Identifikacija naroda u Kašićevoj Gramatici ilirskog jezika
Bartolomeo Kašić, isusovac i lingvista, objavio je 1604. godine svoju „Gramatiku ilirskog jezika“, koja je predstavljala ključni korak u standardizaciji i očuvanju jezika koji se govorio
na širem području Balkana. U svom predgovoru, Kašić daje uvid u motive i ciljeve ovog dela, naglašavajući potrebu za učenjem i širenjem ilirskog jezika među isusovcima kako bi se bolje služili katoličkom verom u regiji koja je bila pod snažnim uticajem neprijatelja katoličke vere. Analiziraćemo Kašićeve reči i identifikovati narode na koje se implicitno odnose, pružajući širi kontekst za razumevanje njegovih motiva i ciljeva.
Kontekst i motivi
U predgovoru svoje Gramatike, Kašić jasno ističe da je njegov rad usmeren na očuvanje i širenje ilirskog jezika zbog „neprijatelja katoličke vere“. On kaže da je od Kongregacije za propagandu vere dobio zadatak da nauči „jezik onoga naroda kojim se govori u većini krajeva“. Time sugeriše da je
ilirski jezik bio široko rasprostranjen i da je njegovo poznavanje ključno za misiju Isusovaca u regionu.
Kašić dalje objašnjava da su „drugi narodi, gotovo susjedi, zanemarivani“ i da „otpadaju od dostojanstva i slave svojih predaka“ zbog nepoznavanja bitnih stvari. On ovime implicira da su narodi u susedstvu nekada bili deo hrišćanskog i katoličkog sveta, te da su jedinu pravu, katoličku veru zapostavili postali podložni uticajima neprijatelja katoličke vere, što je aluzija na širenje Osmanlijskog Carstva i protestantske reformacije.
Identifikacija naroda
Kašićeva upotreba termina „Iliri“ može biti zbunjujuća za Hroboatosa jer se odnosi na više naroda Balkanskog poluostrva. Međutim, iz njegovih reči možemo zaključiti da se fokusira
na južnoslovenske narode koji su govorili varijante štokavskog dijalekta, pretežno Srbe i današnje Hrvate, ali i druge Slovene iz okolnih krajeva.
S obzirom na Kašićev dalmatinsko-hrvatski identitet i činjenicu da je bio član Isusovačkog reda koji je delovao u područjima pod katoličkim uticajem, jasno je da je jedan od naroda na koje se odnosi jesu današnji Hrvati. Sticajem kasnijih okolnosti, Kašićeva gramatika i napori u standardizaciji ilirskog jezika imali su značajan uticaj na razvoj hrvatske književnosti i standardnog jezika u Hrvata.
Srbi su takođe među narodima koje Kašić implicira, posebno oni koji su živeli u regionima pod Osmanskom vlašću, gde je pravoslavna vera bila dominantna. Isusovci su težili da obnove i prošire katoličku veru među Srbima, koristeći ilirski jezik kao sredstvo komunikacije i evangelizacije.
Narodi iz današnje Crne Gore i Bosne, koji su takođe koristili štokavski dijalekt, spadaju među one koje Kašić pominje kao zanemarene i podložne uticajima neprijatelja katoličke vere. U ovim regionima, katolička vera je bila u manjini, a misije Isusovaca imale su za cilj jačanje katoličkog prisustva.
Ciljevi i uticaji
Kašićev rad na standardizaciji ilirskog jezika imao je dugoročne posledice. Njegova gramatika postala je osnov za kasniji razvoj književnog jezika tzv. zapadne štokavštine, a njegova misija proširila je upotrebu ilirskog jezika među katoličkim misionarima. Time je doprineo širenju i očuvanju rimokatoličkog kulturnog identiteta i verske pripadnosti među narodima Balkana.
Kašić naglašava potrebu za učenjem i širenjem jezika kako bi se suprotstavili „neprijateljima katoličke vere“ i obnovili „dostojanstvo i slavu“ predaka. Ova retorika ukazuje na misionarski zanos i težnju za očuvanjem rimokatoličkog verskog i kulturnog nasleđa u regionu koji je bio pod konstantnim pritiscima.
Bartolomeo Kašić je u svom predgovoru „Gramatike ilirskog jezika“ iz 1604. godine postavio temelje za razumevanje jezika kao alata za rimokatoličku versku i kulturnu obnovu. Kroz analizu njegovih reči, možemo zaključiti da su današnji Hrvati, Srbi, Crnogorci i Bošnjaci bili među narodima koje je Kašić želeo da "vrati u krilo Rimokatoličke crkve" kroz standardizaciju ilirskog jezika.
