Da li mozete ziveti bez ljubavi?

Da objasnim naslov . Kao sin jedinac sam imao bezgranicnu ljubav oca i majke. Oni se imali moju. Kasnije dolaze devojke mada je to vec nesto drugo. Otac i majka odlaze sa ovog sveta u kratkom razmaku ali mene spasava to sto imam verenicu koju mnogo volim. I ona mene, bar donekle. Izmedju nas puca, depresija, beznadje, potpuno sam, ortaci su tu ali to je nesto drugo. Odjednom upoznajem sadasnju suprugu, uskoro dolazi sin kog obozavamo....

I sad, kad pomislim da nema njih, da nisam nju upoznao, da radim i zivim sam , da je moj zivot posao, kuca, da nema osoba za koje bih zivot dao i koje bi za mene zivot dale, ne znam dal bih to mogao, tako da zivim. Jednostavno je za mene taj osecaj davanja i primanja ljubavi nesto osnovno, kao hrana i voda. Mozda je to neki poremecaj, hebem li ga, ne znam.
Vas stav o tome?
Mozes da zivis bez ljubavi, dok je ne nadjes....
 
Ti si u strahu jer imaš ono što si želeo i bojiš se kako bi preživeo kada bi bez toga ostao jer si okrenut tome, podređen toj ljubavi, privrženosti i naprosto zavisan.
Kao što ti je Silver napisao - uživaj u tome, radi na tome i dalje i ne razmišljaj o ŠBB KBB, jer time samo gubiš dragoceno vreme i trošiš lepe trenutke.
 
I da, bez svega se može. Kao što je važno osetiti ljubav, jednako je važno i pružati ljubav, bez obzira da li će ona biti vraćena od strane te osobe ili bilo koje druge.
Pošto su iz ove konkurencije izbačena deca i kućni ljubimci...život je i kada volim nekoga i to osećanje koje ja pružam ka drugome me čini živom i ispunjenom. Naravno, kada je ljubav uzvraćena to osećanje je neopisivo ali i ako nije, osećaš se živim jer voliš nekoga.
 
I da, bez svega se može. Kao što je važno osetiti ljubav, jednako je važno i pružati ljubav, bez obzira da li će ona biti vraćena od strane te osobe ili bilo koje druge.
Pošto su iz ove konkurencije izbačena deca i kućni ljubimci...život je i kada volim nekoga i to osećanje koje ja pružam ka drugome me čini živom i ispunjenom. Naravno, kada je ljubav uzvraćena to osećanje je neopisivo ali i ako nije, osećaš se živim jer voliš nekoga.
Nisam izbacio decu, ne znam otkud to a ne znam ni za kucne ljubimce jer ih nikad nisam imao. Pak gledajuci neke druge parove, specijalno one koji nemaju decu, primecujem da se prema njima odnose maltene kao prema deci- protiv cega nemam apsolutno nista protiv.
 
Jednostavno je za mene taj osecaj davanja i primanja ljubavi nesto osnovno, kao hrana i voda.
Osećaj davanja i primanja je prelep.Mislim da nas ispunjuje.
Hrana i voda su nešto drugo, nije za upoređivanje , jer bez toga ne možemo živeti.
Bez ljubavi možemo.
Mozda je to neki poremecaj, hebem li ga, ne znam.
Nije poremećaj naravno.

Vas stav o tome?
Ljubav je bitna, uzvišeno i najjače osećanje.
Postoji još jedno -mržnja, isto toliko jako , ali ne bih sada o tome.
Naslov-Možete li živeti bez ljubavi?
Ja-ne.Jer ljubav ima mnogo oblika i dimenzija.
Uvek ću prema nečemu osetiti ljubav, htela ja ili ne, od mene je jače.
 
Quit Do It GIF
 
Bez ljubavi se fizički može preživeti.Doduše, takav život i nema neki smisao.
Onima kojima ljubav nije potrebna smatram psihopatama.


ne može naravno, rađen je onaj eksperiment sa majmunčićima kojima je davan izbor između hrane i plišane majke, uvek su birali majku. i to čak ne ni pravu majku, nego simulaciju ljubavi i topline su birali pre nego hranu

a takođe je poznato da je pre uspostavljanja sistema hraniteljskih porodica između 90-100% siročadi u sirotištima umiralo u prvoj godini života, i to u razvijenom delu sveta


Maslov je pogrešio, ljubav se uopšte ne nalazi pri vrhu piramide među potrebama smisla, samoostvarenja, čega već, nego skroz dole na dnu zajedno sa skloništem, hranom i toalet papirom, možda čak i pre njih




ovde se naravno misli na vrlo konkretnu ljubav, ne apstraktnu platonsku bez koje se naravno moze preživeti
 
Da objasnim naslov . Kao sin jedinac sam imao bezgranicnu ljubav oca i majke. Oni se imali moju. Kasnije dolaze devojke mada je to vec nesto drugo. Otac i majka odlaze sa ovog sveta u kratkom razmaku ali mene spasava to sto imam verenicu koju mnogo volim. I ona mene, bar donekle. Izmedju nas puca, depresija, beznadje, potpuno sam, ortaci su tu ali to je nesto drugo. Odjednom upoznajem sadasnju suprugu, uskoro dolazi sin kog obozavamo....

I sad, kad pomislim da nema njih, da nisam nju upoznao, da radim i zivim sam , da je moj zivot posao, kuca, da nema osoba za koje bih zivot dao i koje bi za mene zivot dale, ne znam dal bih to mogao, tako da zivim. Jednostavno je za mene taj osecaj davanja i primanja ljubavi nesto osnovno, kao hrana i voda. Mozda je to neki poremecaj, hebem li ga, ne znam.
Vas stav o tome?
ljubav je stvar navike. Ako je imas, ne mozes bez nje, ako je nemas, bas te briga.
 

Back
Top