gost 133940
Elita
- Poruka
- 23.648
Slepom crtati i gluvom govoriti jednako je zaludan posao .
Човјек једном прошапута Богу: “Боже реци ми нешто”.
У том тренутку шева запјева…
…али човјек то није чуо.
Стога човјек узвикну: “Боже реци ми нешто”,
и грмљавина се проломи небом…
…али човјек то није примијетио.
Осврне се човјек око себе и рече: “Боже допусти ми да те видим”.
Сјајна звијезда засја…
…али човјек то није видио.
И повиче човјек: “Боже покажи ми чудо!”.
И живот се роди…
…али човјек то не опази.
Већ разочаран проплака: “Само ме дотакни и знат ћу да си ту”.
Због тога Бог спусти руку и дотаче човјека…
…али он само отресе лептира и настави.
И не схвати човјек да је Бог у малим, свакодневним стварима око нас, у родитељима, пријатељима, пијеску и вјетру, напокон…
Hoćeš da kažeš da Bog pati od komunikacione disfunkcije?
Zamisli da ležiš sa slomljenom nogom i hoćeš da ti žena donese novine iz druge sobe. Možeš lepo da vikneš "Hermengilda, donesi mi novine, molim te".
Može i ovako:
Čekaš da se Hermengilda sama seti da bi ti da čitaš novine. Al ona ljušti lukac za prebranac i pevuši "kad bi ove ruže male".
Ti i dalje čekaš i već te svrbe leđa u donjem delu kičme koji vernici nazivaju krsta, a komunisti petokraka, al Hermengilda uporno ljušti lukac.
Postaješ nervozan i zavrljačiš koru od pomorandže na luster.
Hermengilda i dalje ljušti lukac.
Zavežeš rezervne gatje na vrh štake i počneš da mašeš kao zastavom uzvikujući "Uuuuuuhaaaaaa"
Hermengilda dovikuje iz kuhinje "Si kazo nešto, ljubavi?"
Ne odgovaraš. Uzimaš papuču i pokušavaš da pogodiš prekidač za svetlo. Promašio si. Papuča upada u akvarijum.
Čekaš. Čuješ kako Hermengilda pevuši u kuhinji dok dinsta lukac, a lukac cvrči.
Uzimaš paklo šibica, pališ jednu po jednu šibicu i bacaš ih na mačku. Kada je kutija već pri kraju, uspevaš da zapališ mačkino krzno.
Izbezumljena žvotinja počinje da mjauče i da trči po sobi. Plamen zahvata zavesu i kolekciju časopisa "sam svoj majstor".
Aktivira se protivpožarni alarm i automat brizga gustu maglu vodenih kapljica po sobi.
Osećaš se mokar, napušten i usamljen. U nozdrvama ti je miris prebranca koji spokojno krčka u rerni.
Nakon čitave večnosti Hermengilda ulazi sa tacnom na kojoj je tanjir već ladnog prebranca, lebac, čaša vode, ruža i novine.
- Šta se ovde desilo?!
- pita široko razrogačenih očiju.- Dođi da ti šanem - kažeš ti.
Hermengilda prilazi sa tacnom u rukama, a ti dohvataš štaku i pokušavaš da pogodiš tacnu, al promašiš. Lupiš samog sebe po onoj slomljenoj nozi, padaš iz kreveta, akvarijum se prevrće i voda iz akvarijuma ti kvasi lice.
Plaćeš.
- Ebo te prebranac! - jedva uspevaš da istisneš.



