Да ли морамо да жмуримо?

У шетњу, на кафу, у излазак све ређе носим телефон. Када идем да трчим никада. Какви паметни сатови и остало, ако ми треба апликација да ми каже колико да се крећем и када воду да пијам пре ћу се обесити.


što, šta fali. imam jako slabo izražen nagon žeđi, i da me nešto ne podseća da pijem vode, lagano ne bih pila više od dve čaše dnevno.
a da ne pričam o kretanju, samo ovog meseca mi je prosek koraka 4k manji, a samo sam prešla sa planine u grad. trudim se da to nadoknadim na traci, ali i to jedva nadoknadi kretanje na koje si prirodno podstaknuta kad si u prirodi i u kući (a ne u stanu).

ne možemo baš sve da svalimo na individuu, gradovi nisu osmišljeni da nas podstiču da se krećemo, naprotiv, podstiču korišćenje prevoza i dolazak do hrane uz minimalno truda (dostavom). da živimo u prirodnom okruženju pa da se oslanjamo na prirodne podsetnike, ali veštačka okruženja zahtevaju i veštačka rešenja.
 
Фали то што престанеш да слушаш своје тело. Слушаш машину.


kako misliš da treba da slušam telo ako mi kaze da pijem 2 čaše vode dnevno, na sopstvenu štetu, ili da naručim hranu umesto da se prošetam do nje?


tako ljudi i kad hoće da smršaju pa neće da broje kalorije i slušaju svoje telo, i smršaju nikad, jer potcenjuju koliko zapravo pojedu
 
kako misliš da treba da slušam telo ako mi kaze da pijem 2 čaše vode dnevno, na sopstvenu štetu, ili da naručim hranu umesto da se prošetam do nje?


tako ljudi i kad hoće da smršaju pa neće da broje kalorije i slušaju svoje telo, i smršaju nikad, jer potcenjuju koliko zapravo pojedu
То јесте неслушање унутар себе. Затрпаност спољним.
 
Није исто осећај бола и слушање тела, али да не смарам .


ne bude ni bola.

u svakom slučaju, smatram da je i razmišljanje deo tela. ne moramo za sve slušati da nam jave jetra ili bubreg, možemo koristiti i mozak.

zaista ne želim da čekam telo da mi kaže da pijem vode ili da se krećem, jer mi nece reći nikad, nego ću to uraditi sama.
 
Мислим да су сви схватили, али си тему поставила на погрешном примеру.
Не верујем да је и један власник љубимца који је снимљен како оставља с.ање где год прође, испрозиван, извређан и да се због тога убио. Наводим само пример који би био добра основа за тему, а такви се не убијају јер су бахати заиста неосетљиви према другим људима.

Овај пример је погрешан не зато што се жена на жалост убила, већ заго што је очигледно урадила нешто из нужде и нерадо а тада си већ довољно свестан да радиш нешто погрешно, надаш се да нико ( или бар што мање људи) неће видети и да ћеш то заборавити.

Пре пар месеци у једном тржном центру, у трговини одеће, једна озбиљна жена, пристојно, чак квалитетно обучена је одједним пришла запосленој и замолила да јој дозволе да иде у тоалет. Радница је одбила. Почела је узрујано да је моли, изненада је заболео стомак ,има страшне грчеве...ова и даље ограничено не дозвољава и у тој расправи жени крене низ ноге..😔
Смрад ужасан, жена почиње да плаче ,тресе се од стида, бола у стомаку...


Замисли да сам извадила телефон?
Срам је било, сере на јавном месту.
Капираш разлику између бахатости, неваспитања и поступка из нужде?
Да, разлику можеш видети.
Ја овај снимак нисам видела, али јесам друге...негде се заиста ради о бахатости. Јао, не могу више да објашњавам, тумачите како хоћете...
 
zar na drugoj temi ne rekoste da su oni koji ćute - saučesnici
Тако је, ја не ћутим. Само ни не трчим.
Шта ће моје опредељење о било ком сукобу у свету да промени?
Схваташ ли да је потребна промена унутар сваког појединца?
Ја ту делујем како умем, оно што је већ негде одлучено и спроводи се немам утицај и не трошим на то енергију.
 
a koja vam je poenta da baš ne znate šta se dešava

jel ignorišete i genocidisanja Gaze i Konga koja se upravo odvijaju, ili
Da ti pravo kažem svjesno ignorišem sve što ne mogu promijeniti, žao mi je SVIH žrtava, svakog izgubljenog života ali sam realna i znam da je rat biznis. Osjetila lično na svojoj koži, preživjela sve to i ne mogu ponovo da gledam mrtvu djecu, nema šanse.
Biram bitke i djelujem lokalno, kad su nam djeca ginula na ulici od neopreznih vozača nije mi bilo teško 15 puta otići lično u općinu, mup, mjesnu zajednicu, moliti, tražiti, zahtijevati ležećeg policajca i mislim da sam napravila više od onih koji su se na fb busali u prsa da nam je država sranye, kako treba ovo ili ono a nisu napravili ništa.
 
Biram bitke i djelujem lokalno, kad su nam djeca ginula na ulici od neopreznih vozača nije mi bilo teško 15 puta otići lično u općinu, mup, mjesnu zajednicu, moliti, tražiti, zahtijevati ležećeg policajca i mislim da sam napravila više od onih koji su se na fb busali u prsa da nam je država sranye, kako treba ovo ili ono a nisu napravili ništa.


pa ko ikome i traži više, ne razumem. ovde se priča o potpunom ignorisanju nečega samo zato što nije u našoj avliji
 
pa ko ikome i traži više, ne razumem. ovde se priča o potpunom ignorisanju nečega samo zato što nije u našoj avliji
Jbg mogu da pričam samo za sebe i biram da budem u nekom svjesnom in denial stanju. Ne zbog manjka empatije nego baš suprotno što moju empatiju isto zaslužuje dijete koje pogine u Gazi i ono koje ubije Hamas. Kapiraš?
Svijet je odavno otišao u k.
 
Jbg mogu da pričam samo za sebe i biram da budem u nekom svjesnom in denial stanju. Ne zbog manjka empatije nego baš suprotno što moju empatiju isto zaslužuje dijete koje pogine u Gazi i ono koje ubije Hamas. Kapiraš?
Svijet je odavno otišao u k.


kapiram, ali na temi koja se bukv zove da li moramo da žmurimo, kažemo kako žmurimo na horore i nameravamo da nastavimo


duboko verujem da se čovek u konfliktima, čak i ako ne može praktično da dela (a dosta nas ne može), odlučuje za princip. ko se odluči za princip ignorisanja u jednom hororu, odlučio se za ignorisanje u svakom.. dok ne dođe po njega, valjda
 
kapiram, ali na temi koja se bukv zove da li moramo da žmurimo, kažemo kako žmurimo na horore i nameravamo da nastavimo


duboko verujem da se čovek u konfliktima, čak i ako ne može praktično da dela (a dosta nas ne može), odlučuje za princip. ko se odluči za princip ignorisanja u jednom hororu, odlučio se za ignorisanje u svakom.. dok ne dođe po njega, valjda
Šta znam, kod mene je sve naopako pa i ovo. Bila u hororu i ko zna koliko puta pomislila i zavapila pa vidi li iko normalan šta se dešava? Znam sad će svi poletiti da kažu pa baš zbog toga bi trebalo da digneš glas i lupaš, kidaš ali to ne ide tako. Da li je to trauma, ptsp ili ko zna šta li je ali jednostavno ne mogu. Bukvalno imam fizičku reakciju na rat i stradanja, samo želim da zaboravim.
 

Back
Top