Dubrovačka književnost je srpska i bazirana je na kosovskom zavetu!

  • Začetnik teme Začetnik teme Neno
  • Datum pokretanja Datum pokretanja
Tolstojev kontekst je da on spominje Hrvate kao dio Dubrovačke republike, konkretno ih ne spominje u samom gradu, ali su dio republike od Pelješkog područja. Nalazi Hrvate i u Perastu te možemo pretpostaviti da su tu starosjedioci za razliku od Srba iz Perasta i okolice koji su prema njemu tu došli tek nedavno što znači da nisu starosjedioci u tom području. Ako tu dodamo Čelebiju koji spominje i Hrvate u Herceg Novom, onda u tom području borave i autohtoni Hrvati. To je dokumentirano i ne znam zašto bi promocija toga bila neka propaganda itd?

Promocija svakog pojedinačnog izvora koji se izbaci i predstavi rad i nečeg je propaganda. Naravno da je sve to propaganda.

Suštinu sam rekao u pređašnjoj objavi. Koga zanima ko su Dubrovčani, kako su sebe osećali i kako su se identifikovali, može da sedne i čita redom, Milecija, dubrovačkog Anonima, Nikolu Ranjinu, Ludovika Crijevića Tuberona, itd. i sve tako redom. Tu se nalaze Romani, ranohrišćanski sveci, suodnos građanin-čovek iz zaleđa (koji je u početku, nasuprot vrlo čestim pogrešnim percepcijama kod Srba, isprva Bosanac) i svašta još. Svega ima, pa čak i zmajeva.

Sve ostalo sam rekao u prethodnoj objavi i ne bih imao puno što dodati. Sem da kažem da je potraga za nekim izvanjcima koji su povremeno nešto napisali (neretko potpuno pogrešno), koristeći najnepouzdaniju kategoriju pisanih izvora, krajnja budalaština za koju ne razumem kako ljudima koji se makar i kao pasionirani zaljubljenici u istoriju interesuju, nije dobro poznata. To je kao na nivou pojedinih crnogorskih revizionista koji koriste jedan citat francuskog pukovnika Vijale de Somijera, koji je početkom XIX stoleća rekao da je crnogorski jezik jedan od dijalekata grčkog jezika (zato što su Crnogorci pravoslavci, tj. Grci). A to je još i početak XIX stoleća, a ovde pričamo i o vekovima unatrag. I to, ne o nekakvom opskurnom katunu u pobrđima Hercegovine koji se jedva pominje, već o...bukvalno...jednom od (istorijski) najbolje poznatih mesta na Balkanskom poluostrvu, u ravni sa npr. Istanbulom. Za ne poverovati, doslovno.

Ukratko rečeno, sve to je to jedna velika besmislica. A i rasprava na tu temu je, kako da se izrazim, tante za kukuriku.
 
Osim toga, bukvalno se po pitanju moje opaske ništa ne menja i kada govorimo o pelješačkoj obali preko puta Korčule.

1000015337.jpg


Dubrovčani koji žive okolo bogomolje u brdima su ljudi koji žive tu, u najbližem okolišju.

1000015335.jpg


Koje je, i inače govorno područje južnočakavskog ikavskog dijalekta.
 
Mrki je truba, no nije to problem.
Svi su ti njihovi sveučilišni ili akademski likovi- trube.
Mogu oni biti dobri za uskospecijalistička djela, no čim se dirnu Hrvata, izgube razum.

Nikada u životu nisam tvrdio da je Dubrovnik bio srpski grad. Nikad nisam ni u diskusijama nešto vatreno odricao Hrvatima po foumima njihove vlažne snove oko dubrovnika, pogotovo što postoje sentimenti da su nekakvi srpski varvari (JNA) nasrnuli na Dubrovnik i zato što tu nije bilo imanentno srpske kulture i zbog toga što se danas Dubrovčani masovno identifikuju kao Hrvati. Meni je zato to prisvajanje i prepiranje neukusno. Ajde, kažem - pusti.

Međutim, u Dubrovniku je bilo Srba i bilo je srpskog jezika, a proizvod je čisti dubrovački identitet. Dubrovnik je pre svega bio ekonomska sila, pa se na toj superiornoj ekonomiji i srpskom jeziku izgradila i dubrovačka književnost koja je po suštini dubrovačka, po jeziku srpska, a hrvatska skoro koliko i slovenačka.

I sad, izgleda da ćemo morati da primenimo Brozovićevu taktiku, da posrbimo sve do Celovca, pa da onda idemo jedan korak unazad. Jer sa zapanjacima nema druge - reaguju i razumeju samo jezik sile, a ne silu jezika.
 
Dubrovnik ima jedan od najvećih arhiva istorijskih izvora na Balkanskom poluostrvu. Značajna za kompletni region, uključujući čak i Turke, a kamoli sam sebe. Postoji, danas sačuvano, na tone i tone građe počevši od testamenta, uličnih proglasa, preko brojnih hronika, književnih dela po uzoru na italijanske klasike i zapisa sednica veća ili presuda,... Stari Dubrovčani se danas toliko dobro poznaju, sa se danas može rekonstruisati jedna prava igrana serija o životu običnog građanina doba renesanse ili baroka.

Da su Dubrovčani sebe doživljavali etničkim Hrvatima, proisteklim iz Hrvatskog kraljevstva ili po nekoj tradiciji sa origo gentis, to je nešto što bi bilo dobro poznato, oko čega ne bi, doslovno, bilo ni moguće voditi rasprave ovog tipa, zato što bi bile i izlišne. Međutim, svako ko prođe tone i tone, ko uzme sve što je napisano od Milecija pa na dalje, ne dobija takvu sliku. Oni nisu bili Hrvati, baš kao što se ni onaj famozni proglas iz 1638. godine ne može koristiti kao dokaz da su bili Srbi (ili štogod drugo, opis da je Dubrovnik u srpskoj zemlji, Srpska kancelarija, oni testamentu na srpskom lingvonimu, itd.).

Ozbiljna istorija se uopšte ni ne bavi tom nekom jurnjavom tamo nekakvih spomena ovde ili onde, već analizom društvenih procesa, ključnih pitanja, biografija i događaja. Apsolutno svaka jurnjava tzv. spomena, koja se zapravo danas samo i na prostoru bivše Jugoslavije može pronaći, u svom korenu sama je po sebi pogrešna, zato što podrazumeva jako ograničeni repertoar informacija koji obuhvata izuzetno ogromne vremenske periode, nekada skačući i vekove.

To je, jednostavno rečeno, pseudoistorija. Danas nije istorija, i neće nikada uopšte ni biti. Nekada, u vreme tzv. "nacionalnih radnika" čiji je cilj bio izgradnja nacionalnog identiteta, jeste bilo. Ali neće biti više.
Ovo je besmisleno.

Hrvati oko 1500. nisu se nigdje doživljavali kao nasljednici Hrvatskog kraljevstva od pred 500 i više godina u nekom jasnom kulturnopovijesnom liku, jer ga i nije bilo u ranom srednjem vijeku, i nitko nije ni razmišljao na taj način. Narod, nepismeni, uopće se nije bavio takvim stvarima, a inteligenicja i svećenstvo su se, većinski, držali dijelovima i baštincima hrvatsko-dalmatinskih Slavena (ili Gota i Ilira, otud zbrka), a koji su od ugrubo 15. i 16. st. gradili ranonacionalni moderni identitet kroz jezik, književnost, religiju i povijest.

Znali su da nisu Romani i Talijani/Latini, a ni Germani ni Mađari. Preko govornoga i književnoga jezika su se jasno razgraničili od tih naroda, a preko konfesije i kulture od pravoslavnih i muslimanskih susjednih slavofonih naroda. To strujanje u književnosti, više liturgijskom nego svjetovnoj (evanđelistari i lekcionari Zadra, Korčule, Dubrovnika, Trogira, Tuzle, Vareša,..) stvarali su jedan narod koji je i službeno dobio potvrdu u Vatikanu kao "ilirska nacija" 1664. (možda neka druga godina oko sredine 17. st.).

Tu srpska priča o identitetu nema veze s hrvatskom, budući da su Srbi balkanski narod vlastite crkve, dakle slavofoni pravoslavci koji nisu Bugari- i gotovo. srpska liturgijska književnost nije imala nikakva utjecaja na formiranje toga naroda- za razliku od Hrvata gdje su lekcionari oblikovali i jezik i svijest naroda preko govornoga jezika. Srpski je narod jednostavno vjerska skupina uz minimum kulture i počiva na pučkoj kulturi, te odporu prema katolicizmu i islamu. Bez svetosavskog pravoslavlja, Srba nema.

Hrvati su, s druge strane, dionici univerzalne Katoličke crkve, pa nisu vjerski narod kao Srbi. Kod njh je više slojeva djelovalo u integraciji, a poglavito književni jezik i smjesa realnih i izmaštanih tradicija u temeljnim djelima Kašića i Lucića, dakle jezika i povijesti u intelektualaca. Hrvate su ugrubo stvorili intelektualci, a ne protonacionalna vjerska hijerarhija.
 
Promocija svakog pojedinačnog izvora koji se izbaci i predstavi rad i nečeg je propaganda. Naravno da je sve to propaganda.

Suštinu sam rekao u pređašnjoj objavi. Koga zanima ko su Dubrovčani, kako su sebe osećali i kako su se identifikovali, može da sedne i čita redom, Milecija, dubrovačkog Anonima, Nikolu Ranjinu, Ludovika Crijevića Tuberona, itd. i sve tako redom. Tu se nalaze Romani, ranohrišćanski sveci, suodnos građanin-čovek iz zaleđa (koji je u početku, nasuprot vrlo čestim pogrešnim percepcijama kod Srba, isprva Bosanac) i svašta još. Svega ima, pa čak i zmajeva.

Sve ostalo sam rekao u prethodnoj objavi i ne bih imao puno što dodati. Sem da kažem da je potraga za nekim izvanjcima koji su povremeno nešto napisali (neretko potpuno pogrešno), koristeći najnepouzdaniju kategoriju pisanih izvora, krajnja budalaština za koju ne razumem kako ljudima koji se makar i kao pasionirani zaljubljenici u istoriju interesuju, nije dobro poznata. To je kao na nivou pojedinih crnogorskih revizionista koji koriste jedan citat francuskog pukovnika Vijale de Somijera, koji je početkom XIX stoleća rekao da je crnogorski jezik jedan od dijalekata grčkog jezika (zato što su Crnogorci pravoslavci, tj. Grci). A to je još i početak XIX stoleća, a ovde pričamo i o vekovima unatrag. I to, ne o nekakvom opskurnom katunu u pobrđima Hercegovine koji se jedva pominje, već o...bukvalno...jednom od (istorijski) najbolje poznatih mesta na Balkanskom poluostrvu, u ravni sa npr. Istanbulom. Za ne poverovati, doslovno.

Ukratko rečeno, sve to je to jedna velika besmislica. A i rasprava na tu temu je, kako da se izrazim, tante za kukuriku.
Nemamo puno izvora u tom vremenu za to područje tako da nam je svaki izvor bitan a pogotovo kada se u nekim segmentima poklapaju. Ima raznih izvora ali Čelebija i Tolstoj su vrlo kvalitetni izvori i to sa strane. Inače Tolstoj spominje i Crnogorce.

Ja ne znam koje ti izvore imaš iz tog vremena a koji spominju neke nacionalne skupine a da su ti izvori toliko jaki, konkretni itd, za donošenje nekih jakih zaključaka? Za Srbe u tom području i za to vrijeme imamo vrlo malo i to iz pera Čelebije i Tolstoja. Da nema njih bio bi jedan osmanski izvor. Ja osobno ne znam više primarnih izvora a koji spominju Srbe.
 
Poslednja izmena:
Osim toga, bukvalno se po pitanju moje opaske ništa ne menja i kada govorimo o pelješačkoj obali preko puta Korčule.

Pogledajte prilog 1580377

Dubrovčani koji žive okolo bogomolje u brdima su ljudi koji žive tu, u najbližem okolišju.

Pogledajte prilog 1580378

Koje je, i inače govorno područje južnočakavskog ikavskog dijalekta.
Ne znam što bi ti htio. Osobno izjašnjavanje ljudi tog područja potvrđeno vlastitim potpisom? To je ono što imamo i odnosi se na stanovnike Pelješca koji se nazivaju Hrvatima. Ti navedi izvore koji u tom vremenu spominju Srbe na Pelješcu itd. Pa da ih vidimo.
 
Srbi balkanski narod vlastite crkve, dakle slavofoni pravoslavci koji nisu Bugari- i gotovo.
Na osnovu čaga su znali da nisu Bugari, čisto da se ne zabune?

srpska liturgijska književnost nije imala nikakva utjecaja na formiranje toga naroda- za razliku od Hrvata gdje su lekcionari oblikovali i jezik i svijest naroda preko govornoga jezika.
Lekcionari na kajkavskom? Na štokavskom tek posle svehravatskog katoličkog kongresa 1900. održanog u Zagrebu na kojem je doneta odluka: sve štokavsko katoličko jednako hrvatsko. Toliko o dubrovačkim štokavskim lekcionarima pisanim štokavicom sa ciljem katoličenja Srba.
Srpski je narod jednostavno vjerska skupina uz minimum kulture i počiva na pučkoj kulturi, te odporu prema katolicizmu i islamu. Bez svetosavskog pravoslavlja, Srba nema.
Svaki cikllus u srpskoj epskoj književnosti ustvari je suštinska sastavnica srpske narodne kulture, a kosovski i svetosavski mit su glavni elementi.

Hrvati su, s druge strane, dionici univerzalne Katoličke crkve, pa nisu vjerski narod kao Srbi. Kod njh je više slojeva djelovalo u integraciji, a poglavito književni jezik i smjesa realnih i izmaštanih tradicija u temeljnim djelima Kašića i Lucića, dakle jezika i povijesti u intelektualaca. Hrvate su ugrubo stvorili intelektualci, a ne protonacionalna vjerska hijerarhija.
Hvati su u 19. veku videli od Mađara pa hteli državni narod da naprave, u čemu su upravo uz pomoć RKC i uspeli. Podsećam te da ste hteli da budete Iliri, toliko vam je bilo hrvatstvo srcu priraslo. Te elite su raznorodne i pre svega postoje okupuljene s ciljem uništenja Srba. Kad ili ako uništitete Srbe, prestaće razlog da postoje Hrvati i nastaće odjedanput Dalmatinci, Istrani, Dubrovčani, Iliri, Jugoslaveni, Bunjevci,. Šokci a ostali će se vratiti stanim korenima kojima pripadaju (Nemci, Česi, Mađari, Italijani, Jevreji i sl.)

Analiziraj reči himne Prkačinovog HOS-a. To se više odnosi na Srbe nego na Hrvate. Uključite mozak, smislite nešto kako biste nastavili da postojite nezavisno od Srba. U najboljoj nameri savetujem.

Dakle, da zaključim, Srbi su kao narod višeslojni i kao takvi postoje od srednjega veka zajedno sa Francuzima, Englezima i Rusima i to od najvišeg plemstva do najnižeg sebra.

Hrvati su jednodimenzionalan, samo verski narod, nastao nakon 1850. po mađarskom modelu državnog naroda - država=nacija, sa jedinom motivacijom - antagonizam prema svemu srpskog karaktera i konteksta.
 
Poslednja izmena:
Na osnovu čaga su znali da nisu Bugari, čisto da se ne zabune?


Lekcionari na kajkavskom? Na štokavskom tek posle svehravatskog katoličkog kongresa 1900. održanog u Zagrebu na kojem je doneta odluka: sve štokavsko katoličko jednako hrvatsko. Toliko o dubrovačkim štokavskim lekcionarima pisanim štokavicom sa ciljem katoličenja Srba.

Svaki cikllus u srpskoj epskoj književnosti ustvari je suštinska sastavnica srpske narodne kulture, a kosovski i svetosavski mit su glavni elementi.


Hvati su u 19. veku videli od Mađara pa hteli državni narod da naprave, u čemu su upravo uz pomoć RKC i uspeli. Podsećam te da ste hteli da budete Iliri, toliko vam je bilo hrvatstvo srcu priraslo. Te elite su raznorodne i pre svega postoje okupuljene s ciljem uništenja Srba. Kad ili ako uništitete Srbe, prestaće razlog da postoje Hrvati i nastaće odjedanput Dalmatinci, Istrani, Dubrovčani, Iliri, Jugoslaveni, Bunjevci,. Šokci a ostali će se vratiti stanim korenima kojima pripadaju (Nemci, Česi, Mađari, Italijani, Jevreji i sl.)

Analiziraj reči himne Prkačinovog HOS-a. To se više odnosi na Srbe nego na Hrvate. Uključite mozak, smislite nešto kako biste nastavili da postojite nezavisno od Srba. U najboljoj nameri savetujem.

Dakle, da zaključim, Srbi su kao narod višeslojni i kao takvi postoje od srednjega veka zajedno sa Francuzima, Englezima i Rusima i to od najvišeg plemstva do najnižeg sebra.

Hrvati su jednodimenzionalan, samo verski narod, nastao nakon 1850. po mađarskom modelu državnog naroda - država=nacija, sa jedinom motivacijom - antagonizam prema svemu srpskog karaktera i konteksta.
Nesuvislost po očekivanju, uz uobičajene nebulozne teme koje ne spadaju jedne s drugim.
Hrvatski je identitet višeslojan, i on je rastao preko mješavine povijesnog sjećanja i državnog prava, napose kod aristokracije, te jezika i kulture o čemu svjedoči navedena odluka sv. Rote 1656., vrhovnog crkvenog suda iz Rima o "ilirskoj naciji"- čitaj Hrvatima- o tom tko se može primati u katolički dom Sv. Jeronima, temeljenom na legendi o Jeronimu kao Dalmatincu, a što se onda čitalo kao Hrvatu, za gojence u Rimu:

kažemo, proglašujemo, presuđujemo, određujemo i izjavljujemo da je kao istinita i prava pokrajina ilirskoga naroda ... bila i jest i da se ima shvaćati Dalmacija ili Ilirik, koje su dijelovi Hrvatska, Bosna i Slavonija ... , i da se samo oni koji potječu iz rečena četiri kraja: Dalmacije, Hrvatske, Bosne i Slavonije, mogu primati kako na kanonička mjesta i crkvene beneficije iste zborne crkve, ... tako i na gostoprimstvo i u bratovštinu istoga svetoga Jeronima".

Taj su spoj hrvatskoga državnog prava i jezično-kulturne definicije nacije razvijali prvo crkveni, a potom svjetovni intelektualci što se raširilo modernizacijom u 19. st. na sve slojeve.

Kod Srba je isto određeno religijom, no u okviru njihove crkvene hijerarhije na bizantski način koja je očuvala i proizvodila Srbe pravoslavizacijom u okviru svetosavlja. Kosovski mit, jedan od stožernih, nije se, po svim etnološkim istraživanjima, začeo "u narodu", nego je ubačena ideologija "odozgo" (kao što postoji i revolucija odozgo, npr. Petra Velikog) od strane srpske i druge inteligencije, no što se primilo kod pravoslavnog puka kao mitologem, Generalno, Srbi su kao i neki drugi narodi, napose istočnog kršćanstva, više podložni mitologiziranju prošlosti, dok u drugih naroda, poglavito u zapadnom kršćanstvu- Danci, Poljaci, Engezi,..- toga nema, nego postoje nacionalne tradicije, a nacija se oblikovala ili više preko vlasti (monarhija- Englezi, ..), ili preko jezika i kulture (Česi), uz udio ostalih sastavnica.

Ukratko- prevladavajuće srpsko poimanje hrvatskoga identiteta je nebulozna projekcija vlastitih silnica nacionalne kristalizacije i temeljnog nerazumijevanja bitno drugačijega svijeta i nacije.
 
Poslednja izmena:
N
Ovo bajkovito poimanje modernih identita nemaš danas niđe više pročitat nego na domaćim forumima. Još i pride se užive u priču pa odulje trabunjat o tome ko da su doktorske radove pisali na tu temu.
Koje bajkovito? Ako se misli na srpski- točno. Ako se misli na hrvatski- posve promašeno, no to je za očekivanje. Hrvati su svoj identitet i post-festum ozbilno promislili u moderno doba, dok se Srbi uglavnom koprcaju u baruštinama 19. st.

https://hrcak.srce.hr/file/187114

scan11448.jpg

https://www.matica.hr/media/knjige/hrvatski-identitet-819/pdf/sadrzaj.pdf

hrvatski-identitet-819_medium.jpeg
 
Naknadno sam vidio- preletio sam samo bio tekst- Mrkijeva bulažnjenja o HOS-u, Prkačinu i ostalom. Tu se nema što reći jer spada, zajedno s Prkačinovim olinjalim romantizmom, samo s obratnim predznakom, na "đubrište istorije"

Čak i, stavi li se na stranu Prkačin i ostalo, ostaje srpska nemoć poimanja hrvatstva, budući da se ne uklapa u jednostavnu sliku nastanka Srba, što sam već naveo, i što je- naravno- ostavljeno bezkomentara.

No- što ću vam ja, znam da vam nije lako... https://forum.krstarica.com/threads...vijom-jer-je-bila-zapravo-srboslavija.995591/
 
Poslednja izmena:
Hrvatski je identitet višeslojan ... o čemu svjedoči navedena odluka sv. Rote 1656., vrhovnog crkvenog suda iz Rima o "ilirskoj naciji"- čitaj Hrvatima- o tom tko se može primati u katolički dom Sv. Jeronima, temeljenom na legendi o Jeronimu kao Dalmatincu, a što se onda čitalo kao Hrvatu, za gojence u Rimu:

kažemo, proglašujemo, presuđujemo, određujemo i izjavljujemo da je kao istinita i prava pokrajina ilirskoga naroda ... bila i jest i da se ima shvaćati Dalmacija ili Ilirik, koje su dijelovi Hrvatska, Bosna i Slavonija ... , i da se samo oni koji potječu iz rečena četiri kraja: Dalmacije, Hrvatske, Bosne i Slavonije, mogu primati kako na kanonička mjesta i crkvene beneficije iste zborne crkve, ... tako i na gostoprimstvo i u bratovštinu istoga svetoga Jeronima".
KAŠIĆ: "ILIRSKI, ZBOG NEPRIJATELJA KATOLIČKE VJERE"

Kašić u predgovoru svoje Gramatike iz 1604. jasno kaže da je on kao izabrani iz družbe Isusovaca od Kongregacije za propagandu vere ("onih kojima se suprotstavljati ne priliči") prvo morao "da se potrudi da nauči jezik onoga naroda kojim se govori u većini krajeva", a sve zbog "drugih naroda, gotovo susjeda, (koji) bivaju zanemarivani, i to onih koji ime kršćanske i praočinske vjere poznaju, ali zbog nepoznavanja stvari koje trebaju znati i činiti otpadaju od dostojanstva i slave svojih predaka." Zbog njih je Bartolomeo Kašić "pokušao pravila ovoga jezika… skupiti i određenim i razumljivim načinom prikazati, kako bi što lakše i brže dospjela do onoga komu su namijenjena; a to su oni koji su željni ovaj jezik naučiti." Odnosno, kako Barol kaže: "neki izabrani iz naše družbe (koji se) trebaju potruditi oko studija da temeljito nauče ovaj jezik", a sve to jer je "zbog dugotrajna i bijedna položaja u suodnosu s neprijateljima katoličke vjere" "jasno u kakvu se položaju kod Ilira u ovo vrijeme nalazi kršćanska stvar. (Citirano prema prevodu von Erdmann-Pandžić)

Dakle, ilirski jezik Isusovci standardizuju "zbog dugotrajna i bijedna položaja u suodnosu s neprijateljima katoličke vjere" ... "da se potrudi da nauči jezik onoga naroda kojim se govori u većini krajeva", a sve zbog "drugih naroda, gotovo susjeda, (koji) bivaju zanemarivani, i to onih koji ime kršćanske i praočinske vjere poznaju, ali zbog nepoznavanja stvari koje trebaju znati i činiti otpadaju od dostojanstva i slave svojih predaka."

Kašić: "ILIRI SU DRUGI NARODI, GOTOVO SUSJEDI, NEPRIJATELJI KATOLIČKE VJERE"
Dakle, "ILIRSKI", kako kažeš "čitaj hrvatski", malo sutra. Odredili isusovci da je do Drine ilirski, a Hrobi je odredio "čitaj: hrvatski" i onda je to "višeslojna" hrvatska kultura do Drine, rečju HOS-ova NDH. E, pa, nek si je ti tako "znanstveno definirao", mnogo si pomogao domu i pokazao spremnost. Čestitam, evo diploma za odličnost suvislosti. Dakle, s mnogo više prava mogli bismo reći "ilirski, čitaj - srpski".
 
KAŠIĆ: "ILIRSKI, ZBOG NEPRIJATELJA KATOLIČKE VJERE"

Kašić u predgovoru svoje Gramatike iz 1604. jasno kaže da je on kao izabrani iz družbe Isusovaca od Kongregacije za propagandu vere ("onih kojima se suprotstavljati ne priliči") prvo morao "da se potrudi da nauči jezik onoga naroda kojim se govori u većini krajeva", a sve zbog "drugih naroda, gotovo susjeda, (koji) bivaju zanemarivani, i to onih koji ime kršćanske i praočinske vjere poznaju, ali zbog nepoznavanja stvari koje trebaju znati i činiti otpadaju od dostojanstva i slave svojih predaka." Zbog njih je Bartolomeo Kašić "pokušao pravila ovoga jezika… skupiti i određenim i razumljivim načinom prikazati, kako bi što lakše i brže dospjela do onoga komu su namijenjena; a to su oni koji su željni ovaj jezik naučiti." Odnosno, kako Barol kaže: "neki izabrani iz naše družbe (koji se) trebaju potruditi oko studija da temeljito nauče ovaj jezik", a sve to jer je "zbog dugotrajna i bijedna položaja u suodnosu s neprijateljima katoličke vjere" "jasno u kakvu se položaju kod Ilira u ovo vrijeme nalazi kršćanska stvar. (Citirano prema prevodu von Erdmann-Pandžić)

Dakle, ilirski jezik Isusovci standardizuju "zbog dugotrajna i bijedna položaja u suodnosu s neprijateljima katoličke vjere" ... "da se potrudi da nauči jezik onoga naroda kojim se govori u većini krajeva", a sve zbog "drugih naroda, gotovo susjeda, (koji) bivaju zanemarivani, i to onih koji ime kršćanske i praočinske vjere poznaju, ali zbog nepoznavanja stvari koje trebaju znati i činiti otpadaju od dostojanstva i slave svojih predaka."

Kašić: "ILIRI SU DRUGI NARODI, GOTOVO SUSJEDI, NEPRIJATELJI KATOLIČKE VJERE"
Dakle, "ILIRSKI", kako kažeš "čitaj hrvatski", malo sutra. Odredili isusovci da je do Drine ilirski, a Hrobi je odredio "čitaj: hrvatski" i onda je to "višeslojna" hrvatska kultura do Drine, rečju HOS-ova NDH. E, pa, nek si je ti tako "znanstveno definirao", mnogo si pomogao domu i pokazao spremnost. Čestitam, evo diploma za odličnost suvislosti. Dakle, s mnogo više prava mogli bismo reći "ilirski, čitaj - srpski".
Glupost koja je adresirana odavno: https://www.google.hr/books/edition...=en&gbpv=1&dq=ante++split&printsec=frontcover
 

Identifikacija naroda u Kašićevoj Gramatici ilirskog jezika

Bartolomeo Kašić, isusovac i lingvista, objavio je 1604. godine svoju „Gramatiku ilirskog jezika“, koja je predstavljala ključni korak u standardizaciji i očuvanju jezika koji se govorio na širem području Balkana. U svom predgovoru, Kašić daje uvid u motive i ciljeve ovog dela, naglašavajući potrebu za učenjem i širenjem ilirskog jezika među isusovcima kako bi se bolje služili katoličkom verom u regiji koja je bila pod snažnim uticajem neprijatelja katoličke vere. Analiziraćemo Kašićeve reči i identifikovati narode na koje se implicitno odnose, pružajući širi kontekst za razumevanje njegovih motiva i ciljeva.

Kontekst i motivi​

U predgovoru svoje Gramatike, Kašić jasno ističe da je njegov rad usmeren na očuvanje i širenje ilirskog jezika zbog „neprijatelja katoličke vere“. On kaže da je od Kongregacije za propagandu vere dobio zadatak da nauči „jezik onoga naroda kojim se govori u većini krajeva“. Time sugeriše da je ilirski jezik bio široko rasprostranjen i da je njegovo poznavanje ključno za misiju Isusovaca u regionu.

Kašić dalje objašnjava da su „drugi narodi, gotovo susjedi, zanemarivani“ i da „otpadaju od dostojanstva i slave svojih predaka“ zbog nepoznavanja bitnih stvari. On ovime implicira da su narodi u susedstvu nekada bili deo hrišćanskog i katoličkog sveta, te da su jedinu pravu, katoličku veru zapostavili postali podložni uticajima neprijatelja katoličke vere, što je aluzija na širenje Osmanlijskog Carstva i protestantske reformacije.

Identifikacija naroda​

Kašićeva upotreba termina „Iliri“ može biti zbunjujuća za Hroboatosa jer se odnosi na više naroda Balkanskog poluostrva. Međutim, iz njegovih reči možemo zaključiti da se fokusira na južnoslovenske narode koji su govorili varijante štokavskog dijalekta, pretežno Srbe i današnje Hrvate, ali i druge Slovene iz okolnih krajeva.

S obzirom na Kašićev dalmatinsko-hrvatski identitet i činjenicu da je bio član Isusovačkog reda koji je delovao u područjima pod katoličkim uticajem, jasno je da je jedan od naroda na koje se odnosi jesu današnji Hrvati. Sticajem kasnijih okolnosti, Kašićeva gramatika i napori u standardizaciji ilirskog jezika imali su značajan uticaj na razvoj hrvatske književnosti i standardnog jezika u Hrvata.

Srbi su takođe među narodima koje Kašić implicira, posebno oni koji su živeli u regionima pod Osmanskom vlašću, gde je pravoslavna vera bila dominantna. Isusovci su težili da obnove i prošire katoličku veru među Srbima, koristeći ilirski jezik kao sredstvo komunikacije i evangelizacije.

Narodi iz današnje Crne Gore i Bosne, koji su takođe koristili štokavski dijalekt, spadaju među one koje Kašić pominje kao zanemarene i podložne uticajima neprijatelja katoličke vere. U ovim regionima, katolička vera je bila u manjini, a misije Isusovaca imale su za cilj jačanje katoličkog prisustva.

Ciljevi i uticaji​

Kašićev rad na standardizaciji ilirskog jezika imao je dugoročne posledice. Njegova gramatika postala je osnov za kasniji razvoj književnog jezika tzv. zapadne štokavštine, a njegova misija proširila je upotrebu ilirskog jezika među katoličkim misionarima. Time je doprineo širenju i očuvanju rimokatoličkog kulturnog identiteta i verske pripadnosti među narodima Balkana.

Kašić naglašava potrebu za učenjem i širenjem jezika kako bi se suprotstavili „neprijateljima katoličke vere“ i obnovili „dostojanstvo i slavu“ predaka. Ova retorika ukazuje na misionarski zanos i težnju za očuvanjem rimokatoličkog verskog i kulturnog nasleđa u regionu koji je bio pod konstantnim pritiscima.

Bartolomeo Kašić je u svom predgovoru „Gramatike ilirskog jezika“ iz 1604. godine postavio temelje za razumevanje jezika kao alata za rimokatoličku versku i kulturnu obnovu. Kroz analizu njegovih reči, možemo zaključiti da su današnji Hrvati, Srbi, Crnogorci i Bošnjaci bili među narodima koje je Kašić želeo da "vrati u krilo Rimokatoličke crkve" kroz standardizaciju ilirskog jezika.
 
Dubrovnik ima jedan od najvećih arhiva istorijskih izvora na Balkanskom poluostrvu. Značajna za kompletni region, uključujući čak i Turke, a kamoli sam sebe. Postoji, danas sačuvano, na tone i tone građe počevši od testamenta, uličnih proglasa, preko brojnih hronika, književnih dela po uzoru na italijanske klasike i zapisa sednica veća ili presuda,... Stari Dubrovčani se danas toliko dobro poznaju, sa se danas može rekonstruisati jedna prava igrana serija o životu običnog građanina doba renesanse ili baroka.

Da su Dubrovčani sebe doživljavali etničkim Hrvatima, proisteklim iz Hrvatskog kraljevstva ili po nekoj tradiciji sa origo gentis, to je nešto što bi bilo dobro poznato, oko čega ne bi, doslovno, bilo ni moguće voditi rasprave ovog tipa, zato što bi bile i izlišne. Međutim, svako ko prođe tone i tone, ko uzme sve što je napisano od Milecija pa na dalje, ne dobija takvu sliku. Oni nisu bili Hrvati, baš kao što se ni onaj famozni proglas iz 1638. godine ne može koristiti kao dokaz da su bili Srbi (ili štogod drugo, opis da je Dubrovnik u srpskoj zemlji, Srpska kancelarija, oni testamentu na srpskom lingvonimu, itd.).

Ozbiljna istorija se uopšte ni ne bavi tom nekom jurnjavom tamo nekakvih spomena ovde ili onde, već analizom društvenih procesa, ključnih pitanja, biografija i događaja. Apsolutno svaka jurnjava tzv. spomena, koja se zapravo danas samo i na prostoru bivše Jugoslavije može pronaći, u svom korenu sama je po sebi pogrešna, zato što podrazumeva jako ograničeni repertoar informacija koji obuhvata izuzetno ogromne vremenske periode, nekada skačući i vekove.

To je, jednostavno rečeno, pseudoistorija. Danas nije istorija, i neće nikada uopšte ni biti. Nekada, u vreme tzv. "nacionalnih radnika" čiji je cilj bio izgradnja nacionalnog identiteta, jeste bilo. Ali neće biti više.
Zato se može i pratiti društveni razvoj Dubrovnika preko sačuvanih pisanja njegovih građana. Zbog toga nitko ne izuzima Dubrovnik iz hrvatske književnosti.
Srbi nesto pokušavaju, ali nema vajde od toga.
 

Identifikacija naroda u Kašićevoj Gramatici ilirskog jezika

Bartolomeo Kašić, isusovac i lingvista, objavio je 1604. godine svoju „Gramatiku ilirskog jezika“, koja je predstavljala ključni korak u standardizaciji i očuvanju jezika koji se govorio na širem području Balkana. U svom predgovoru, Kašić daje uvid u motive i ciljeve ovog dela, naglašavajući potrebu za učenjem i širenjem ilirskog jezika među isusovcima kako bi se bolje služili katoličkom verom u regiji koja je bila pod snažnim uticajem neprijatelja katoličke vere. Analiziraćemo Kašićeve reči i identifikovati narode na koje se implicitno odnose, pružajući širi kontekst za razumevanje njegovih motiva i ciljeva.

Kontekst i motivi​

U predgovoru svoje Gramatike, Kašić jasno ističe da je njegov rad usmeren na očuvanje i širenje ilirskog jezika zbog „neprijatelja katoličke vere“. On kaže da je od Kongregacije za propagandu vere dobio zadatak da nauči „jezik onoga naroda kojim se govori u većini krajeva“. Time sugeriše da je ilirski jezik bio široko rasprostranjen i da je njegovo poznavanje ključno za misiju Isusovaca u regionu.

Kašić dalje objašnjava da su „drugi narodi, gotovo susjedi, zanemarivani“ i da „otpadaju od dostojanstva i slave svojih predaka“ zbog nepoznavanja bitnih stvari. On ovime implicira da su narodi u susedstvu nekada bili deo hrišćanskog i katoličkog sveta, te da su jedinu pravu, katoličku veru zapostavili postali podložni uticajima neprijatelja katoličke vere, što je aluzija na širenje Osmanlijskog Carstva i protestantske reformacije.

Identifikacija naroda​

Kašićeva upotreba termina „Iliri“ može biti zbunjujuća za Hroboatosa jer se odnosi na više naroda Balkanskog poluostrva. Međutim, iz njegovih reči možemo zaključiti da se fokusira na južnoslovenske narode koji su govorili varijante štokavskog dijalekta, pretežno Srbe i današnje Hrvate, ali i druge Slovene iz okolnih krajeva.

S obzirom na Kašićev dalmatinsko-hrvatski identitet i činjenicu da je bio član Isusovačkog reda koji je delovao u područjima pod katoličkim uticajem, jasno je da je jedan od naroda na koje se odnosi jesu današnji Hrvati. Sticajem kasnijih okolnosti, Kašićeva gramatika i napori u standardizaciji ilirskog jezika imali su značajan uticaj na razvoj hrvatske književnosti i standardnog jezika u Hrvata.

Srbi su takođe među narodima koje Kašić implicira, posebno oni koji su živeli u regionima pod Osmanskom vlašću, gde je pravoslavna vera bila dominantna. Isusovci su težili da obnove i prošire katoličku veru među Srbima, koristeći ilirski jezik kao sredstvo komunikacije i evangelizacije.

Narodi iz današnje Crne Gore i Bosne, koji su takođe koristili štokavski dijalekt, spadaju među one koje Kašić pominje kao zanemarene i podložne uticajima neprijatelja katoličke vere. U ovim regionima, katolička vera je bila u manjini, a misije Isusovaca imale su za cilj jačanje katoličkog prisustva.

Ciljevi i uticaji​

Kašićev rad na standardizaciji ilirskog jezika imao je dugoročne posledice. Njegova gramatika postala je osnov za kasniji razvoj književnog jezika tzv. zapadne štokavštine, a njegova misija proširila je upotrebu ilirskog jezika među katoličkim misionarima. Time je doprineo širenju i očuvanju rimokatoličkog kulturnog identiteta i verske pripadnosti među narodima Balkana.

Kašić naglašava potrebu za učenjem i širenjem jezika kako bi se suprotstavili „neprijateljima katoličke vere“ i obnovili „dostojanstvo i slavu“ predaka. Ova retorika ukazuje na misionarski zanos i težnju za očuvanjem rimokatoličkog verskog i kulturnog nasleđa u regionu koji je bio pod konstantnim pritiscima.

Bartolomeo Kašić je u svom predgovoru „Gramatike ilirskog jezika“ iz 1604. godine postavio temelje za razumevanje jezika kao alata za rimokatoličku versku i kulturnu obnovu. Kroz analizu njegovih reči, možemo zaključiti da su današnji Hrvati, Srbi, Crnogorci i Bošnjaci bili među narodima koje je Kašić želeo da "vrati u krilo Rimokatoličke crkve" kroz standardizaciju ilirskog jezika.
Ilirski jezik se jasno odnosi na katolike Hrvatske, Dalmacije, Slavonije i Bosne.
Pojašnjenjo i presudom Svete Rote u Rimu 1655. kada se jedan Kranjec iliti Slovenac htio ugurati u to pa izbila pobuna protiv njega i sve zavrsilo na sudu. Znaci ni Slovenci, ni Srbi, ni Bugari, dok je primorski dio Crne Gore spadao u to preko Dalmacije.
Zato se ima masa spominjanja ilirskog jezika, kao književnog pojma prema stranim jezicima, za hrvatska područja, dok kod drugih nema toga.
 
Ilirski jezik se jasno odnosi na katolike Hrvatske, Dalmacije, Slavonije i Bosne.
Pojašnjenjo i presudom Svete Rote u Rimu 1655. kada se jedan Kranjec iliti Slovenac htio ugurati u to pa izbila pobuna protiv njega i sve zavrsilo na sudu. Znaci ni Slovenci, ni Srbi, ni Bugari, dok je primorski dio Crne Gore spadao u to preko Dalmacije.
Zato se ima masa spominjanja ilirskog jezika, kao književnog pojma prema stranim jezicima, za hrvatska područja, dok kod drugih nema toga.
Покушај срочити смислену реченицу у којој би користио САМО територијалне одреднице или САМО народносне одреднице.
 
Ilirski jezik se jasno odnosi na katolike Hrvatske, Dalmacije, Slavonije i Bosne.
Pojašnjenjo i presudom Svete Rote u Rimu 1655. kada se jedan Kranjec iliti Slovenac htio ugurati u to pa izbila pobuna protiv njega i sve zavrsilo na sudu. Znaci ni Slovenci, ni Srbi, ni Bugari, dok je primorski dio Crne Gore spadao u to preko Dalmacije.
Zato se ima masa spominjanja ilirskog jezika, kao književnog pojma prema stranim jezicima, za hrvatska područja, dok kod drugih nema toga.

Srbi u kontekstu Kašićeve Gramatike​

Istorijski kontekst​

U vreme kada je Bartolomeo Kašić pisao svoju Gramatiku, Balkansko poluostrvo bilo je podloženo značajnim političkim, verskim i kulturnim promenama. Osmansko Carstvo kontrolisalo je velike delove regiona, uključujući značajne delove današnje Srbije, Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Hrvatske i drugih zemalja. Hrišćanske zajednice, koje su uključivale katolike, pravoslavce i protestante, bile su pod pritiskom zbog muslimanske vlasti i često su se borile za očuvanje svoje vere i kulture.

Kašićeva Misija​

Kašić je kao član Družbe Isusove (Isusovci) imao zadatak da širi i učvršćuje katoličku veru među narodima Balkana. Njegova misija uključivala je edukaciju misionara koji bi delovali u regionima gde je katolička vera bila ugrožena ili zanemarena. Ključni deo ovog zadatka bio je poznavanje jezika naroda kojima su misionari trebali da služe, kako bi efikasno komunicirali i preneli verske poruke.

Srbi kao ciljna grupa​

1. Verski i kulturalni pritisci. Srbi su tokom 16. i 17. veka živeli pod osmanskom vlašću, gde je pravoslavna vera dominirala među Srbima. Međutim, postojala je značajna populacija katolika, posebno u zapadnim delovima Srbije, kao i u Bosni i Hercegovini, koja je bila podložna pritiscima konverzije i asimilacije. Kašić, kao isusovac, bio je zainteresovan za očuvanje i jačanje katoličke vere među Srbima koji su živeli u ovim područjima. Srbi koji su prešli na islam ili bili pod pravoslavnim uticajem mogli su biti "zanemareni" u smislu Kašićevih reči, gde su "otpali od dostojanstva i slave svojih predaka".

2. Jezička bliskost. Srpski književni jezik, koji je u to vreme bio u obliku staroslovenskih dijalekata, imao je mnogo zajedničkog sa jezikom koji Kašić standardizuje kao "ilirskim". Štokavski dijalekt, koji je bio široko rasprostranjen među Srbima, bio je ključni element u razvoju zajedničkog jezika koji bi misionari mogli koristiti. Kašićeva gramatika mogla je poslužiti kao most između različitih dijalekata i omogućiti lakšu komunikaciju među misionarima i lokalnim stanovništvom.

3. Političke i vojne Strategije. Isusovci su bili poznati po svojoj strategiji prilagođavanja lokalnim kulturama i jezicima kako bi širili katoličku veru. Kašić je prepoznao važnost Balkana kao strateškog regiona u sukobu između katoličke Evrope i Osmanskog Carstva. Srbi, kao značajan deo stanovništva Balkana, bili su ključni za uspeh ove misije. Obučavanjem misionara na ilirskom jeziku, Kašić je osigurao da katolička poruka dođe do što većeg broja ljudi, uključujući Srbe.

4. Implicitne reference u Predgovoru. U predgovoru svoje Gramatike, Kašić aludira na narode koji su nekada bili deo katoličkog sveta ali su sada pod uticajem neprijatelja katoličke vere. Iz istorijskih i geografskih konteksta, jasno je da Srbi, kao i drugi južnoslovenski narodi, spadaju u ovu kategoriju. Kašić koristi termin "Iliri" u širem smislu, obuhvatajući sve Slovene na Balkanu, uključujući Srbe.

Bartolomeo Kašić, u svom predgovoru Gramatike iz 1604. godine, implicitno se odnosi na Srbe kao jedan od naroda za koje je njegova misija bila namenjena. Kroz analizu istorijskog konteksta, verskih i kulturnih pritisaka, jezičke bliskosti i političkih strategija, možemo jasno videti da su Srbi bili ključna ciljna grupa za isusovce u njihovim naporima da šire i učvrste katoličku veru na Balkanu. Kašićeva Gramatika ilirskog jezika predstavlja ne samo lingvistički poduhvat, već i versku i kulturnu strategiju koja je imala dubok uticaj na razvoj jezika i očuvanje katoličke vere u regionu.
 
Nesuvislost po očekivanju, uz uobičajene nebulozne teme koje ne spadaju jedne s drugim.
Hrvatski je identitet višeslojan, i on je rastao preko mješavine povijesnog sjećanja i državnog prava, napose kod aristokracije, te jezika i kulture o čemu svjedoči navedena odluka sv. Rote 1656., vrhovnog crkvenog suda iz Rima o "ilirskoj naciji"- čitaj Hrvatima- o tom tko se može primati u katolički dom Sv. Jeronima, temeljenom na legendi o Jeronimu kao Dalmatincu, a što se onda čitalo kao Hrvatu, za gojence u Rimu:

kažemo, proglašujemo, presuđujemo, određujemo i izjavljujemo da je kao istinita i prava pokrajina ilirskoga naroda ... bila i jest i da se ima shvaćati Dalmacija ili Ilirik, koje su dijelovi Hrvatska, Bosna i Slavonija ... , i da se samo oni koji potječu iz rečena četiri kraja: Dalmacije, Hrvatske, Bosne i Slavonije, mogu primati kako na kanonička mjesta i crkvene beneficije iste zborne crkve, ... tako i na gostoprimstvo i u bratovštinu istoga svetoga Jeronima".

Taj su spoj hrvatskoga državnog prava i jezično-kulturne definicije nacije razvijali prvo crkveni, a potom svjetovni intelektualci što se raširilo modernizacijom u 19. st. na sve slojeve.

Kod Srba je isto određeno religijom, no u okviru njihove crkvene hijerarhije na bizantski način koja je očuvala i proizvodila Srbe pravoslavizacijom u okviru svetosavlja. Kosovski mit, jedan od stožernih, nije se, po svim etnološkim istraživanjima, začeo "u narodu", nego je ubačena ideologija "odozgo" (kao što postoji i revolucija odozgo, npr. Petra Velikog) od strane srpske i druge inteligencije, no što se primilo kod pravoslavnog puka kao mitologem, Generalno, Srbi su kao i neki drugi narodi, napose istočnog kršćanstva, više podložni mitologiziranju prošlosti, dok u drugih naroda, poglavito u zapadnom kršćanstvu- Danci, Poljaci, Engezi,..- toga nema, nego postoje nacionalne tradicije, a nacija se oblikovala ili više preko vlasti (monarhija- Englezi, ..), ili preko jezika i kulture (Česi), uz udio ostalih sastavnica.

Ukratko- prevladavajuće srpsko poimanje hrvatskoga identiteta je nebulozna projekcija vlastitih silnica nacionalne kristalizacije i temeljnog nerazumijevanja bitno drugačijega svijeta i nacije.
1721333916610.png
 

Back
Top