ZLO (gr. πονηρος, lat. reus, kriv, loš, lukav): "Poznanje dobra i zla" (Post. 2,9,17) jeste religiozni stav zato što je to posledica odvajanja čoveka, zbog greha, od Boga. Po biblijskom svedočenju, đavo je uzročnik zla, i to savetom koji daje čoveku da odbaci zavisnost od Boga, odnosno Njegovu blagodat (Post. 3,1-5). Zato su Oci Crkve, pred dualističkim i manihejskim jeresima i origenističkim sporovima, jasno potvrdili da "Bog nije uzrok ili tvorac zla". Ali, ni zlo nije ontološki ili demijurški nezavisni princip. Zlo nema osnov postojanja niti ličnu egzistenciju koja bi mu bila data od Boga. Origen je tvrdio da je Bog stvarao budući prisiljen čovekovim padom u greh, dakle da On nije bio slobodan u stvaralačkom delu, niti je pak imao u Sebi preegzistentne logosnosti pre stvaranja. Oci će odgovoriti da samo ono što je stvoreno slobodnom voljom Božijom ima konkretnu supstanciju i večnu egzistenciju. Zlo, dakle, nije ontološko načelo, to jest nema postojanje u sebi, ali može primiti postojanje u subjektu, i to voljom samoga subjekta. Ono se kalemi na egzistenciji, ugnežđuje se u čoveku ako mu se on dragovoljno otvori. Prema tome, zlo se ne kontemplira kao nešto što stoji u vezi sa suštinom bića, nego samo u vezi sa njihovim pogrešnim i nerazumnim kretanjem (Maksim Ispovednik, Glave o ljubavi, IV, sh. 14, Rum. filok., tom 2, str. 101). Čovek, dakle, nema u sebi zlo kao suštinu, ali se može okrenuti prema zlu svojom slobodnom voljom.
Lični oblici zla su: a) Stradanje, u smislu stalnog obezobličavanja i degradiranja egzistencije, jer zlo koje živi ruši sami izvor života. Neblaženstvo dolazi od prekida lične zajednice sa Bogom. b) Izvrtanje ili pretumbavanje egzistencijalnog poretka od strane antiegzistencije. U tom smislu, zlo je neslušanje Boga i pokoravanje đavolu, što je non-sens ili psevdo-egzistencija. v) Smrtnost ili nepokretnost do najkrajnje granice egzistencije, odnosno neegzistencije. Svakako, nijedna tvar koja ima svoj razum od Boga ne može stići do potpunog uništenja egzistencije. Međutim, čovek može dospeti do stanja "škrgutanja zuba", odnosno očajničkog napora da ostane u egzistenciji, ne mogući da izađe iz toga stanja.
Protojerej Jovan Brija
REČNIK PRAVOSLAVNE TEOLOGIJE