,,Pinajev krug’’, pokrenut 1969. kao odgovor na Majsku revoluciju, poznat i kao ,,Serkl Violet’’ po bivšem advokatu francuskog premijera, imao je evropske državnike poput Franca Jozefa Štrausa i Đulija Andreotija (koji su, kao i Pinaj, takođe bili članovi Bilderberga); pored čitavog niza šefova obaveštajnih službi. Podržavao ga je Karlo Pezenti iz ,,Intalćementija”, tesno povezan sa vatikanskim finansijama, i imao je veze, kako sa svetom obaveštajnih službi (naročito u Francuskoj i Zapadnoj Nemačkoj), tako i sa grupama poput ,,Opus Dei’’ i katoličkim organizacijama za jedinstvo evropskih hrišćana (Teacher 1993; Pallenberg 1973: 123-4). Jedna od tih grupa, ,,Malteški vitezovi’’, vodi poreklo iz krstaških pohoda i današnje vreme spaja članove evropskih dinastija kao što je Oto fon Habsburg i Amerikance poput porodica Grejs i Bakli, kao i direktore CIA-e redom (koji su često bili američki katolici irskog porekla, vidite takođe van Wesel 1992: 269-79; BW, 1. maj 1995). Ne samo da je ,,Pinajev krug’’ bio povezan sa desničarskim teroristima u Italiji, koji će kasnije biti aktivni u Latinskoj Americi, već je bio povezan i sa uticajem Nove desnice u SAD, što je obuhvatalo Fondaciju Heritidž. Tu fondaciju je 1973. osnovao Pol Vejrič uz pomoć donacija revanšističkih američkih milionera (pivarski magnat Kurs, Ričard Melon Skejf), a onda je dobio podršku firmi ,,Čejs Menhetn’’ i ,,Mobajl Ojl’’ (NRC, 19. oktobar 1985.). ,,Heritidž’’ je bio samo ono najočiglednije od okvirne matrice novog ,,slobodnog tržišta’’ i hladnoratovskih trustova mozgova koji su nastajali u to vreme, kao što su fondacije ,,Smit Ričardson’’ i ,,Olin’’ (Ferguson i Rodžers 1986;86-8) i već pomenuti Komitet za neposrednu opasnost’’ (CPD, Scheer 1982).
Reganova ,,revolucija’’, za koju je Fondacija ,,Heritidž’’ (kao što je i sam Predsednik priznao u govoru povodom njene desetogodišnjice) napravila je nacrt na osnovu koga su ove reakcionarne mreže planirale većinu svoje politike. Komitet za neposrednu opasnost (CPD), koji je, nakon odlaska nekoliko direktora Trilateralne komisije u Karterov kabinet, preuzeo i Savet za inostrane odnose (CFR), bio je najvažnija mreža u Reganovoj vladi (tridesetdva člana uključujući Predsednika, Sekretara Šulca, direktora CIA-e Kejsija, itd. (Brownstein and Easton 1983:533-4; Silk and Silk 1981: 220)). Ali ne samo u novom Hladnom ratu, već i u strategiji suzbijanja snaga nadahnutih socijalizmom po zemljama trećeg sveta, Regan se je, u ovom slučaju, ugledao na Luisa Lermana, direktora ,,Heritidža’’ i Malteškog viteza. Lerman je 1985. organizovao jako popularisani ,,trikontinentalni’’ sastanak prozapadnih kontrarevolucionarnih vođa poput Savimbija iz Angole, koji će godinu dana kasnije podržati Reganovu doktrinu (MD, Oktobar 1986: 6).
Reganovu politiku sukoba podržao je i južnokorejski, Velečasni Sun Mjung Mun. Munova unifikaciona crkva sagrađena je uz pomoć njegove finansijske grupe ,,Tongil’’ (Gifford 1988: 73-7; Nw, 23. decembar 1991.). Radila je na povezivanju japanskih i tajvanskih ekstremnodesničarskih elemenata sa grupama koje podržavaju Reganovu revoluciju u SAD. 1974. Muna su Vašingtonu predstavili desničarski kongresmeni, Džon Sparkmen i Barber Konabl, koji će kasnije postati direktor Svetske banke. Koreanac je 1982. pokrenuo američke novine za podršku Reganovoj revoluciji, ,,Vašington Tajms’’, kao kontratežu zvaničnoj štampi koja je kritikovana da sarađuje sa Trilateralnom komisijom (MD, maj 1987: 20). Uspostavljanjem ,,CAUSA’’-e (,,cilja’’) 1980, organizacija se je posvetila borbi protiv komunizma u zemljama trećeg sveta, Munova crkva se je ujedinila sa Generalom Pinočeom i njegovom inostranom obaveštajnom mrežom. Bila je takođe povezana sa ,,Svetskom antikomunističkom ligom’’ (WACL) koju je 1967. pokrenula vlada Tajvana (1990. prekrštena u ,,Svetsku ligu za slobodu i demokratiju’’). Ovo telo je, poput drugih njemu sličnih kao ,,Zapadni ciljevi’’, često funkcionisalo kao paravan za terorističke napade protiv reformista (,,Zapadni ciljevi’’ je npr. zvanično umešana u atentat na vođu Afričkog nacionalnog kongresa, Krisa Hanija u Južnoj Africi, Vk, 15. oktobar 1993).
Ali već u drugoj polovini 70-ih, mora se smatrati da je političko nasilje orkestrirano sa te strane (pre nego da se odbaci kao slučajna pojava). Ustvari, jedan od aspekata trostranog vakuuma vlasti koji obuhvata period između pada Niksona i ere Regan-Buš, bio je možda taj da se je, u nedostatku zaista delotvornog hegemonističkog koncepta kontrole, pribegavalo nasilju da bi se zastrašivanjem stvorio konsenzus. Mada ovo mora ostati hipoteza koja će se kasnije razrađivati, niz atentata visokog profila i nameštena svrgavanja visokih političara (Vilija Branta 1974, Goga Vitlama 1975, Harolda Vilsona 1976) Aldoa Moroa i Pape Džona Pavla I 1978, i Olafa Palmea 1986, da pomenemo samo najspektakularnije slučajeve) mogu se verovatno razumeti samo u kontekstu jednog jedinog procesa (Scott 1986; videti i Leigh 1989; Dorril and Ramsey 1992; Willan 1991; Yallop 1984). Prisustvo arhitekte tajne mreže ,,Gladio’’ u Evropi, bivšeg direktora CIA-e, Kolbija, na dvodnevnoj vašingtonskoj konferenciji ,,Pinajevog kruga’’ 1979. sa predsednikom ,,Heritidža’’ Dejvidom Folnerom, Polom Vokerom (komesarom Trilateralne komisije, koga je, na predlog Dejvida Rokfelera, Predsednik Karter postavio za predsedavajućeg Federalnih rezervi da povrati discipline kapitala nad svetskom ekonomijom (Berč 1980, 3: 356n)), komesara EU (i Trilateralne Komisije) Narjesa i Pandolfija i ostalih eksponenata novog neoliberalnog konsenzusa, samo je jedna od ilustracija kako su isprepletani svetovi tajnog nasilja i ekonomske racionalnosti. Takođe, predviđena upotreba provokativnog terorizma kao dela kampanje ,,Pinajevog kruga’’ da se u Nemačkoj Štraus dovede na vlast (raskrinkana od njegovog starog neprijatelja, časopis ,,Der Spiegel”, 1982 – odlomci u ,,Lobsteru’’ br. 17, 1988: 14-5) otkriva kako je nasilje bilo sastavni deo vraćanja staleškog jedinstva i discipline u odsustvu hegemonije.