Da su Francuzi tada imali drugačiji interes i pjesma bi im bila drugačija. Tada bi u tom slučaju Crnogorce prepoznali kao posebnu naciju. Tako da taj narativ o Crnoj Gori kao djeliću Srbije je tada iskorišten zbog nekog njihovog tadašnjeg interesa, a ne zbog samog narativa i njegove eventualne istinitosti.
U tom dobu bogme itekako jeste. Jer SAD tada još uvijek nisu sila koja drma planetom, ta država je to učešćem u WWI tek u najavi, a po njegovom završetku vraća se svojoj izolacionoističkoj politici i Monroovoj doktrini. Rusija je loše prošla u WWI, a onda je došlo do anarhije i građanskog rata u njoj.
Ne da se pita o etnicitetu nekog drugog, već da se pita o sudbini neke države, teritorije, pa u dobu o kome govorimo kolonijalizam je još uvijek postojao. Šta sam neistinito rekao?
I bjelaši i zelenaši su se osjećali Srbima, ne vidim kakve to veze ima sa njihovim sukobom?
Naravno da nisu. Države su obično te koje su nerijetko najvažniji faktori stvaranja nacija. A državu Crnu Goru su stvorili njeni stanovnici sopstvenom krvlju, naravno uz čitav splet istorijskih okolnosti.
Koju teoriju? Da tzv. Podgorička skupština nije bila legalna i legitimna? To nije teorija, to je istorijska činjenica.
Danas praktično više nema kolonija, ali hoćeš da kažeš da velike države nemaju uticaje na sudbinu manjih? I da takav uticaj nisu imale ni prije stotinjak godina?
Nisi čuo za učešće Crnogoraca u Kritskom i Morejskom ratu, za bitku kod Prediša, za bitke na Martinićima i Krusima, za vojevanja protiv Napoleonove vojske po primorju, za Prvu i Drugu Omer-pašinu vojnu, za pobjedu na Grahovcu, za učešće Crne Gore u Veljem ratu, Balkanskim ratovima i konačno u WWI? Pretpostavljam i da znaš za spoljnopolitičke planove i ciljeve vladike Danila, vladike Vasilija, Petra I i knjaza Danila?
Postoji pravni okvir Kraljevine Crne Gore koji nije ispoštovan. Tzv. Podgorička skupština apsolutno nije bila legalan organ, izbore raspisao organ od četiri beznačajna čovjeka? Po kom osnovu su oni imali pravo da raspišu izbore, ko ih je ovlastio? Izbori zakazani i održani na brzinu u nedelju dana, dok je vijest stigla u nekim krajevima Crne Gore rok je bio i kraći, ljudi praktično nisu ni znali da se održavaju nekakvi izbori. Sačuvan jedino zapisnik sa tih izbora iz grada Cetinja i srećom zahvaljujući njemu znamo kako je taj "izborni proces" izgledao. Skup je održan u jednoj maloj prostoriji kojiu su zaposjeli satima ranije pristalice bjelaša. Niko ih nije prebrojavao ni legitimisao jer su zelenaši tvrdili da mnogi nisu sa Cetinja i tražili su da napuste prostoriju, da prostoriju napuste maloljetna lica i da se njima dozvoli da uđu u nju, naravno nije im se izašlo u susret. Otprilike im je spočitano što oni nisu ranije došli, sad nemaju mjesta pa ne mogu ni da učestvuju odlučivanju. Unaprijed spremljene odluke su iščitavane i glasalo se aklamacijom, uzvicima odobravanja. Zelenaši su naravno napustili takav skup jer im nije ni omogućeno da uđu u tu prostoriju. U ostalim mjestima nemamo nikakve indicije kako su ti izbori izgledali. Ne znamo izlaznost, ne znamo rezulatate, ne znamo ko je glasao, nema ostalih sačuvanih zapisnika (zamisli te podatke imamo sa izbora održanih u Nikolino vrijeme) a znamo da je tada van Crne Gore bilo još oko 10 000 interniranih najuglednijih ljudi. I ti mi govoriš o legalitetu takve Skupštine i takvih izbora?
Da li si ti svjestan da je oružana Božićna pobuna upravo podstaknuta tim razbojničkim odlukama te tzv. Podgoričke skupštine i da je u tim okršajima oko Cetinja i Nikšića bilo desetine mrtvih i ranjenih na obije strane?
Ne slažem se sa tobom. Manji, a bogme i veći, mora da ima saveznika u nekom od velikih (što više to bolje) da bi ostvario svoje ciljeve. Nije tu riječ o podaničkom mentalitetu. Da Crnogorci nisu imali saveznike najprije u Mlačenima, a potom dugotrajnije u Rusiji, pa u jednom periodu i u Francuskoj (1856-1868) uzalud bi ginuli. Recimo 1862. godine tokom II Omer pašine vojne osmaska vojska je stigla nadomak Cetinja, ono je bilo pred padom. Ali su tada Francuska i Rusija oštro zaprijetili sultanu objavom rata i on je morao da naredi povlačenje, a sve je bilo praktično gotovo.
To nije baš tačno. Nepristupačniji je teren bio u sjevernoj Albaniji ili na sjeveru Crne Gore pa su ti krajevi bili pod osmanskom vlašću znatno duže nego stara Crne Gora. Splet okolnosti je bio takav da se ta stara Crna Gora naslanjala na teritoriju Mletačke Republike gdje su Crnogorci mogli da se sklanjaju tokom ratnih dejstava ako krenu po zlu, da nabavljaju oružje, hranu itd. A nerijetko su tokom jednog perioda odozdo i pokretani na akciju.
Ajde napravi komparaciju sa okupiranom Srbijom?
Crna Gora je u tom momentu od savezničkih snaga tretirana kao zemlja saveznica i one su trebale kao u slučaju Srbije i Belgije da obnove makar privremeno predratni poredak.
Pa dijelom i možemo. I oni su bili poprilično podijeljeni. Čak je u logoru Karlštajn gdje je bio zatočen najmanji dio Crnogoraca, ali je bila u pitanju politička elita, tokom zatočeništva organizovano glasanje da li da se knjazu Nikoli čestita rođendan, čini mi se da je 62 bilo za a 61 protiv. Slično je bilo i u logorima sa većim brojem interniraca (Neđmeđer, Boldogason itd.). Ali upravo je glavno pitanje zašto se njima nije dozvolilo da se vrate u zemlju, i jednima i drugima? Zašto su u Srbiji i u ostalim jugoslovenskim pokrajinama prvi izbori organizovani tek krajem novembra 1920. godine a u Crnoj Gori se požurilo da se održe nekakvi kvazi izbori dok se dobar dio stanovnika još nije ni vratio u zemlju u novembru 1918. godine (rat je zvanično završen 11. novembra a ti kvazi izbori u Crnoj Gori su organizovani 19. novembra). Čak su od vlasti pristalice knjaza Nikole namjerno zadržavane i usporavane u povratku ka Crnoj Gori o čemu postoje dokumenta, ali ne samo oni, već i neki istaknuti protivnici kralja Nikole i pristalice prisajedinjenja. Na primjer Marko Daković, perjanica omladinskog pokreta, jedan od učesnika Bombaške afere zadržan je od vlasti u Sarajevu jer su znali njegove relacije sa Crnom Rukom sa kojom se Aleksandar obračunao tokom Solunskog procesa, pa se nije imalo povjerenja da neće agitovati za republiku ili nametnuti toj kvazi Skupštini neke zaključke koji se ne bi podudarale sa stavom zvanične Srbije koja je zapravo tu Skupštinu i organizovala.
Nisi me shvatio. Bio je veliki pritisak na Crnu Goru da odustane od nezavisnosti poslije Miloševićevog pada. Očekivalo se da će se Srbija brzo kretati prozapadnim putem i prosto nije bilo potrebe u tom slučaju za samostalnom crnogorskom državom. Tadašnji predsjednik Žak Širak je čak izjavio tada da je Francuska nikada neće priznati, čak ni u slučaju demokratski održanog referenduma. Bilo je poželjno da ona ostane u nekoj zajednici sa Srbijom kako bi se kroz tu zajednicu tada našlo rješenje i za Kosovo koje bi bilo treća konfederalna jedinica. I Srbija kao važan faktor nagrađena i prozapadno usmjerena. Zato je crnogorsko rukovodtsvo tada bilo snažno politički pritisnuto da prihvati sporazum o formiranju Državne zajednice sa Srbijom. Ubistvom Zorana Đinđića Srbija je usporila na tom prozapadnom putu, fokus zapada i entuzijazam zbog Miloševićevog pada oslabio i crnogorske vlasti su to koristile i tako konačno došle do nezavisnosti. Da je Srbija nastavila snažno i jasno ka zapadu mislim da bi teško i došlo do održavanja referenduma u Crnoj Gori. Mi bi se morali zadovoljiti visokim stepenom autonomije u okviru te konfederalne zajednice koja bi protokom vremena na saveznom nivou odlučivanja jačala (kao postdejtonska BiH).
kažu da su crnogorci mešavina italijana i albanaca i nidje veze sa Srbijom
Stvar je u tome da nije u skladu sa demokratskom praksom da zapad zabrani održavanje referenduma u Crnoj Gori a dozvoljen je odlukama Banditerove komisije drugim republikama bivše SFRJ. Britanci su sličan dozvolili Škotskoj. On je tim dokumentom naravno bio dozvoljen poslije tri godine (iako je održan poslije četiri) jer bi teško ubijedili crnogorske vlasti da potpišu drugačiji sporazum. Ali se računalo da će se u tom periodu Srbija učvrstiti na prozapadnom putu pa će se kasnije uticati na crnogorske vlasti da ga opet prolongiraju na neki rok, dok od njega konačno ne odustanu ili dok ne dođe do promjene vlasti u Crnoj Gori. Ali stvari se nisu odvijale u smjeru kako je zamišljeno što se tiče Srbije.
Da je u pitanju podanički mentalitet Crnogorci sigurno ne bi prestali da priznaju osmansku vlast tokom Morejskog rata (1683-1699.) već bi nastavili da budu podanici te države. Lupetaš i ostaješ živ.
Naravno. Crna Gora je tada izabrala pogrešan istorijski momenat da izazove ustanak u Hercegovini i zarati sa Osmanskim carstvom kad je pažnja velikih sila bila okrenuta ka Apeninskom poluostrvu gdje je bio u toku proces italijanskog ujedinjenja, a čiji je jedan od najvažnijih aktrera bila upravo Francuska Napoleona III. I nemoj misliti da sama Srbija nije imuna od dešavanja na evropskom kontinentu. Zapitaš li se zašto je I srpski ustanak ugušen baš 1813. dok su velike sile bile zauzete da Napoleonu Bonaparti zadaju konačni udarac? I zašto Osmansko carstvo nije bilo iste takve odlučnosti 1815. godine da na isti način uguši II srpski ustanak kada su velike sile uređivale postnapolenovsku Evropu?
Pa naravno da ne, kada je crnogorska vojska samu sebe žrtvovala da srpska vojska uopšte dođe u mogućnost da se pojavi na Solunskom frontu i vrati se pobjedonosno u svoju državu.
Da li znaš da su predratni zakoni nastavili da važe u Crnoj Gori čini mi se sve do 1921. godine? Tako da može da stoji priča kako nije bilo nekog pravnog okvira, bilo ga je. Druga je stvar što isto nije omogućeno i predratnim organima Kraljevine Crne Gore. Nije bilo prepreka za tako nešto, to je bila odluka vlasti Karljevine Srbije.
Koja su to predstavnička tijela funkcionisala na prostoru okupirane Kraljevine Srbije? Obnovljena su oslobođenjem Srbije. A to nije dozvoljeno na teritoriji Crne Gore.
Tako je. Vlast Srbije je naravno odlučila da iskoristi povoljan momenat i izvrši aneksiju Crne Gore, ali da to ne bi ispala baš klasična aneksija odlučila je da organizuje neku Skupštinu u Crnoj Gori koja bi tu tu aneksiju prikrila i predstavila je kao opštenarodnu volju Crnogoraca. Nije baš bila uspješna u režiranju te predstave jer je ona jedina priznala odluke te kvazi Skupštine. Ali nevezano za njene odluke cilj je svakako postigla.
Svi izvještaji policijskih organa toga doba su izvjestili da je za liste komunista i republikanaca glasalo oko 75% zelenaša i oko 25% razočaranih ili ideološki oprijedljeljenih bjelaša. Ali kada uzmemo u vidu da je dobar dio zelenaša bojkotovao izbore, da su mnogi bili van države i po zatvorima i da su bjelaške stranke dobile dobar dio glasova najprostijim štelovanjem to jeste krađom u sredinama sa većinskim albanskim i muslimanskim stanovništvom onda slika poprima drugačiju vizuru. Sami komunisti kada uvide da su 1923. godine njihovi glasovi otišli Crnogorskoj stranci dodatno mijenjaju retoriku da bi koju godinu kasnije crnogorsko pitanje smatrali ne državnim već nacionalnim pitanjem a Crnogorce tretitrali kao ugnjetenu naciju (poslije 1926. godine).
Takođe, ta situacija sa Turcima dokazuje koliko zapravo ništa nije zavisilo od vas, jer ako vas je prva ozbiljna njihova ekspedicija saterala u mišju rupu, onda tu nema šta dalje da se komentariše. Žrtva crnogorske vojske nije zaboravljena, ali i da te žrtve nije bilo, teško da bi Crna Gora sama išta učinila da se izbori za svoju slobodu. Uzgred, ako su predratni zakoni nastavili da važe nakon rata, to samo može da znači kako smo ih mi obnovili, a ne da su oni sačekali Podgoričku skupštinu, jer nisu. Okupator te zakone nije poštovao i to je situacija koja je bila data u tom momentu. Što se okupirane Kraljevine Srbije tiče, već sam ti rekao, mi smo svoj poredak obnovili, vi niste, stoga se i ne mogu povući takve paralele. I s obzirom da je Podgorička skupština bila legalna, takođe i veoma legitimna, nema govora o aneksiji.
Ne kapiram šta hoćeš da kažeš?Zamisli, 16 godina i već ste slobodni ljudi, a ovamo "mamo, tato, NATO"
Pa nije to bio jedini sukob sa osmanskom vojskom već jedan od mnogih. Recimo za vrijeme Šćepana Malog je čak 50 000 osmanskih vojnika ušlo u rat sa Crnogorcima koji su pružili žestok otpor, istina spasila ih je velika i dugotrajna kiša koja je skvasila turski provijant, a potom ulazak Rusije u rat sa Osmanskim carstvom nevezan sa situacijom u Crnoj Gori. Bilo je pobjeda ali i poraza. Ali je tačno da kada je naredba za napad na Crnu Goru išla od Sultana i kada su angažovane velike osmanske snage, uprkos žestokom otporu Crnogoraca spasavala ih je ili neka prirodna nepogoda (velika kiša, veliki snijeg) ili prijetnja Sultanu od strane neke velike sile ili čak njen ulazak u rat (kao za vrijeme II faze Veljeg rata kada je ruska vojska prešla Dunav pa se i situacija u Crnoj Gori preokrenula jer su Osmanlije morale povlačiti vojsku sa njene teritorije da zaustave rusko nadiranje ka Carigradu, isto je tada bilo i u Srbiji)
Tako je, vlast nove Kraljevine SHS ih je priznala. Ali nije priznala i predratne organe vlasti kao u drugim krajevima uključujući samu Srbiju. Mogla je ali nije htjela već je uložila znatan napor da se to ne desi.
Nelegalna, nelegitimna, čak taj skup ne bih ni nazvao nikakvom Skupštinom. Klasičan primjer aneksije jedne države od strane druge. No opet stvari treba sagledati sa pozicija onog vremena. To je vrijeme kada još postoje kolonije. Crna Gora je bila dio Srbije od 26. novembra do 1. decembra 1918. godine, a tada je i sama Srbija prestala da postoji i nastaje Kraljevina SHS u kojoj mnogo brojniji Hrvati nisu uspjeli da očuvaju svoju Banovinu, teritoriju i sabor koji su imali vijekovima u okviru Habsburške monarhije, pa je iluzorno bilo očekivati da je to mogla mnogo manja i politički podijeljenija Crna Gora.
