika Albanaca).