Pumpaj Dinstanović
Zaslužan član
- Poruka
- 105.311
Da napravim još jednu paralelu, samo radi ilustracije. Mađarsko stanovništvo u Vojvodini je poreklom iz 19. veka, tad je tu naseljeno kolonizacijama. Tim procesom su nastanjivani etnički Mađari iz Mađarske u postojeća naselja, ali su formirali i nova.
Međutim, Mađari su prisutni u Panoniji još od 11. veka. U južnoj Panoniji, tj. današnjoj Vojvodini i Slavoniji, nestali su tokom turskih prodora u 15. veku.
I sad je tu pitanje, ko je u Vojvodini "starosedelac" a ko "dođoš"? Srbi su tu bili još od 6. veka, ali to nisu isti oni Srbi iz 19. veka, jer su Srbi mahom potomci Čarnojevićevih i Jovanovićevih Srba koji su došli kasnije, a u današnje vreme više od 50% Srba odatle ima delimične ili potpune korene iz srpskih krajeva u Hrvatskoj i BiH. Mađari su takođe tu od 11. veka, ali to nisu isti oni Mađari od tad, nego potomci nekih drugih Mađara koji su doseljeni kasnije. Jako je pipavo kad se govori o narodima u celini.
Tako je, ali u slučaju zapadnog Ilirika Janković je tvrdio da postoji jasan kontinuitet stanovništva; da romanizacija nie bila masovna, širih formata...dakle ne da su Srbi i neke druge slovenske zajednice otišle, a autohtona populacija bila romanizovana, eventualno ostavljajući neke malene zajednice, već da je osnovna etnička formacija opstala i da u kontinuitetu opstaje od najmanje pre 3 i po hiljade godina (od prve seobe Srba na Balkan, prilikom utemeljenja Cetinske kulture).
U tom smislu, sve kasnije seobe, pa tako i seobe od III do VI stoleća, ili seoba Srba koju Porfirogenit smešta u početak VII stoleća, jesu trebalo da daju izvesne primese i uticaje, ali bez značajnijih promena koje bi uticale na osnovnu srpsku etničku formaciju, nastalu seobom u 2000-15000. godini pre nove ere.

Mi, Srbi, osobu koja nas uvodi u hrišćanstvo nazivamo "kumom", što je od latinskog compater, a što se nekako... pa, uklapa u tezu da je tu bilo neko romanizovano hrišćansko stanovništvo koje je ugrađeno u našu etničku komponentu. Nije dokaz, ali jeste jedna ilustracija kako uslovno najsvetiju osobu u hrišćanskoj veri zovemo rečju koja nije izvorno slovenska već upravo latinska, a imamo slovenske reči i za Boga, i za hram, i za raj i pakao, i za sveštenika, i za krst - jedino nemamo za te neke pojmove za koje nisu postojali pandani

