Problem je što su u Zastavi (i praktično svim ostalim firmama u SFRJ) po petorica ili desetorica radila na jednom realnom radnom mestu, po diktatu tadašnje vlasti, a zbog socijalnog mira i "punog zaposlenja". Jesu ta petorica ili desetorica delila i tu jednu realnu platu na 5 ili 10 delova (pa je zato i bila 5 ili 10 puta manja nego na istom tom realnom radnom mestu u razvijenim zemljama), ali su, kao, "svi imali posao".
Zato se od 1960tih i retko šta modernizovalo po firmama - jer, ako uvedeš recimo pokretne kranove po halama i/ili kupiš 50 viljuškara i/ili bilo šta modernije od zaprege, onih 500 kičma-trans radnika, koji su sve to nosili na leđima ili eventualno gurali neka kljakava kolica po krugu fabrike, šta će oni da rade? Onda moraju praktično svih 500 da otpuste, a to je bio veeeeliki no-no.
Ili ako kupiš par CNC mašina sa tolerancijom od 0.01 do 0.001mm koje opslužuje samo par radnika, a zamene njih 300 sa turpijama i na strugovima, bušilicama i glodalicama iz 1932 sa (ne)preciznošću od preko 1, 2 a ponegde bogami i više mm (zato delovi na jugićima i kečevima nikad nisu stvarno pasovali jedan na drugi, nego se sve "štelovalo" i "rihtalo" turpijama, macolom of 5-10kg i sličnim visokotehnološkim dostignućima).
A i gde će onda tih 300 nesrećnika sa glodalica i strugova? Da možda dođu da protestvuju? E, ne može bato, nego ima sve da ih zaposle, imali ili nemali šta stvarno da rade, i kakav god da je produkt koji proizvode. I tome slično, toga je bilo u svakoj firmi tada.
Plus, kad 5 ljudi radi na jednom realnom mestu, onda može da se 'vata krivina, krade alat, gorivo i sve ostalo i naravno kafeniše i džabalebari od jutra do sutra, što je i bio sasvim normalan i opšteprihvaćen modus operandi tada.
Zato je Zastava i imala 30,000-40,000 zaposlenih, koji su delili možda 4,000-5,000 realnih radnih mesta...