- Poruka
- 2.990
И у најсиромашнијој кући нађу се гусле за пратњу и надахнуће певача. Калуђер у дну свог манастира изговара неку побожну легенду, пратећи сваки стих плачним звуком гусала пастир дубоко у шумама и планинама тако слави подвиге хајдука и јунака из прошлости жене на извору, жетеоци у пољу, берачи за време бербе грожђа, војник који се вратио са бојишта, сви састављају песме... Тај смисао з алепо жив је данас колико и пре два века. Хрвати су, да би сами себе бодрили, певали громогласно србске песме свог генерала, када су следили бана Јелачића у походу против својих некадашњих савезника Мађара.
Шарл Иријарт (Француска), 1856.
Uporedjujući Srbe i Hrvate, Hitler je naglasio da “Hrvati nemaju nikakvu predstavu o državnosti i neće je nikada ni imati”.
Nasuprot njima “Srbi su narod koji je odredjen da ima državu i koji je kao narod održan. Njihova ideologija je velikosrpska. U njima postoji bezobzirna otporna snaga”.
Herman Nojbaher (glavni Hitlerov diplomata za Balkan) je u svojim sećanjima napisao:
„Hitler je bio ubedjen da će Srbi, čim im se opet pruži prilika, ponovo biti vodeća balkanska sila. Hitler je poštovao Srbe i ja pretpostavljam da to potiče iz vremena balkanskih ratova 1912. i 1913. godine, a taj respekt prema Srbima još je više porastao kada je srpska armija postigla u Prvom svetskom ratu vojničke uspehe protiv austrougarske vojne sile. Iza Hitlerovog nepoverenja prema Srbima krije se, zapravo, njegovo potajno priznanje i divljenje prema njima”.
Енглез о Србима
"Изгледа да не знамо, да недалеко од наше престонице (Лондона) - нека два дана путовања железницом - налази се још једна неразвијена земља, ванредно плодна и врло богата, чија је историја чудноватија од ма какве вилинске приче - бајке, а народ је јуначке расе и патриотски, који може једнога дана потрести целу Европу„.
Ова књига, коју је Херберт Вивијан написао о нашој отаyбини зове се "Србија: рај сиромашног човека„.
Leopold Ranke, čuveni nemački istoričar, u svom delu „Srpska revolucija“, objavljenom 1829. godine u saradnji s neizostavnim Vukom St. Karadžićem, ovako opisuje život i običaje u Srbiji s početka 19. stoleća:
“…Srećom, uređenje Srbije omogućavalo je odvajanje jednog stanovništva od drugog. Dešavalo se da poneki Srbin doživi šezdeset godina ne videvši nikad neki grad (u kojima su živeli isključivo Turci). Živelo se što se moglo dalje od Turaka; na tom odstojanju održavali su se neobični oblici života.
Daleko gore u planinskim klancima, u dolinama reka i potoka leže srpska sela; kad imaju četrdeset, pedeset kuća, pružaju se na prostoru velikom koliko Beč sa svojim predgrađima.
Kuće stoje pojedinačno, daleko jedna od druge; svaka je zasebna zajednica... U glavnoj kući se retko nalazi neka izdvojena soba; tu spavaju otac i majka; vajati su za mlade bračne parove. Svi sačinjavaju jedno domaćinstvo; rade i jedu zajedno i skupljaju se u zimske večeri oko vatre. I kad umre otac, braća biraju najsposobnijeg između sebe za domaćina, starešinu, i ostaju zajedno sve dok ih veliki broj članova ne nagna na deobu. Često jedna kuća sačinjava čitavu ulicu.
Tuđe pomoći je malo potrebno. Muškarci sami grade kuće i vajate, prave, na od starina uobičajen način, plug i kola, ukrašavaju rezbarijama jaram za stoku, stavljaju obruče na burad, prave opanke od sirove kože. Za ostalu odeću staraju se žene: predu vunu i lan, tkaju platno i umeju da boje broćem.
Selu je potreban pre svega kovač da pravi alatke. Vodenice pripadaju većem broju kuća – svaka ima svoj dan…
Nigde niko ne slavi imendan, rođendan; svaka kuća ima svog sveca – zaštitnika i njegov dan se slavi svečano i sa gozbom.
Iz ovog patrijarhalno uskog kruga izlazi se u šire krugove nekim vrlo neobičnim putevima. Jedan od njih – pobratimstvo, svojstven je pre svega srpskom narodu... Smatra se da je za pobratima najsigurnije izabrati nekoga koga smo, recimo, sanjali da smo ga molili za pomoć u nekoj nevolji. Ovako pozivani ljudi nazivaju jedan drugog pobratimom...
Ženidba i udaja su, međutim, isto toliko stvar porodice koliko i pojedinaca. Domaćini obeju kuća ugovaraju ženidbu i udaju, i to ne bez poklona... To je, ipak, savez koji iz godine u godinu postaje sve uži i značajniji. On povezuje različite porodice putem udaje i ženidbe...
Шарл Иријарт (Француска), 1856.
Uporedjujući Srbe i Hrvate, Hitler je naglasio da “Hrvati nemaju nikakvu predstavu o državnosti i neće je nikada ni imati”.
Nasuprot njima “Srbi su narod koji je odredjen da ima državu i koji je kao narod održan. Njihova ideologija je velikosrpska. U njima postoji bezobzirna otporna snaga”.
Herman Nojbaher (glavni Hitlerov diplomata za Balkan) je u svojim sećanjima napisao:
„Hitler je bio ubedjen da će Srbi, čim im se opet pruži prilika, ponovo biti vodeća balkanska sila. Hitler je poštovao Srbe i ja pretpostavljam da to potiče iz vremena balkanskih ratova 1912. i 1913. godine, a taj respekt prema Srbima još je više porastao kada je srpska armija postigla u Prvom svetskom ratu vojničke uspehe protiv austrougarske vojne sile. Iza Hitlerovog nepoverenja prema Srbima krije se, zapravo, njegovo potajno priznanje i divljenje prema njima”.
Енглез о Србима
"Изгледа да не знамо, да недалеко од наше престонице (Лондона) - нека два дана путовања железницом - налази се још једна неразвијена земља, ванредно плодна и врло богата, чија је историја чудноватија од ма какве вилинске приче - бајке, а народ је јуначке расе и патриотски, који може једнога дана потрести целу Европу„.
Ова књига, коју је Херберт Вивијан написао о нашој отаyбини зове се "Србија: рај сиромашног човека„.
Leopold Ranke, čuveni nemački istoričar, u svom delu „Srpska revolucija“, objavljenom 1829. godine u saradnji s neizostavnim Vukom St. Karadžićem, ovako opisuje život i običaje u Srbiji s početka 19. stoleća:
“…Srećom, uređenje Srbije omogućavalo je odvajanje jednog stanovništva od drugog. Dešavalo se da poneki Srbin doživi šezdeset godina ne videvši nikad neki grad (u kojima su živeli isključivo Turci). Živelo se što se moglo dalje od Turaka; na tom odstojanju održavali su se neobični oblici života.
Daleko gore u planinskim klancima, u dolinama reka i potoka leže srpska sela; kad imaju četrdeset, pedeset kuća, pružaju se na prostoru velikom koliko Beč sa svojim predgrađima.
Kuće stoje pojedinačno, daleko jedna od druge; svaka je zasebna zajednica... U glavnoj kući se retko nalazi neka izdvojena soba; tu spavaju otac i majka; vajati su za mlade bračne parove. Svi sačinjavaju jedno domaćinstvo; rade i jedu zajedno i skupljaju se u zimske večeri oko vatre. I kad umre otac, braća biraju najsposobnijeg između sebe za domaćina, starešinu, i ostaju zajedno sve dok ih veliki broj članova ne nagna na deobu. Često jedna kuća sačinjava čitavu ulicu.
Tuđe pomoći je malo potrebno. Muškarci sami grade kuće i vajate, prave, na od starina uobičajen način, plug i kola, ukrašavaju rezbarijama jaram za stoku, stavljaju obruče na burad, prave opanke od sirove kože. Za ostalu odeću staraju se žene: predu vunu i lan, tkaju platno i umeju da boje broćem.
Selu je potreban pre svega kovač da pravi alatke. Vodenice pripadaju većem broju kuća – svaka ima svoj dan…
Nigde niko ne slavi imendan, rođendan; svaka kuća ima svog sveca – zaštitnika i njegov dan se slavi svečano i sa gozbom.
Iz ovog patrijarhalno uskog kruga izlazi se u šire krugove nekim vrlo neobičnim putevima. Jedan od njih – pobratimstvo, svojstven je pre svega srpskom narodu... Smatra se da je za pobratima najsigurnije izabrati nekoga koga smo, recimo, sanjali da smo ga molili za pomoć u nekoj nevolji. Ovako pozivani ljudi nazivaju jedan drugog pobratimom...
Ženidba i udaja su, međutim, isto toliko stvar porodice koliko i pojedinaca. Domaćini obeju kuća ugovaraju ženidbu i udaju, i to ne bez poklona... To je, ipak, savez koji iz godine u godinu postaje sve uži i značajniji. On povezuje različite porodice putem udaje i ženidbe...