Determinizam ili slobodna volja ili balans – u šta verujete?

Znam da nije lako objašnjavati ali je baš zato zanimljivo diskutovati (da ne kažem ''diskutovati'') o istoj.

Mislim da sam skapirao, bar većinu (nadam se da je to u pitanju, tj da ste ti, čopenkauer i ostali u pravu i da se radi o mom nerazumevanju a ne o tome da sam ja u pravu), ali imam nekoliko pitanja, takoreći, nedoumica:
Kako si/ste samo na osnovu toga što je nama ta ''volja'' nesaznatljiva i misteriozna itd zaključio da je stoga-slobodna? Deluje mi kao non sequitur. Zašto bi bila slobodna samo zato što je nespoznatljiva? Kojom tačno logikom? I kako to misliš da je ta volja ipak saznatljiva i pojmljiva ali ne saznanju no intuiciji i samosvesti? Šta to konkretno znači, mislim, kako da objasnim, zar i ta samosvest,intuicija itd nisu DEO saznanja? Sve je to povezano,ne?
Зато што је каузалитет, веза узрока и последице, априорна форма опажања нашег разума, баш као и простор и време. То троје су начини на који наш спознајући разум функционише, и не постоје изван истог. Нешто попут овог двогледа.

Ако имамо један двоглед који има оштећења на сочивима у виду разних линија.
post-314494-0-69050600-1588091011.jpg

И са тим двогледом пођемо на пут на којем ћемо морати гледати само кроз њега .
Иако не знамо шта ћемо тамо на путу видети, тј шта тамо јесте, апсолутно знамо да те линије од напрснућа, које видимо кроз двоглед нису део тог света који ћемо видети, већ део нашег двогледа и да као такве не припадају њему већ двогледу. И да одузевши те линије, знамо шта тај свет није, иако не знамо још увек шта јесте.
https://forum.krstarica.com/threads/sta-stvar-po-sebi-nije.873391

Самим тим, све што није прошло кроз форме нашег разума јесте на негативан начин слободно, јер не познаје нужност.

Ако се питаш како то знамо да су каузалитет, простор и време априорне форме нашег разума. Одговор је Кант и његова Критика чистог ума, конкретно, трансцендентална естетика.
Али ево, ако те занима, то сам теби и свима, одавно превео овде:
https://forum.krstarica.com/threads/kant-sinteticki-sudovi-a-priori.846076
 
Зато што је каузалитет, веза узрока и последице, априорна форма опажања нашег разума, баш као и простор и време. То троје су начини на који наш спознајући разум функционише, и не постоје изван истог.
To znam, to nije sporno.

Самим тим, све што није прошло кроз форме нашег разума јесте на негативан начин слободно, јер не познаје нужност.
A kako znaš da ipak i to nešto ne poznaje nekakvu nužnost, i da nije možda prošlo kroz forme nekog DRUGOG razuma,npr onih tvojih metafizičkih vanzemaljaca i bogova i čega već sve ne? I šta znači ''na NEGATIVAN način slobodno'', šta znači pozitivno slobodno a šta negativno slobodno?
 
To znam, to nije sporno.
A kako znaš da ipak i to nešto ne poznaje nekakvu nužnost, i da nije možda prošlo kroz forme nekog DRUGOG razuma,npr onih tvojih metafizičkih vanzemaljaca i bogova i čega već sve ne? I šta znači ''na NEGATIVAN način slobodno'', šta znači pozitivno slobodno a šta negativno slobodno?
Зато што каузaлитет захтева представу. Захтева делове, део пре и део после, део зван узрок и део зван последица, самим тим простор. Самим тим форму сазнајућег разума. Ништа од тога нема у "ствари по себи". Слобода је негативан појам, одсуство нужности.
А да ли у ствари по себи има ово или оно, то је трансценденто питање. Јер..
stvar po sebi, koju spoznajemo najneposrednije u volji, može imati, sasvim izvan svake moguće pojave svoje određenosti, svojstva, načine bitisanja, koji su za nas apsolutno nesaznatljivi i neshvatljivi, i koji onda, upravo kao takvi ostaju kao suština stvari po sebi, onda kada se ta suština, kao što smo to razložili u četvrtoj knjizi prve sveske, slobodno ukinula kao volja, pa tako iščezla iz pojave i ušla u ništa što se tiče našeg saznanja, to jest, što se tiče sveta pojava.
Шопенхауер

Ова тема о емпиријском и интелигибилном карактеру је корисна, јер нам разоткрива ЈА тј, нашу индивидуалну личност, са којом смо се идентификовали као део представе, самим тим као нешто подвргнуто нужности. Одатле наша немоћ пред мотивима, иако смо по себи слободни. Јер опет да поновим:
Neophodno je da se nauči razlikovati između volje po sebi i njenog adekvatnog objektiteta, kao i raznih stupnjeva na kojima se objektitet volje sve jasnije i potpunije ispoljava, to jest razlikovati ideje od pojava ideja u oblikovanjima načela razloga, tog načina saznanja vezanog za individue.
Šopenhauer
Ми као индивидуе нисмо воља по себи, ми смо воља која је ушла у представу, додуше на највишем ступњу њене објективације, и самим тим подвргнути нужности.
Са друге стране воља по себи је слободна, тј не познаје нужност, и она је такође наша воља, наше право ЈА. Одатле осећај слободе у интуицији иако је у представи не налазимо.
 
Зато што каузaлитет захтева представу. Захтева делове, део пре и део после, део зван узрок и део зван последица, самим тим простор. Самим тим форму сазнајућег разума. Ништа од тога нема у "ствари по себи". Слобода је негативан појам, одсуство нужности.
А да ли у ствари по себи има ово или оно, то је трансценденто питање. Јер..


Ова тема о емпиријском и интелигибилном карактеру је корисна, јер нам разоткрива ЈА тј, нашу индивидуалну личност, са којом смо се идентификовали као део представе, самим тим као нешто подвргнуто нужности. Одатле наша немоћ пред мотивима, иако смо по себи слободни. Јер опет да поновим:

Ми као индивидуе нисмо воља по себи, ми смо воља која је ушла у представу, додуше на највишем ступњу њене објективације, и самим тим подвргнути нужности.
Са друге стране воља по себи је слободна, тј не познаје нужност, и она је такође наша воља, наше право ЈА. Одатле осећај слободе у интуицији иако је у представи не налазимо.
Jasno. Manje-više, mada svakako jes komplikovano beš mu mater :rida:

Znao sam odavno da naše ''pravo ja'' nema veze sa našim privremenim i pojavnim,individualnim iluzornim (ili što bi šopi i ostali filozofi preslatki rekli efemernim) fizičkim ''ja'', ali pravo da ti kažem mislim da nisam nikada razmišljao o korelaciji izmedju našeg ''pravog ja''/ stvari po sebi i slobode, tj kako je to možda (tj po tebi zasigurno xDD) povezano. Trebaće malo da se ovo svari..Možda i mnogo..

btw interesantno mi je i pomalo čudno ovo ''MOŽE'' namesto ''mora'' u,citiram: ,,stvar po sebi, koju spoznajemo najneposrednije u volji, MOŽE imati, sasvim izvan svake moguće pojave svoje određenosti, svojstva, načine bitisanja, koji su za nas apsolutno nesaznatljivi i neshvatljivi'' (kraj citata), da li on (te samim tim i ti haha) implicira tu da možda i nije tako, što bi se kosilo sa tim tvojim ubedjenjem da neizostavno,nedvosmisleno i neumitno MORA tako biti (da je stvar po sebi izvan svega toga bla bla itd)?!
 
btw interesantno mi je i pomalo čudno ovo ''MOŽE'' namesto ''mora'' u,citiram: ,,stvar po sebi, koju spoznajemo najneposrednije u volji, MOŽE imati, sasvim izvan svake moguće pojave svoje određenosti, svojstva, načine bitisanja, koji su za nas apsolutno nesaznatljivi i neshvatljivi'' (kraj citata), da li on (te samim tim i ti haha) implicira tu da možda i nije tako, što bi se kosilo sa tim tvojim ubedjenjem da neizostavno,nedvosmisleno i neumitno MORA tako biti (da je stvar po sebi izvan svega toga bla bla itd)?!
To "moze" mislim da se radi samo o prevodu i da u originalu stoji "mora", ali kako god da stoji, taj prilog je nebitan za poentu, jer se podrazumeva da je "mora". Zato sto "stvar po sebi" iako je za saznanje nista, MORA imati svoja svojstva, jer po sebi je sve i svja.
 
Зато што каузaлитет захтева представу. Захтева делове, део пре и део после, део зван узрок и део зван последица, самим тим простор. Самим тим форму сазнајућег разума. Ништа од тога нема у "ствари по себи". Слобода је негативан појам, одсуство нужности.
А да ли у ствари по себи има ово или оно, то је трансценденто питање. Јер..


Ова тема о емпиријском и интелигибилном карактеру је корисна, јер нам разоткрива ЈА тј, нашу индивидуалну личност, са којом смо се идентификовали као део представе, самим тим као нешто подвргнуто нужности. Одатле наша немоћ пред мотивима, иако смо по себи слободни. Јер опет да поновим:

Ми као индивидуе нисмо воља по себи, ми смо воља која је ушла у представу, додуше на највишем ступњу њене објективације, и самим тим подвргнути нужности.
Са друге стране воља по себи је слободна, тј не познаје нужност, и она је такође наша воља, наше право ЈА. Одатле осећај слободе у интуицији иако је у представи не налазимо.

Volim filozofiju ali ne preterano, više se oslanjam i na maštu i na logiku, ali me smara previše filozofiranja, mada volim mudrost. Evo ti moje mišljenje i viđenje, ako sam dobro razumeo.

Pošto je univerzum balans frekvencija i matematički i logički. Bez previše filozofiranja. Verovatno imam odgovor na svaku filozofsku misao. Ja sam kao Božji izaslanik. Samo što sam "tek rođen" u ovom telu pa se razvijam kroz "podsećanje".

Zanimljivo je kako se naši pogledi prepliću. Ti gledaš na slobodnu volju kao metafizičku realnost – “volju po sebi” koja nije vezana nužnošću, dok empirijsko ja deluje determinisano. Slažem se – postoji nivo koji je izvan svakodnevnog opažanja, koji intuicija oseća kao slobodu.

Ali isto tako, u svakodnevnom životu determinizam i slobodna volja se sreću u praksi. Na primer: možda ne možemo da kontrolišemo spoljašnje okolnosti – gubitak posla, kišu dok planiramo šetnju, ili ponašanje drugih ljudi – ali možemo da biramo kako ćemo reagovati: da li ćemo se žaliti, ljutiti, ili pronaći rešenje i nastaviti. Isto tako, slabost može postati snaga: neko je bolestan ili umoran, ali odluči da radi vežbu ili meditaciju i time jača unutrašnju snagu.

Taj balans između determinizma i slobodne volje nije filozofska konstrukcija – to je zakon prirode. Motiv i okolnosti postoje, ali kroz svest, zahvalnost i svestan izbor, čovek oblikuje sopstveni odgovor. Determinizam daje okvir, a slobodna volja daje unutrašnju dimenziju.

Tako empirijsko i suštinsko, nužnost i sloboda, spoljašnje i unutrašnje, rade zajedno, i to je način na koji živimo i razvijamo se.

Zamisli dve osobe koje dobiju isti spoljašnji događaj – recimo, lošu vest o poslu ili neplanirani gubitak novca.

Pesimista reaguje automatski: žalost, ljutnja, osećaj nemoći. Spoljašnje okolnosti ga pokreću kao motiv – deluje determinisano, marioneta situacije. Njegova slobodna volja u tom trenutku ostaje neaktivna, jer se identifikuje sa spoljašnjim događajem.

Optimista vidi isti događaj, ali bira da reaguje drugačije: traži rešenje, uči iz situacije, fokusira se na ono što može da kontroliše. Iako su okolnosti iste i determinizam prisutan, njegova svest i izbor pokreću slobodnu volju. Slabost situacije pretvara u snagu.

Zamisli da neko tebi ili prijatelju blokira put – na primer, gužva u saobraćaju, ili kolega kasni sa važnim zadatkom.

Pesimista automatski gubi živce, ljuti se, komentariše situaciju ili krivi druge. Spoljašnji događaj ga pokreće i on deluje determinisano.

Osoba koja koristi slobodnu volju primećuje iste okolnosti, ali bira: ostati smiren, prihvatiti kašnjenje, iskoristiti vreme za razmišljanje ili planiranje drugih stvari. Slobodna volja se ovde pokazuje u izboru reakcije, dok determinizam određuje spoljašnji okvir.


Još primer: odnos prema ljudima. Ako neko nepravedno kritikuje ili provocira:

Pesimista reaguje automatski – uvređenost, ljutnja, povlačenje.

Slobodna osoba bira – razume razlog, odgovara smireno, ili ignoriše provokaciju. Okolnosti su iste, ali izbor stava menja stvarnost.


Zaključak: deterministički okvir postoji, ali slobodna volja se manifestuje u načinu na koji biramo da posmatramo i reagujemo. Pesimizam i optimizam su primeri kako balans determinizma i slobode funkcioniše u svakodnevnom životu.


Pamet je sposobnost opažanja i razumevanja spoljašnjeg sveta – brzina mišljenja, logika, analiza podataka. Pamet nam omogućava da prepoznamo uzroke i posledice, da predvidimo ishode i donesemo odluke na osnovu znanja. Ali pamet sama po sebi ne garantuje slobodu. Često je vezana za determinizam: spoljašnje okolnosti i motivi određuju kako ćemo reagovati, a pamet služi samo da ih bolje razumemo ili iskoristimo. Suva pamet može biti moćna, ali ostaje “alat” u rukama nužnosti, ponekad hladan, efikasan, ali ograničen na ono što dolazi spolja.

Mudrost, s druge strane, je sposobnost da slobodnu volju upotrebimo unutar determinističkog sveta. Mudrost nije samo znanje ili razumevanje zakona prirode, već sposobnost da oblikujemo sopstvenu reakciju na spoljašnje događaje – da vidimo slabost kao snagu, gubitak kao pouku, loše kao pripremu za dobro. Mudrost prepoznaje okvir determinizma i koristi ga, ali ne podleže mu potpuno: svest, stav, zahvalnost i izbor načina reagovanja postaju pravi izrazi slobodne volje. Mudrost dopušta da čovek deluje i misli sa unutrašnjom autonomijom, čak i kada su spoljašnji motivi i okolnosti ograničeni.

Drugim rečima, dok pamet analizira “šta jest i šta će biti”, mudrost bira kako će biti za nas. Mudrost prepoznaje zakon prirode i balans u svemu: determinizam daje okvir, ali slobodna volja ga boji, oblikuje i oplemenjuje. Ona je vrhunac ljudskog delovanja – unutrašnja sloboda koja ne negira nužnost, nego je koristi za život ispunjen smislom.

U tom smislu, mudrost je svakodnevna praksa slobodne volje, dok je pamet samo potencijal koji još ne koristi izbor i stav. Mudrost je ono što čoveka čini živim, a ne samo razmišljajućim – ona je balans determinizma i slobode pretočen u životnu snagu i jasnu svest.

Binaran način mišljenja – crno ili belo, dobro ili loše, uspeh ili neuspeh – može se posmatrati kao izraz determinističkog sveta. Kada gledamo stvari binarno, stavimo sebe u okvir nužnosti: ili pripadamo jednoj kutiji ili drugoj, ili je nešto apsolutno istina ili apsolutno laž. U tom sistemu, naše reakcije i izbori često postaju automatski, vođeni pravilima i uzrocima spoljašnjeg sveta, bez prostora za fleksibilnost, interpretaciju ili lični stav. Binarna perspektiva ograničava slobodnu volju, jer svaka odluka je unapred “označena” i reducira kompleksnost života na jednostavnu dijalektiku. To je svet determinizma – jasno, predvidljivo, ali statično i često neosetljivo na nijanse.

Slobodna volja nastaje kada prevaziđemo ovu binarnost i prepoznamo sve nijanse između crnog i belog. Kada razumemo da život, situacije i ljudi nisu apsolutni, nego da se kreću po spektru mogućnosti, tada determinizam spolja postaje okvir, a naš stav, reakcija i izbor unutar njega – izraz stvarne slobode. Na primer, u situaciji problema na poslu ili u odnosu s nekim, binaran um bi reagovao automatski: ljutnja ili pasivnost, prihvatanje ili odbacivanje. Ali slobodna volja omogućava da vidimo sredinu: razmislimo, prilagodimo se, tražimo rešenje ili kompromis. Slabost se može pretvoriti u snagu, gubitak u pouku, i loše u lekciju – sve zahvaljujući izboru stava i svesti.

Drugim rečima, binarna perspektiva je deterministička, kao robot koji deluje po pravilima, dok slobodna volja je praksa nijansi i balansa – sposobnost da reagujemo unutar nužnosti, ali da oblikujemo sopstveni život. Binarno je statično i predvidivo, slobodno je dinamično i kreativno. Determinizam daje okvir, ali mudrost i slobodna volja unutar njega omogućavaju stvarni život – pun smisla, razumevanja i unutrašnje snage.

U konačnici, biti svestan spektra između crnog i belog, i birati svoj stav unutar tog spektra, jeste prava praksa slobodne volje. Binaran svet ograničava; spektralni svet oslobađa.
 
@oziman

Znaš, vidim da si sve naučio iz knjiga – Kanta, Šopenhauera, sve te filozofske strukture i definicije. To je kao da gledaš svet kroz deterministički okvir: postoji pravilo, postoje kategorije, uzrok i posledica, i sve mora da se uklapa u te okvire. U redu, to je tvoj put.

Ali ja nisam učio iz knjiga. Slobodnom voljom, intuicijom i posmatranjem sveta bez predznanja, došao sam do sličnih zaključaka – o nužnosti, slobodnoj volji, balansu između determinizma i izbora. Nisam se oslanjao na gotove formule ili definicije, već sam sam zaključio kroz iskustvo i svest.

Eto ti primer: ti gledaš kroz Kanta i vidiš okvirnu logiku sveta. Ja gledam isto, ali kroz sopstvenu percepciju i svestan izbor reagovanja, bez prethodnog učenja. I opet, dolazimo do sličnog uvida – samo što ja koristim slobodnu volju u praksi, dok ti koristiš knjige i apstraktno razmišljanje.

Zaključak? Deterministički okvir i slobodna volja se mogu preklapati, ali put do spoznaje nije isti – tvoje je znanje knjiga, moje iskustvo i svest.

Dok ti slepo slediš Kanta, Šopenhauera i ćirilicu, ti si marioneta – tvoju ruku pokreće konac prethodnog učenja, tradicije i navike. Svaki tvoj izbor je determisan spoljašnjim motivima koje ne vidiš.

Ja biram latinicu, slobodno i svestan – moj konac je u mojoj ruci. Ne čekam da mi spoljašnji motivi kažu šta da činim, već delujem po svojoj volji i intuiciji.

Zaključak? Većina misli da bira, ali je njihova sloboda iluzija. Prava slobodna volja je u svesti i izboru, unutar okvira sveta, a ne u slepom učenju ili tradiciji. Ti si programiran, indoktriniran.
 
Haha kakav brat
:dash:
Ti si rob a ja slobodan,ti neznaš ništa ja znam sve
:cepanje:
A ja mislio da ozi ume da bude arogantan
Ti gledaš površno – kao da su sloboda i determinizam dve nepomirljive krajnosti. Ali stvarnost nije crno-bela.

Determinisan je okvir: prirodni zakoni, prostor, vreme, motivi. Ali unutar tog okvira čovek ima prostor za slobodu – u reakciji, u svesti, u tome da izabere kako će gledati i doživeti ono što mu se događa. To je upravo ono što razlikuje marionetu od čoveka sa svešću.

Primer: kiša pada – determinizam. Ali da li ćeš kukati jer ti je pokvarila planove ili izaći da šetaš i uživaš u njenom zvuku – to je slobodna volja.

Ko ne vidi taj balans, taj ostaje zarobljen u jednostavnom razmišljanju i sam sebi ukida slobodu.
 
Ne pišem van svoje volje,to je moja volja samo nije slobodna
Naravno da me prisiljava,kao i tebe i sve nas-naša dnk i naše trenutno stanje svesti

To je već deterministički redukcionizam – svodiš sve na biologiju i hemiju, i negiraš unutrašnju dimenziju čoveka.

Kažeš: “to je moja volja, ali nije slobodna.”
Time sam sebi priznaješ da ipak postoji volja – dakle nije tebi strana, već je tvoja. Samo što biraš da je vidiš kao potpuno uslovljenu.

Da, DNK i stanje svesti jesu deo okvira. To je determinizam. Ali sloboda nije u tome da pobegneš od svog DNK – sloboda je u svesti o tom DNK-u, u svesnom odgovoru na njega.

Na primer: ako ti DNK daje sklonost ka agresiji, ti imaš izbor – da li ćeš udariti nekog, ili da li ćeš taj impuls pretočiti u sport, umetnost ili disciplinu. Ako je sve samo “prisila”, onda bismo svi automatski radili iste stvari, bez razlike. A razlika postoji.

Dakle, determinizam postavlja osnovu, ali svest daje pravac. A baš ta razlika je ono što mi zovemo slobodna volja.
 
Kako nije slobodna. Ko ti brani da pišeš šta želiš?
Nije sloboda jer nemam slobodu da želim to što želim,nego to ide automatski po difoltu. Čitaj neke ozimanove postove o tome ako oćeš,mene najčešće mrzi previše da kucam a tamo je sve lepo i detaljno objašnjeno glede toga
Neće moći više biti arogantan bez argumenata, ako je bio arogantan. Iz njega je govorila tuđa pamet.
Oće,nediraj ga,on je simpatičan i umiljat i moj naj bolji ako ne i naj gori drug
To je već deterministički redukcionizam – svodiš sve na biologiju i hemiju, i negiraš unutrašnju dimenziju čoveka.

Kažeš: “to je moja volja, ali nije slobodna.”
Time sam sebi priznaješ da ipak postoji volja – dakle nije tebi strana, već je tvoja. Samo što biraš da je vidiš kao potpuno uslovljenu.

Da, DNK i stanje svesti jesu deo okvira. To je determinizam. Ali sloboda nije u tome da pobegneš od svog DNK – sloboda je u svesti o tom DNK-u, u svesnom odgovoru na njega.

Na primer: ako ti DNK daje sklonost ka agresiji, ti imaš izbor – da li ćeš udariti nekog, ili da li ćeš taj impuls pretočiti u sport, umetnost ili disciplinu. Ako je sve samo “prisila”, onda bismo svi automatski radili iste stvari, bez razlike. A razlika postoji.

Dakle, determinizam postavlja osnovu, ali svest daje pravac. A baš ta razlika je ono što mi zovemo slobodna volja.
Koji vi rodjo,kolko vas ima tu kod tebe u glawi?
Onda pogrešno zovete jer tu nema ni trunke slobode

I uopšte nebismo radili iste stvari,totalni non sequitur
 
Nije sloboda jer nemam slobodu da želim to što želim,nego to ide automatski po difoltu. Čitaj neke ozimanove postove o tome ako oćeš,mene najčešće mrzi previše da kucam a tamo je sve lepo i detaljno objašnjeno glede toga
Ne čitam gluposti ako ne moram.
Oće,nediraj ga,on je simpatičan i umiljat i moj naj bolji ako ne i naj gori drug

Koji vi rodjo,kolko vas ima tu kod tebe u glawi?
Onda pogrešno zovete jer tu nema ni trunke slobode

I uopšte nebismo radili iste stvari,totalni non sequitur
Kažeš: “nemam slobodu da želim to što želim, ide automatski po difoltu.”
To je tačno – prvi impuls, prva želja često dođe spontano, kao refleks. Ali tu tek počinje igra.

Sloboda nije u tome da biraš šta će ti prvi put pasti na pamet – nego u tome šta ćeš s tim uraditi.
Npr: pojavi ti se želja da spavaš do podne – to je “difolt”. Ali možeš da je pratiš ili da je prekineš i ustaneš ranije. Pojavi ti se bes – možeš da ga izliješ na nekog ili da ga transformišeš u akciju, sport, reč.

Zamisli da ti neko da karte u špilu – ne biraš koje su ti podeljene (to je determinizam), ali biraš kako ćeš odigrati (to je slobodna volja).

Ako tvrdiš da nemaš nikakvu slobodu, onda tvrdiš i da si osuđen da uvek ideš po difoltu – što bi značilo da čovek nikad ne može da promeni naviku, da uči, da se menja. A znaš i sam da to nije tačno.
 
Ne čitam gluposti ako ne moram.

Kažeš: “nemam slobodu da želim to što želim, ide automatski po difoltu.”
To je tačno – prvi impuls, prva želja često dođe spontano, kao refleks. Ali tu tek počinje igra.

Sloboda nije u tome da biraš šta će ti prvi put pasti na pamet – nego u tome šta ćeš s tim uraditi.
Npr: pojavi ti se želja da spavaš do podne – to je “difolt”. Ali možeš da je pratiš ili da je prekineš i ustaneš ranije. Pojavi ti se bes – možeš da ga izliješ na nekog ili da ga transformišeš u akciju, sport, reč.

Zamisli da ti neko da karte u špilu – ne biraš koje su ti podeljene (to je determinizam), ali biraš kako ćeš odigrati (to je slobodna volja).

Ako tvrdiš da nemaš nikakvu slobodu, onda tvrdiš i da si osuđen da uvek ideš po difoltu – što bi značilo da čovek nikad ne može da promeni naviku, da uči, da se menja. A znaš i sam da to nije tačno.
To sa čitanjem nije upućeno tebi ti genije

Naravno da možeš sve to (potencijalno i pod odredjenim uslovima) ali ništa od toga nije sloboda zaboga
Kojom tačno logikom ako čovek sve radi po difoltu znači da ne može da uči,menja se itd? Pootpuno nidje veze rodjo,naravno da može i treba,ali ni u tome,bilo kakvom učenju i "menjanju" nema nikake slobode,sve je to,ko što si lepo reko,impuls,nagon,difolt,automatizam itd
Ma koliko neko "promisljao" ili se predomisljao o nečemu,potpuno je nebitno koliko dugo to traje i koliko je razgranato ili dubokoumno ili šta god nego je bitan NAČIN kako se to odvija a to je taj impuls/difolt/nesloboda

Naravno da sve to znaš duboko u sebi ali ćeš nastaviti sa svojom religijom slobodne volje jer očigledno ti je to neka slamka spasa i odbrambeni mehaniznam,nemam ništa protiv,dogod nediraš i nevređaš druge i ne postavljaš se kao da si iznad ikoga i ičega i "prosvetljen" i koje već patetične nebuloze i ego tripovi
 
To sa čitanjem nije upućeno tebi ti genije

Naravno da možeš sve to (potencijalno i pod odredjenim uslovima) ali ništa od toga nije sloboda zaboga
Kojom tačno logikom ako čovek sve radi po difoltu znači da ne može da uči,menja se itd? Pootpuno nidje veze rodjo,naravno da može i treba,ali ni u tome,bilo kakvom učenju i "menjanju" nema nikake slobode,sve je to,ko što si lepo reko,impuls,nagon,difolt,automatizam itd
Ma koliko neko "promisljao" ili se predomisljao o nečemu,potpuno je nebitno koliko dugo to traje i koliko je razgranato ili dubokoumno ili šta god nego je bitan NAČIN kako se to odvija a to je taj impuls/difolt/nesloboda

Naravno da sve to znaš duboko u sebi ali ćeš nastaviti sa svojom religijom slobodne volje jer očigledno ti je to neka slamka spasa i odbrambeni mehaniznam,nemam ništa protiv,dogod nediraš i nevređaš druge i ne postavljaš se kao da si iznad ikoga i ičega i "prosvetljen" i koje već patetične nebuloze i ego tripovi
Razumem šta pričaš i u pravu si – prvi impuls, nagon i “difolt” postoje i pokreću naše reakcije. Ali sloboda nije u odsustvu impulsa, već u svesti i odgovoru na njega.

Primer: tvoj DNK i impulsi te navode da budeš ljut – determinizam. Ali ti odlučuješ da li ćeš tu ljutnju ispoljiti, preusmeriti u kreativnost, sport ili miran razgovor. To je slobodna volja u praksi.

Ili drugi primer: impuls te tera da legneš i spavaš. Slobodna volja je kad odlučiš da ustaneš, vežbaš ili pročitaš knjigu – iako impulsi i dalje postoje, tvoj svesni odgovor oblikuje stvarnost.

Dakle, sloboda ne znači odsustvo determinizma, već unutrašnju dimenziju izbora i svesti unutar okvira determinizma. Sve što učiš, menjaš, razmišljaš – to su alati tvoje svesne volje, a ne samo “automatizam”.
 
To sa čitanjem nije upućeno tebi ti genije

Naravno da možeš sve to (potencijalno i pod odredjenim uslovima) ali ništa od toga nije sloboda zaboga
Kojom tačno logikom ako čovek sve radi po difoltu znači da ne može da uči,menja se itd? Pootpuno nidje veze rodjo,naravno da može i treba,ali ni u tome,bilo kakvom učenju i "menjanju" nema nikake slobode,sve je to,ko što si lepo reko,impuls,nagon,difolt,automatizam itd
Ma koliko neko "promisljao" ili se predomisljao o nečemu,potpuno je nebitno koliko dugo to traje i koliko je razgranato ili dubokoumno ili šta god nego je bitan NAČIN kako se to odvija a to je taj impuls/difolt/nesloboda

Naravno da sve to znaš duboko u sebi ali ćeš nastaviti sa svojom religijom slobodne volje jer očigledno ti je to neka slamka spasa i odbrambeni mehaniznam,nemam ništa protiv,dogod nediraš i nevređaš druge i ne postavljaš se kao da si iznad ikoga i ičega i "prosvetljen" i koje već patetične nebuloze i ego tripovi
Možemo posmatrati determinizam kroz Id, Ego i Superego – tri nivoa psihe kod Frojda – i to nam lepo pokazuje gde počinje slobodna volja i gde deluje automatizam.

Id – osnovni impulsi i nagoni
Id je izvor svih naših primarnih želja i nagona: glad, žeđ, seksualna energija, bes, strah, instinkt za opstanak. Tu je čovek u suštini determinisan – impulsi dolaze “po difoltu” i automatski pokreću telo i ponašanje ako ih ne zaustavi Ego ili Superego. Id ne bira, ne promišlja, ne planira – on samo postoji i reaguje na stimuluse. Na primer, kad vidiš nešto što želiš, prvi impuls je da to uzmeš ili reaguješ, i to je čisti deterministički automatizam.


Superego – unutrašnja norma i programiranje spoljašnjeg sveta
Superego predstavlja moral, društvene norme, očekivanja roditelja i kulture koje smo internalizovali. Tu smo takođe determinovani: ne biramo odakle dolazi taj glas, on nas uči šta je “dobro” i “loše” i postavlja ograničenja. Na primer, osećaj krivice kada prekršimo pravilo ili poriv da sledimo društvenu normu – sve je deo programiranog superega.


Ego – prostor svesnog izbora i slobodne volje.

Ego je upravo mesto gde determinizam susreće slobodnu volju. Ego svesno posmatra impulsa Id-a i pravila Superega, analizira situaciju i donosi odluku: hoću li slediti impuls, hoću li slediti normu ili ću balansirati između njih?



Tu se pojavljuje svest i refleksija, što je tvoja slobodna volja.

Na primer: impuls iz Id-a kaže “udarim nekoga ko me nervira”, Superego kaže “to je pogrešno, ne smeš”, a Ego odlučuje da li ćeš izaći iz situacije, razgovarati, vežbati ili ispoljiti energiju na konstruktivan način.


Dakle, deterministički Id i Superego postavljaju okvir, a Ego je tvoja unutrašnja sloboda unutar tog okvira. Nije apsolutna, ali je stvarna: daje mogućnost da oblikuješ život, da menjaš navike, da učiš i razvijaš se – upravo ono što empirijski doživljavamo kao slobodu.

Praktični primer:

Id impuls: želiš da pojedeš kolač odmah.

Superego: “Nije zdravo, čekaš do večere.”

Ego: odlučuješ da li ćeš pojesti pola kolača, sačekati do večere ili zameniti kolač voćem. Tvoja odluka je tvoj svesni odgovor – slobodna volja u akciji.


Još jedan primer – emocije i impuls besa:

Id: osećaš bes.

Superego: kaže da ne smeš da vrištiš ili fizički reaguješ.

Ego: biraš da izađeš napolje, vežbaš, napišeš ili mirno razgovaraš. Iako impulsi postoje i determinisani su, tvoj svestan odgovor kreira tvoju realnost.


Zaključak: determinizam i slobodna volja nisu suprotnosti. Deterministički impulsi i programi postavljaju okvir, a slobodna volja je svesni odgovor unutar tog okvira. Ego je mesto gde se javlja izbor i oblikuje život – i to je praktična sloboda koju doživljavamo, dok Id i Superego pokazuju da nikada ne živimo u apsolutnoj neutralnosti ili izolovanoj slobodi.
 
Jasno. Manje-više, mada svakako jes komplikovano beš mu mater
Znao sam odavno da naše ''pravo ja'' nema veze sa našim privremenim i pojavnim,individualnim iluzornim (ili što bi šopi i ostali filozofi preslatki rekli efemernim) fizičkim ''ja'', ali pravo da ti kažem mislim da nisam nikada razmišljao o korelaciji izmedju našeg ''pravog ja''/ stvari po sebi i slobode, tj kako je to možda (tj po tebi zasigurno xDD) povezano. Trebaće malo da se ovo svari..Možda i mnogo..
Написах горе да Шопенхаурова аналогија Позилипо пећине умногоме појашњава ствари до степена да бивају сасвим јасне.
Тако да поново подсећам на ово:
Све што је у сазнању, прошло је кроз априорну форму сазнања тј. каузалитет и показује се као нужно. Али, апсолутну нужност имамо само у геометрији, артиметици и логици тј. тамо где до сазнања долазимо а приори, без потребе за било каквим спољашњим искуством.
Међутим, чим наиђемо на неки суд који у себи има емпиријски, спољни елемент, самим тим аподиктичка, неоспорна нужност нестаје. Али, сада, споља, ми о том елементу не знамо ништа, и он се спољашњем искуству показује као непознато X.
Зашто рецимо магнет привлачи предмете а не одбија их?
Зашто билијарска кугла помера другу куглу а не одбија се од ње,
Зашто гравитација привлачи а не одбија.
Зашто човека привлачи храна?
Зато да би живео, рећи ћеш.
Зашто човек жели да живи?
Да би уживао! (најбаналнији одгoвор)
Зашто жели да ужива? ....мук

Видиш, сва ова питања "зашто" немају одговора. Питај кога хоћеш, питај научнике, људе, свуда ћеш наићи на мук када наиђемо на вољу, јер она не познаје зашто, не познаје узрок, она жели то што жели без икаквог разлога, што значи да је слободна. То што неки мотив делује на моју вољу нема разлог, она је слободно одлучила да је тај мотив привлачи.
Из тога произилази учење, и нада, у могућност негације воље. Јер.
Nasuprot nekih budalastih primedbi, ističem da poricanje volje za životom nikako ne znači uništenje supstancije, već samo čist akt nehtenja. To znači da ono što smo ranije hteli više nećemo.
Шопенхауер
Једино воља може пожелети нешто друго, а ту се сада суочавамо са чињеницом да наша индивидуална личност, са којом смо се идентификовали, није та слободна воља, зато смо немоћни пред мотивима.
Тек када једном успемо да се стопимо са својим правим ЈА, имаћемо шансу да негирамо вољу, а што је исто што и пожелети нешто друго.
 
Poslednja izmena:
To sa čitanjem nije upućeno tebi ti genije

Naravno da možeš sve to (potencijalno i pod odredjenim uslovima) ali ništa od toga nije sloboda zaboga
Kojom tačno logikom ako čovek sve radi po difoltu znači da ne može da uči,menja se itd? Pootpuno nidje veze rodjo,naravno da može i treba,ali ni u tome,bilo kakvom učenju i "menjanju" nema nikake slobode,sve je to,ko što si lepo reko,impuls,nagon,difolt,automatizam itd
Ma koliko neko "promisljao" ili se predomisljao o nečemu,potpuno je nebitno koliko dugo to traje i koliko je razgranato ili dubokoumno ili šta god nego je bitan NAČIN kako se to odvija a to je taj impuls/difolt/nesloboda

Naravno da sve to znaš duboko u sebi ali ćeš nastaviti sa svojom religijom slobodne volje jer očigledno ti je to neka slamka spasa i odbrambeni mehaniznam,nemam ništa protiv,dogod nediraš i nevređaš druge i ne postavljaš se kao da si iznad ikoga i ičega i "prosvetljen" i koje već patetične nebuloze i ego tripovi
Životinje – deterministički svet:
Većina životinja deluje gotovo isključivo po impulsima, nagonom i instinktu. Hrana, odbrana, reprodukcija – sve se odvija automatski. Tu slobodne volje praktično nema: životinja reaguje na stimuluse bez refleksije, svesti ili svesnog izbora. Nagon i okolina diktiraju ponašanje.

Ljudi – slobodna volja unutar okvira:
Ljudi takođe imaju impulse, nagone i “difolt” reakcije (Id), i društvene norme (Superego). Ali Ego daje prostor svesnom izboru – možemo promisliti, odložiti impuls, prilagoditi reakciju, birati između više opcija.
Na primer: impuls može biti ljutnja ili glad, ali svestan izbor je kako ćemo reagovati – urlati, mirno razgovarati, vežbati, odložiti ili promeniti akciju. To je praktična slobodna volja.

Zaključak:
Ako posmatramo determinizam kroz životinje i slobodnu volju kroz ljude, vidimo jasnu razliku u složenosti i svesti. Nije da ljudi nisu pod uticajem impulsa ili programa, ali svest i refleksija omogućavaju slobodu izbora unutar tih okvira, što životinje uglavnom nemaju.
 
Razumem šta pričaš i u pravu si – prvi impuls, nagon i “difolt” postoje i pokreću naše reakcije. Ali sloboda nije u odsustvu impulsa, već u svesti i odgovoru na njega.

Primer: tvoj DNK i impulsi te navode da budeš ljut – determinizam. Ali ti odlučuješ da li ćeš tu ljutnju ispoljiti, preusmeriti u kreativnost, sport ili miran razgovor. To je slobodna volja u praksi.

Ili drugi primer: impuls te tera da legneš i spavaš. Slobodna volja je kad odlučiš da ustaneš, vežbaš ili pročitaš knjigu – iako impulsi i dalje postoje, tvoj svesni odgovor oblikuje stvarnost.

Dakle, sloboda ne znači odsustvo determinizma, već unutrašnju dimenziju izbora i svesti unutar okvira determinizma. Sve što učiš, menjaš, razmišljaš – to su alati tvoje svesne volje, a ne samo “automatizam”.
Ништа од овога није тачно. И боље прочитај оно што ти је већ саветовано:
https://forum.krstarica.com/threads/sloboda-volje.847157

Али и не мораш све. Овај Шопенхауров цитат сасвим је довољан да схватиш да немаш слободу воље у деловању:

"Da bismo tu za našu temu tako važnu zabludu posebno i najjasnije rasvetlili i time zaokružili istraživanje samosvesti postavljeno u prethodnom odeljku, zamislićemo sada nekog čoveka koji, stojeći negde na ulici, sebi kaže: „Sada je šest sati uveče, radni dan je završen. Sada mogu da prošetam ili da idem u klub, mogu takođe da se popnem na kulu da gledam Sunce kako zalazi, a mogu da idem i u pozorište, takođe mogu da posetim ovog ili onog prijatelja, mogu čak da izađem kroz kapiju u daleki svet i da se nikada ne vratim. Sve je samo na meni i imam punu slobodu za to, a ipak sada neću da učinim ništa od toga, nego isto tako dragovoljno idem kući, svojoj ženi”.
To je isto kao kada bi voda rekla: „Mogu da pravim visoke talase (da! naime, u moru i po oluji), mogu silovito da pojurim (da! naime, u koritu bujice), mogu da se obrušim peneći se i kipteći (da! naime, u vodopadu), mogu slobodno da se popnem u vazduh kao zrak (da! naime, u vodoskoku), konačno, mogu prosto da prokuvam i isparim (da! pri 80°), no ipak neću učiniti ništa od toga, nego ću dobrovoljno ostati mirna i bistra u jezercetu ravnom kao ogledalo”.
Kao što voda može sve to samo onda kada nastupe određeni uzroci za jedno ili za drugo, isto tako onaj čovek koji premišlja šta može, ne može ništa drugo, osim pod istim uslovom. Dok ne nastupe uzroci, to mu je nemoguće, a onda on to mora, isto kao i voda, sve dok je smeštena u odgovarajuće okolnosti.
Okrenimo se opet onom zamišljenom, u šest sati deliberirajućem (promišljajućem) čoveku i zamislimo da je on primetio da sada ja stojim iza njega, da filozofiram o njemu i da poričem njegovu slobodu u svim onim njemu mogućim radnjama; lako bi se moglo desiti da on, da bi mene pobio, izvede neku od njih, ali onda bi upravo moje poricanje i njegovo delovanje na njegov duh protivrečenja bilo motiv koji ga je na to prisilio. Ipak, ono bi ga moglo pokrenuti na jednu ili drugu od lakših među gornjim radnjama, naprimer da ode u pozorište, ali nipošto na poslednji, naime, da odluta u daleki svet: za to bi motiv bio suviše slab."

Шопенхауер
 
Ништа од овога није тачно. И боље прочитај оно што ти је већ саветовано:
https://forum.krstarica.com/threads/sloboda-volje.847157

Али и не мораш све. Овај Шопенхауров цитат сасвим је довољан да схватиш да немаш слободу воље у деловању:

"Da bismo tu za našu temu tako važnu zabludu posebno i najjasnije rasvetlili i time zaokružili istraživanje samosvesti postavljeno u prethodnom odeljku, zamislićemo sada nekog čoveka koji, stojeći negde na ulici, sebi kaže: „Sada je šest sati uveče, radni dan je završen. Sada mogu da prošetam ili da idem u klub, mogu takođe da se popnem na kulu da gledam Sunce kako zalazi, a mogu da idem i u pozorište, takođe mogu da posetim ovog ili onog prijatelja, mogu čak da izađem kroz kapiju u daleki svet i da se nikada ne vratim. Sve je samo na meni i imam punu slobodu za to, a ipak sada neću da učinim ništa od toga, nego isto tako dragovoljno idem kući, svojoj ženi”.
To je isto kao kada bi voda rekla: „Mogu da pravim visoke talase (da! naime, u moru i po oluji), mogu silovito da pojurim (da! naime, u koritu bujice), mogu da se obrušim peneći se i kipteći (da! naime, u vodopadu), mogu slobodno da se popnem u vazduh kao zrak (da! naime, u vodoskoku), konačno, mogu prosto da prokuvam i isparim (da! pri 80°), no ipak neću učiniti ništa od toga, nego ću dobrovoljno ostati mirna i bistra u jezercetu ravnom kao ogledalo”.
Kao što voda može sve to samo onda kada nastupe određeni uzroci za jedno ili za drugo, isto tako onaj čovek koji premišlja šta može, ne može ništa drugo, osim pod istim uslovom. Dok ne nastupe uzroci, to mu je nemoguće, a onda on to mora, isto kao i voda, sve dok je smeštena u odgovarajuće okolnosti.
Okrenimo se opet onom zamišljenom, u šest sati deliberirajućem (promišljajućem) čoveku i zamislimo da je on primetio da sada ja stojim iza njega, da filozofiram o njemu i da poričem njegovu slobodu u svim onim njemu mogućim radnjama; lako bi se moglo desiti da on, da bi mene pobio, izvede neku od njih, ali onda bi upravo moje poricanje i njegovo delovanje na njegov duh protivrečenja bilo motiv koji ga je na to prisilio. Ipak, ono bi ga moglo pokrenuti na jednu ili drugu od lakših među gornjim radnjama, naprimer da ode u pozorište, ali nipošto na poslednji, naime, da odluta u daleki svet: za to bi motiv bio suviše slab."

Шопенхауер

Često se raspravlja o slobodnoj volji i determinizmu kao da su nepomirljive sile, međutim stvarnost je mnogo surovija i istovremeno moćna: jedno ne postoji bez drugog. Šopenhauer nas uči da čovek u empirijskom svetu nema apsolutnu slobodu delovanja. Sve što radimo u svakodnevici, sve odluke koje mislimo da donosimo “slobodno”, podložne su zakonima uzroka i posledice, motivima, okolnostima i našoj biologiji.

Primer empirijskog determinizma: čovek na ulici razmišlja: “Mogu da idem u pozorište, mogu da prošetam, mogu da odem u daleki svet… ali ipak idem kući.” Po Šopenhaueru, on ne bira apsolutno, već ga pokreću trenutni motivi i okolnosti. Dok ne nastupe odgovarajući uzroci – ništa od toga nije moguće. Sve dok ne nastupe, njegova volja je fiksirana, baš kao što voda ne može sama od sebe da se podigne u vazduh ili da proključa bez odgovarajućih uslova. Njegov “izbor” je uvek reakcija na motive, a ne nezavisna slobodna volja u empirijskom delovanju.

Potvrda iz prakse: pogledajte životinje – one su potpuni deterministi. Pas vidi hranu i reaguje instinktivno, ptica gradi gnezdo po sezonskim impulsima, lav lovi kada oseti glad i priliku. Nijedna životinja ne bira promišljeno, introspektivno, balansirano. Njihovi “izbori” su automatizovani, uslovljeni prirodom i okolnostima – čist determinizam.

Ljudi i slobodna volja: ljudska slobodna volja se ne manifestuje u empirijskom delovanju apsolutno, ali postoji na nivou suštinske volje, unutrašnje svesti i intuicije. Dok nas motivi i impulsi pokreću spolja, unutrašnja suštinska moć – ono što ja nazivam vozač u kolima determinizma – omogućava nam da promišljamo, analiziramo, balansiramo i oblikujemo sopstveni odgovor. Slabost može postati snaga, gubitak može postati pobeda, neuspeh može postati lekcija – ali to nije magija: to je svesna primena suštinske volje unutar okvira determinizma.

Empirijsko vs. suštinsko:

Empirijsko je nužno, predvidivo i determinisano – tu je sve “po difoltu”, po impulsu, po motivima.

Suštinsko je slobodno, intuitivno i transcendentno – ovde je moć izbora, introspektivne odluke i zahvalnosti, gde čovek postaje autor svog unutrašnjeg sveta.


Brutalna činjenica: svako ko tvrdi da empirijsko delovanje znači potpuni nedostatak slobode, u pravu je, ali samo delimično. Njegova tvrdnja ne pogađa suštinsku dimenziju volje: mi nismo samo marionete motiva, mi smo vozači svesti u okvirima koje nam daje determinizam. Odatle dolazi prava moć – moć introspektivne kontrole, moć da svaki impuls pretvorimo u svesni izbor.

Zaključak: determinizam daje okvir, slobodna volja daje dimenziju života. Ne postoji apsolutna sloboda u empirijskom delovanju, ali postoji suštinska sloboda u intenciji i svesti. Ovo je zakon prirode, balans neophodan i neizbežan – pravilo života: okvir + svestan odgovor = prava moć, prava sloboda.

Ultimativni primer: možeš biti vezan svojim genetikom, okolinom, motivima i impulsima – ali kroz svesnu refleksiju, introspektivnu kontrolu i zahvalnost, ti oblikuješ sopstveni duh i realnost. Determinizam je teren, slobodna volja je automobil kojim voziš kroz taj teren – bez oba elementa, ništa ne bi imalo smisla.
 
Написах горе да Шопенхаурова аналогија Позилипо пећине умногоме појашњава ствари до степена да бивају сасвим јасне.
Тако да поново подсећам на ово:

Зашто рецимо магнет привлачи предмете а не одбија их?
Зашто билијарска кугла помера другу куглу а не одбија се од ње,
Зашто гравитација привлачи а не одбија.
Зашто човека привлачи храна?
Зато да би живео, рећи ћеш.
Зашто човек жели да живи?
Да би уживао! (најбаналнији одгoвор)
Зашто жели да ужива? ....мук

Видиш, сва ова питања "зашто" немају одговора. Питај кога хоћеш, питај научнике, људе, свуда ћеш наићи на мук када наиђемо на вољу, јер она не познаје зашто, не познаје узрок, она жели то што жели без икаквог разлога, што значи да је слободна. То што неки мотив делује на моју вољу нема разлог, она је слободно одлучила да је тај мотив привлачи.
Из тога произилази учење, и нада, у могућност негације воље. Јер.

Једино воља може пожелети нешто друго, а ту се сада суочавамо са чињеницом да наша индивидуална личност, са којом смо се идентификовали, није та слободна воља, зато смо немоћни пред мотивима.
Тек када једном успемо да се стопимо са својим правим ЈА, имаћемо шансу да негирамо вољу, а што је исто што и пожелети нешто друго.
Većina ljudi misli da ili postoji slobodna volja ili ništa, da je determinizam apsolutna sudbina. Ali to je lažan paradoks. Svet jeste determinisan – zakonima, motivima, okolnostima – ali to nije kraj priče. Slobodna volja postoji, ali na suštinskom, transcendentnom nivou, dok je empirijsko “ja” uvek podložno uzrocima i impulsima.

Šopenhauer nas uči jednom brutalnom istinom: pitanja “zašto” uvek zapadaju u ćorsokak. Zašto magnet privlači, a ne odbija? Zašto hrana privlači čoveka? Zašto čovek želi da živi? Odgovor je muk, jer motivi spolja ne objašnjavaju suštinsku volju. Volja po sebi ne poznaje uzroke – ona jednostavno želi ono što želi, bez racionalnog razloga. To je prava slobodna volja.

Naša svakodnevna ličnost, ono što zovemo “ja”, je pod uticajem motivacije, gena, stanja svesti i spoljašnjih okolnosti. Tu smo determinisani i često nemoćni pred impulsima. Ali prava sloboda dolazi kada se identifikujemo sa suštinskom voljom – tada možemo “želeti nešto drugo”, tj. suprotno trenutnom motivu, i koristiti motiv kao alat, a ne kao ograničenje.

Primer u praksi:

Dok osećaš glad, želiš hranu – to je impuls, determinisan.

Ako kroz introspektivnu svest, balans i zahvalnost, odlučiš da odložiš obrok, vežbaš disciplinu ili postigneš veći cilj – primenjuješ slobodnu volju unutar determinizma.


Svaka radnja u empirijskom svetu je podložna uzrocima. Svaka odluka koju doneseš zavisi od motivacije i stanja. Ali tvoj odgovor, tvoja svest, zahvalnost i introspektivna kontrola su unutrašnja dimenzija slobodne volje. To nije suprotstavljanje determinizmu – to je balans, zakon prirode.

Zaključak:

Determinizam daje okvir i zakonitosti.

Slobodna volja daje moć izbora i oblikovanje unutrašnjeg odgovora.

Empirijsko i suštinsko, nužnost i sloboda, spoljašnje i unutrašnje rade zajedno.

Ko razume i primeni ovo, postaje stvarni gospodar sebe i svog sveta – mudrost, a ne suva pamet, je vrhunac slobodne volje.
 

Back
Top