Čitalački klub - poziv na čitanje

Zato se i ne usudjujem da više komentarišem Foknera jer nisam došla do kraja. Ono što sam od sada saznala, saznala sam iz predgovora. I bez njega bih bila u potpunosti izgubljena. A ovako sam samo izgubljena.
Ja sam sve od Kundere davno čitala i imam ondašnje utiske koji su bili veoma pozitivni. Ali bojim se da bi i o drugim knjigama sadašnji utisci bili bledi. Skoro su neki na Biblioteci čitali Oproštajni valcer. Lagani krimić. Možda prelagano za ovu temu. A ne znam zašto bi na ovoj temi trebalo da budu tako teške knjige kao što je Buka i bes pa da ih čita samo 3-4 ljudi.
U stvari ne znam ni jesam li pročitala celu ovu temu, :rumenko: nikad vremena za to.
 
Stvarno mislim da svako ko nema predgovor ili neku sličnu kritičarsku pomoć mora da bude izgubljen u Fokneru (naravno, svaka čast genijalcima u koje ne spadam). Zato me iznenadilo što se ovde tako malo o njemu pričalo. Nadala sam da će zbunjenost izazvati drugačije reakcije, zato sam se i radovala tom izboru.

E, sad: lakše ili teže knjige u klubu - ne znam šta je bolje. Možda, najpre, da ima što više ljudi koji su pročitali. Ja se, uglavnom, slažem.
 
Evo i ja konačno pročitala Buku i bes. I sad bi trebalo da napravim neki osvrt. Je l'?
E pa dragi moji, meni je žao što sam potrošila vreme na to. Ionako ne stižem da čitam onoliko koliko bih volela, a pošto sam davno završila sve svoje škole i ništa više NE MORAM da čitam, čitam isključivo radi ličnog zadovoljstva i pomalo iz radoznalosti neke izuzetno popularne knjige i pisce, za koje najčešće zaključim da su izvikani. Najbolji primer za to mi je Paolo Kueljo. Ali, naravno, morala sam pre toga da pročitam Hesea i još neke, da bih zaključila da je Koeljo plagijator.
Naravno, pričam nevezano za temu, jer mi malo neprijatno da pišem ružno o još jednoj "kultnoj" knjizi. Ja, očigledno, imam problem sa kultnim knjigama i piscima. Nekad je to bio Selindžer Lovac u raži (žitu, kako ga ko prevodi), ništa meni značajno tu nije bilo... Ubiti pticu rugalicu sam počela i pošto ništa dosadnije u životu nisam pročitala od prvih 50-ak strana te knjige, batalila sam je. Ne morate da me kritikujete, ubedjujete i objašnjavate mi kako je super, već su to uradili mnogi, ali me nisu ubedili da pokušam ponovo. Ako pisac u prvih 20 strana ne zainteresuje i ne privuče čitaoca, kad misli to da uradi.
A zašto sam ovu knjigu dovršila, ne znam ni sama. Valjda zbog vas.
Kao što sam već pisala, sve što sam shvatila, shvatila sam iz kritike. Sa prvim delom, Benovim, sam se nekako izborila jer sam shvatila da ne treba da pokušavam da shvatim.
Drugi deo, Kventinov je bio još gori. Ajde tu je bilo nekih momenata o njegovom i Kendejsinom odnosu. Ali nikad ne bih shvatila da se on ubio. Možda sam nešto propustila. Mnogo puta sam se vraćala na već pročitano i otkrivala detalje koje uopšte nisam uočila, a pomislila sam da bih možda trebalo sve to ponovo da pročitam. Ja jednostavno ne mogu da postignem koncentraciju za čitanje takvog štiva.
Treći deo, Džejsonov, bar je suvisao, ali je sav u mržnji prema Kventin. Na momente mi je delovalo je on i zaljubljen u nju. Iz pripovedačevog dela smo shvatili šta se desilo sa Kventin, Džejsonom i parama. I da je ona majka nemoguća. Najnesimpatičniji lik u romanu.
I kad sam tu naišla na neke opise, kako ko izgleda, shvatila sam da u prethodnim delovima nigde nijednog opisa nije bilo.
Moram da se podsetim opisa Džejsona i majke: "on hladan i podmukao, sa svojom gustom crnom kosom ukovrčenom u dve tvrdoglave šiške, sa svake strane čela po jedna kao karikatura nekog kafedžije, i očima sličnim lešniku sa crno oivičenim šarenjačama kao mermer, ona hladna i mrzovoljna, kose bele kao sneg i očiju podnadulih i podmuklih i tako crnih kao da se cele sastoje samo od zenica i samo iz šarenjače".
 
Ja sam odavno shvatila da su najbolja dela ona koja niko ili retko ko razume. Zbog toga sam i prestala da diskutujem o njima, a i da ih čitam. Slično tebi, pročitala sam knjigu do kraja zbog obećanja zajednici (ovoj našoj, malenoj :)), inače bih je najradije zafrljačila. Izgleda da je i sam pisac shvatio da je napisao nerazumljiv roman, pa je dodao onaj predgovor. :think:
 
Ja se stalno pitam da li su ta dela iz nekog razloga zaista dobra (s tim što mi obični smrtnici ne može da provalimo taj razlog) ili su ih prosto kritičari proglasili takvima da bi na neki način sebe izdigli.
I zaista, zašto je to tako da se najboljim smatraju ta dela koja niko ne razume. Mislim da zaista dobra dela imaju nekoliko nivoa - relativno jednostavnu priču koju će razumeti najšire narodne mase, koju ovo delo nema. Bar ne tako da je razumeju. Sve to što se navodno dogadjalo mi saznajemo iz predgovora, a ne iz samog dela. Posle mogu da budu drugi nivoi koje će prepoznati manji ili veći poznavaoci književnosti. Da li nekog muči savest, prošlost, ovo ili ono.... Mislim da je ipak Dostojevski najbliži tome.
 
Visoko cenjena književnost stavlja prepreke pred čitaoca, da i za razumevanje je potrebno više napora (čitanje kritika, interpretacija, komentara, vraćanje na knjigu više puta...). Slažem se da su takve knjige daleko manje zabavne od onih drugih (kao što je Vagner manje zabavan od Džima Morisona). Ali, nije njima zabava primarni cilj. Ovde mislim na zabavu kao sredstvo protiv dokolice ili vid relaksacije. Neko se opušta čupkajući korov u bašti, neko savija origami, a neko smišlja šahovska otvaranja. Ništa od toga ne govori o "pameti".

Zato, možda, Fokner nije bio najsrećniji izbor za ovakvu akciju: em nam daje nekoliko tipova ličnosti i mnoštva opštih situacija (koje i doprinose dosadi), em je pisao na teže svarljiv način i sav taj svoj fil upakovao u nekoliko slojeva oblandi.

Ne verujem da iko stalno čita takve knjige, a, ako čita, pretpostavljam da je reč o nekakvom vanserijskom intelektualnom kapacitetu ili o poodmakloj fazi mazohizma. Ali, u jedno sam sigurna: likove i situacije na koje nailazimo u knjigama poput ove sretaćemo i na mnogim drugim mestima (i van književnosti), a malo gde će biti tretirani tako dobro. Da sasvim banalizujem: "A - ha!" efekat.

I, možda baš u toj sveprisutnosti i jeste najveća snaga dobrih knjiga. Nadam se da neću biti pogrešno shvaćena (a nema razloga, jer u kontekstu književnosti nisam formalno obrazovana): eto zašto studije književnosti nisu puko četvorogodišnje čitanje i prepričavanje knjiga i zašto je samoukost na tu temu (kao i na sve druge), bezmalo, minsko polje.
 
Ali, Noro, zar da čitaju samo svršeni studenti književnosti? Ni svaki zadatak iz matematike ne ume svako da reši, pa je svi izučavaju u školi. Zbog toga dobre zbirke imaju zadatke sa više nivoa.;)
Tako i u književnosti ima za svakog po nešto.

Nisam mislila da samo oni treba da čitaju, nego da čitanje nije baš "uđeš - izađeš - gotovo". Doduše, ja nekako verujem da uz dovoljno truda svaki đak može da uradi zadatke sa zvezdicom i da shvati sve što treba iz neke knjige.
Ma, znaš ti šta sam htela da kažem. :)

Moj predlozi ostaju od prošli put: Šest ili Posle smrti, Džimija Krejsa ili Bulgakovljeva Bela garda.
Priljučiću se komenatrisanju Kundere ako čitate Nepodnošljivu lakoću, ostale nisam u prilici da ispratim.
 
Nisam mislila da samo oni treba da čitaju, nego da čitanje nije baš "uđeš - izađeš - gotovo". Doduše, ja nekako verujem da uz dovoljno truda svaki đak može da uradi zadatke sa zvezdicom i da shvati sve što treba iz neke knjige.
Ma, znaš ti šta sam htela da kažem. :)

Moj predlozi ostaju od prošli put: Šest ili Posle smrti, Džimija Krejsa ili Bulgakovljeva Bela garda.
Priljučiću se komenatrisanju Kundere ako čitate Nepodnošljivu lakoću, ostale nisam u prilici da ispratim.

Ne baš svaki zadatak, često je potrebno predznanje.;)

Slažem se za sve osim za Šest. Nju nemam.:(
 
Teške knjige treba shvatiti kao intelektualni izazov. Formalno obrazovanje iz književnosti za njih uglavnom nije neophodno, mada pomaže, ali jeste neophodna načitanost. I to više u kvalitativnom, nego kvantitativnom smislu.

Ipak, na kraju krajeva, sve zavisi od toga šta ko očekuje od čitanja. Nekome je to zaista laka zabava, ne mnogo različita od gledanja serija na TV. Drugi u knjigama traže nešto drugačije. I jedni i drugi su OK, nema razloga za prepirke.
 
Ja predlažem 1 knjigu:

Južnoafrička nobelovka Nadin Gordimer, konkretno njen roman Priča mog sina. 270 strana.

Moram da priznam da mi se više čita ovo nego Kundera. Kad sam nedavno ponovo čitala Nepodnošljivu lakoću postojanja i ostala bez ikakve reakcije, zaključila sam da sam ja s njim završila. Imala sam period kad sam sve njegovo pročitala i već tada sam bila pomalo razočarana u neka njegova novija dela. (tada novija - Usporavanje, Besmrtnost....).
Pregledala sam svoj spisak i našla da sam od Gordimer čitala Kućni pištolj. I pošto se ne sećam, izguglala sam i opet se nisam setila, ali isto se radi o problemu junakinjihog sina. A i ovo tako deluje.
Interesantne su te Afrikanke. Čimamanda Ngozi Adiči - Purpurni hibiskus o porodici i Pola žutog sunca o otcepljenju, stvaranje države i propasti Bijafre - simbola gladi.
Ipak, možda su malo previše ženske.
 
Poslednja izmena:
Na kraju ispada da su se ovde okupili samo kritičari opšteprihvaćenih pisaca, a predlažu se dela za koja je retko ko čuo. Ja sam recimo čitala Purpurni hibiskus, i ne dopada mi se. Smatram da to nije delo vredno analize.
Očekujem da se jave i ostali s predlozima, pa da glasamo. Ovako nikad nećemo da se dogovorimo.
 
Meni se ne čita Petrović. Sitničarnica mi se svidela, Opsada baš i ne, Razlike - bledo.... od mene je dosta.
Počela sam sinoć da čitam temu od početka, (pročitala neke 2/3, nastaviću) pa vidim da je najviše vremena trošeno oko dogovaranja koja knjiga da se čita. Stvarno, ko bi rekao da je to tako teško.
A posle i kad se izabere i pročita, o nekim knjigama prosto nema šta puno da se kaže.
 

Back
Top