Ljudski mozak voli liste. One ga podsećaju na uređeni sistem. To je i razlog zašto je clickbait fenomen toliko uspešan; postoji nešto naprosto neodoljivo u tome kada se vidi "10 stvari koje ____". Razmere dokle to ide vidi se po tome koliko su popularni i u nekim ekstremnijim slučajevima, kao npr. „15 lokacija koje je posetio Džastin Biber“. S druge strane, ljudi takođe vole da čuju da je nešto što većina misli tačno, zapravo netačno. Ima tu i svojevrsni FOMO aspekat, usled čega kupuju i jure za takvim naslovima. A pošto se radi o nečem prilično senzacionalnom, interesovanje je veliko. U prevodu, postoje izvesne zajedničke tačke sa publikacijama novoromantičara.
Ristićeva knjiga, zapravo dve knjige, upravo su to. Senzacionalne su i imaju jedan poprilično proporcionalan (broju ljudskih prstiju, dekadni) broj od 20 poglavlja. Još je i prilično kratka, tako da se dostupnija modernom čoveku koji ne čita toliko mnogo, ili koji će pak pročitati možda i samo jedno ili dva poglavlja (tj. „slučaja“).
Rubrika o mitovima srpske istorije u Blicu bila je među najpopularnijima. Veliki broj istoričara koristio je taj fenomen, između ostalog i Čeda Antić. Može dosta novca da se na taj način zaradi; vrlo je lukrativno, jednostavno rečeno. Takve knjige se dobro prodaju; Ristićeve su se prilično brzo rasprodale. S druge strane, pošto se ne radi o ozbiljnim istraživačkim radovima, iziskuju ulaganje vrlo malene količine truda. U nekim slučajevima, očigledno i prepisivanje iz novina ili sa Tvitera. Tako da dosta novca može biti ugrabljeno na taj način uz minimalan trud. Takođe je činjenica da su takve emisije vrlo gledane, a što je odlična prilika da se podigne popularnost nekoj ličnosti. To je i odličan način samopromocije, posebno ako neko namerava da se upusti u političke vode. Tako da, to nije put za ostvarivanje naučnog kredibiliteta, već za laki profit i sticanje individualnog selebriti statusa (radi političke karijere, neke medijske možda, ili prosto neke lične satisfakcije, hranjenja ega i slično).