ja je grlim i ljubim i govorim da je volim i ... nista, ona se samo ironicno smeska i kaze "mnogo si mala da se mazis". Onda se ja nasalim kako me ni malo ne voli. Onda me ubedjuje (opet grubim recima) " ko je blesav da ne voli svoje dete", ali i dalje nema nekog izliva emocija sa njene strane. /.
eto tako nas ova bolest uči šta je život: emocije ne idu iz srca, nego iz mozga... !
bilo je ovde na forumu već dosta reči o bezosećajnosti dementnih, čak nagloj, ali to nije jedini karakterističan simptom, to prosto znači da je taj deo mozga napadnut onom plimom -
sećate se, imali smo primere da postoji problem hranjenja, uz očuvanu motoriku i/ili komunikaciju, što je kod moje majke već na nuli -
ali eto, ova moja - uprkos svim scenarijima, iako ne priča razgovetno i maltene ne pokreće udove --- jede sve bez problema, žvaće i guta sve što joj stave u usta...
/prestaće jednog dana i to, ali užas kako u celoj toj priči nema pravila: nema nikakvog redosleda u tom progresivnom propadanju, nikad ne znaš šta možeš da očekuješ/
zimus, je prelezao tesku upalu pluca sa uzasno visokim temperaturama i od onda je situacija - katastrofa. mene uglavnom ne poznaje. zena mu je komsinica, ili kako-kad. noci su preteske. ne pamtim kada sam uredno zaspala i probudila se. povremeno utrnem od straha jer se plasim da ga ne predoziram lekovima.... a od svega mi je najteze kada pocne da se skida i takav ide po kuci. moj otac.... najbolji (ali zaista) covek kojeg sam ikada upoznala.
Mislim da danas vise nece ni znati sta se desilo sa krevetom,kad sam izvadila kljuc iz brave u kupatilu taj dan je par puta pitao sta je sa kljucem,ali posle toga nije ni spomenuo.Pozdrav za danas